- Peščanik - https://pescanik.net -

125. emisija

 
Radio emisija 22.02.2003, govore: Zoran Ivošević, Srđa Popović, Desimir Tošić, Goran Marković i Ivan Milenković.

 
Svetlana Lukić: Sećate se da su nedavno DSS-ovci tvrdili da je neko pripremao atentat na Koštunicu? Onda ih niko nije ozbiljno shvatio, jer ko će na njega da izvrši politički atentat, kakve veze taj čovek ima sa politikom? Da je makar malo upražnjavao politiku a ne samo grmeo, tačnije mulao pravedničkim gnevom, ne bi premijer postao kancelar i vedrio i oblačio Srbijom.

E sad, drugo je pitanje da li je neko pokušao da ubije Đinđića juče ili je, kako je on to rekao, to neki nesavesni vožač na auto-putu vežbao vožnju. Da li je ili nije to pokušaj ubistva nemam pojma. Pošto on sve zna, onda da ne razmišljamo mnogo. Sasvim je nebitno što se ispostavilo da je vozač, gle čuda, deo famoznog surčinskog klana. Nadimak mu je Bagzi. Gospodin Bagzi, kako bi ga s poštovanjem oslovio ministar policije.

Opet, zamislite da to nije atentat nego prosto zakon verovatnoće. Šta ako svako ko ima kola, i šta ako svaka kola na drumu koja mogu da se trkaju sa Đinđićevim audijem u stvari pripadaju surčinskom klanu? Onda je čudo da do sada sa premijerom nisu imali bliski susret, naročito zato što ih on nešto mnogo ne izbegava. Sve skupa, mlađani Đinđić nije gadljiv čovek. Eto, na primer, čak nije povredio ahilovu petu igrajući fudbal sa lekarima, profesorima ili sudijama nego sa opasnim momcima iz specijalnih antiterorističkih jedinica. Valjda su mu oni i pozajmili onu crnu čarapu za glavu, kako se ono zove, fantomku, koju je stavio na svoj gips.

Juče je premijer bio u Banjaluci, nije igrao šah sa Mladićem, sekao je tamo neku vrpcu, a sećam se, kao juče da je bilo, kako je Đinđić za vreme sankcija prema Srbiji i Republici Srpskoj stajao na mostu preko Drine i govorio – Drina je kičma srpskog naroda.

Naravno, pitanje je da li bi taj čovek, na primer, prošao lustraciju.

Na početku emisije ćete čuti sudiju Vrhovnog suda gospodina Zorana Ivoševića, koji je i član tima stručnjaka Centra za unapređenje pravnih studija koji je radio na jednom predlogu zakona, to je predlog zakona o lustraciji. Videćemo da li će naši poslanici hteti da usvoje taj zakon. Pitanje je, naravno, koliko će se neki od njih prepoznati kao potencijalne žrtve tog zakona, uslovno rečeno. Svojevremeno je jedan istočnonemački disident posle pada Berlinskog zida rekao – očekivali smo pravdu a dobili smo pravnu državu. Mi nemamo još uvek ni jedno ni drugo, eto neka bude ovaj Zakon o lustraciji donet i onda ćemo malo više verovati da je Srbija pravna država.

Slušate najpre gospodina Zorana Ivoševića a čućete i kratke komentare i stavove o lustraciji Srđe Popovića i Desimira Tošića.

Zoran Ivošević: Radno mesto može da bude uslovljeno. U nekim delikatnijim slučajevima uslov može da bude da neko nije osuđivan za krivična dela koja ga čine nepodobnim da obavlja određenu javnu funkciju, na primer za sudiju, za policajca. Kada je reč o policajcima, imate jedan uslov, da se protiv njega nije vodio krivični postupak i mi mirno to prihvatamo. Kada postavimo u zakonu uslov za obavljanje javne funkcije da u prošlosti nije kršio ljudska prava, odjednom se bečimo a ne znam zašto kada je to potpuno isto. I to je otprilike neka suština lustracije, a ona je već isprobana.

Kada je Istočna Nemačka postala sastavni deo Zapadne Nemačke, stvarno se dogodila lustracija i u toj lustraciji je “stradalo” negde oko 70% sudija, ali ne samo sudije nego gotovo svi koji su se bavili javnim funkcijama. Na osnovu, pre svega, podataka iz te njihove čuvene službe bezbednosti, ne znam kako se zove, Štazi, na osnovu sudskih spisa i na osnovu drugih podataka do kojih se moglo doći, vi ste kao na dlanu mogli videti s kim imate posla i tamo se lustracija dogodila otprilike ovako: kada ste videli o kom čoveku je reč, onda ste mu saopštili ono što ste saznali za njega a onda bi on odustao i time bi lustracija bila gotova. Ako bi slučajno on hteo da ipak obavlja funkcije, onda biste vi napravili korak dalje. Prvo biste objavili te podatke, a onda biste, ukoliko on ne ode sa funkcije a ipak je došao, zabranili da on dalje obavlja tu funkciju. To vam je kao kada neko dobije odluku o prestanku radnog odnosa zato što je dao netačne podatke pa ste naknadno videli da on ne ispunjava uslove a vi ste ga primili i donosite odluku o prestanku radnog odnosa. To nikoga ne iznenađuje, što bi sada iznenađivalo javnost ako vi doneste naknadno odluku da neko ne može obavljati javnu funkciju zato što ne ispunjava taj uslov da ranije u prošlosti nije kršio ljudska prava.

Kada kažem u ranijem životu, dokle to seže? Ovaj predlog zakona o kome se mnogo razgovara seže samo u prošlost do pojave prvog značajnog dokumenta o ljudskim pravima, preko toga ne, a to i nije potrebno jer evo ja sam već završio svoj radni vek, a ja sam relativno mlad u odnosu na one koji su činili zla posle revolucije. Pa zašto bismo se mi sada brinuli o lustraciji onih koji su još stariji od mene? To može da bude stvar nečeg drugog a ne stvar lustracije shvaćene kao uslov za obavljanje funkcije u tom pogledu da neko ko pretenduje da obavlja funkciju nije kršio ljudska prava. Ako se tako pristupi lustraciji, onda svako može da vidi da lustracija ima dobre namere.

Najobičnija namera je da sprečimo one koji su skloni kršenju ljudskih prava da to ponovo čine.

