Radio emisija 11.10.2003, govore: Stojan Cerović, Đorđe Pavićević, Milovan Mitrović, Danijel Cvijetičanin i Vojin Dimitrijević.

Svetlana Lukić: Ovo je, naravno, Terminator, odnosno – Konan varvarin, trenutno u ulozi guvernera Kalifornije. Švarceneger je, možda, za pametne Amerikance uvreda, ali za nas je velika uteha.

Pored njega, naša politička scena izgleda inteligentnija i, nekako, veselija.

Za Švarcenegera je i naš nekadašnji predsednički kandidat Bata Živojinović – Vinston Čerčil, Baja Pašić i Tomas Džeferson, i to sve u jednom liku, a ona bivša austrijska porno-zvezda – mislim, naravno, na Arnija – slabije govori engleski od našeg premijera, koji – primetili ste već – počinje da misli na engleskom, malo-malo pa mu se omakne – i to pred nama Srbima – neka engleska reč.

Sada je četiri sata i nekoliko bednih minuta, tačnije sedam minuta. I u ovih nekoliko sati 11. oktobra vlada se drži na nogama. Ali, daleko je veče, a onda sledi duga noć. Što bi rekla Desanka Maksimović, u Srbiji “dan ne zna šta noć sprema”.

‘Ajde da se prvo podsmevamo Amerikancima. Đorđe Pavićević sa Fakulteta političkih nauka i novinar Stojan Cerović imaju različito mišljenje o najnovijoj Švarcenegerovoj ulozi.

Stojan Cerović: To jeste apsolutni cirkus, to sa Švarcenegerom. Čovek je postao guverner jedne od najmoćnijih država, dakle šef te države Kalifornije, koja bi bila peta država na svetu, da je samostalna. On je čist holivudski proizvod, on je jedan virtuelni predsednik … Njegova harizma počiva na tim specijalnim efektima. To je sve totalna fikcija. Dakle on ne zna ništa o politici, ni o čemu, uopšte. To je apsurdno. To je travestija demokratije, nikad veća sprdnja. Ovo je najveća vlast do koje je došao neko ko baš nikakve veze s politikom nema i nema nikakvog iskustva. I, ne vidi se na čemu bi počivao njihov politički… Pa, jeste! Narod tako izabere jer je to zemlja kojom upravlja Holivud. To je holivudska produkcija. Mi se žalimo nakad kako nas Holivud truju raznim glupostima i stvaraju nam neke glupe, lažne, pogrešne vrednosti, ali očigledno najveće žrtve Holivuda jesu oni koji su mu tamo najbliži. Dakle Kalifornija više nego mi.

Đorđe Pavićević: Što se tiče Švarcenegera, ja sam bio tamo kada je on kandidovan i kada su razne porno-zvezde počele da ističu svoju kandidaturu. Nije to sad prva pobeda republikanaca u tradicionalno liberalnoj ili demokratskoj Kaliforniji, u kojoj čak većina stanovništva prezire republikance, nego je Švarceneger rekao – ja se kandidujem za guvernera, a tek onda su republikanci rekli – mi ćemo tebe podržati. Tadašnjeg guvernera su se odrekle i same demokrate. On ima, verovatno, ozbiljnu ekipu oko sebe i iza sebe. To pokazuje i njegov jučerašnji ili prekjučerašnji potez, kada je, odmah nakon pobede, džentlmenski, na mestu zamenika guvernera zadržao drugog kandidata Demokratske stranke, koji je bio drugi na izborima. Dao je tu čuvenu izjavu, koju je danas Tirnanić u Kuriru stavio u antrfile – da bi narod pobedio, politika treba da bude poražena i tako dalje. Možda su priče o tome da li je štipao, hvatao i tako dalje, možda i namerno plasirane, jer Kalifornija nije konzervativna sredina da bi im to toliko smetalo. Čini mi se da su sve te afere planski urađene. Zna se da tokom kampanje morate imati nekakve afere, a onda iskopate nešto na šta možete lako odgovoriti.

Svetlana Lukić: Pa on je afera sam po sebi.

Đorđe Pavićević: Ali nije. Ima nečeg u svemu tome ali meni je draže da se to događa nego da se nastavi trend koji je Buš poveo u američkoj politici, da se toliko moralizuje čitava politika da će na kraju, sledeće godine, verovatno prvi put u svojoj istoriji – možda od Linkolna, od slučaja ropstva, od kampanje koja je vođena toliko radikalno – imati ideološku kampanju. Sada imamo situaciju da su se demokrate poprilično naoštrile da idu vrlo radikalno. Znači ne kaže se – imaćete malo veće plate i biće veća zaposlenost ako ja pobedim, nego – Amerika ide lošim pravcem. Ukoliko dobije onaj Din iz Vermonta, kojem daju najviše šansi, njegova platforma jeste da vraća demokrate izvornim vrednosti. Ukoliko dobije neko kao Liberman, kod kojeg ne vidite razliku između republikanca i demokrate. Ili, ovaj nesrećni Vesli Klark, koji pokušava da igra na kartu bezbednosti, sigurnosti, tj. pokušava da peca u toj paranoji koja postoji u Americi u tom pogledu. Ja navijam za tog Dina iz Vermonta. Nadam se da će posle dužeg vremena imati – bio je i Klinton – vrlo obrazovanog predsednika. Mislim da je Vilson bio jedini doktor nauka predsednik u istoriji, za razliku od generala, kojih su imali previše.

