Radio emisija 01.07.2005, govore: Aleksandar Baucal, Dejan Ilić, Slobodan G. Marković, Danica Jovanović Prodanović, Ivan Medenica, Miloš Marković, Vladimir Arsenijević, Petar Luković, Olga Popović-Obradović, Marko Vidojković, Mirjana Miočinović, Radomir Konstantinović.

Svetlana Lukić: Odmah na početku ću vam slomiti srce, onako iz čiste razonode – od ponedeljka počinje letnja šema Radija B92, što znači da je ovo poslednji Peščanik u ovoj sezoni. Vraćamo se 1. septembra, a do tada se snalazite u životu sami, niste mali.

I naša vlada će uskoro na letnji raspust, pa ako vam nešto zatreba pozovite američkog ambasadora, on će vam rado pomoći. Ako američki ambasador nije tu, zovite Belu kuću, Džordž Buš vam je stalno na raspolaganju. Čovek je video koliko smo sa ovom vladom napredovali u reformama i ukinuo nam i poslednji paket sankcija uvedenih davne 1992. godine. Svi su oduševljeni, a ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom, Parivodić, je u transu. Pokazali smo se, kaže, kao država koja drži obećanja i to je svojom odlukom o ukidanju sankcija priznao i sam Džordž Buš. Labus dodaje: ovo je veliko priznanje i podrška reformskom kursu vlade.

A američki ambasador, Polt, za ovu Bušovu odluku ima nešto manje euforično objašnjenje. Obilazeći arheološko nalazište Viminacijum kod Kostolca, Polt je novinarima rekao da su Amerikanci napravili jednu studiju i došli do zaključka da u Srbiji  postoje zakoni koji štite američke investitore. Uzgred, jeste li videli američkog ambasadora na današnjoj naslovnoj strani Danasa kako u tom Viminacijumu stoji ispred nekih polica sa lobanjama. I smeška se, kao da je u prodavnici bombona. Dakle, sada možemo do mile volje da izvozimo u SAD kvasac, podne obloge, maline, drenjine, kupine i šta god da ulovimo ili skupimo. Kakva nam je proizvodnja, ima po kućama da skupljamo jaja u kotarice i da ih nosimo u Ameriku. Ako nema para za prevoz, Koštunica uvek može da naredi kokoškama da za dobro Srbije odlete do Statue slobode i tamo snesu jaja, a u povratku nek se pokake na onu njenu baklju. To bi bila Koštuničina mala, ali slatka osveta za srušeni Avalski toranj. Toliko je pre neki dan na Avali ridao za tornjem kao da je, ne daj bože, u Srebrenici.

Donete su presude okrivljenima za ubistvo četvorice članova SPO-a i pokušaj ubistva Vuka Draškovića. Pravna država oličena u zameniku ministra pravde, Branislavu Bjelici, kaže nam da je kazna od 15 godina zatvora  za prvooptuženog Ulemeka prema našem zakonu maksimalna moguća kazna. Zakon vladi nije dozvoljavao da proglasi stanje elementarne nepogode u poplavljenom južnom Banatu, zbog zakona ubice i atentatori sa Ibarske magistrale nisu mogli da dobiju više od 10 – 15 godina zatvora, pa hajde onda da na vladi i skupštini ispišemo velikim slovima, toliko velikim da im oči ispadnu, tekst iz Termopilskog  klanca: Putniče, idi i reci Sparti da smo ovde pali braneći njene zakone.

Šef Koštuničine pretorijanske garde zvane BIA, Rade Bulatović, valjda kao odgovor na gnev javnosti zbog blagih kazni Ulemeku i Radomiru Markoviću, rekao je danas u Skupštini da njegova služba ima saznanja da su Vuk i Danica Drašković pokušali da organizuju ubistvo Vojislava Šešelja. Doduše, dodao je lakonski, ta saznanja nisu potvrđena. I to vam je čovek od najvećeg poverenja Vojislava Koštunice i, ako bude pravde, budući komšija Milorada Ulemeka.

SPO, čiji su članovi pobijeni, pobesneli su na sramnu presudu. Vuk Drašković koji je čudom izbegao smrt je ogorčen na Jočića, Stojkovića, pravosuđe i celu vladu, ali mu ne pada na pamet da iz te iste vlade izađe. Šta još treba da desi pa da neko kaže – ja neću više da sedim u ovoj vladi. Jel ima neka crta ispod koje se ne ide, neka granica koja se ne prelazi. Ovo je naravno retoričko pitanje. Nema. Nema i nema. Svi će, uprkos svemu što znaju, ostati u vladi i na nekoj vlasti. I mi ćemo se ujutru probuditi i, oboleli od nade, pokušati da živimo normalno, uprkos svemu što znamo.