Srđa Popović: Lustracija je komplikovana stvar zato što uvek morate da povučete jednu liniju. Ta linija je teoretski nepravedna jer tamo gde je vi povučete ostaju neke beznačajne razlike između onih koje ćete lustrirati i onih koje nećete i to je problem sa lustracijom. Ovde mislim da se čak radi o nečem drugom. Ovde je lustracija nemoguća. Milošević je imao plebiscitarnu podršku, to je bila opšta euforija. Koliko je svako od tih ljudi doprineo onome što se dogodilo? Verovatno malo, ali u svojoj ukupnosti to je bilo odlučujuće. Ovde je ceo narod napravio pogrešnu odluku.

Desimir Tošić: Zakon možete doneti ali ga je sprovesti vrlo teško. Pretpostavite da je MUP sav u korupciji i zločinu i raspustite ga noćas. Koga ćete uvesti u policiju? Ako vi primenite lustraciju u Vladi Republike Srbije, pa neću da kažem pola ali trećina će morati da putuje. Plašim se da mi zakon nećemo kompromitovati. Pošto ne možete da ga izvedete, da ga izvršite, onda on gubi svoju vrednost i onda u svesti ljudi zakoni gube svaku vrednost, a treba da bude obrnuto, da zakon utiče na ljude, znate.

Zoran Ivošević: Lustracija treba da obuhvati sva lica koja se nalaze na javnim funkcijama, a pod javnim funkcijama se podrazumeva sve ono što je produkt izbora, postavljenja i neka zaposlena lica sa javnim ovlašćenjima biće podvrgnuta lustraciji.

Pošto ste vi u novinarstvu, od tih zaposlenih lica sa javnim ovlašćenjima tu bi, recimo, spadao urednik, glavni urednik, ili dekan na nekom fakultetu, ili prodekan, ili diplomata itd. I ko bi to radio? To bi radila jedna komisija, a komisija radi lustraciju u svim zemljama. Sećate se, pre dve godine u Poljskoj čak je i jedan Leh Valensa bio podvrgnut procesu lustracije pred komisijom.

Postupak lustracije bi bio dvojak. Jedan prethodni a jedan naknadni. Prethodni bi se odnosio na kandidate za funkciju, dakle još u samom zametku. Ako neko kandiduje nekoga za javnu funkciju, dužan je da prijavi tog kandidata komisiji, ne da ga denuncira nego da kaže: gospodo, naš kandidat je taj i taj, vidite njegovu validnost. Onda bi ta komisija ispitivala validnost tog kandidata na isti način kako se to radi i u zemljama u tranziciji – dosijei, sudski spisi, isprave itd. To bi se radilo u diskreciji. Tada vi njemu kažete – gospodine, to je vaša privatnost ali vi imate pretenziju da se bavite javnom funkcijom, mi moramo da vam saopštimo da ste vi u vašoj prošlosti imali grehove u kršenju ljudskih prava. I ako bi to lice reklo: da, imao sam ih, ja odustajem od kandidature – lustracija bi bila gotova, ali ako bi bio uporan, ostao na funkciji, onda bi se dogodila ta naknadna lustracija, a ta naknadna lustracija bi bila i u slučaju kada vam neko promakne, ili se već nalazi na funkciji pre stupanja na snagu Zakona o lustraciji. Onda biste vi vodili naknadni postupak.

Mi preterujemo sa lustracijom jer od nje pravimo bauka i ljudi strahuju od toga. Ja neću reći da neki nemaju razloga – neka strahuju i treba da strahuju, u sudu još ima onih i u Vrhovnom sudu, koji su krali na izborima. Zašto bi bilo strašno da ti ljudi prestanu da budu to što jesu? Njima je pružena šansa da sami odu i ja više ne pominjem nijedno ime od mojih kolega koji su razumeli da treba da odu iz suda i otišli su, ja to poštujem. Ali onaj ko nije, a ja znam i ne samo ja nego i javnost zna da je kršio ljudska prava, pa neka se plaši, i to je normalno.

Goran Marković: Ja prema tome gajim dvostruko osećanje, potpuno ambivalentno. Smatram da je to neophodno i da je to nekorektno u isto vreme. I šta da radim, kako da se postavim prema tome? Smatram da je veoma potrebno da se to uradi ali smatram da to nije časno.

Provući će se prvo masa njih, da ne govorim o svojim kolegama koji se već predstavljaju kao disidenti što je smešno, do ovih najvažnijih. Oni će se provući a ostaće da budu okuženi i označeni žutom trakom razni ljudi koji jesu bili upravnici Narodne biblioteke ili autobuske stanice Ljig ali pri tom stvarno nisu predstavljali nikakvu polugu vlasti. S druge strane, da bismo se rastavili od tog bivšeg režima to bi bilo važno, to je jedna drastična stvar kao amputacija, vrlo bitna. Ako je stvar gangrenozna, mislim da mora nešto da se amputira – amputiraj, pa evo, i ja sam na štakama pa mi ništa ne fali.

Svetlana Lukić: Prekjuče je Bane Ivković rekao ”nemojte na meni da vežbate lustraciju” a radi se o činjenici da je protiv njega pokrenuto nekoliko tužbi zbog toga što je prebacivao novac tamo-ovamo, uglavnom iz budžeta u fond svoje stranke. To još nije krađa nego, što bi rekao Dinkić – netipično kruženje novca – tako da Bane, u stvari, ono što je krivična tužba namerno brka sa lustracijom. Evo, objasniće nam gospodin Zoran Ivošević ovaj predlog zakona, a čućemo, naravno i kakvi su problemi koje sudije imaju sa izvršnom vlasti.

Da li je to neizvodljivo? Ukoliko se primeni, da li bi jedan deo vlade, policije, ili već ne znam čega, ostao bez svojih poslova i da li bi još najgore bilo ukoliko bi se zakon usvojio a potom selektivno primenjivao?

Zoran Ivošević: To bi onda bio problem ne samog zakona nego problem izvršenja zakona, a to su dve različite stvari.

Zar mi nismo doneli i nove propise o pravosuđu. I tu postoji opstrukcija. Ti se zakoni ne izvršavaju i tu sada imate jedno najobičnije zamajavanje. Doneli smo četiri zakona, uveli smo niz značajnih novina, posle svega 60 dana od stupanja na snagu usledile su novele, a te novele vraćaju sudstvo u vreme Miloševića. Kao što znate, Vrhovni sud je pokrenuo postupak kod Ustavnog suda i Ustavni sud je doneo privremene mere i obustavio sprovođenje tih novela, on ih je suspendovao. Mi smo doživeli pokušaj da pravosuđe bude vraćeno u prošlost. Taj pokušaj nije uspeo, ali je on učinjen. Prema tome, ako se to dogodilo sa zakonima o pravosuđu, može se dogoditi i sa tim zakonom, ali tu nije problem u zakonu, problem je u kvalitetu izvršne vlasti ili ministarske vlasti.