Svetlana Lukić: Ko zna, možda se na sledeće izbore za američkog predsednika kao kandidat prijavi Janićije Karić. Tata Karić je rekao da ga je poslao u Ameriku da ga školuje – ne, valjda, da bude šef Srbije – a mi ćemo se u današnjoj emisiji uglavnom baviti, naravno, pitanjem svih pitanja ovih dana – da li će vlada pasti i, što je još važnije – da li bi za nas bilo bolje da padne ili da se nekako održi na nogama. U emisiji će govoriti ljudi koje ste već čuli – Stojan Cerović i Đorđe Pavićević, a na isto pitanje odgovaraće i profesor Vojin Dimitrijević. Međutim, pre toga, da čujete najradikalnije učesnike naše današnje emisije, to su analitičari iz Centra za liberalno-demokratske studije. Oni izdaju časopis Prizma. Na promociji poslednjeg broja govorili su ljudi koji smatraju da vlada ne samo da mora pasti, nego mora pasti odmah ili smo “ugasili”. Profesor ekonomije Danijel Cvijetičanin, inače nova snaga Demokratske stranke Srbije, bio je poletno oštar i nemilosrdan, čak je uspeo precizno da izračuna, skoro u dolar, koliko nas košta 24 sata sa ovom vladom na čelu.

Inače, uvek mi je zanimljiva ta novootkrivena hrabrost i beskompromisnost ljudi poput njega, koji su mudro ćutali prethodnih desetak godina. Doduše, on se ponekad pojavljivao na RTS-u da nešto rekne, i optuživali su ga, koliko se sećam, da je uzeo, doduše neke male pare, uzeo kredit od neke državne banke, ali to je verovatno samo zato što je ušao u DSS. Ovo je bila zla uzgredna napomena koja ništa ne znači. Sada je najvažnije da li je profesor Cvijetičanin u pravu kada kaže da nas ova vlada svakog dana sve dublje zakopava.

I još jedna napomena, ostali govornici na predstavljanju Prizme bili su bivši članovi Demokratske stranke – Boško Mijatović, Zoran Vacić, predsednik Centra za liberalno-demokratske studije, i profesor Milovan Mitrović. Iz stranke su izašli, koliko sam mogla da shvatim, zbog Zorana Đinđića.

Sada ćete najpre čuti profesora Mitrovića. On je, inače, stručnjak za seljačko pitanje, da tako kažem. On opravdava blokade puteva koje seljaci s vremena na vreme prave jer sa ovakvom vladom se, kaže, drugačije ne može. On kao primer bezobrazluka vlasti koristi ponašanje koga drugog nego Čedomira Jovanovića, demokratskog skojevca, kako ga zove. Evo, slušate profesora Milovana Mitrovića sa Pravnog fakulteta i profesora Ekonomskog fakulteta i Koštuničinog savetnika Danijela Cvijetičanina.

Milovan Mitrović: Mi smo videli ovih dana, povodom Petog oktobra, tu vrstu nostalgije za vremenima kad su … nostalgije povezane sa razočaranjem – zašto smo šetali. Pa znate, to šetanje je, zapravo, bilo reakcija na ondašnje okolnosti i znalo se da ukoliko se ne uspostave institucije koje će da zamene šetače… Tih dana, kada su počele te šetnje, ja sam u Demokratskoj stranci razgovarao sa izvesnim brojem ljudi, i sa Boškom i sa Vacićem. Pričali smo – ljudi, jeste li smislili, onog dana kad vam, recimo, Slobodan Milošević prizna rezultate izbora, slučajno, pod nekim pritiskom, šta ćete sutra da uradite sa šetačima? Hoćete li kazati – idite kući, ne trebate nam više, sada mi možemo sami bez vas da vladamo.’Ajde, smislite bar nešto čime ćete da završite tu poslednju šetnju. Nas trojica smo i otišli iz Demokratske stranke upravo zbog toga što neki ljudi… Najviše sam o tome s Labusom razgovarao da pokuša sad on ako više ne mogu ja, da ubedi Zorana Đinđića – dajte nešto makar u formi manifesta, demokratskog proglasa, u kojem obećavamo da ćemo dalje… Međutim, nisu oni hteli da obećaju ništa, a pogotovo da se – što bi rekli seljaci – napismeno obavežu. Znali smo nas trojica iz Demokratske stranke onda zašto je to tako. Zoran to nije hteo, bog da mu dušu prosti. Evo, prvi put sam u prilici sad javno da ga pominjem posle onoga što mu se desilo.

Moram da prizna, to je i Boško malopre primetio, ja nisam mogao da implicite ne započnem čak neku malu polemiku s njim. On je u jednom trenutku kazao – seljaci su po putevima, prave gužvu, ne traže od onih kojima su predali i prodali svoje proizvode da im plate, to bi trebalo na takav način da se razrešava, to se tako razrešava u državama u kojima postoji sud i zakon. Ja sam ovog leta bio u prilici da čujem seljake iz Mačve, upravo one koji su bili najagilniji u zauzimanju tih puteva. Seljaci se žale da je naišla jedna ekipa mafijaša, naravno, onih sitnih mafijaša, koji seljake potkradaju – ovi krupni potkradaju građane i državu – koji su otkupljivali svinje u vreme kad je bila najniža cena i koji su podigli cenu tek toliko da namame seljake, a seljaci su procenjivali šta da rade. Seljaci su se u tom trenutku vrlo racionalno ponašali. Ekonomisti znaju šta znači hraniti čopor svinja još dva meseca bez izgleda da ćeš moći da ih prodaš. Sami sebe pojedu za pola meseca i onda – neka ga nosi ovaj, da ga se ratosiljam pošto bilo. Onda su, naravno, jedva dočekali da bilo kome to predaju, kako oni kažu. Ti im, naravno, ništa nisu platili. Posle toga su pokušali da pritisnu vlast, ne vredi im. I oni koji su imali pisane ugovore podneli su tužbe, međutim te tužbe neće doći na red za narednih deset godina, biće mnogo prečih poslova da sudovi odrađuju, a posle deset godina ko zna da li će ti seljaci biti uopšte živi. Dakle, ništa drugo njima nije bilo preostalo nego da izađu na puteve. Koliko ove bune mogu da doprinesu tome da se samosvest građana podiže? Čini mi se ne mnogo, jer ona se podigne suviše, pa ta plima ponovo padne. Onda se opet čeka da se nagomila nezadovoljstvo, ono opet bukne, opet mi čekamo neki šesti oktobar, iako iza šestog dolazi sedmi, i ne samo oktobri, nego i novembri i godine i decenije.