Dakle, kao i obično, kada završavamo sezonu Peščanika pravimo neku vrstu retrospektive onoga što ste čuli u protekloj godini. Tako će biti i ovaj put i na samom početku emisije slušate istoričara Slobodana Markovića, Dejana Ilića iz Fabrike knjiga i Aleksandra Baucala iz Centra za evaluaciju obrazovanja.

Aleksandar Baucal: Često se o obrazovanju razmišlja kao o nekoj društvenoj instituciji koja treba da reprodukuje neku našu tradiciju. Znači na obrazovanje se gleda kao štancanje novih generacija da budu slične onim prethodnim generacijama. Ja bih rekao da je to obrazovanje za prošlost. Nažalost ili na sreću, mi više ne živimo u doba Budenbrokova, gde deset generacija ili pet generacija žive skoro u istom svetu. Znači, ono što je moj deda saznao kroz svoja iskustva i preneo mom ocu i moj otac preneo meni, ti principi ponašanja, taj način mišljenja, odnos prema drugim ljudima koji meni prenesu moji roditelji bio je i za mene funkcionalan, jer se pretpostavljalo da je svet u kome ću ja živeti manje-više struktuiran na isti način. Međutim, danas se promene dešavaju užasno brzo, tako da će sadašnje generacije dece živeti u nekom drugačijem društvu, jer mi hoćemo iz nekog razloga da budemo deo tog sveta.

Naša deca uz ovaj obrazovni sistem nisu opremljena da se snađu u tom svetu i ako mi nešto ne uradimo sa našim obrazovanjem, nama će deca 12 godina ići u školu, kupovaćemo im knjige, plus privatni časovi, plus ovo, plus ono, znači 12 godina nekog resursa smo mi uložili u sve to i onda oni kad izađu iz te škole i nađu se u tom nekom društvu odjedanput se sablazne. Kao, sačekajte, nas su školovali za fudbal, a sad su nas ovde doveli na košarkaški teren, šta se radi, ovaj mi stalno nešto svira, ja ga ne razumem. Mi ćemo onda morati da odgovorimo sebi da li smo mi odgovorni za sve to što sad zbunjuje tu decu, da li smo ih nekako držali u iluziji da će oni živeti u jednom svetu i pripremali ih za fudbal, a sutra ćemo im reći – eto mi smo imali najbolje namere, znate, mi smo hteli da sačuvamo naše tradicionalno obrazovanje, tamo nam je neko rekao da treba da bude reforma, a mi smo rekli ‘ma, jest’, ti ćeš da nam kažeš, e neće baš da bude zainat’, a eto, ti si sada žrtva tog nekog besmislenog sukoba koji smo mi imali. Da li će iko tada da kaže – ej, sačekaj, pa ja sam odgovoran za to? Mene to brine.

Taj obrazovni sistem vaspitava decu za svet koji je nekada postojao. Šta ćemo mi njima da kažemo posle 12 godina kada on izađe kao brica a nigde nema tog zanimanja, jer društvo uopšte to ne traži? Šta ćemo mi njemu da kažemo? Mi smo kao društvo na neki način potpisali ugovor sa porodicama i rekli smo im – pošaljite dete u školu, a mi ćemo kao društvo da obezbedimo da ga škola školuje na takav način da on sutra može da vodi samostalan život, a ne da živi sa roditeljima do 40-e godine. I da li ćemo mi kao društvo reći – mi smo prekršili taj ugovor?