Svetlana Lukić: Najčešće je o lustraciji govorio ministar pravde gospodin Batić i kad god je doneta neka presuda i javnost pokazala nezadovoljstvo, on je rekao – eto, to je zato što nije urađena lustracija u sudstvu’.

Zoran Ivošević: Tu se premijer ne razlikuje od ministra. Ali mislim da je premijer u velikoj zabludi zbog toga što nekritički prihvata mišljenje svog ministra. To je pitanje zanimljivo iz drugog razloga. Kada sam ja govorio o ovom setu zakona o pravosuđu, nisam vam rekao ali sad ću vam reći da su ti zakoni doneti u stvari u jednoj neprincipijelnoj razmeni, trampi. Ja tebi Zakon o radu, ti meni set zakona o pravosuđu. Kada je Zakon o radu usvojen, onda su usvojeni i zakoni o pravosuđu po projektu DSS-a. Ali ja bih hteo da kažem i to da gospodin Batić snosi veliku odgovornost što lustracije nema u propisima o pravosuđu. On snosi odgovornost što je nema jer je pristao na tu političku nagodbu, on se tada nije bunio. On je trebalo da se pobuni protiv izvršne vlasti koja je pristala na takvu nagodbu, a ćutao je. I čim je zakon stupio na snagu, sećate se, gospodin Batić je odmah počeo da priziva. Zašto nema lustracije? Pa zato što nema propisa o lustraciji! Kako možemo imati lustraciju bez propisa, a on je kriv što tih propisa nema jer je pristao da oni budu žrtvovani u političkoj nagodbi.

Svetlana Lukić: Malopre ste rekli da se ni premijer ne razlikuje mnogo od predsednika vlade.

Zoran Ivošević: Pa znate u čemu, u pogledu priča o sudstvu i pritisaka na sud. Pa zar se ne sećate kada je gospodin premijer posle one odluke Vrhovnog suda Srbije u upravnom sporu o Astra banci i ekstraprofitu rekao da postoji neki lobi koji kupuje presude u ovoj zemlji. Dva dana ili dan posle presude Vrhovnog suda Srbije. Ja sam reagovao vrlo oštro na tu izjavu i rekao – gospodine Đinđiću, imate li vi dokaze. Ako ih imate, to je velika sramota za sud, ali ako ih nemate, onda je to velika sramota za vas. Ne možete vi tako da govorite o Vrhovnom sudu ili o bilo kom sudu.

Vrhovni sud se bavi prodajom svojih presuda za novac. Pa ima li većeg pritiska od toga? Mislim da nema.

Moramo poštovati sudsku vlast, bez obzira na to kakva je, jer mi bolju nemamo kao što nemamo bolji parlament, kao što nemamo bolju vladu. Ako bismo posle svake odluke kojom nismo zadovoljni drvljem i kamenjem zasuli sud, pogotovo ako je to prvostepena odluka, onda bi sami sebi sekli granu na kojoj sedimo. Evo, sad je doneta ona prvostepena, ja neću o njoj da govorim zato što je prvostepena, presuda. Biće žalba, Vrhovni sud će o njoj da odlučuje.

Svetlana Lukić: O kojoj presudi?

Zoran Ivošević: O presudi povodom slučaja Ibarska magistrala. Ali dajte da vidimo kakva će biti pravosnažna presuda pa onda možemo da kritikujemo, a nemojte da kritikujemo prvostepenu presudu. Pa zato postoje dva stepena, pa i tri stepena ponekad, kod ubistva imate tri stepena. Prema tome, sačekajte malo pa ćemo videti. Te izjave su date ili neposredno pre ili neposredno posle suđenja.

Pa zar se ne sećate šta se desilo gospodinu Grubaču? Gospodin Grubač je predsednik Ustavnog suda, onog koji više ne postoji. Taj sud je doneo neku odluku kojom izvršna vlast nije bila zadovoljna i onda su nagrdili predsednika Ustavnog suda jer je kada je postao predsednik Ustavnog suda prestao da bude profesor Pravnog fakulteta u Novom Sadu ali je držao neke časove i dobijao honorar za te časove a oni su proglasili da je gospodin Grubač izvršio krivično delo. Gospodin Đinđić, zapravo, i ne razlikuje krivičnu prijavu od pokretanja krivičnog postupka a usuđuje se da sudi jednom predsedniku Ustavnog suda, kaže – on je učinio krivično delo. Da li se sećate kada ga je pozivao da da ostavku zato što je učinio krivično delo? E, zato ja kažem, kada bi gospodin Đinđić imao nekoga pored sebe ko bi mu rekao – čujte, ne možete vi tako govoriti – on to ne bi uradio. Ali on ne zna šta može a šta ne može.

Sećate se kada se sudstvo pobunilo? Tada je gospodin Đinđić uputio sudije na Mars, otprilike je rekao – oni koji govore o nezavisnosti neka to pričaju na Marsu. A njemu narod govori da se krivične prijave podnose sudu a sud ne reaguje. Krivične prijave se uopšte ne podnose sudu, podnose se policiji, a ja sam rekao – da mu je Batić to objasnio, on ne bi dao izjavu kao da je pao s Marsa – ako on nas šalje na Mars, ja ću da ga spustim na Zemlju. Već dve godine mi se zamajavamo sa pravosuđem. Oni su prvo napravili jedan dobar korak, pa je trebalo malo da ga poprave. Oni onda vrate sve natrag i Ustavni sud kaže – gospodo, ne može tako.

Svetlana Lukić: A zašto su to uradili? Da bi imali kontrolu nad sudstvom?

Zoran Ivošević: Naravno, naravno. Ako zabranjuju predsednicima sudova da sude, ako im postavljaju poseban režim imenovanja i razrešenja, onda ti predsednici sudova treba da budu produžena ruka vlasti. Oni valjda računaju da predsednici sudova kontrolišu sudije, a pošto oni kontrolišu predsednike, onda će biti OK. To je već viđeno. To je ono iz Miloševićevog vremena. I sva sreća, Ustavni sud je pokazao da je na visini svog zadatka i rekao je – gospodo, to tako ne može.

