Radio emisija 30.11.2002, govore: Živojin Pavlović, Raša Todosijević, Petar Luković, Gordana Suša, Perica Vučinić, Božo Prelević, Milica Lučić-Čavić, Borka Pavićević, Ratko Božović, Čedomir Čupić, Sonja Biserko, Miljenko Dereta i Voja Brajović.

 
Svetlana Lukić: Sezona je praznika. Amerikanci su proslavili svoj Dan zahvalnosti, to valjda zahvaljuju Indijancima na pečenoj ćurki kojom su dočekali prve pionire s broda “Majski cvet”. Pioniri-puritanci su pojeli ćurku, potamanili Indijance i rekli ‘ovo je novi svet’.

Potomak jednog od pionira Buš junior pre nekoliko dana se vratio u Stari svet samo da bi u Pragu, gde ga je dočekalo džinovsko svetleće neonsko srce, rekao novoprimljenim članicama NATO “svi za jednog – jedan za sve” i “ako vas neko bude napao, Amerika će biti na vašoj strani”. 100.000 Rumuna mu je klicalo u Bukureštu a isto toliko Litvanaca Buša je dočekalo skandiranjem “Hvala vam, hvala vam”. Prvi čovek novog sveta im je rekao ”nema na čemu”.

To je rekao i tako završio posetu dalekim provincijama novog rimskog carstva. Mi se još nismo kvalifikovali u taj novi svet, još smo varvari čije se ime bez neke preke potrebe u tom društvu odabranih i ne pominje. Ovih dana je doduše iskrsla potreba i Solana je morao da dođe i završi posao sa poveljom, a iz OEBS-a su nam napisali pismo u kome piše – izaberite predsednika, oči Evrope i sveta uprte su u vas u iščekivanju 8. decembra.

Izgleda da samo stranci znaju šta se dešava tog datuma. Ni Koštunica ne zna da su tog dana predsednički izbori. Ta ne više moralna gromada nego Himalaji nema nameru da povede predizbornu kampanju. Šta će njemu predizborna kampanja, pa njega narod zna u dušu i on narod svoj! Šta će predizborna kampanja onome koji takoreći više i ne spava u krevetu kao ostali ljudi već budan sanja u ritmu damara naroda svog.

Možda taj novi svet koji počinje već na mađarskoj granici i nije nešto ali mi i da hoćemo, a nećemo, ovakvi kakvi smo tamo ne možemo. Nismo u stanju da napravimo državu, donesemo najelementarnije zakone koji će je urediti. Vođenje poslovnih knjiga, izdavanje računa, uvođenje registar kasa, kažnjavanje za primanje mita za nas su civilizacijski šok. Pre neki dan odlikovan je jedan policajac s obrazloženjem da je odbio da primi mito od 200 evra.

Ulazak u Evropu je za nas težak kao i odlazak na Mars. Naučnici veruju da postoje dva načina da ovu negostoljubivu planetu naselimo. Jedan je da pošaljemo ekspediciju koja bi Mars prilagodila nama ljudima, a drugi način, mnogo jeftiniji, jeste da se ovde na zemlji genetski promenimo tako da postanemo otporni na marsovske nedaće. Ovo drugo je rešenje za nas, mi moramo da se promenimo da bismo mogli da se nastanimo u Evropskoj uniji. Preživećemo ako postanemo neko drugi, a eto omiljene teme našeg premijera.

Premijer je apsolvirao Makijavelija a sada zvuči kao da mu je novi manifest knjiga koja je bestseler na zapadu “Fanki biznis”. “Uspešnost ne podrazumeva poštovanje određenih pravila”, piše u knjizi. “Sve se svodi na pametno kršenje pravila i umeće stvaranja novih. Uspeh zavisi od trenutne mudrosti u pomicanju figura”.

Kako mora da se ovo dopada našem premijeru. I, eto, na kraju, šta sad imamo? Sad imamo fanki premijera i predsednika kućnog domaćina koji je pre neki dan na Kolarcu, na proslavi Srpske književne zadruge, opevavao svoje detinjstvo. Očekujem da i njegov predlog budućeg srpskog ustava bude napisan u nekom čudnom ispovednom desetercu.

Nedostaje mi jedan od najvećih stručnjaka za srpske pervezije, filmski reditelj Živojin Pavlović koji već nekoliko godina nije sa nama. Na Dan republike koja više ne postoji sinoć je u Centru ”Sava” održana premijera njegovog poslednjeg filma “Država mrtvih”.

Živojin Pavlović: Rusija, pre svega Rusija, imala je osnovu za veliku kulturu zasnovanu na čvrsto ukorenjenom pravoslavlju.

Za razliku od Rusa, to se mora imati stalno na umu, Srbi, jer je o njima reč, nisu hrišćani. Oni jesu pravoslavci ali su pagani. Mi imamo osobine mnogo bliže crnačkim plemenima u Africi nego hrišćanskoj ideologiji koja je samo u dekorativnom smislu prelivena kao nacionalno obeležje preko našeg paganstva, trajnog i tako žilavog da i sve što je dobro, i sve što je izuzetno, i sve što je opojno, i sve što je zlo, razorno i kobno u našem mentalitetu proističe odatle.

Nije slučajno da se samo po jednom jedinom pojmu Srbi znaju u svetu, i ni počemu drugom, a to je da je ‘vampir’ srpska reč i srpska izmišljotina. Isto tako, kada bi neko seo pa napravio antologiju brutalnosti, svireposti i zverstava kojima je nabijena naša narodna poezija, mi bismo se užasnuli. Ali mi to krijemo.