Danijel Cvijetičanin: Izgleda, 14. oktobar dolazi posle petog oktobra. Ako su tačni tračevi, ili istine, koji kruže po beogradskim kafanama, vladajuća garnitura tvrdi da može da obezbedi, i da je već obezbedila, najmanje 300 glasova u Skupštini, od 250 poslanika. Na taj način demonstrira svoje finansijske mogućnosti i svoje mogućnosti da u slučaju potrebe određeni broj poslanika izbaci iz Skupštine i dovede druge i sve smatra da je legitimno. I zbog toga smatra vladajuća garnitura da neće moći biti smenjen ni predsednik Skupštine, niti ugrožena vladavina ove vlade, ma kakva ona da je. Iza pokliča “za Evropu” stoje operativni planovi za povratak u dirigovani model, a taj dirigovani model podrazumeva jednoumlje kao idejni program a bespogovornu poslušnost vladajućoj oligarhiji kao jedino prihvatljivu praksu. Ali, šteta koju privreda i građani imaju od ovakve vlade i ovakvog ambijenta privređivanja koji ta vlada stvara, iznosi, po najgrubljim procenama, najmanje 650.000 dolara svakoga dana. Dakle, današnji dan košta građane Srbije 650.000 dolara, deset dana 6.500.000 dolara,100 dana vlade, proslava, 65.000.000 dolara. Za tu sumu već smo spremni tri delegacije da pošaljemo u razne delove sveta da izmole donaciju u tom iznosu, a dovoljno bi bilo samo onemogućiti vladu, odnosno prekinuti mandat ove i ovakve vlade. Ta se vlada pouzdaje najviše u zakulisne manipulacije, u dominaciju medijima, pa i u policijsku represiju, uzda se u strah. Od javnosti ta vlada ne traži nikakvu podršku. Njima je potrebno samo vreme – dajte nam vreme da završimo svoj posao, pustite nas da završimo svoj posao. Oni završavaju svoj posao, a rezultati njihovog posla stižu i sa dalekih okeanskih ostrva.

Svetlana Lukić: Ako izračunamo, onda će nas, ovom računicom, do sledećih parlamentarnih izbora vlada koštati 200 miliona dolara. Još četiri godine mandata 800 miliona. Tu smo propali načisto. A ovo je, možda, čovek koji će pomoći da se iščupamo iz ove rupe, a rupa je velika, kako kažu lale, a lotre su nam kratke. Možda Cvijetičanin njih produži, možda je on budući Boža Đelić ili Aleksandar Vlahović. A sada, neko sasvim drugačiji – profesor Vojin Dimitrijević.

Vojin Dimitrijević: U poslednja 24 sata ima nekih signala da će da se postigne nekakav dogovor i da će da se shvati da time što se obara vlada ta se agonija samo produžava i na neki način odlaže, da svi zajedno, cela politička elita, bez obzira na to gde je, da je ona pokazala jednu istorijsku nezrelost.

Mnogi su se zanosili da reputaciju koju su imali u nekim drugim područjima mogu tako lako da prenesu na politiku a da pri tom ne misle politički, ne vode računa da u toj čuvenoj kvadraturi demokratskog kruga… da se oni za šta se zalažu moraju da dobiju podršku stanovništva na izborima a da pri tom ne mogu da se žale na stanovništvo, i da treba da budu vođe a ne oni koji se povode za trenutnim raspoloženjem.

To je bio problem naše opozicije sve vreme pod Miloševićem, u strahu od njegove popularnosti, koja je bila nesumnjiva na početku. Tada se, uglavnom, gledalo šta narod misli, pa šta narod misli – mi ćemo to da zastupamo nešto žešće od Miloševića. A narod je, nažalost, vrlo dugo uz monopol državnih i paradržavnih medija mislio ono što mu je rečeno na televiziji, tako da je opozicija dugo bila dva koraka iza Miloševića i onda je uvek koketirala sa onim što je Miloševića iznelo na vlast na početku, a to je verzija nacionalizma koja se sad pretvara u ono što Vesna Pešić naziva četničko samoupravljanje. Iz te konfuzije naša politička elita nije izašla.

Onda počinjemo da se vraćamo na uzajamno zakeranje, tako da u tom procesu svi gube. Sad smo, na neki način, shvatili da kod nas mogu vrlo lako da se stvore uslovi za diktaturu jer, kao što vidite, i DSS optužuje vladu da će doći radikali, da dovode radikale, a i vlada optužuje DSS što sarađuje sa radikalima, tako da radikali postaju nekakva vrsta bauka koji, možda, korisno deluje. Tako mi imamo jednu debalansiranu scenu. Ako kažete da ste socijalista, reći će vam da ste espeesovac, ako kažete da ste levičar, reći će vam da ste Jugoslovenska levica. Svi ovi koji se izdaju za socijaldemokrate ne deluju mnogo ubedljivo. Bojim se da izbori ne mogu nešto mnogo da reše, ne mogu sa nekog neba da dođu neki Srbi bolji političari i ne mogu s nekog neba da dođu neki Srbi bolji glasači.