U tom lancu odgovornosti prva je policija, to je organ otkrivanja, posle toga dođe javno tužilaštvo, to je organ gonjenja, pa tek na treće mesto dolazi sud. Sud ne može da sudi ako nema optužnice. U tom nizu, ja bih rekao, odgovornost suda je najmanja, naravno i sud je odgovoran i u sudu postoje mnogi predmeti koji neobično dugo čekaju, jedan od tih predmeta je i slučaj Ibarska magistrala, ali sve to na neki način se svaljuje na sud, to se najbolje prima u javnosti.

Gospođa Vida Petrović-Škero je čak navela koji su predmeti kod okružnog suda u Beogradu, koji su predmeti kod javnog tužioca a koji predmeti uopšte nisu ni kod javnog tužioca ni u sudu. Pa ni gospođa Vida Petrović-Škero više nije predsednik tog suda. Ona je izgurana iz tog suda. Jeste ona sad sudija Vrhovnog suda Srbije, ali za taj sud i za pravosuđe mnogo bi bolje bilo da je ostala predsednik suda.

Ona je izgurana iz tog suda a i kada je došla ovde, to guranje nije prestalo. Ona je bila ispitivač na pravosudnom ispitu, ispitivala je građansko pravo, ona je ugledni pravnik. Smenjena je. A kada je smenjena, gospođa Lepa Karamarković i ja smo dali ostavke, i mi nismo više u toj ispitnoj komisiji jer nećemo da ispitujemo u ispitnoj komisiji u kojoj se neprincipijelno smenjuju ljudi. I sada tamo ispituju neki ljudi koji nemaju uslova da to čine, ni stručnog ni nekog drugog. Zato kažem da stvari ni izbliza nisu onakve kakve bi trebalo da budu, ali mislim da smo mi “na dobrom putu”. Ranije je bilo ”razumem”, sada više nema ”razumem”, sada je ”gospodo, pa ne možete vi da dajete naloge sudu”.

Svetlana Lukić: Gospodin Ivošević nije mogao mnogo da komentariše bekstvo bivšeg direktora RTS-a Milanovića pošto kaže da krivično pravo ne poznaje, da to nije njegov fah, a inače to je hteo da prokomentariše na svoj način Goran Marković. Petog oktobra on je bio ispred RTS-a i gledao kako gori i kaže da je tada pomislio da gore i njegovi rani radovi koji su bili sačuvani u RTS-u, ali da mu nije bilo žao što gore nego, naprotiv, da je bilo dobro da potpale tu vatru da malo televizija detaljnije izgori.

Goran Marković: Mislim da je dobro ovo što se desilo. Možda bi neko mogao da kaže, eto, nije dokazana njegova krivica i on trune u zatvoru, mogao je da postane čak i neka vrsta junaka. Ovako se prikazao kao hulja i kao najobičniji pacov, što reče jedna od majki žrtava. Prema tome, njemu je gore ovako.

Ja da sam Milanović, ja bih išao u zatvor, sedeo bih u zatvoru i čitao bih ili bih pisao nešto, ili bih jednostavno ispaštao, a ovako, krijući se i bežeći po svetu, on će propatiti mnogo više nego u Zabeli. Tu se, naravno, postavlja pitanje da li takvi ljudi uopšte mogu da pate. Ali mogu, ja mislim da mogu, oni možda nisu ni svesni toga da pate, možda misle da uživaju kada krckaju ukradene pare negde i pretvaraju ih u neke mesne doručke ili kokain, zavisi šta on upotrebljava. Kad-tad će on biti uhvaćen i kad-tad će ga dovesti kao najobičnijeg bednika vezanog nekom žicom ili, u boljem slučaju, lisicama i šutnuti nogom u dupe u Zabelu. To će se završiti tako.

Ovo je vrlo dobar trenutak, ja sam vrlo zadovoljan što je on pobegao i što je na jedan način ispričao priču o tome ko smo mi i kakvo je stanje u našem društvu, kako funkcioniše pravosuđe, policija. Na drugoj strani, za njega je vrlo važno da se vidi ko je i šta je. Takav čovek je mogao da uradi to za šta su ga optuživali.

Druga strana medalje je što ja mislim da je on 5. oktobra dobijao batine ne samo za sebe – bogami, on je i za Vučelića prilično primio batina. A onaj, vidim, sad sedi tamo, ponovo se uvalio u SPS i pravi se da je normalan. Šta je, o čemu se radi? Ja sam sasvim ispravan čovek. Pogledajte me kako sam energičan, kako sam baja. Pri tom je to tri puta veća hulja nego Milanović i on krcka takođe milione. On će možda da donese neke pare, kao, njegova je firma to zaradila prodajući hula-hop čarape negde. Ali svi znamo da to nije istina i svi znamo da se on obogatio onda kada smo mi imali šest maraka platu. I onaj bes narodni koji se iskalio onako surovo na Milanoviću jeste u stvari bio usmeren dobrim delom i ka njemu.

Milanović je primio batine i za Milorada. Sada cela stvar oko bekstva Milanovića govori o tome da je on poturen tu kao neka krpa da između ostalog prima i batine, da ide u zatvor, a da su ostali vukli poteze. Pa nije mogao Milanović sam da odluči da se žrtvuje televizija i ljudi u njoj. To je morao najuži, najviši deo vlasti da reši. On je samo imao da izvrši to. Mislim da on na neki način misli verovatno i da ima pravo da beži, on će da kaže ”vi ste mene gurnuli u to, ja sam samo izvršavao vaša naređenja, i sada ja da idem u zatvor a ti, Milorade, da se tamo šepuriš ili ti, Miloševiću, tamo da izigravaš nekog užasnog heroja u Hagu”. To je sve stvarno besmisleno, tako da ceo taj kontekst zbivanja oko Milanovića dosta govori sam za sebe, ima vrlo jasnu poruku.