Naš obrazovni sistem jako efikasno proizvodi određeni tip ljudi, one koji nisu skloni da se zameraju nekome ko je hijerarhijski moćniji, nisu spremni da donose odluke, koji gledaju da nađu neko svoje mesto u hijerarhiji gde će se dodvoriti onome iznad, iskoristiti onoga ispod, podmetnuti nogu onom ko je na istom nivou hijerarhije. Znači, tu vrstu nekog mentaliteta je to obrazovanje užasno dobro proizvodilo. U jednopartijskom sistemu ima možda Tito i pet ljudi oko njega koji donose odluku, znači vode jedan zreli, odrasli život, a svi drugi ljudi su kao deca, pa sad neko je stvarno dete biološki jer ima 10 godina, 12 godina, a neko je dete u poziciji, znači njegov život je život zavisne osobe i otprilike mi iako smo kao živeli neki život, to je bilo ustvari malo pozorište. Sad ideš kao na posao, a nije važno da li ta firma radi, nije važno da li si ti produktivan jer ima tamo neko iznad koji to sve određuje. Sad, to što si ti napravio prodaćemo onome, to njemu ne treba, ali on će ono što on napravi prodati onome iako to njemu ne treba i sve je bilo kao neke male igračke koje neko raspoređuje u svojoj sobi. I tako se igrala ta igra i verovatno je za tu igru, za takvo društvo najbolja osoba koja poštuje svoje mesto u hijerarhiji i ne pita puno, prihvata šta mu kaže onaj iznad. To je bilo verovatno vrlo korisno i vrlo efikasno i u tom smislu kvalitetno obrazovanje.

Međutim, taj svet u kome smo mi živeli je izgubio svoju istorijsku bitku, pobedili su drugi, nametnuli svoj model života i mi sada moramo da preoblikujemo i nas same i naše živote da bismo se uklopili u onaj model sveta koji je trenutno dominantan. Isto to bi važilo za jednog Engleza ili Holanđanina da je pobedio socijalizam, onda bismo mi bili na pobedničkoj strani i slali bismo konsultante Englezima da shvate kako sad u socijalističkom društvu moraš da poštuješ predsednika partije, partijskog sekretara, jer smo mi imali neke veštine koje su bile vrlo zgodne.

Igra u kojoj smo mi bili dobri istorijski je nestala. Posebno mi u Srbiji smo imali još jedan negativni faktor, a to je rat. To je kao da ste na primer otišli u kafanu, prethodnog dana ste bili relativno dobar fudbaler, to veče u kafani ste se napili, potukli, svašta je tu bilo, u 7 ujutru dolazite kući mrtvi pijani, izubijani, samo da legnete malo da odspavate par dana, a neko vas uhvati i kaže – hej, hajde sada na košarkaški teren, moraš da igraš košarku. Ti kažeš – pa, jao, nemoj, sačekaj malo, par dana samo da se ja odmorim, pusti me sad samo malo da odremam. A nema vremena i to je sada užasno teška stvar.

U ovakvoj državi u ovakvoj situaciji stvarno je vrlo lako pokleknuti pred niskim strastima, ali s druge strane, inteligencija, pamet, razum, racionalnost, disciplinovanost nam treba baš sada. Švajcarci mogu sebi da dozvole, imaju resurse, oni mogu sebi da dozvole pogrešnu odluku. Mi nemamo više šta da potrošimo, potrošili smo sve što smo imali, gotovo je, mi moramo sada da donosimo užasno racionalne odluke. S druge strane me uhvati optimizam, onda razmišljam – pa, da, i ovo je jedan deo procesa razvoja, ne možemo imati institucije koje su super, pa zašto – zato što mi u stvari nikad u svojoj istoriji nismo imali demokratiju. Onda razmišljam, pa sva ova muka ima neku svoju perspektivu, ona je ekvivalentna onome kad vas neko gurne u bazen, vi ne znate da plivate pa se malo namučite, nagutate vode, ali bez toga nećete naučiti da plivate. Znači, nekako me onda taj optimizam odvuče na to pa kažem, da, ovo je super u stvari, kroz ovo se svi mi učimo, odrastamo.

Mi jednostavno nismo imali priliku da naši političari odrastu i ova generacija političara je verovatno ono – prvi mačići, oni su tu zapali, njihova uloga je da nekako održe to društvo u životu dok možda mi opet kroz obrazovanje ne iškolujemo na primer jednu generaciju profesionalnih političara koji će onda, ne znam, školovati se zajedno, a onda će neko da bude u DS-u, neko u DSS-u, neko u radikalima. Znači, to bi bilo kao u sudu, ideja suda je da imaš tužioca i advokata koji su jednako sposobni i onda se nadaš da će onaj ko je u pravu na kraju pobediti. Znam da to nije sve tako savršeno, ali to je ideja, tako isto treba da bude i sa političarima. To je oslonac mog optimizma, da sve ovo ima nekog smisla i da nas vodi ka nečemu što dugoročno ima neku korist.