Kada sam bio u Vukovaru, to je bilo otprilike dva meseca pošto je Vukovar pao, ili kako moj kolega Baletić lepo kaže, ‘kada je bio oslobođen do temelja’, to liči, često ponavljam tu sliku, na istrunulu ribarsku barku punu ribljih kostiju. To je grad koji nije sravnjen sa zemljom nego liči na gomilu keksa po kome su gazila kopita pa je onako izdrobljen. Onaj deo oko reke Vuke u dolini i prema Dunavu, onaj centralni deo, barokno jezgro, potpuno je zdruzgan. Sve je izrešetano, polomljeno. Prolazili su tuda samo ljudi na biciklima kao da lebde, žene odsutne, nose odnekuda vodu a od onih ”Vuteksovih” ćebadi su im iskrojeni jeleci, i seljaci sa traktorima i sa opljačkanim nameštajem tutnje i odlaze negde. Na svakom ćošku sede zapušteni teritorijalci, bradati. Kada god se Radoš Bajić i ja nađemo i kada se on maši harmonike i počne da peva ja ga zamolim da on otpeva tu pesmu, a to je jedna vrlo kratka pesma koja glasi ovako: “Trunu šljive i orase, Mile, sine moj. Nema šljive kuj da bere, Mile, sine moj.”

Svetlana Lukić: Na dan republike koja više ne postoji juče na internetu je promovisan turistički vodič “SFRJ za ponavljače”, autora Dejana Novačića, sa predgovorom Dubravke Ugrešić. Adresa sajta je cyberotpisani.com.

“SFRJ za ponavljače”, odeljak “Religija SFRJ”: ”Partizani, grčki titanikos, su božanska bića magičnih moći i natprirodnih osobina. Vrhovni partizan je drug Tito iz čije glave se rodio Milovan Đilas. Iz njihovog kasnijeg braka rođen je Vladimir Bakarić, a iz braka druga Tita s Konjuh-planinom rođen je Aleksandar Leka Ranković.

Edvard Kardelj bio je suptilan pa je rođen iz morske pene, zbog čega su ga zvali Bevc. A Koču Popovića su slučajno našli u glavici kupusa. Najveći junaci među partizanima bili su Rade Končar i Sava Kovačević, koga je rodila Cana Babović u braku s Prvom proleterskom udarnom brigadom. Iznad svih uzdiže se Nikoletina Bursać koga je kentaur Vladimir Nazor našao ispod jednog kamena u Hercegovini, othranio svojim mlekom i naučio da puca iz Šarca i da baca kamena s ramena pripremajući ga tako za borbu protiv htonskih božanstava Lera i Špera. U toj borbi Nikoletini je pomagao Boško Buha koga je donela roda i čijim je junaštvima otvoren novi herojski ciklus za niže razrede osnovnih škola i čiji su podvizi opisani u Homerovom spevu “Ženevska konvencija i upotreba dece u ratnim dejstvima”.

Svetlana Lukić: Prvog dana emitovanja Radija B92 1989. godine čovek po imenu Raša Todosijević pročitao je u etar svoju priču “Zovem se Pablo Pikaso”. Ovih dana u Muzeju savremene umetnosti ima veliku izložbu pod nazivom “Hvala Raši Todosijeviću” na kojoj su izloženi radovi nastali u periodu od Srećne nove galerije SKC-a 70-ih do danas. Vlasnik termina ”čobanizam”, čovek koji je na vreme shvatio šta je Dišan hteo sa svojim pisoarom, žena Marinela odlično kuva pasulj, dame i gospodo, posle mnogo godina u našem gradu je Raša Todosijević.

Raša Todosijević: Moram da priznam da nikada nisam imao političke probleme iz prostog i jednostavnog razloga što su ljudi mislili da je to budalaština. Ono što sam ja radio ljudi nisu smatrali umetnošću, ne čak ni lošom umetnošću. Ne ono kao – pa ti radiš, jao, al’ ti je to loše, pa ti nemaš pojma – nego nije percipirana ni kao nešto u domenu umetnosti.

Onda ja pomislim, postoji jedna stvarno devetnaestovekovna i krajnje romantična i loše pročitana ideja, umetnik radi na polzu naroda, on radi, on je taj koji radi za dobrobit svoje nacije, naroda, svog komšiluka. On je do te mere izvitoperen da radi za korist vlasti. Naš umetnik od početka 20. veka, možda još ranije, on je estetizacija jednog političkog vrha. Oni su estetizirali politiku. I sada, vi imate ljude danas koji su do pre 15-ak godina bili – što Broz pogleda, oni naprave mozaik, što Broz pogleda, oni naprave sliku – sada su to rojalisti. Profesor bira svog štićenika, štićenik bira svog štićenika i nema razvoja.

Svetlana Vuković: Da li ima tu nekog kraja?

Raša Todosijević: Ne, nema revolucijie. Nisam neki ono baš ortodoksni pesimista ali bar za mog života mislim da se neće mnogo promeniti.

Bilo je problema, bilo je problema kada je u Čehoslovačkoj Havel došao na vlast, kada je počeo da čisti sve kolaborante u raznim institucijama, pa čišćenje je bilo i na akademijama. Ja se sećam mojih drugova, Karen je bio čovek izbacivao ugalj, sada je on direktor nekog muzeja. Onda su počeli da govore ”tiranija avangarde”, ali ne znam koji bi drugi lek bio, ajde nađi bolji lek.

Šta se dogodilo ovde? Ovde se ništa nije dogodilo. Sve je po starom. Doduše, sada je nova garnitura ljudi, mlađih i sa visokim obrazovanjem, ali strukturalno to su male svetle tačkice, ništa mnogo ne znače. U Slovačkoj su uvek imali opravdanja da su to bili tipovi koji su bili debelo zalegli za Sovjetski Savez, za te najrigidnije forme komunizma, tako da je za tu bilo debelog opravdanja.