Ne treba se zgražati nad Vučelićem, treba se zgražati nad nama. Mi to gledamo, niko ništa ne radi. To me podseća, u Budvi sam se upoznao sa jednim prodavcem, prodavao je ženski donji veš, bio je u stvari neki stari IB-ovac koji je proveo osam godina na Golom otoku. Sedi on tamo između onih brushaltera i gaća, a ja svratio na kafu kod njega, kad prolazi glavnom budvanskom ulicom jedan poznati zlikovac sa Golog otoka koji ih je sve tamo zlostavljao, ubijao. I on ga pogleda a ja kažem – Pa je l’ ti znaš ko je ovaj čovek?’ On kaže: ”Kako da ne znam”. – Pa, kažem, zašto ne izađeš napolje da ga udariš nečim, kamenom, ili da ga pljuneš makar. On me gleda kao idiota, pita se da li sam normalan. Pa kaže: ”Zašto bih ja to uradio?” -Pa je l’ te taj mučio? ”Pa jeste.” – Pa zašto nešto ne uradiš? On ne razume pitanje, tako da priča o žrtvi i dželatu – to je obostrana priča.

Kao što je poznato, svaka žrtva hrli ka svom dželatu. Prema tome i mi smo se podmetali pod te ljude. Vrlo mali broj ljudi nije bio spreman da to trpi. Mnogo ljudi koji su stvarno iskreno patili i kojima je bilo teško jednostavno su savijali glavu i trpeli. I oni sada i ne osećaju potrebu da ukažu na to da ih je neko zlostavljao. Jednostavno, eto, mi smo se mučili, pa to je prošlo i valjda više nećemo, ali izgleda da hoćemo.

Mislim da mi precenjujemo političare kao nekakve misleće ili razložne ljude, mudre. To su ljudi koji nisu sposobni da rade ljudski neki posao, stolarski ili matematički, književni ili tako nekakav koji ima neku fizionomiju. To su ljudi koji jednostavno ne mogu ništa ljudski da rade pa su onda utvrdili da postoji oblast u ovim krajevima gde ne moraš uopšte da imaš ni znanja, ni morala, ni osećanja. Jednostavno, možeš da budeš jedan provizorij ljudski i da imaš uspeha, dapače što si više ispražnjen od tih nepotrebnih atributa, to si bolji. Možda ima tu i tamo izuzetaka, recimo, tu i tamo stvarno moram da kažem, meni je lično simpatičan Svilanović. Čovek je simpatičan. Ali ostali, pa ne mogu stvarno da nabrojim još dvoje, troje, da me ne bi bilo sramota da sednem u kafanu sa njima.

Ja sam Havela poznavao još dok je bio pripiti anarhista u vijetnamki. On je bio potpuno druga osoba i bio je odličan pisac, ali čim je postao političar, on je izgubio taj neki ljudski lik. Svi koji su ga posle viđali, a znam nekoliko ljudi koji su ga često viđali, bili su vrlo razočarani. Njega je politika srozala tako da je to jedan prljav posao, “dirty job”.

Ne bih voleo da me Vojislav Koštunica brani od Đinđića. Mislim da je on nesposoban za to. On je čovek koji očigledno nema format, to je jedan unjkavi, dosadnjikavi političar koji svira na jednu žicu. I to je moralo da dovede do njegovog poraza. Strašno bih voleo kada bi se pojavio jedan čovek koji ima neki format, koji bi mogao da se suprotstavi Đinđiću. Njegovo ime i prezime sigurno ne znamo u ovom trenutku. Nije to neko ko bi iz ovih redova mogao da vaskrsne kao častan, pametan čovek koji može da lupi rukom o sto i da kaže ”dosta, čoveče, ovakvog života, daj da probamo malo da mislimo o ljudima”. Ostaje nam da živimo sa… ako vi kažete da je to vlast Zorana Đinđića, ili već, kako bismo mogli to da krstimo, neka oligarhija tih nekih tehnokrata, finansijskih mahera, ne znam.

Naravno, svi govore isto, to je smešno kako epigonije imitiraju svoje uzore. Svi govore kao Zoran Đinđić. Čak liče i po načinu oblačenja. I po načinu kako se šišaju. Oni su fizički prepoznatljivi. Kao što su nekada debeovci nosili crne mantile, tako i ovi nose neke Pijer Karden kombinacije koje su užasno prepoznatljive. Nema među njima individualnosti. Po modelima automobila ili po tome kako ulaze, sa koliko pratnje ulaze na bazen da se kupaju, možete utvrditi zapravo koja je to vrsta ljudi. Ne znam ko mi je rekao baš za Svilanovića – možda mi je zato on i simpatičan – jedan od političara mi je rekao: zamisli, taj kreten uopšte nema bodi gard, ide ulicom sam. Hoće da kaže kako je on lud! A meni se baš to sviđa, možda ima šansu da sretne nekog običnog čoveka i da s njim ćaska dok mu se dete igra u pesku.

Negde sam pročitao odlično frojdističko tumačenje Buša, kako se on sada realizuje pred sopstvenim ocem i kako on ima kompleks oca, u stvari, autoriteta kog mora da pobedi, kako je ta cela stvar sa Irakom u stvari pokazivanje ocu da i on može da bude veliki dečko, da i on više ne piški u gaće nego da je odrastao. Moguće da i tu ima nečega, ali opet, kad ja ne mogu ni Šešelja koji govori srpski da tumačim, gde ću da tumačim Buša koji govori engleski koji ja očajno poznajem. Prema tome, ne znam, pravo da vam kažem, a, drugo, ti Amerikanci su mnogo drugačiji od nas, oni su posebna planeta. Kada dođete u Ameriku, vrata se otvaraju na drugu stranu, kvake se okreću suprotno, sve je drugačije. Drugo, oni su i navikli, oni žive dugo kao Vučelić, na primer, sa tim idealom sopstvenog zadovoljenja kao vrhunskim idealom. Oni verovatno smatraju legitimnom želju da sve bolje i bolje žive i to što je sad tu u pitanju možda nečiji drugi život ili nečija tuđa sreća, to oni nemaju u svom sistemu tako razvijeno kao, recimo, neki bednici kao što smo mi.

Kada je bilo bombardovanje, pa dolaze neke izbeglice, sa Kosova naši, i intervjuišu ih kako im je, retoričko pitanje, da li vam je grozno što ste uništeni tamo i što vam je sve uništeno, a jedna žena kaže – pa jeste, samo nama nije tako teško kao nekim komšijama, oni su mnogo imali, a mi nismo imali ništa, tako da je sada nama mnogo manje grozno nego ovima što su imali. Znači, ona smatra to što su bednici bili i pre bombardovanja, da je to jednostavno prednost u odnosu na one koji su izgubili sve zbog bombardovanja.