Dejan Ilić: Kad čitaš udžbenik istorije za III, IV razred srednje škole, tu ima potpuno neverovatnih stvari. Hajde, da zanemarimo sad što se u zaključku jedne lekcije kaže – i tako su Srbi u tom periodu po milosti božijoj šest puta ratovali. Ili ja nisam neko ko razume šta znači ‘po milosti božijoj’ i možda je to neki hrišćanski ugodan čin ratovati, ne znam, ali ako to znači ono što ja mislim da znači, onda je to dosta naopako. Ali nema veze to, nego se sad objašnjava I svetski rat i u I svetskom ratu povlačenje srpske vojske, pa ih saveznički brodovi sačekuju, pa ih saveznički brodovi prevoze, pa saveznici pomažu toj vojsci da se oporavi, pa ih saveznici prebacuju nazad na front, pa uz podršku savezničke artiljerije Srbi vrše proboj fronta i kreću u oslobađanje Srbije. Sve se to kaže, to su činjenice, ali u zaključku se kaže – i kako vidimo, uglavnom sami.

E sad, taj neko mora da bude ogroman idiot da to napiše, jer zapravo činjenice mu govore jedno, a on zaključuje drugo, ali ja sam siguran da taj ko je to pisao nije idiot. Dakle, apsolutno sam siguran da su to ljudi koji su seli i razmislili o svemu tome i hteli da pošalju nekakvu poruku i ta poruka nema veze sa istorijskom građom koju su oni izložili u tom udžbeniku. Ona korespondira sa vremenom u kom će taj udžbenik da se koristi.

Ima još jedan primer koji je jako zanimljiv, slučajno sam otvorio ponovljeno izdanje Velike Srbije Ćorovićeve 90-te godine, pa je pogovor ili predgovor pisao Radoš Ljušić. I on završava taj svoj pogovor, predgovor, šta li je, rečenicom: ‘Ako se Jugoslavija raspadne pokazaće se da su srpski političari posle I svetskog rata doneli pogrešnu odluku jer su pristali na predlog da se srpsko nacionalno pitanje reši u okviru Jugoslavije.’ Sad, kakvo je to shvatanje istorije? To je potpuno neverovatno, čovek je zapravo napisao da je neko pre 70 godina doneo odluku zbog koje mi dan-danas patimo. To je jedan potpuno neverovatan odnos prema životu, ali to je obrazac o kome govorim.

Ne mislim ja ni da je Ljušić glup čovek, ali on živi u obrascu u kome smo mi žrtve sudbine, istorije, usuda, mi smo ljudi koji možemo samo da trpimo, najčešće smo žrtve, a i kad smo zlikovci, a dešavalo se i to, onda smo zlikovci jer drugačije nije moglo, prosto smo i na to bili primorani. I zašto nas sad neko poziva da mi tu nešto odgovaramo, kad drugačije nije moglo jer je neko tih davnih godina odlučio da pravi tu Jugoslaviju i prosto sve što se dogodilo moralo je da se dogodi. I taj Jasenovac je morao da se dogodi, i verovatno je ta Srebrenica morala da se dogodi, drugačije nije moglo.

U poređenju s intelektualnom elitom, ja sam skroz zadovoljan našom političkom elitom. I kad intelektualna elita počne nešto da radi to će odmah imati uticaja i na ove druge. Kad pogledamo ko su ljudi pri vrhu političkih stranaka, to su sve ljudi s univerziteta. Čemu služe ti ljudi s univerziteta u političkim strankama. Ko je Vojislav Koštunica, čovek je došao sa Instituta za društvene nauke, to je ta veza. On je mogao ceo svoj život da potroši da uči, da razume stvari i kad mu se konačno dala prilika da to što je ceo svoj život učio primeni, on je trebalo da blista, on je trebalo da govori logične stvari. Hajde, najmanje što možemo da očekujemo od njega je da govori logične stvari. Mislim, dobijamo sve što je suprotno od toga i onda je moj zaključak – pa, ne, nije on loš političar, on je zapravo loš intelektualac, to je njegov problem.

Možda je on čak i dobar političar kad pogledamo šta je on ostvario u domenu politike. On se pokazao kao izvanredan političar, kao intelektualac on ne postoji. A njegov autoritet, sasvim naopako, vuče se iz tog intelektualnog kruga, a ne recimo da mu se kaže – vidiš, ovaj čovek je sposoban političar.