Mada, interesantno je, mi Srbi volimo privatno da se svađamo, na svom privatnom vršnjačkom, porodičnom nivou, ali ne volimo nikako da nam se svađaju vođe. I čudno je da političke vođe to ne razumeju. Uh, da ne govorim o tome kakve sve nepravde postoje. Recimo, za ovo što ne valja u današnjem stanju to je skrivljeno u prva tri meseca, oni koji su to skrivili, za to optužuju ovu vladu danas.

Niko ne pamti ko je sadio lubenice, nego pamti kad su velike lubenice bile zrele, i obrnuto, niko ne pamti one koji su posadili korov, koji su posadili otrovne biljke, već je kriv onaj koji je tu kada one sazru. Tako da ja na neki način ovu današnju vladu u Srbiji donekle i sažaljevam. Mi imamo jednog od najboljih ministara u celom tranzicionom području, to je Gordana Matković, ali o njoj ne čujete.

Meni je nekada smešno kad sretnem naivne strance koji stižu sada u Beograd pa mi pričaju koliko su sreli velikih boraca za demokratiju koje ja nikako ne pamtim i pored najvećeg napora.

Ovo što ja govorim konfuzno zapravo je posledica opšte konfuzije i mi možemo da se nadamo nekom otrežnjenju, ali ja se bojim da izbori nisu otrežnjenje. I, štaviše, jedini izbori koji bi nešto skinuli sa dnevnog reda bili bi predsednički izbori. Ja bih bio srećan da smo na vreme promenili Ustav, da se predsednik bira u parlamentu, da se sutra izabere jedan stariji fini gospodin koji će da pomiruje strasti, jer ja sam i dalje protiv neposrednih izbora zato što je to histerija, gde taj kandidat mora da se povinuje zahtevima neke vrste populizma.

Pogledajte Labusovu kampanju. Njega je neko, po mom mišljenju, vrlo loše savetovao. Labus, koji na to ne liči, počeo je kampanju u Hilandaru. Ti koji vole Hilandar i crkvu i sve to, ti vole Koštunicu. Labus je mogao da uđe u Hilandar, da se skine do pojasa, da se bičuje, ne bi mu pomoglo. A pri tom postoji i polovina mlađe ženske populacije i te kako je svesna da je Labus moderni kandidat ali ide na mesto gde ženama nema pristupa. I inače bi i Labus i Koštunica i Mićunović u parlamentu mogli da budu izabrani zbog onoga što stvarno jesu.

Tu sada dolazim na nešto što je prosto neshvatljivo – da tri godine nije mogao da se napiše Ustav. Ako pogledate Ustavnu komisiju, ona je napravljena samo od političara, pa su i potkomisije su političarske. Pa izveštava gospodin Protić na sastanku DOS-a kako se napreduje u Ustavnoj komisiji a on pred sobom nema nijedno papirče, ni članovi nemaju nijedno papirče. Pa Ustav se, valjda, piše. Da smo mi tako stabilno društvo da se zna šta treba, onda bismo mogli, kao Britanci, bez Ustava.

Ja sam bio u Španiji kada se slavila desetogodišnjica njihovog Ustava. I tamo su doveli neku osmoricu ljudi, koji su bili iz svih demokratskih stranaka bliskih njima, koji su taj Ustav napisali, i njih slave deset godina kasnije kao neku vrstu svetitelja, ali tu je svaka stranka iznedrila nekog ozbiljnog čoveka koji je uz to i stručan. Kod nas to nekako nije uspelo. Kod nas je bilo važno ko će biti predsednik, potpredsednik. Imate utisak neke indukovane gluposti, prosto ljudi idu mnogo niže od svojih intelektualnih mogućnosti jer su se vezali u neke čvorove sitne pizme, zavidljivosti. Ipak je ovo društvo teško oštećeno. Milošević nije bio grip. Pa i posle gripa tri-četiri dana se klatiš kao rekonvalescent. Ovde je bio jedan težak slučaj narkomanije. Ovom društvu treba dugo, dugo da se leči.

Građanski savez nikada nije bio omiljen, ni danas nije omiljen. To je jedina dosledna stranka. Bila je protiv rata, bila je protiv nacionalizma, bila je protiv sve te šarene laže Miloševićevog režima. Kao što znate, velika većina ljudi je, na početku, obožavala Miloševića. Ti ljudi i dan-danas ne mogu da smisle one koji su bili protiv Miloševića još dok su ga oni voleli. Evo uzmite primer B92. Njemu se ne prašta što je bio protiv Miloševića onda dok smo ga “mi neki drugi” voleli.

Uzmite primer Stojana Cerovića kao kandidata za ambasadora. Kakva se kampanja protiv njega povela! Jedan od najboljih artikulatora te kampanje jeste neki Srđa Trifković, koji piše stalno i ovamo i tamo. On kaže – znamo mi da je on bio protiv Miloševića ali on je, u suštini, bio protiv srpskog naroda.

To je ono što je kamen oko vrata Građanskog saveza, kamen koji ja, zajedno s nekima, vrlo rado nosim. Ja vam kažem i dalje da je to jedina stranka koja može da napravi celu vladu. Međutim, desilo joj se ono što se dešava svim strankama, prišla je vlasti. Tu se desilo da se neki ljudi prosto izgube na tim položajima, da ih podmetnu za neke poslove koje, recimo, Demokratska stranka ne može da uradi, da postanu u nekim očima ukras zbog nekompromitovanosti. Ipak, sve se može reći o Građanskom savezu, ali još niko nije rekao da je neko iz GS-a korupcionaš, niko.