Mi smo drugačiji sistem. Ova planeta nema globalnu psihologiju ili globalni način mišljenja. Mislim da se to mnogo razlikuje. I ono što je u sistemu vrednosti ovde dobro, tamo negde je loše, ono čega se mi ovde grozimo, tamo je negde nešto za pohvalu, tako da – kako da čovek razume sve to. Globalno ne možemo ništa shvatiti, samo lokalno.

Svetlana Lukić: Mi i dalje govorimo o Americi. Govoriće Ivan Milenković, čiji tekst otvara poslednji broj časopisa “Nova srpska politička misao”. Čitav broj posvećen je 11. septembru. Citiraćemo i delove najzanimljivijih tekstova.

Ivan Milenković: Karl Šmit je smatrao da je evropsko ratno pravo jedno od najvećih civilizacijskih dostignuća. Zašto? Zato što ukoliko imamo jedan ratni sukob koji je na neki način ograničen nekakvim normama, nekakvim pravilima, taj rat nikada neće biti baš rat do istrebljenja. Imamo neke norme kojih će se zaraćene strane držati. Ovim napadom od 11. septembra pokazalo se zapravo da nikakve norme više ne važe. Ako je neprijatelj konstitutivan za moje političko biće, prema Karlu Šmitu, onda je Sovjetski Savez bio taj idelani neprijatelj, dakle neprijatelj jake subjektivnosti, neprijatelj koji je dostojan mene, i tu nema nikakvih problema. Dokle god imamo s jedne strane tog zlog neprijatelja, nema nikakvih problema da se mi konstituišemo kao dobri prijatelj.

Sovjetski Savez je pao, Amerika je krenula u potragu za idealnim neprijateljem, nije ga mogla naći i najednom se pojavio terorizam, naizgled savršeno, sjajno. Dakle, neprijatelj protiv kojeg ja mogu da angažujem čitavu moju političku, ratnu, ideološku mašineriju i na taj način povratno da konstituišem sebe kao političko biće, kao političku tvorevinu. Međutim, tu nastaju problemi jer – šta je terorizam? Terorizam ne podrazumeva nikakva pravla igre, pravila igre nema. Terorizam menja pravila igre pri čemu se on sam ne drži sopstvenih pravila igre i to je ono što ga zapravo čini neuhvatljivim. Nemamo pojma ko je neprijatelj, neke terorističke organizacije mogu da udare bilo kada, na bilo koga, zbog bilo čega.

S obzirom na to da ja pred sobom imam samo jednu sablast, ja je mogu tumačiti kako god hoću, ta sablast može biti dobra sablast, može biti dobri kućni duh, a može biti, bogami, i avet koja me noću budi, plaši, koja mi smera svašta, koja se može poistovetiti s čime god hoćete, sa đavolom, zašto da ne, čak je i takvih reči bilo. Bin Laden je đavo, demon. S obzirom na to da je pojam terorizma neodrediv, s obzirom na to da je tako fluidan, mi možemo raditi s njim šta god hoćemo i, naravno, to jeste upravo ono što imperija zloupotrebljava.

Na konto toga što je taj pojam neodrediv mi možemo teroristima proglasiti koga god hoćemo, baba Višnju možemo da proglasimo teroristom i s obzirom na to da je ona terorista sve je dozvoljeno u borbi protiv terorizma.

Pogledajmo napad na Avganistan. Krećemo u borbu protiv Talibana koji štite teroriste. Znači, već imamo jedno malo pomeranje. Talibani, ma kakvi da su, a užasni su, srušili su Bude u Bamijanu, to je zločin, plakao sam, bukvalno sam plakao, i to je sjajno što su ih zbirsali, ali to je, kako bih rekao, kolateralni učinak borbe protiv terorizma. I to je ono što ostavlja pomalo gorak ukus kada su u pitanju ovakve američke akcije.

Amerika je bez ikakve sumnje demokratska, zemlja koja gaji nekakve ključne vrednosti za ovu našu današnju civilizaciju. Mislim da je to veoma teško dovesti u sumnju. Međutim, ako se sada te vrednosti tako proizvoljno stavljaju kao politički ulog nedovoljno promišljenih akcija, same te vrednosti dolaze u pitanje, same te vrednosti upadaju u krizu i protivnici Amerike zapravo Americi zameraju to što se ona spočitava drugima. Dolazi se do toga da Amerika postaje zapravo terorista broj jedan u svetu. Naravno, ja mislim da je to strahovito svedeno. Noam Čomski će naravno reći – pa da, Amerika je glavni terorista i za njega u to nema nikakve sumnje.

Citat: Pol Virilio: Sarajevski atentat je bio inicijalna kapisla Prvog svetskog rata a atentat u Njujorku je isto toliko značajan, pošto markira početak prvog rata u procesu globalizacije. Ali okolnost da jedna strana raspolaže komandosima-kamikazama uvodi novu dimenziju u konflikt koji ima odlike građanskog rata. Ona u ovaj rat svih protiv svih uvodi dimenziju koja ga čini takvim da se može uporediti sa atomskim ratom. Ukoliko se pusti na volju terorističkom ekstremizmu, onda nas čeka apokalipsa, pa i atomska apokalipsa. Mora se izbeći veliki verski rat. U suprotnom smo izgubljeni i ulazimo u doba vojne anarhije. S obzirom na ratni materijal kojim se raspolaže na globalnoj ravni, smatram da je vojna anarhija nešto nezamislivo i strašno.

Ivan Milenković: Mi možemo reći – pa dobro, zašto bi sad to bilo strašno ako mi gubimo naš tradicionalni subjektivitet. Identitet nas samih sa nama samima. Takve priče su zapravo priče o naciji, priče o suverenitetu. To su sve te tradicionalne priče koje počivaju na jednom jakom nedeljivom subjektu. Mi zaista možemo bez toga.

Eventualna promena ovoga o čemu mi sada govorimo, i koja bi izašla na nešto dobro, nikako nije nešto što može da se desi za deset ili petnaest godina. To je, naprosto, proces koji traje i koji može da odvede čak i do dobrih stvari. I u tom smislu se pokazuje sav paradoks čitave te situacije sa Irakom. S jedne strane, Amerika je bez ikakve sumnje predvodnik onoga što bismo, ma šta o tome mislili, nazvali globalizacijom, odnosno mondijalizacijom. Amerika kao da se u isto vreme postavlja i kao kočničar tog procesa. Sa procesom globalizacije se na neki način svet depolitizuje.