Pogledaj odakle ti je stigao nacionalistički program koji je sprovođen 90-ih, koji sada sprovodi ova vlada. Pa, stigao je isto iz intelektualne elite. Nisu ga pisali nekakvi ljudi koji se bave politikom, pisali su ga ljudi koji se bave istorijom, pisali su ga neki pisci. Nije to strašno, rezultate smo videli i s posledicama nekako izlazimo na kraj, ono što je strašno je da su ti ljudi u situaciji da školuju nove i nove ljude. Mi imamo situaciju u kojoj se oni obnavljaju i ti naopaki obrasci se obnavljaju, jer su ti ljudi na dva mesta, s jedne strane se bave politikom, s druge strane i dalje drže obrazovni sistem, i dalje su tu i spremaju nove ljude koji će onda preći u ovu drugu sferu. I onda se čovek malo uplaši, kaže – uh, pa neće valjda biti isti kao i ovi.

Svi Srbi od početka pa do kraja sveta shvaćeni su kao jedno telo. Ma dobro, ako je nekom tako lepše nemam ja ništa protiv, nego je problem tu sledeći, što je onda pojedanac manje bitan od tog tela, zato smo mi nebitni, znači, ja sam nevažan. Ako neko prepozna da je interes tog tela koje se zove Srbi da nama recimo nisu potrebni računari i strani jezici, da možemo da živimo od poljoprivrede, proizvodimo hrane koliko je dovoljno da opstanemo u životu i da svi idemo četiri puta dnevno u crkvu da se molimo. Ako je to država o kojoj sanjamo, onda smo mi koji smo recimo protiv toga, mi smo samo čirevi kojih sad to telo treba da se oslobodi, da ih istisne, to smo mi.

Moj interes je da u Beogradu funkcioniše gradski prevoz, moj interes je da u Srbiji mladi čovek ne moraju da živi do svoje 50-e godine sa roditeljima. To telu ništa ne smeta, to je zadruga – jesi gladan, nisi gladan, pa šta je problem, imaš da jedeš, živiš sa roditeljima, pa šta, jesu ti mrski roditelji, hoćeš sa neprijateljem da živiš, sa tuđinom da živiš, šta hoćeš. Ako je neko u ovom trenutku na nekoj poziciji koja se smatra, koja formalno jeste znači u toj hijerarhiji unutar države, vrh, po logici tela on je glava i šta god se nađe u toj glavi obavezujuće je za telo. E, sad svako ko je normalan vidi koliko je to zastrašujuće, ali oni ne vide da je to problem. I ako on misli da je u životu lepo biti sam, njega nije sramota da to kaže.

Sad, zamislimo ga u nekakvom razgovoru u grupi ljudi, nekakva zabava, večera, nije bitno i zamislite da on saopštava svom susedu za stolom, kaže – znaš, ja bih strašno voleo da sam sam, što je to lepo biti sam. Bilo bi mu neprijatno, možda bi on to voleo da kaže, ali bi ga bilo sramota. A pošto je on sad glava tog tela prestaju ti obziri i on sme da kaže – pa, šta fali da budemo sami. Pa, kako šta fali da budeš sam, aman, sve fali, sve. Reč sam podrazumeva da ti fali mnogo toga, reč usamljenost podrazumeva da je to stanje koje nije baš najprijatnije, prosto to piše u rečniku.

Boris Tadić to ne može da kaže, jer on ipak nije iz te priče, on nije taj obrazac. Ovi ljudi, ti vidiš da oni nemaju svest o tome jer glava nema svest o tome da polaže nekom računa, u jednom trenutku prosto glava i telo umru u istom trenutku i više nema ko kome da polaže račune. Kad se ispostavi da je glava bila naopaka, nema više ni tela i zato oni nemaju nikakav osećaj odgovornosti i pričaju šta im padne na pamet.

Slobodan G. Marković: Očigledno da je stav međunarodne zajednice da Kosovo i Metohija postanu nezavisni. Samo je pitanje koji će se pravni oblik tome dati. Uzmite naš primer, mi smo bili de facto nezavisni od 1867. godine, od trenutka kada su turski garnizoni napustili šest srpskih gradova, ali i dalje se vijorila turska zastava na beogradskoj tvrđavi i formalno u nekom pravnom smislu to je bio deo Otomanskog carstva, ali de facto to je bila nezavisna država. Ona je tek na Berlinskom kongresu, nekih 11 godina nakon što je de facto postala nezavisna, postala i de jure nezavisna.

U takvoj situaciji deo crkve od koga to ne biste očekivali realnije je sagledao situaciju. U krajnjem slučaju, možda je to i normalno, jer je ona na terenu. Znate, u XIX veku ti manastiri su opstajali tako što su sa tim bratstvima albanskim pravili dogovore, pa su oni čuvali manastire. I tad je postojala svest da živite u jednom etničkom okruženju koje nije vaše, koje je druge vere, koje je u antagonizmu sa vašim i da vam je najlakše da opstanete ako se sa njima dogovorite.