Stvarno ne možete sada te neke budale s akademije da izbacite. Šta? Pa ništa, da li je kriv za nešto? Nije kriv ni za šta? On je kriv samo što je glup. Kakva politička osuda i lustracija, optužba da si bio glup, ali pravnog leka za glupost nema u Srbiji.

Ja ne predstavljam Jugoslaviju, ni Srbiju, ni Beograd, ni Senjak, predstavljam samo sebe. Ali sigurno da postoji jedan paradoks ili protivrečnost povodom tog pitanja da je dovoljno da zamišljaš nekog Slovena, neki mutan oblak koji se kreće Evropom, ali kad dođeš ovde onda ”jao, pa znaš, to je neki imput sa zapada, ti konceptualisti”. Onda pitam: jeste li vi, gospodine, u Beogradu ili niste? Ne možete vi tako da govorite, dan-danas ljudi dolaze kod mene, posle 30 godina, kažu ”da vam pokažem avangardnog umetnika Rašu Todosijevića”, ja sam posle 30 godina avangardni umetnik. Pa to je kao kada bi žena bila 30 godina u drugom stanju.

Ova kultura nikako nije mogla da sebe vidi kao jednu kritičku svest nego nekako kao nekog metafizičkog vizionara. Neko ko vidi daleko pametuje narodu, ili mu pametuje ili ga tapše, kao da ulogu nekog imbecilnog pastira koji će da ga savetuje da kaže šta nije dobro. Tipičan primer kao Ćosić. To je imitiranje vlasti, ili sadrugarstvo s vlašću. To je jedna patrijarhalna sredina koja drugačije umetnika ne može da vidi. Ne znam dokle, izrabovana je ta reč domaćin, domaćin ima ego, on je autoritet, svi ostali ga nemaju. I to je vrh, imaju gornju ličnosti i dole ništa. Danas dođete u Holandiju, u Amsterdam, i kažete – a dobrog li domaćina. Rekli bi ti – jesi li ti lud, gde se vataš ti za neku daleku prošlost. Mora se krenuti drugim putem. Veliki ratovi su po svom završetku imali jednu fazu velikog entuzijazma, ovde to nije postojalo posle ove fertutme, nisu jasni odnosi, ko je pobedio, ko je izgubio. Ovde svi misle da su pobedili.

Devedesete godine bio sam s jednom grupom umetnika, to su bili i Hrvati, Slovenci, Bosančerosi, bili smo negde u Edinburgu, imali smo neku izložbu i vratimo se mi za London i tako, raspištoljili se, odemo u jednu kafanu svi zajedno, i ono biće rata, neće biti, ma jok, bre. Moja supruga kaže – jao, ljudi, pa vi ste ludi, biće skoro rata. Ma ne, neće biti rata. I čujemo neki zvuk ”Kreće se lađa francuska”, sedimo, busy street zuji, a mi u toj bašti. Popnem se gore i vidim jedan klavir i deset onih predratnih četnika, onih pravih četnika, i jedan na klaviru svira “Kreće se lađa francuska”. Vratim se dole, ovi se zajebavali, lep dan, i ja kažem – Kožariću, to je poznati hrvatski vajar, malo gruntovčanin ali sjajan tip, ja kažem – Kožo, eno gore četnici. On kaže – ma daj, nemoj zajebavati. London je, velegrad, reklame, automobili. Popne se on, sunovraćeno dođe. Bio bih težak lažov kad bih rekao – čuj, curo, viđeh ja to, stalno mi je titralo pred očima.

Druga polovina 90-ih je bila, ne samo u Evropi, tendencija rekapitulacije 20. veka, tako da sam ja ubo jedan ciklus velikih izložbi, osnuje se recimo u San Francisku, odatle ide za Beč, iz Beča za Barselonu, iz Barselone za Budimpeštu, iz Budimpešte za Berlin, iz Berlina za Tokio. Radio sam seriju kukastih krstova, dosta sam radio. Ono što sam radio u Budimpešti, onu sa zelenim kukastim krstovima, to sam radio za jednu malu izložbu u galeriji u Berlinu – “Priča o mojoj majci”, ti kukasti krstovi su napravljeni od delova nahtkasni, bolničkih nahtkasni.

Svetlana Vuković: Ovo je kukasti krst od kofera?

Raša Todosijević: Jeste. Ja sam napravio isti sada u Muzeju i u Gracu sam. Da se priključim ovoj temi velikih izložbi – “Potraga za Balkanijom”. Šta se desilo? Ja sam se baš tu zavitlavao. Pa, dobro, kažem, vi Hrvati ste stalno nijekali da niste Balkan, a i vi Slovenci zajedno, to su sve moji dobri prijatelji, ali otkud vi sada na toj ”In search of Balcania” izložbi? -Pa znaš šta, to rade političari, ne mi.

Svetlana Vuković: I tamo ste bili s kukastim krstovima?

Raša Todosijević: I tada sam bio s kukastim krstovima ali sam već ušao u fazu s izbodenim klavirima. Onda su ljudi dolazili kod mene, pa kažu – pa znate, dok je bio rat, u srpskoj umetnosti nije bilo ničeg izraženog da se u otvorenoj formi bude protiv stanja kakvo je tog trenutka bilo na političkoj sceni, taj rat. Ja njima kažem – pa slušajte, čoveče, evo, imali ste vijetnamski rat, pogledajte bilo koji američki muzej, ima li ičega od odraza tog strašnog rata unutar američke visoke umetnosti? Visoka umetnost se ne bavi tim stvarima. I tu je odmah padalo ono u stilu ”mi očekujemo sada jednu vrstu banalne pobune, da ti počneš da slikaš ‘dole Sloba’, ili ne znam šta, a on to ne očekuje od svojih sopstvenih umetnika.