Verovatno mislite na glasine iz Radio-difuznog saveta i verovatno znate da sam ja u javnosti istupao protiv članova svoje stranke. Međutim, ja moram sada da dodam da su u tom jednom pogrešnom potezu imali podršku beogradske kancelarije OEBS-a i izgleda da je u kancelariji bilo više ljudi koji su radili za neku sumnjivu kombinaciju, nego što ih je bilo u Građanskom savezu. I znate, ako imate narodnog poslanika, pred sobom imam pismo iz OEBS-a, da se može malo prekršiti zakon, onda ne možete toliko da mu zamerate.

Svetlana Lukić: Da li postoji mogućnost da Demokratska stranka pokuša da žrtvuje Natašu Mićić?

Dimitrijević: To Građanski savez neće dopustiti. Ako ona bude žrtvovana a vlada ne bude žrtvovana, znači – imamo jednu novu većinu, i u toj novoj većini Građanski savet neće učestvovati. U tom slučaju, raspoloženje je da Građanski savez izađe iz vlasti, a mogu vam reći da ima dosta članova Građanskog saveza koji jedva čekaju da budu opozicija.

Svetlana Lukić: Bio je ovo profesor Vojin Dimitrijević, jedan od osnivača Građanskog saveza Srbije, a sada slušate novinara Vremena Stojana Cerovića.

Stojan Cerović: Mislim da vlada u utorak neće pasti. A da li zaslužuje da padne? Pa u stvari i zaslužuje iz raznih razloga, a pre svega zbog sad već prilično velikog nereda u Skupštini. I to je velika zbrka koja ozbiljno diskredituje parlamentarizam u Srbiji i loše izgleda i pred spoljnim svetom, a prilično nam je važno kako ćemo da izgledamo pred svetom.

Te afere koje su letos isprovaljivane, možda to nije dovoljan razlog da vlada padne, to je razlog da neki ministri i poneko izgubi mesto u vladi ali, s druge strane, ja se neću osećati spokojno ako ta vlada padne, neću misliti da smo mi kao zemlja na dobitku. Bojim se da bi neka sledeća vlada, ako bi to bila vlada koju bi sastavljala opozicija na primer, sadašnja opozicija, da bi ta vlada možda bila gora od ove sadašnje. Čini mi se da je to verovatnije nego da bi bila bolja. Na primer, ako bismo rekli – ako vlada pada, ako imamo vanredne izbore, ako na tim izborima neku većinu naprave DSS i G17 plus i uđu u postizbornu koaliciju i sad sklope zajedno neku vladu, meni se čini da bi tu bilo nešto eksperata iz G17, kojima ja delimično verujem a delimično i ne baš mnogo – ni oni me nisu ubedili u svoju visoku moralnu čistotu i načelnost, nego naprotiv – a s druge strane, u DSS-u ima opet veoma mnogo tih suviše tvrdih, zadrtih moralista ili ideologa pre svega, konzervativnih ideologa koji se odupiru svakoj promeni i svemu što liči na reforme, ili skoro svemu. Ta vlada bi opet imala neki program, koji bi morala da sprovodi nekim tempom, ali bi ga sprovodila lošije, sporije. Bojim se da će sledeća vlada biti, verovatno, gora od ove koju sada imamo.

U stvari, ovo je Đinđićeva vlada, sad bez Đinđića. Dok je on bio živ, ta vlada je i tada bila prilično heterogena, ali on je imao dovoljno velik autoritet da je nekako pokriva, da je drži na okupu. I tada su ministri bili i suviše samostalni i iskakali su iz svojih resora vrlo često. To su bili ljudi iz raznih malih stranaka, koji su svi usput hteli da promovišu sopstvene stranke a ne samo da vode državne poslove, ali u celini to je bila dosta raštimovana vlada. Posle Đinđića nemamo ni taj centralni autoritet. Živković je u tehničkom, operativnom smislu, nekako, kompetentan. Uspevao je, nekako, po inerciji, da održi tu vladu na okupu, ali to mu, izgleda, uspeva sve slabije. Meni se čini da toj vladi nedostaje vođstvo. Uopšte, u zemlji od Đinđićeve smrti mi imamo ozbiljan problem s liderstvom.

To i jeste problem u politici, problem za funkcionisanje sistema. Ispada da vlada kreće u nekom pravcu, pokreće neku akciju onda kada neko ko bude najbrži u tom trenutku predloži nešto ili gurne u nekom pravcu, pa se onda ostali nekako prikače ili ne prikače, snalaze se, neki se protive, neki iskaču konstantno, budu skoro uvek u nekoj opoziciji u toj vladi. Mile Isakov je skoro stalno u opoziciji. Ponekad i podrži vladu, ali manje-više govori kao čovek iz opozicije. Neki drugi isto, nekada su protiv vlade a nekad za nju, nekada govore kao ministri a nekada se odnose prema vladi kao prema stranom telu. Ponekad Čović tako govori. To je loš sistem. To ne funkcioniše dobro. U ovom trenutku, glavni problem ove vlade jeste što nema dobro vođstvo.

Problem je i što mi i ne znamo šta se događa u Demokratskoj stranci. Tačno je da je animozitet prema vladi, pa i prema Demokratskoj stranci, u velikoj meri fokusiran na Čedu Jovanovića. O njemu je stvoren jedan negativan imiđ, on je lično zaslužan u velikoj meri, ali možda i ne baš toliko.