Kako je padao broj Srba na Kosovu tako je rastao broj Srba u Vojvodini. Od neke trećine Srba otprilike koja je bila tamo kada je Vojvodina ušla u sastav Srbije, znači na kraju I svetskog rata, vi ste sad došli do 65%. I sad ako bi nekom palo na pamet da kaže – Vojvodina nije srpska, to bi bilo besmisleno jer je takav etnički odnos, možda sad čak i malo veći, ovo je po popisu iz 2002. Ali paralelno sa tim dešavalo se i ovo. Znači, vi ste jedan prostor, hajde da kažemo tako, kolonizovali, a na drugom prostoru ste gubili etničku većinu.

Pitanje je kad je tu poslednji put i bila etnička većina, ne mogu istoričari oko toga da se slože, tu nema relevantnih podataka, ali čak negde od velike seobe Srba je sumnjivo da li je tu srpska etnička većina, a svakako da većine nema od Berlinskog kongresa. Znači, tu je prosto izgubljena većina u jednom periodu koji je tako daleko iza nas da može da bude zanimljiv samo istoričarima. U krajnjem slučaju, sigurno da nije bilo lako mađarskom stanovništvu koje je živelo u Austro-ugarskoj monarhiji, koje je držalo sve poluge moći, da posle 1918. godine mora da uči srpski jezik. Sigurno da im nije bilo lako, ali su morali da nauče.

Svetlana Lukić: Čuli ste u vestima da je struja poskupela 9,5%. To je jednim ukazom samo razrezano, a nikakvo objašnjenje nismo dobili. Bolje da nismo jer obično kažu da tako traži MMF, što uopšte nije tačno, šta briga MMF koliko košta naša struja. MMF brine samo to da li moraju da dotiraju Elektrodistribuciju. Sećate se da je nedavno Mlađan Dinkić, u sukobu sa Drakulićem, pretio nešto DSS-u da će morati da preispita rad ministra energetike Naumova, međutim, eto, kako se sukob završio i kako je Drakulić otišao niz vodu, a Dinkić ostao kao i obično tamo gde jeste, zaboravljena je ova priča. Ministar energetike se naravno nije oglasio povodom ovog poskupljenja struje, a kolegama novinarima preporučujem da ako hoće nešto da ga pitaju, da ne idu u vladu nego da idu u crkvu Svetog Marka i to u nedelju, gde ministar Naumov peva u crkvenom horu.

Dakle, nastavljamo Peščanik, u prvom delu emisije slušali ste Aleksandra Baucala, Dejana Ilića i Slobodana Markovića, a u nastavku slušate Danicu Jovanović-Prodanović iz Kulturnog centra Beograda i selektora Sterijinog pozorja, Ivana Medenicu.

Danica Jovanović-Prodanović: Moja oblast je jedna oblast od koje nikome ne zavisi život, jedna izložba se održi ili se ne održi, nema veze, ali i tu se vidi naša priča. Članice Evropske unije za oblast kulture dobijaju najmanje para, jer se smatra da je kultura unutrašnja stvar svake zemlje. Kako ćemo mi da se bavimo našom ćirilicom to je naš posao i što bi oni trebalo nama da daju pare za ćirilicu, neće i nikada nam neće dati, ne na način na koji mi očekujemo, da će samo svi da dođu i kažu – evo, braćo Srbi, samo kažite šta vam treba. Nikad. Samo hoću da kažem da prosto čak ni ovo na šta drugi imaju pravo mi nemamo pravo.

Moramo da shvatimo da je ovo zaista neki poslednji, prelomni trenutak, kad ovaj prođe biće 2015. Oni mogu da kažu – nama više posle Turske, ljudi, ne trebaju novi članovi, otišli smo do Avganistana, kraj, šta će nam više. Vreme više ne radi za nas. Svako ko dođe na bilo koje mesto mora da ima jasnu viziju, svaki korak mora da ide u tom pravcu, ukoliko nam neko želi dobro. Od 2000. godine smo izgubili još 5 godina živeći u iluzijama. Evo, vidimo ih i čujemo kroz prozor, došle su nam mažoretkinje iz Osijeka, fenomenalno, otvorene granice sa Hrvatskom, pa super, stvarno smo onoliko napredovali. Mislim, mnogo mi je drago i evo sad ih slikaju, to će biti u novinama i sad šta – mi smo kao bliži Beču jedan korak.