Sećam se, 90-ih godina smo bili u Londonu moja žena i ja, kod jednog našeg prijatelja. Bila je tada jedna izložba koja se zvala “Na klasičnim osnovama”. Red je bio pet kilometara, i odem ja kod Džona i kažem – daj, pusti me, ne mogu da čekam. Tema je bila dvadesete godine u Evropi, kada veliki broj umetnika počinje da radi nešto što bi imalo jednu realističku pseudoklasicističku crtu. Tako mi gledamo to i ja kažem ”fali Barili”, i lepo mi čovek kaže ”mi smo tražili slike iz Narodnog muzeja u Beogradu, nisu nam ništa odgovorili”, a to je bila izložba godine u Velikoj Britaniji.

Ja sam 5. oktobra ujutru bio u Berlinu, i onda sam rekao – aha, žena je zvala telefonom, biće fertutma. Upadam ti ja u avion, odlazim do Ciriha, u Cirihu u jedan na aerodromu. Aerodrom u haosu, izgubi mi se kofer, Lufthanza, kažem ”platiće meni Nemci te stvari” i odem na autobus, kad nema autobusa. Upadam s jednim tipom koji je došao iz Južne Afrike, imao je nekog da nas vozi, odbaci nas samo do Novog Beograda jer taksija nigde, ma kakav taksi, i nekako odemo, žena gleda kroz ovo moje tavanče i kaže ”idi bez ičega, u mantilu, topao je dan”. Kao da su postojala velika očekivanja, ta se očekivanja jednostavno nisu ispunila jer u tom zanosu ljudi se povedu za verom da će sutra biti bolje, jednostavno, evo danas gledate na televiziji ta čudovišta koja su nas do juče gazila i pljuvala, to je sve kao da se primadona pojavila na televiziji, kao da postoji tendencija da se legalizuje prošlost u njenom nekom relativističkom vidu. Jeste bilo strašno, ali… znaš, mi smo ipak političari, nećemo mi kao oni…

Uključite televiziju, to što ste juče čuli to ćete čuti i sada, samo vesti iz sveta se razlikuju. Vi se sećate kada je bila ta Nesvrstanost, Broz nije hteo da se suoči sa velikom Evropom i da bude dole na kraju reda. On je hteo da bude veliki čovek, da bude gazda u jednom trećem svetu. Neprekidno odustajanje da se suočimo s tom Evropom, ma koliko nas to koštalo, da se suočimo s velikim izazovom koji će nam nešto dobro doneti. Pa ljudi, pa država, pa umetnici, ali narod se poznaje po tome kako u određenim istorijskim okolnostima rešava pitanje svoje sudbine. Jedni ga brilijantno reše, drugi padnu iz tog ispita. Mi smo ti koji smo pali iz tog ispita. Verovatno nema te kritične mase da promeni pravac naše sudbine. Ne verujem.

Svetlana Vuković: A Đinđić?

Raša Todosijević: Pa ne znam. Ja malo znam o njegovim potezima. Ono što znam su izjave na televiziji. Između reči i dela pada sena.

Svetlana Vuković: Da li izlazite na glasanje?

Raša Todosijević: Da, izlazim na glasanje i još teram moju majku da glasa, jedva se kreće, onda joj kažem za koga da glasa jer neće da dobije pare od mene ni dinara, neki put me i laže, neki put sigurno. Kad ide sa mnom, onda glasa kako ja hoću, a kada ide sama, mislim da me laže i da glasa za najgore.

Imamo problema sa betonskim pravoslavljem. U tim slovenskim zemljama gde je crkva istorijski bila neprekidno u savezu sa vlašću, to je sasvim neka druga priča nego u zapadnoj Evropi gde je katolilčka crkva imala svoju ispostavu u Rimu i gde je ona pravila svoju logiku stvari. Da nije taj socijalizam i Staljin bio rigidan, da su bili malo mekši, i te kako bi oni išli barabar uz Lenjina. Nego je ovaj bio do daske jedna kriminogena ličnost.

Ja pretpostavljam da je ovo jedna vrsta betonskog pravoslavlja koja reflektuje na istu stolicu i vlast. Iz mog ugla gledano, to je velika mana. Ja sam ateista i to ateista gori od Staljina, Lenjina i Marksa zajedno. Ali to ne znači da se ne razumem u tu materiju, ja se već 30 godina bavim Biblijom nezavisno od svega. Ono što mi sada imamo jeste jedno betonsko pravoslavlje koje po mom računu ničemu dobrom ne vodi. Nažalost, tako je, i sigurno da sam pre 20, 30 godina izuzetne simpatije imao za crkvu i njene probleme razmišljajući – pa dobro, pa to je naša crkva, to je naše… i sve što ide u korpus tzv. slatkog pravoslavlja, evo sada i mi hoćemo da gospodarimo vašim dušama, mojom dušom neće niko da gospodari.

Kada je bilo otvaranje izložbe, jedna divna porodica, penzioneri, doneli su mi jednu flašu rakije na kojoj je napisano, to ću vam pokazati, ”Dragom Raši, neka mu na izložbi bude sve najbolje”, ali ova rakija je iz Koštunića. ”Mama mia, zašto nije iz Kumrovca”, to se mislim u sebi. To je jedna mala zgoda i to su stvarno divni ljudi ali podzemne vode rade i cela ta ideja, da se vratimo sabornosti, to je ideja o inertnom kolektivu iza kog vlada jedan metafizički bog sa svojim Hitlerom na zemlji. Pa šta je nacionalni interes, zar Srbi ne mogu da se dogovore? Ja kažem šta je nacionalni interes da živim dobro, da živim sigurno, nema drugog. Kakav nacionalni interes, da gajimo tulipane? Ja hoću samo da živim dobro i da živim sigurno.