Setićemo se u stvari, da je i Đinđić je bio prilično nepopularan, a onda kada su ga ubili, svi su se setili da je on … da je bilo veoma nefer i nepravedno opisivati njega kao nekog mafijaša i korupcionaša, i ako je imao nekakvih grehova te vrste da je on bio daleko više od toga i da je imao nekih drugih sposobnosti veoma važnih za sve nas i da je umeo da vodi ovu zemlju, da je imao neku predstavu i neku viziju i radnu i svaku drugu energiju koju ovde niko nema.

Mi hronično patimo od ogovaranja vlasti. To je jedna vrsta društvene igre. Javnost vrlo rado prihvata to da je svako ko je na vlasti, po definiciji, samim tim što se tamo zatekao, kvaran, lažljiv, korumpiran, da je sve sam goli ološ na vlasti. S tim nećemo daleko dogurati.

Tačno je da ima takvih ljudi, naravno, i na vlasti, kao što ih ima i bez vlasti, i tačno je da vlast mora da bude pod javnom kontrolom, ali imati unapred tako negativan odnos prema vlasti, to prosto nije dobro ni za koga od nas. Nije dobro za državu u kojoj živimo. To je za sve nas pojedinačno rđavo. Međutim i obaramo rejting sopstvene zemlje a i naši sopstveni životi će izgledati lošije. I da li mi onda, kad tako neko navede primer Čede ili ne znam koga, da li mi onda s pravom možemo da kažemo – eto, ta vlada je cela korumpirana, pokvarena i ne znam kakva.

Ima veoma mnogo nediscipline u mišljenju i mi više taj luksuz sebi ne možemo sebi da dozvolimo. To je luksuz, to nas košta mnogo. Ako na taj način rezonujemo, mi ćemo stalno biti u nekoj vrsti polurevolucionarnog vrenja, svi će biti posvađani sa svima neprekidno, svi će svima izgledati kao krajnji negativci i to je rđavo stanje.

Nijedni izbori nikada neće biti priznati, svako će osporavati svačiji gest, svaki zakon, svaku proceduru. To ne može. Moramo da imamo elementarni konsenzus oko nekih stvari. Ne mogu, nemaju pravo da nas optužuju bez pokrića. Postoje krupni prekršaji, fauli. Jedan od novijih intervjua premijera Živkovića, koji je faulirao G17 plus optužbom da su oni, da je taj poslanik koji je prešao kod njih možda Tačijev poslanik. To se zbilja ne radi na taj način. I G17 plus je vrlo često nekorektan u tim kampanjama, naročito Dinkić, a i Labus. Ne znam, hajde da kažemo da je to nekakav tranzicioni proces, da će se valjda učiti na nečemu. U ovom trenutku, to ne izgleda baš naročito dobro.

Oni su se borili za to svoje mesto između DS-a i DSS-a i bili su vrlo grubi u foliranju obe te strane. Oni su hteli da ubede javnost da su s jedne strane lažni reformisti a s druge strane lažni patrioti, a oni su kao pravi, negde između. Naravno, eksploatisali su svoj imidž ekspertske grupe, ali nisu se baš tako ponašali. Ponašali su se prilično demagoški, politikantski i populistički. Meni se nije dopala osnovna njihova ambicija da se osamostale i da postanu jedna od vodećih stranaka, po cenu cepanja od tog, da kažemo, modernističkog reformatorskog proevropskog krila ili struje u Srbiji, koje inače nije bog zna kako većinsko i jako u toj tranzicionoj situaciji.

Nije zgodno ako se još i taj verovatno manjinski deo javnosti podeli na G17 plus i DS ili DOS. Oni su sada najzaraćeniji, najviše sukobljeni na celoj sceni, tako da je to najmanje verovatna koalicija. Izgleda da će G17 plus ići u koaliciju pre sa DSS-om nego sa DOS-om ili DS-om. Mislim da to onda smanjuje naše šanse da prođemo što bolje kroz taj inače protivrečan i komplikovan period tranzicije i prilagođavanja nekim evropskim standardima. Dakle, to mi se nije dopalo. A drugo, oni su tako pokazali spremnost da eksploatišu, vrlo demagoški, neke sporne i osetljive teme, kao što je suverenost Srbije u odnosu na Crnu Goru.

Pitanje o zajedničkoj državi nije trebalo da otvaraju. To jeste problem, ima nekih argumenata za tu poziciju koju su oni hteli da zastupe u nekom trenutku, ali bilo je destruktivno otvoriti takvo pitanje na taj način. Postoji takođe nešto pomalo nefer u njihovom … Oni su prvo dugo parazitirali kao ekspertska grupa, parazitirali su na drugim strankama. Ako ima smisla upotrebljavati nekakve moralne argumente, oni se nisu ponašali naročito moralno u procesu formiranja stranke i borbe za prvo mesto. I sada traže prosto sve, ponašaju se kao velika stranka a nikada još nisu izašli na izbore. Bilo je dosta razloga da polažemo velike nade u te ljude iz G17 plus, ali čini mi se da su se oni u velikoj meri diskreditovali.

Svetlana Lukić: Poslednji put kada smo razgovarali, to je bilo, možda, mesec dana posle Đinđićevog ubistva i ti si tada rekao da nikada te liberalno-demokratske, proevropske, kako god hoćemo da ih nazovemo, snage u Srbiji nisu imali veću šansu nego posle njegove smrti, da smo dobili nekakvu drugu šansu. Da li misliš da su ljudi koji su pre svega iz njegove stranke, koji su mu bili bliski, a i svi mi zajedno, da smo potrošili taj kapital koji smo stekli njegovim ubistvom?