Jesmo ponosni – jesmo, jesmo Srbi – jesmo, pa šta nam više treba – ništa. Jel’ dolaze svi ovde – dolaze, jel’ smo podviknuli ovome i onome – jesmo, i šta sad, mislim, šta sad? Mi smo svi taoci petoro ili šestoro ljudi koji su na nekoj listi. Pa, mislim, OK, Šešelj je otišao tamo i svaka mu čast, spakovao se čovek, otišao na naš račun, platili smo mu avion, otišao je i tamo sad sedi i čeka svojih pet minuta da im održi svoje predavanje stoleća. I fenomenalno, neka ih ubedi da nisu u pravu.

Možda ja nisam u pravu, možda je moja vizija potpuno pogrešna, ne mislim da mi je ovde tesno, meni je ovde super, ali bih volela da imam osećaj da pripadam, volela bih da imam osećaj da svi mi i dalje možemo da funkcionišemo sa svetom na način na koji mislimo da treba. Mi nismo ništa drugačiji i radimo potpuno isto kao svi oni, mi radimo i bolje i mi moramo da radimo bolje da bismo uopšte nešto uradili. Svet nas više ne izopštava onoliko koliko nas je izopštavao, on nas sad više ne primećuje, a ljudima to uopšte više ne smeta.

Mi i dalje vidimo parlament kao neko mitsko središte gde svaki od onih može da izađe i da priča svoju bajku i da posle toga – šta je bilo sa zakonom – nije stigao, ovaj nije još ni ušao. Hej, ljudi, mi treba da završimo te zakone, treba da se privedemo nekakvim standardima, a mi i dalje pričamo o našim malinama. Nema više ko da ih kupi, shvatite, nema ko da ih kupi jer nisu po standardu ili će možda samo maline da idu ali više ništa. Je li naš paradajz bolji od bugarskog paradajza? Pa nije, a tek neće biti, a ni ovaj nigde ne prodajemo. I moći ćemo samo da se hvalimo da jedemo svež paradajz.

A najstrašnije od svega je što nema posledica ako nema rezultata. To je ta strašna vrsta neodgovornosti – sa mnom će da ide sporije, pa ko ti daje pravo da ide sporije, čoveče božiji, već smo ga usporili, ne može sporije. Što da se ja bavim Radovanom Karadžićem? Zašto ja da budem talac Radovana Karadžića i svi mi, šta mi to branimo?

A stvarno se desilo da smo imali gostovanje sarajevskog pozorišta u Ateljeu 212 i da su se ljudi bunili, izlazili i nisu mogli da otrpe jednu pozorišnu predstavu. Ej, to se stvarno dešava kod nas. Ja razumem i te ljude, mislim i ovde je više svetu dosta, dosta ti je da budeš dežurni krivac. I ja sam bila u Sarajevu i veruj uopšte mi nije bilo prijatno, išla sam u takozvanu kulturnu misiju i nije mi bilo prijatno da mi kažu ‘četnikuša’, ovako u kolegijalnom razgovoru, o Srbima se tako govori u Sarajevu. Ja sam Srpkinja, imam osećaj prema Sarajevu kakav ima svaki normalan čovek, pa kad odeš onda ti je još gore zato što posle dužeg vremena ponovo iz mentalne slike vidiš pravu fizičku sliku grada koji je ovako na dlanu i gde ne moraš da budeš snajperista, nego mogu ja da ga pogodim, koga god hoćeš sa svake čuke, jer je takav grad.

Ali dosta ti je više i da budeš kriv za sve ono i za šta nisi, jer oni ne znaju kakav je bio otpor u Beogradu protiv toga što se dešavalo i što bi znali, oni su žrtve. Mi moramo da podnesemo svoj deo krivice, ali mi moramo da ga podnesemo i javno i svesno i to ljudima treba da se priča. I onda, kad se desi ta predstava, onda se i ta predstava desi u jednom drugom miljeu. Zašto bi svi bili osvešćeni? O tome treba da se priča.