Kažu, ne mogu Srbi da se dogovore o nacionalnom interesu. Kakve će šajke da nose, da li je to nacionalni interes? Šta je nacionalni interes – da svi živimo dobro koliko je to moguće i da živimo u pravnoj državi koliko je to moguće. Nema ničega iza toga. Zašto se izbegava da se kažu takve stvari nego se traži neki metafizički okvir u koji bi stalo od Hilandara do Petra Karađorđevića, od Karađorđevića do Akademije nauka pa ovo, pa ono? I sve se to konačno reflektuje kroz umetnost. Kako se reflektuje? Reflektuje se neki put da je nema.

Svetlana Lukić: Hvala Raši Todosijeviću. A sada jedan događaj od sinoć. Sinoć je u Paviljonu Veljković do kasno u noći raspravljano o lustraciji u medijima. Pre rasprave prikazan je film “Dan bez osobitog značenja”. Tu Borka Pavićević, Čeda Čupić, Ratko Božović i Boža Prelević sede na davno napuštenoj stanici Margita kraj Vršca i uporno čekaju voz. Onda se voze dresinom do zamka Lec pretvorenog u azil za 520 duševnih bolesnika. Tamo ih sačekuje Voja Brajović koji im govori pesmu “Istorijska čitanka” Brane Petrovića. Na kraju svi završavaju u zadružnom domu sa besnim seljanima kojima je rečeno da će ih posetiti Božidar Đelić. Osim glumaca iz filma, čućete i Petra Lukovića, Gordanu Sušu, Milicu Lučić-Čavić, Pericu Vučinića, Sonju Biserko i Miljenka Deretu. Skup o lustraciji u medijima vodio je Pera Luković koji je okupljene pozdravio rečima “Svima koji slave, čestitam Dan republike”.

Petar Luković: Šta god da kažemo, oni će reći ”pa dokaži”, tako da mi dve godine sada dokazujemo sve stvari koje su po difoltu, što bi rekli, već poznate. Navešću samo poslednji primer koji mene lično muči, a možda ja nisam u pravu. Na primer, svedočenja u Hagu zaštićenog svedoka C061, kome, naravno, svi znamo ime i prezime ali nećemo da kažemo ovde. Reč je u stvari o jednom svedočenju koje je na neki način arhitektura smrti, rata, kako god hoćete, gde se tačno vidi kako je rađeno, kad je rađeno, ko je radio i na koji način. Vidite da toga po novinama, televiziji, radiju, gotovo da nema. Ovo je neverovatno što se dešava.

Perica Vučinić: U procesu protiv Miloševića tužilaštvo je do sada lutalo i nije moglo da ga nađe u tom nekom ”Kosovo kejsu”. Međutim, sada ga nepogrešivo nalazi i mi sada ćutimo. Novine su bile pune priča i bile su pune sumnji u javnog tužioca Karlu del Ponte, međutim sada, pojedine novine su se odjednom zabrinule za Miloševićevo zdravlje.

Gordana Suša: Dakle, živimo u državi koja nije ni sekularna ni pravoslavna. Popovi pozivaju na izbore a političari u crkvu. Živimo u državi u kojoj se najviše veruje vojsci, o kojoj se najmanje zna. Živimo u državi u kojoj ima mnogo kraljevića, mnogo prosjaka, a nije monarhija. Živimo u državi koja je republika a nema nijedan njen praznik. Živimo u državi u kojoj se ne znaju granice i zato ima onih koji beskrajno i bezgranično sanjaju o prisajedinjenju, na primer, Republike Srpske. Živimo u državi u kojoj novopisci povesti ne razlikuju saveznike od protivnika u Drugom svetskom ratu. Dakle, i to je u novim udžbenicima i to znate ko je napisao, je li tako? To mi je posebno drago ako uđe u RTS.

Isto tako, živimo u državi u kojoj nema nijednog antifašističkog praznika. Da li ste o tome razmišljali? Ima sve više spomenika i sve glasnijih pristalica arijevsko-srpske rase a Hitler postaje u poslednje vreme sve više seksi u ovoj zabavnoj literaturi.

Kakva Srebrenica? Nisam nikada čula za nju, rekla je žena čiji muž je u Hagu. I isto tako, sve više se otkopavaju masovne grobnice, sve se više zakopava istina o njima. Ako još imate na umu da je 75% stanovnika, građana naše zemlje, samo elementarno pismeno, znači mogu da se potpišu ali uglavnom ne čitaju, i to je statistika, to znači da oni uglavnom slušaju – a čine ono što čuju. A pošto su čuli da je 5. oktobra, i tu bih usvojila izraz koji je upotrebio gospodin Tepavac, 5. oktobar zapravo bila primopredaja vlasti, i taj izraz ja svesrdno usvajam, onda vam je jasno zašto ni posle dve godine nema lustracije.

Boža Prelević: Nakon što me je haški zatvorenik decembra 1999. godine izbacio iz suda pod pogrešnim imenom, ja sam otišao u advokaturu i bio sam istraživač u jednom postupku protiv haškog zatvorenika koji se zove Dragan Nikolić Jenki. Čovek koji do rata nije bio krivično osuđivan, prekršajno kažnjavan, disciplinski kažnjavan, koji čak nije nikada ušao u minus na tekućem računu. Mene je strašno interesovalo, i na tome sam insistirao, da mi objasni šta je u stvari njegov motiv i motiv njegovih saboraca, da učestvuju u jednom krvavom ratu, pa pored onih motiva gde u ratu morate na neki način da učestvujete zato što ste mobilisani. Ta ubeđenost koja je pre svega izvršena indukcijom medija da je vaš narod do te mere ugrožen, da se može spasiti samo i isključivo tamanjenjem suprotne nacije – to je čini mi se odigralo ključnu ulogu.