Politika u tradicionalnom smislu u jednom globalno zahvaćenom svetu zapravo se gubi. Ovim napadom na Irak, Amerika kao da čini korak nazad u odnosu na taj korak globalizacije. Ona sama afirmiše i onaj pojam nacije kakav je, recimo, doveo do jezivih sukoba na Balkanu, ona afirmiše pojam suvereniteta za koji se Milošević držao grčevito, utoliko je rat u Iraku zapravo uskakanje u sopstvena usta, postavljanje noge samome sebi, dakle bespotreban. Ukoliko bismo u tom procesu globalizacije uspeli da dospemo do nečega što bi se uslovno rečeno moglo nazvati nekakvom svetskom vladom koja bi raspolagala monopolom sile, dakle ono što se u zametku nalazi već u Ujedinjenim nacijama. Pa kada bi se postavio neki konsenzus da se režimi poput režima Sadama Huseina, Miloševićev režim, režim Severne Koreje, da se na njih udari silom zato što ta svetska vlada ima monopol na primenu fizičke sile, onda bi ove američke akcije koje imaju taj neprijatni ukus usputnosti, slučajnosti, zadobile nekakav pravni, moralni i civilizacijski legitimitet, te bi u tom slučaju akcija protiv Sadama Huseina bila i te kako opravdana. To Buš hoće da proda i on to prodaje, međutim, to još uvek nije to. Zapravo, čini mi se da iza postoje neki drugi interesi.

Ako mi dozvolite, moram da se pozovem na svog omiljenog političkog analitičara, a pozivam se zato što je najbolji, naravno na Koraksa. Pre neki dan je Koraks objavio jednu fenomenalnu karikaturu: na levoj strani crteža imamo rađanje Venere, Botičelija, detalj te čuvene slike kada Venera izlazi iz morske pene, naga u školjci. Na drugom delu Koraksovog crteža imamo takođe školjku veoma sličnu ovoj Venerinoj, jedino što je to ona Šelova školjka, dakle magnata naftnog, Šelova školjka u kojoj se umesto nage Venere nalazi jedan užasno ružni američki vojnik sa puškom i u punoj ratnoj opremi.

Citat: Majkl Ignjatijev: Oni čestite duše koji veruju da treba razumeti mržnju terorista i da treba menjati ono što oni mrze kako oni više ne bi mrzeli te duše – ne razumeju teroriste. Teroristi misle da zlo ne može da se menja, ono samo može da se zbriše, to je njima sasvim jasno. Čini se da mi to ne razumemo. Mnogo dobrih ljudi i dalje veruje da su ti napadi bili vapaj iz srca nepravednoga sveta, osuda američke sile zbog nepravdi koje je nanela. Neki idu čak tako daleko da kažu kako Amerika zato što je kriva nema pravo da uzvrati. Priličan je luksuz ako uživate u slobodama zapadnog društva dok istovremeno ta društva okrivljujete za sva zla ovog sveta. Nečista savest može da napravi idiote od svih nas. Idiotski je pretpostaviti da su teroristi predstavnici bilo čega drugog do svoje vlastite kriminalne prirode. Teroristima ne dugujemo ništa drugo do saosećanje koje ima pravo da zahteva svaki živi čovek ali sebi dugujemo više. Mi se držimo obaveze u borbi čak i kada to ne čine oni s kojima se borimo. Te obaveze su ono što dugujemo samo sebi, moralnom identitetu zahvaljujući kojem je naš cilj pravedan. Borci koji će u naše ime voditi ovaj rat moraće nadalje da žive s onim što su uradili, ubistvo nevinih, slanje civila u smrt, pa čak i mučenje krivaca jeste ono što će progoniti one koji služe u naše ime. Već to je dovoljan razlog da rat protiv terorizma bude diskriminativan, proporcionalan i ograničen. Nećemo imati luksuz da dobijemo bezuslovnu predaju neprijatelja. Ne znam da li ćemo znati kada smo pobedili u tom ratu. Znam samo da je to rat u koji još nismo ni ušli.

Citat: Arundanti Roj: Uveliko se nazire rat. Šta god još treba da se kaže treba kazati brzo. Terorizam kao fenomen možda nikada neće nestati ali ako ga treba obuzdati, prvi korak za Ameriku je barem da prizna da ovu planetu deli s drugim zemljama, sa drugim ljudskim bićima koja čak, iako se ne pojavljuju na televiziji, ipak, i vole, i pate i imaju svoje priče, pesme i tuge i, za ime božje, svoja prava. Umesto toga, Donald Ramsfeld, američki sekretar odbrane, na pitanje šta bi smatrao pobedom u novom ratu koji Amerika vodi kaže da bi pobeda bila to da uvere svet kako Americi mora biti dopušteno da nastavi da živi na svoj način. Udari od 11. septembra bili su tek drugi napad na američkom tlu za više od jednog veka. Prvi je bio Perl Harbur. Dugačak je bio put dok se stiglo do odmazde ali je završio sa Hirošimom i Nagasakijem. Ovaj put svet bez daha čeka užase koji će se tek dogoditi. Predsednik Buš je svim ljudima na svetu uputio ultimatum – ako niste sa nama, onda ste protiv nas. To je samo drska arogancija. To nije izbor koji ljudi žele, koji je potreban, ili izbor pred kojim bi ljudi uopšte trebalo da se nađu. Prislonite uši na tle u ovom delu sveta i čućete tutnjavu, smrtonosne udarce besa koji buja, molimo vas prestanite rat odmah, dovoljno ljudi je poginulo, pametni projektili nisu dovoljno pametni, oni u vazduh dižu čitava skladišta potisnutog gneva.

Ivan Milenković: Još uvek smo očajnici. Pa trinaest godina užasa u kojem smo živeli, potrebno je barem dva puta toliko da bismo ugledali bela dana. Mi još nismo postali ni građani. Mi gotovo da smo i dalje u nekoj vrsti podaničkog odnosa prema vlasti.