Stojan Cerović: Jesmo. Mislim da si u pravu. Pre svega, pokazalo se da je njegova smrt suviše veliki gubitak. Nije bilo prave zamene za njega i za to njegovo vođstvo. To sada izgleda kao da neko navija za nekog jakog vođu. Nije to u pitanju. Za zemlju u kojoj nemate baš dovoljno stabilnih institucija i usvojenih čvrstih pravila igre, vrlo je važno kakvi su vam ljudi na čelu. Taj problem liderstva koji je, inače, svuda u svetu važan, mislim svuda postoji, i u stabilnim demokratijama, u iskusnim državama, vrlo je važno ko je na čelu stranaka ili vlada, tako da jeste zemlja, u stvari, ostala bez vođstva, u pravom smislu.

Taj trenutak koji je bio povoljan jeste prošao. Ne znam da li je sasvim neiskorišćen, ne bih rekao. Mislim da je nešto, ipak, urađeno. Povoljno je bilo to što su u trenutku Đinđićeve smrti ljudi postali svesni gubitka i značaja njegove pojave, političke, i mislim da su bili veoma spremni da podrže sve što je ličilo na nekakav nastavak te Đinđićeve politike, ali nije bilo nikoga ko bi to uvezao i stvorio nekakav harmoničan tim i organizovao to dovoljno dobro. Vidi se da niko nije imao dovoljno jasna osećanja odgovornosti za ceo taj poduhvat, tako da je taj potencijal, koji je bio stvoren tim raspoloženjem posle Đinđićevog ubistva, nestao u velikoj meri. Niko više ne može da izvuče nekakav kredit tvrdeći da je, recimo, on nastavljač Đinđićevog dela. Đinđić, uostalom, nije ni imao nekakav razrađen projekt, to je kao sad nekakva njegova politička misija i ovo je sad njegov program. On je bio lično, kao osoba, veoma važan za sprovođenje te namere. On jeste imao osnovnu nameru koja je bila prepoznatljiva – integrisanje u Evropu. I krčio je taj put i imao je ambicije da ukloni sve prepreke najbrže što može. Bez njega to prosto ne ide tom brzinom.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Stojan Cerović, a sada slušate politikologa Đorđa Pavićevića.

Đorđe Pavićević: Vlada ima previše tereta na sebi. Mali broj ljudi je spreman to da nosi. Verovatno su spremni samo oni koji imaju neke neposredne koristi ili koji učestvuju direktnije u deobi kolača. Ono što je neko nazvao ravnoteža nemoći – znači, ne može niko da istupi. Ako ostaneš – imaš štetu zato što ostaješ, ako istupiš – imaš još veću štetu.

Međutim, taj talog koji se sada nakupio odbijanjem da se smeni Rašeta, odbijanjem da se vrate poslanici, što je kulminiralo aferom sa Nedom Arnerić, prosto više ne možete na takav način lagati ljude da imate većinu u parlamentu. Verovatno su mnogi ljudi iskalkulisali da je mnogo bolje da se istupi iz svega toga, da se rizikuje, da se ide na izbore, nego da istrajavaju na ovom.

S druge strane, mi ne znamo puno šta se dešava u samoj Demokratskoj stranci. Možda je bilo nepristojno odmah nakon ubistva Đinđića upuštati se u borbu za mesto predsednika stranke. Međutim, oni su nedavno imali skupštinu i opet su odlučili da ništa ne menjaju, da sa istom garniturom ljudi idu na izbore, a već na prvi pogled, ne treba neka naročita pamet, vidi se da su to različiti ljudi.

Živković ma koliko je pomalo sirov u svojim nastupima ipak ima, čini mi se, nekakav prag koji ne želi da pređe. U svojim nastupima on pokazuje da nije od onih ljudi koji bi zadržavali vlast po svaku cenu.

Svi govore o ovom drugom krilu koje je mnogo gore – Jovanović, Beba Popović i tako dalje To je grupa kojoj je više stalo do vlasti nego do bilo čega drugog. Ima, verovatno, kod nekih ljudi koji su ušli u nekakav posao i ne žele sada da ga prekinu zbog trivijalne stvari kao što su izbori.

I, naravno, sve veća popularnost Tadića, koji je, svojom voljom ili ne, krenuo u ozbiljnu reformu vojske. To mu donosi u javnosti dosta poena, mada i on je imao gafove. Istog dana kada je NATO saopštio da mi ne možemo imati više od 50.000 vojnika, valjda nije slušao vesti, pa je rekao da mi ne možemo da plaćamo više od 50.000 vojnika i da je to razlog što mora da se skreše… tako da je došlo do kočenja proceduralnih sposobnosti vlade da bilo šta sprovede.

Kada je došlo do toga da se preispita rad ministara u vladi, onda se ispostavilo da će vlada imenovati ljude koji će kontrolisati rad ministara, što je obesmislilo čitavu stvar od samog početka. Sada sam ubeđen da će izbori biti veoma brzo i da će biti raspisani već ovog meseca, što je verovatno. Što kasnije, to gore po sve.

Odavno mi je interesantan taj spor sudstva i izvršne vlasti, zato što se prvi put u našoj istoriji dešava da imamo spor između izvršne i sudske vlasti. Veoma loše u svemu tome jeste što je uvek do sada u tom sporu izvršna vlast izlazila kao pobednik. Sad je to je kulminiralo imenovanjem zamenika tužioca, kada je za jednu očiglednu uzurpaciju vlasti – mešanje vlade u sudsku vlast, na Pravnom fakultetu – rečeno da oni sada po prvi put preuzimaju odgovornost za imenovanje tužilaca, ili kako se zove predsednica, Sonja, koja je odmah po svom imenovanju izjavila da će naći načina da retroaktivno primeni zakone na one koji su uhapšeni tokom vanrednog stanja, što je ostavljalo veoma mučan utisak.