Milica Lučić-Čavić: Bila je opsada Sarajeva. Naša televizija, beogradska, prikazivala je patnje naroda u Republici Srpskoj, borbu za ”vekovna ognjišta” i slično. Jedne večeri u centralnom dnevniku TV Beograd jedna mlada žena u uniformi sa crvenom beretkom, intervjuiše je novinar RTS-a, kaže ovako: “Ja sam rešila da odem da pomognem našem narodu tamo u Bosni kada sam videla koliko on pati. Ostavljam dvoje male dece kod kuće i idem makar i poginula, ali ja ne mogu da trpim, to sam gledala na vašoj televiziji, pre neko veče sam gledala i donela sam odluku”.

Narod je u autobusima ponavljao rečenice koje je čuo prethodne večeri na televiziji, to je ista konstrukcija rečenice koju je spiker ili voditelj pročitao. Dakle, to je bio jedan strašan, zaista strašan zadatak koji je vrlo uspešno obavljen, ovaj narod i dalje misli da smo ni krivi ni dužni. Dakle, to što je bila indoktrinacija deset, jedanaest godina to je ostavilo tragove koji su za sada neuništivi.

Mislim da ova vlast nema hrabrosti da se razračuna sa ljudima koji su kršili ljudska prava. Mi ne tražimo mnogo, mi ne tražimo da neko ide u zatvor, da bude izbačen na ulicu, mi tražimo da se uradi ono što i u ostalim zemljama tranzicije, da ljudi koji su bili na javnim funkcijama i kršili ljudska prava ne mogu izvestan broj godina da budu na javnim funkcijama. U Češkoj je to pet godina, u Mađarskoj zauvek. Mi smo smo tražili da se odstrane sa javnih funkcija, da utiču na ljudske sudbine. Lustracije po meni neće biti, nažalost.

Boža Prelević: Šta mislite, ako ne bude lustracije, šta će biti epilog toga? Postoji jedna velika opasnost koja se polako nadvija nad medijima – da će kupci medija biti ljudi iz organizovanog kriminala. Oni su neke medije, po mojim saznanjima, već uzeli, a neke će uzeti. Ako se lustracija ne obavi u jednom doglednom roku, u jednom kraćem roku, mislim da će posle toga biti iluzorno pričati o lustraciji jer će se raditi o isključivo privatnim medijima.

Ja sam poneo neke utiske, naravno, iz Ministarstva unutrašnjih poslova i mogu vam to porediti sa, recimo, Češkom. Neka njihova saznanja idu otprilike u prilog sledećoj tezi – ko ne reformiše medije, ili ne reformiše državnu bezbednost, biće reformisan od državne bezbednosti ili od medija, ili će biti lustriran od onih koji treba da budu lustrirani. Podsetiću vas samo na to da lustracija ni u Poljskoj nije obavljena u prvih nekoliko godina, ni u Češkoj. Znači, neko vreme je ipak prošlo dok građansko društvo nije ojačalo i pritisnulo političke aktere da se lustracija desi.

Petar Luković: Kod nas ne samo da ne postoji pritisak građanskih snaga za lustraciju nego je taj pritisak u odnosu na pre dve godine mnogo manji. Očigledno, mi idemo u potpuno retrogradnom smeru. Ja se plašim da će za par godina onog ko pomene lustraciju ljudi da pitaju – a šta je to lustracija?’

Borka Pavićević: Ta stvarnost ima, naravno, duboke veze s onim što nazivaju tako licemerno i tako neverovatno “ono što nam se dogodilo”. Ja uskoro očekujem da će neko upotrebiti reč ”hepening” za Srebrenicu, pošto se stalno ponavlja to ”ono što nam se dogodilo”. Naime, mislim da parola za koju sam čula da je pisala na fudbalskoj utakmici “Noć, žica, Srebrenica”, da ona ima neposredne veze s našim životom. Ceo period rata je užasavajuć po tome, odnosno to što je uništeno, ali isto tako mislim da treba primetiti u ranom jutru da je to u stvari služilo instalaciji jedne nove klase. I bojim se da je ta klasa varvarska.

Ratko Božović: Mi smo vremeubice, nema takvih vremeubica kao što smo mi jer vidite šta se desilo od 5. oktobra do danas? To je sve gubljenje vremena, gubljenje ritma, dinamike, i mi smo, dakle, tu veliki umetnici.

Mnogo se ćuti. Zašto se ćuti? Hoćemo li ponovo biti saučesnici? Gotovo da nema mesta da govorimo ovde o istini, to su prejake reči, reči izlizane, reči koje deluju patetično. Ovde prevashodno nema slobode. Dakle, ovde se jedan prljavi talas obnavlja. Kod nas se izgleda obnavlja i živi ono što je korov, što ne valja, ona baruština. Mi smo još uvek, dragi Petre, u staroj priči. Priča o lustraciji je priča o tome hoćemo li civilizacijski prepoznati ono što smo mi učinili sebi i drugima. Mi smo sada u šutnji takođe saučesnici. Da li je naše javno mnjenje kritičko, Goco? Ne znam, bojim se da se zaustavljamo u pola rečenice i u pola misli. Da li smo konačno osposobljeni za jednu percepciju nas, kakvi mi sada jesmo? Mi sada takvi kakvi jesmo, jesmo nikakvi.

Čedomir Čupić: Gospodo, gledam jednu donatorsku večeru na kojoj se nalazi čovek koji je pre dva meseca izašao iz zatvora, koji je još pod teškim istragama. Tu se nalaze crkveni velikodostojnici koji treba da promovišu velike hrišćanske ideje. Gledam premijera, pa kako on sme da sedi na toj večeri? Pa koja je to poruka sa te večere? Da li je to poruka – gospodo, možete sve da radite, to košta toliko i toliko, imate li novce, evo, indulgencija košta toliko i toliko!?

Hoćemo li da prodajemo indulgencije, onda to treba javno da se obznani pa neka svi idu na šaltere neka kupe to koliko košta.