Ljudi koje si pomenula u Iraku, ti ljudi nisu građani, oni su naprosto biološke jedinke, oni su neka porodica u nekom društvu koje je možda polufeudalno, možda i nije, ali ti ljudi koje si pomenula nisu građani. Njihova situacija bi možda mogla da se promeni upravo onog trenutka kada oni zadobiju nekakvu građansku subjektivnost. Da li će to da se desi sa američkim tenkovima, kako se, uzgred budi rečeno, desilo u Nemačkoj 1945. godine? Nemci su dobili demokratiju na tenkovima. Oni su ponovo zadobili građanski status tako što su američki tenkovi ušli u Nemačku, i molim lepo. Naravno, ti ljudi bi prethodno trebalo da prežive američko bombardovanje da bi se uopšte bilo šta o njima govorilo, ali i čitava priča, kako o Iraku tako i o zločincima koji hodaju oko nas, čini mi se da je eminentno politička priča u tom smislu što se ona može konzumirati tek ako izađemo iz tog pretpolitičkog stanja u kojem se još uvek nalazimo.

Doduše, postoji jedan ključni prigovor, zar se politička scena neće oformiti upravo ako prvo rešimo te probleme, ako ove ljude koji hodaju među nama a koji su ubijali u Srebrenici ili ne znam već gde u Hrvatskoj ili Bosni, pohvatamo pa prvo razrešimo odnose s njima, nećemo li se tek onda konstituisati kao politička bića? Ali plašim se da je to malo pitanje kokoška – jaje. Mi bismo najviše voleli da ih pohvatamo sve, pošaljemo u Hag ili da im ovde sudimo, pa onda da vidimo šta ćemo. Plašim se da je to u realpolitičkom prostoru, posebno u prostoru kakav je naš ili hrvatski, ako hoćete, svejedno. Onaj tip je u Splitu oslobodio one manijake iz Lore upravo zato što nije postojao politički supstrat da bi ta sudska vlast mogla da deluje kao nezavisna institucija. O tome mi pričamo. Ovde nema institucija, u Hrvatskoj nema institucija, a bez tih institucija čitava ova priča gubi na snazi.

U knjizi “Sila zakona” Derida je govorio o odnosu između pravde, s jedne, i prava, s druge strane, i u osnovu tog odnosa zapravo je smestio razmišljanje o sili i tu je izgovorio jednu rečenicu koja kao da je urezana u mermer. “Naši parlamenti, evropski, zapadni parlamenti, počivaju na zaboravu nasilja.” Na šta je Derida mislio? Pa, naravno, na Francusku revoluciju. Koliko je tu litara krvi isteklo da bi se stvorio zapravo parlament u onom obliku u kakvom ga mi danas poznajemo? Dakle, do građana se došlo preko krvi do kolena, što nikako ne treba shvatiti kao neku preporuku kako se dotle dolazi.

Citat: Slavuj Žižek: Setimo se procesa raspada političkih režima, recimo komunističkih režima u Istočnoj Evropi 90-ih godina. U jednom trenutku ljudi su iznenada postali svesni da je igra gotova i da su komunisti izgubili. Prekid je bio čisto simbolički. U stvarnosti se nije ništa promenilo a ipak je od tog trenutka konačni pad režima bio samo još pitanje dana. Šta bi bilo da se 11. septembra zaista dogodilo nešto što bi se s tim moglo uporediti. Amerika će ili ostati na duboko nemoralnom stavu – zašto da se to nama događa, ovde se takve stvari ne događaju – i još ga pojačati, što će dovesti do paranoidnog ponašanja, ili će Amerika konačno rizikovati da napravi korak kroz fantazmatsku zavesu koja je deli od spoljašnjeg sveta, prihvatiće da je prispela u realan svet i napraviće mnogo zakasnelih koraka od “ovako nešto ovde ne sme da se dogodi” do “ovako nešto nigde ne sme da se dogodi”. Američki odmor od istorije je bio prevara. Američki mir je kupljen katastrofama na drugim mestima. Tokom izborne kampanje predsednik Buš je rekao da je Isus Hrist najvažnija osoba u njegovom životu. Sada ima jedinstvenu šansu da dokaže da je ozbiljno mislio. Za njega kao i za sve Amerikance “voli bližnjeg svog” danas znači “voli muslimane” i ne znači baš ništa.

Ivan Milenković: Recimo da se iz perspektive velikog broja analitičara ili ljudi koji se nalaze u političkom životu upravo vlada pokazuje kao najveći politički grabljivac. Vlada, naravno, jednako Zoran Đinđić. Dakle, Zoran Đinđić je najveći politički grabljivac u ovom trenutku u našoj zemlji, govori se. Ako bi mene neko pitao, a sada me se pita, ja ne bih bio sklon baš tako radosno da skočim na tu stranu.

Nema nikakve sumnje da Đinđić pravi neobične gluposti, neobično velike gluposti, ali, s druge strane, ne čini mi se ni tako baš velikim demonom. E, sad, što Đinđić, pre svega Đinđić pravi gluposti, pa naravno, na to ga treba podsećati svakodnevno, iz sata u sat. Recimo, onaj potpuno skandalozni potez sa izbacivanjem poslanika DSS-a iz skupštine, to je bez presedana. To je takva politička šteta da nemam reči. Drugim rečima, odmah na izbore, bez ikakvog razmišljanja, jer, po meni, to je nedopustivo, to je bilo skandalozno. E sad, pošto je čovek vešt, inteligentan i ume da se snalazi na novom prostoru, on je preživeo.

Svetlana Lukić: A da li, po tebi, Koštunica ima ikakvu upotrebnu vrednost?

Ivan Milenković: Više teoretsku. Tu ću morati da se pozovem na priču moga prijatelja Đorđa Vukadinovića. Dakle, upotrebna vrednost Koštunice jeste, zapravo, više da bude nekakva brana pred naletom desničarske priče nego što on sam ima neku aktivnu političku ulogu. Koštuničina partija je tu poslužila kao neka brana ekstremizmima, šešeljevskog, arkanovskog ili već ne znam kakvog tipa, i u tom pogledu mislim da ona može biti i te kako korisna. Naravno, Koštunica je, nažalost, pokazao epsku nesposobnost, pa čak ni brana nije uspeo da bude, čak je uspeo da dovede do toga da se jedan Šešelj oživi. Neki drugi analitičari reći će da je i to Đinđićeva zasluga, da je Đinđićeva alavost proizvela da nesrećni Koštunica više nije mogao da se razmahne. Ipak, ne treba toliko prebacivati odgovornost na nekog drugog. Koštunica se, nažalost, pokazao nedovoljno sposobnim čak i za tu ulogu.

 
Emisija Peščanik, 22.02.2003.

Peščanik.net, 22.02.2003.