Ali, mislim da sada Vučetić, samim svojim oštrijim nastupom prema vladi, ima šansu da učini nešto što je Džon Maršal uradio pre 200 godina u Americi. Ove godine oni slave tu 200-godišnjicu nezavisnosti sudstva. I sada mi se čini da ovo što radi Ustavni sud ima šansu, ukoliko se naravno ne banalizuje, kao i većina šansi koje su ovde propuštene veoma neozbiljno, ima šansu, znači, ukoliko se vi zezate, pa nećete četiri meseca da vratite poslanike u parlament, “onda ću ja da izdam naredbu, to jest preporuku”.

Ne može Ustavni sud, ja mislim, da izda tu vrstu izvršne naredbe da se oni zaista vrate u parlament. Simbolički je bilo veoma važno da je Ustavni sud, na neki način, izvojevao pobedu, naročito što smo pred izborima. I bez obzira na jako nespretna imenovanja koja je imala prethodna vlast, Ustavni sud, znači ta sudska vlast bi morala sama od sebe da pokuša da se konstituiše kao vlast koja je nezavisna od izvršne vlasti.

To vrlo retko, ili nigde, nije došlo samo od sebe. Znači niko nije baš rado prihvatao da sudska vlast bude potpuno nezavisna, ali neki značajni događaji uspevali su da inaugurišu, na neki način, sudsku vlast.

Mnoge stvari su kod nas imale neku vrstu težine i mogle su da postanu vrlo važna simbolička mesta u tom smislu, ali samo je ubistvo premijera bila šansa, paradoksalno ali bila je šansa, da se raskrsti s tim spletom privrede, kriminala i politike, koji verovatno još uvek dominira, a teško je verovati da ne dominira nakon Svilanovićeve izjave da Karić kontroliše da li 50 ili 50 posto poslanika u parlamentu i nakon još indikativnijeg Karićevog odgovora da ne kontroliše. Ne kaže –a ne, niko ne kontroliše te poslanike, nego kaže – ne kontrolišem ja.

To znači da imate jednu lošu stvar. Sada više niko ne priča da je parlament nezavisno telo nego se svađaju ko ga kontroliše. Onda je najlogičnije da se raspusti taj parlament i da se izabere novi. Naravno, priča da ni novi možda neće biti bolji, priča je za malu decu. Možda neće biti bolji, ali svaki krug izbora će, nadam se, a pokazala je i praksa, donositi nešto novo i nešto bolje. Otpadaće neki ljudi i to je ono što je sasvim jasno i što bi bilo dobro da imamo u narednim godinama, i što češće izbore.

S druge strane, ovo je dobro zato što se prvi put neke stvari dešavaju u političkim institucijama. Znači, ne prenosi se kriza oko pada vlade na ulicu, ne prenosi se toliko čak ni u javnost, na televiziji je to običan prilog, kao i svaki drugi prilog, što mislim da je dobro. Da shvatimo da nije ništa dramatično ako padne vlada. Pala, bože moj.

Kad god su duboke krize, ne možete ići na to da vi kao jedna strana uzmete sve, da pobedite. Tu ima milion primera. Ako pogledate primer Radio-difuznog saveta. Šta je bio problem? Problem je bio u nepoštovanju procedure. Oni su čak odbili da ponove čitavu proceduru iako je sasvim izvesno da bi ishod bio isti. Ako ne u slučaju Radenovića, za Cekića i Vladu Cvetkovića sasvim sigurno. Ne. Kao da je nekome bilo stalo da to telo bude telo s mrmljom, pa ukoliko vam se ne svide odluke tog tela, vi ćete reći – pa da, to su doneli oni koji i onako nemaju legitimitet, još ako stoji namera iza toga da se podele frekvencije, da se distribuira ta moć na način koji ja hoću i koji meni odgovara, onda je to veoma loše jer će dati legitimitet nekom budućem savetu da poništava sve to. Onda ćemo se večito u krugu vrteti, stalno ćemo se okretati nazad da ispravljamo ono što je neko drugi zabrljao.

Meni je Živkovićevo ubeđivanje 5. oktobra, baš na vestima B92, da je gotovo sve urađeno od predizbornih obećanja DOS-a, malo ličilo na Slobine mostove, s tim što je Živković to nespretnije radio. Bilo je to ono – aha, da vidimo šta imamo tu – to je urađeno, to je u proceduri, to je gotovo, to samo što nije gotovo i tako dalje , kao kada neko pravi spisak šta treba da kupi na pijaci pa onda pogleda … Ali, to je situacija kada brod tone ili kada… mislim ta zjava da je to Tačijeva ekspozitura, da je taj poslanik, u stvari, Tačijeva ekspozitura, meni to deluje malo očajnički, moram da priznam. To je kao kada malo dete ne može da podnese nešto pa kaže – videćeš ti, ili – ako ne mogu da se odbranim, onda ću probati da nanesem štetu tebi. Sada je potpuno jasno da oni ništa ozbiljno G17 nisu mogli da nađu.

Svetlana Lukić: Ova Bajagina pesmica, izgleda, postaje nezvanična himna svih ljutih protivnika vlade. Milenko Smiljanić, vođa Samostalnog sindikata, voli ovom pesmom da poziva radnike na bunu. Pesmu je, inače, Bajaga komponovano za film “Profesionalac” Duška Kovačevića, jednog od članova G17 plus, tako da slutim da je ova pesma prirasla za srce i ovoj stranci.

Emisija Peščanik, 11.10.2003.

Peščanik.net, 11.10.2003.