Petar Luković: U utorak me je zvao čovek koji se zove Peđa sa TV Politika da gostujem u četvrtak, da budem sa Milijanom Baletić u emisiji. Ja sam njemu rekao ”ne pada mi na pamet da budem s tim idiotom u emisiji”. On kaže meni ”pa dobro, koga ti hoćeš”. Ja kažem ”neću da budem u emisiji sa tim ludacima”. Onda je on počeo da mi nudi – pazite, kao da mi nudi zločince – da li hoću Kalajića, da li hoću Vanju Bulića, da pravimo cirkus.

Borka Pavićević: Svesno ili nesvesno, kada zameniš dželata i žrtvu, stvorićeš očajnog čoveka. Kada dobiješ očajnog gledaoca, možeš da mu radiš šta god hoćeš.

Petar Luković: Znam, ali u toj emisiji sa Milijanom, ne mislim da kritikujem, to je moj drug Fića, to je stvarno bilo strašno, strašno je bilo zato što je on automatski pre nego što je ušao u studio bio poražen, hoću to da kažem.

Vi ne možete na normalan, civilizovan, kulturan, inteligentan, ne znam kakav način da izađete na crtu sa tom budalom. Jedino mogu da budem ekstremno vulgaran, ekstremno kretenoidan, da napravim incident u studiju – to je jedini način da ja pobedim u tome u očima bilo kog gledaoca. Moj prijatelj Fića je bio gubitnik.

Čedomir Čupić: Ima jedna formula, našao sam je kod Hane Arent, kako su zapadni novinari u vreme bujanja i rasta nacizma u Nemačkoj govorili kako oni objektivno izveštavaju. Pa, kažu – šta, mi smo objektivni novinari, minut Hitlera, minut Jevreja. Minut Hitlera znamo kako je, a minut Jevreja u gasnim komorama?

E, gospodo, izvinite, ako znate da je 70% ovde nepismeno, ako nam je ova scena takva kakva je, izvinite, ja neću sutra da budem alibi za minut Čupića i minut tamo nekog zlotvora koji je čuda uradio. To neću da prihvatim. Nećemo to novinarstvo koje će tražiti alibi.

Kažete, evo, mi smo demokratični. Pa upravo je to senzacionalistički. Kako je Milošević počeo? Omogućio je svima sve, svi su pisali, klevete, laži, izmešana istina, izmešano dobro, izmešano zlo, niko ne može da se orijentiše. Pa onda oni mene novinari upitaju ”vi ste u aferi”, kažem ”ni u kakvoj aferi, ja se uopšte tom čoveku nisam obraćao, ja sam se obraćao vlasti, gospodo”. Ovaj čovek je bio u panici, žao mi je, ja ne volim da izazivam paniku, panika je loše stanje. On je izazvao paniku, pa je iz panike uleteo u glupost, pa glupost proizvodi glupost, pa onda glupost proizvodi verbalno nasilje, pa onda, kada bi moglo i fizičko nasilje. O tome se radi.

Odgovornost je ogromna i velika. Iza tih pljuvanja, iza tih laži, iza tih kleveta, iza tog mućenja, sledeći korak je nasilje. Ako ćemo da ih socijalizujemo, hajde pustimo ih, neka dođu svi da samo njih gledamo, mi smo odradili poslove. Ali da me mešaju s njima, izvinite, to ne sme čovek ozbiljan i odgovoran da dozvoli. Eto, to je to.

Sonja Biserko: Znači, otišao je Slobodan Milošević, komunista koji je obavio prljavi posao, i na scenu je došao taj tzv. demokratski ili građanski nacionalizam, kako ga Sveta Stojanović zove – građanizam.

Četnici i partizani su se pomirili pre rata, s tim što su partizani dobili ulogu da obave taj prljavi posao a četnici su sada to drugo lice tog nacionalizma i oni su antifašisti, a partizani su, koliko ja vidim, iz svega ovoga što se sada produkuje, fašisti.

Ono što je zabrinjavajuće za mene jeste da je tzv. međunarodna zajednica, koja ovde sada deluje, koja je ušla ovde, prihvatila taj građanski nacionalizam i zapravo sve one koji imaju neku kritičku distancu prema ovome što se dešava diskvalifikovala je na neki način i oseća ih kao neprijatelje, s obzirom na to da smo svi mi u pojedinim situacijama bili opominjani tokom ove dve godine da ne treba biti tako kritičan. Veliki deo naše nevladine scene, koja je deset godina delovala kako je delovala, zapravo je otpao i prešao na tu stranu tako da je ovaj deo ostao vrlo usamljen.

Slažem se s Perom da upravo ovo što se dešava u Hagu ni sama međunarodna zajednica ne uzima u obzir, jer tamo se piše istorija. Komisija za istinu i pomirenje je u pravu kada kaže da se tamo piše istorija. Nažalost, u ovom momentu određivanje politike na Balkanu ne uzima u obzir onu realnost koja se ovde desila. I ono što je najpogubnije jeste da se od Srbije pravi lider, samo ne znam čega. Ona nije prihvatljiv lider u regionu jer je percepcija negativna, nema se poverenja i mislim da Srbija gubi vreme.

Isto tako mislim da je pogrešno praviti razne unije jer Srbija nema energije za to niti ima šta da ponudi – ni ona Crnoj Gori, ni Crna Gora njoj. Ono što je bitno u ovom momentu jeste da se Srbija suoči sama sa sobom. Tek takva Srbija može biti preporuka za region i može biti neki faktor koji može da igra ulogu i to ne odmah. Proći će decenije pre nego što se to desi i možda će u jednom momentu i taj narod u Srbiji, treći put, možda će odbiti da učestvuje u tim predsedničkim izborima. Za mene je to ipak znak racionalizacije, narod prosto neće te predsedničke kandidate, ja mislim da je pogrešno što OEBS poziva na izbore s obzirom na to da oni sada nama nameću predsedničke kandidate koje mi nećemo. Niko ne govori o njihovim zločinačkim prošlostima, niko ne govori o tome da su dvojica od njih mogući kandidati za Hag.

Miljenko Dereta: Lustracija je odgovornost onih iz političke elite koji su nas stavili u tu situaciju. Gde su tzv. reformisti? Gde smo mi na toj listi? Gde smo čak iako smo svesni da ćemo izgubiti, da kažemo – evo mi se bijemo za vrednosti, jer ako se mi ne budemo tukli tamo gde treba da se tučemo, ako se mi ne budemo tukli, neće se oni tući za nas, neće nas zvati ”dođite nam na kandidatsku listu”.

Ja sam prošle nedelje bio u Vranju, dosta putujem po Srbiji, tamo se razgovaralo i jedan iz naših redova je zamerio manjinama što, eto, bojkotuju predsedničke izbore. Ja moram da kažem da sam rekao ”izvinite, njihov izbor na predsedničkim izborima je da li će se iseliti odmah ili će možda imati vremena da se spakuju”. Iako mi ne shatamo dramatiku ovog trenutka, ako nismo spremni da nešto s tim u vezi mnogo konkretnije od ovoga uradimo, mi ćemo izgubiti. Već smo izgubili delimično ono što smo mogli dobiti, što se moglo dobiti 5. oktobra, a to zahteva hrabrost članica DOS-a da kažu – mi u ovome nećemo da učestvujemo, mi nećemo taj mali deo vlasti, bez obzira na sve pogodnosti. Mi hoćemo određene principe i hoćemo određene vrednosti, a za to niko nije spreman da rizikuje. Da li ih je 17, 16, 15, da li su sedam grupa ili su dve grupe ili su u jednoj grupi, to uopšte nije bitno. Bitno je da su svi još uvek na vlasti, da niko nije izašao iz toga i rekao ”izvinite, molim vas, to nije ono kako mi vidimo da Srbija treba da izgleda”.

Dakle, mi smo izgubili 5. oktobar, na televiziji vidim da se i rezultat Drugog svetskog rata promenio, prema tome, ja očekujem da će Srbija krenuti u nešto novo tek kada pobedi Turke na Kosovu, a desiće se, kako je krenulo, desiće se.

Užasno je teško suočiti se s onim što se dogodilo, ja to potpuno razumem, posebno one koji to nisu hteli da vide, i u tom smislu pre svega mi je žao što nije Voja Brajović ovde. Mislim da je to izgovorio na jedan fantastičan način, koji se teško može opisati. On je bio vi, a Srbija su bili oni koji su ga slušali. Može li se neko prepoznati u onim sluđenim ljudima?

Voja Brajović čita pesmu Brane Petrovića: ”Naišli smo na napušteno selo, prepoznavali smo stvari iz detinjstva, dočekao nas je samo jedan starac koji nije uspeo da utekne, pa smo došli do jedne crkve, razvaljene. Tu smo se pomokrili, pa smo došli do jedne škole koju smo zapalili da se ogrejemo. Ugledali smo zelenu livadu, tu smo se zaustavili da predahnemo, klali smo se malo među sobom, ćaskali, prebirali po sećanju. A onda smo krenuli dalje za zvezdom koja nas je vodila. Imali smo zadatak da nas po zlu zapamte narodi koje posetimo, pa smo krenuli dalje. Hteli smo se snabdeti vodom pijaćom ali bunari su bili zagađeni, puni ljudi uginulih i njihovih vernih životinja. Onda smo krenuli dalje, ispred leleka koji je išao za nama. Tako smo došli do jednog izvora. Tu smo se umili, naišao je vlasnik izvora i nazvao nas poganim psima. Odmah se videlo da je naš čovek. Poveli smo ga s nama, da ga proverimo. Našli smo dete sa jagnjetom u naručju, zubima ih je oboje zaklao. Stekao je naše puno poverenje.

Iza nas nerazuman lelek nedostojnih, ispred nas ciljevi uzvišeni, iznad zver koja nas vodi putevima gospodnjim. Ugledali smo ženu bremenitu koja drsko ličaše na Bogorodicu. Iščupali smo dete da ga mi vaspitavamo i negujemo a nedostojnu bacismo štakorima. I dugo smo, još dugo putovali. Nepredviđeno zađosmo u neka brda. U brdima naiđosmo na bistru vodu. Ugledasmo u bistroj vodi naša lica i iznenada briznusmo u plač. Daj mi cigaru.”

Koštunica: Dragi građani, ne treba mnogo da Srbija više ne bude skrajnuta, usamljena i neuređena kuća posvađanih i nezadovoljnih ukućana.

– Da znaš, Trišo, da ti je ovo poslednje piće, postajemo glasačko mesto, nismo više bircuz.

Koštunica: Dovoljno je da se saberemo i prihvatimo posla. I mesta a i posla ima za sve nas.

– O bre, pa ovo je bilo i na prošlim izborima. Ajde, ‘beš tamo, jesam li rekao da kafana danas ne radi, sutra su izbori. Kafanu treba molovati.

Koštunica: Kad našu sačuvanu državu uredimo na moderan, evropski, nama najbliži način, biće i budućnosti za sve.

– ”Ja mislim drugovi da mi ne bi trebalo odavde da se pomerimo dok i mi ne dobijemo avion.”

– ”Sva sela oko nas imaju po avionče, a mi, ko siročići.”

– ”Kad možedu studenti, možemo i mi.”

Koštunica: Možemo mi to.

– ”Da se jednom zavede red.”

– ”Svi jednaki da budemo.”

Koštunica: Za demokratsku Srbiju.

– ”Jebiga. Izvini, druže predsedniče.”

 
Emisija Peščanik, 30.11.2002.

Peščanik.net, 30.11.2002.