U Nemačkoj se i dan-danas posipaju pepelom. Umetnik koji učestvuje na Oktobarskom salonu, Johan Gerc je u ULUS-ovoj galeriji izložio stolicu na kojoj piše ‘Možete uzeti ovu stolicu i izaći napolje da prosite’. Svi su to protumačili – kako ti stranci nas ponižavaju, kako je to strašno, sad ćemo mi da prosimo, ma nek’ prosi sam. Zapravo rad je o nečemu drugome, o tome da se staviš u poziciju u kojoj nikad nisi ni slutio da ćeš biti i šta se onda dešava, koje je tvoje osećanje, kako ljudi reaguju. Eto, taj umetnik je čovek čiji je otac bio nacista i koji se iselio iz Nemačke. On živi u Francuskoj, on je svetski priznat umetnik, ali živi sa teretom oca i to se zna, i to ga je obeležilo.

Ja sam strašno ponosna što sam Srpkinja, volim svoju zemlju, ali ne mislim da je to jedina stvar koja me određuje u mom životu i ne mislim da to određuje moju ličnost. Ne mogu da shvatim da ljudi kojima je to posao ne shvataju da na tome treba da rade, sve ostalo je nebitno. Nebitno je. Daj da vidimo mažoretkinje iz Beograda u Zagrebu, samo neka nas pozovu. Mislim, to je ta dvosmerna ulica u kojoj mi nikako ne vidimo da saobraćaj iz ovog pravca nekako sporije ide, a zašto.

Ivan Medenica: Brine me mogućnost da se aktuelna vlada pokaže sposobnom. Sve što smo o njoj mislili, govorili, komentarisali bilo je izrazito kritički intonirano i naravno, i dalje postoji sijaset primedaba koje mogu da joj se stave. Nešto me brine, a to je da ako je neka vlada došla sa tri osnovna cilja – jedno je intenzivna saradnja sa Haškim sudom i dobijanje pozitivne ocene Studije o izvodljivosti, čuvanje savezne države i donošenje novog Ustava, a po indikacijama iz medija oni su na putu da realizuju sve te osnovne ciljeve, onda se postavlja pitanje da li ta vlada može da se definiše kao neuspešna.

Ja mislim da mi sada dolazimo u veoma opasnu fazu, a to je da će ova vlada na svoj spor, netransparentan način ostvarivati male pomake i rezultate koji će nas mnogo sporije nego što smo želeli, mnogo sporije nego što je to Đinđić želeo, ali uvoditi u Evropu i da ćemo mi ući u Evropu i sa ovakvom vladom, s tim što ćemo u tu Evropu uneti i ceo svoj neraščišćeni bagaž. Neke želje da ova vlada ne dobije zeleno svetlo od sveta i da samim tim mi imamo argument da kažemo – pa, evo, nisu bili dobri, te želje postaju nerealne.

Ova vlada će dobiti zeleno svetlo od sveta i tako sporo, mic po mic nas voditi tamo gde svi želimo da odemo, ali ne na način na koji želimo. Ja mislim da ćemo na kraju biti suočeni sa tim da priznamo da je ova vlada ostvarila ono što je proklamovala kao ciljeve. Druga je stvar da li smo mi zadovoljni tim ciljevima, ali uspešnost jedne vlade se procenjuje po tome da li je ono što je promovisala, odnosno najavila i uradila. Milošević koji je najavio Veliku Srbiju, recimo, da ju je ostvario bio bi uspešan, mislim bez obzira na to da li se mi slagali ili ne slagali sa konceptom Velike Srbije. Jasno da je ovo analiza situacije, a ne moj vrednosni odnos prema vladi, ali mislim da moramo biti realni. Jesi očekivala ovakav odgovor?

Svetlana Lukić: Da, jesam, i ja o tome razmišljam.

Ivan Medenica: Da li ovo moje mišljenje deluje somnobulno ili misliš da…?

Svetlana Lukić: Ne, mislim da je to pitanje koje je trebalo da postavimo sami sebi, ali sad ću reći nešto što je može biti deo odgovora, mada mi to nije trenutna uloga. Oni su rekli na samom početku, to je Dinkić rekao, da od ove vlade ne treba mnogo da se očekuje, pa se nećemo mnogo ni razočarati, je li tako? Oni su postavili minimum minimuma, drugo, oni su rekli – sada ćemo da dobijemo Studiju o izvodljivosti zato što smo počeli da sarađujemo sa Hagom. To je kao kad je Čerčil, na pitanje kako ćemo sad sa Titom, tamo će biti komunizam, rekao – a šta vas briga, hoćete li vi da živite tamo. Dakle, mi ćemo dobiti Studiju o izvodljivosti, ali način na koji su ovi ljudi otišli u Hag, kako su svuda primljeni kao heroji, znači taj vrednosni sistem Zapad ne zanima. Znači, mi smo ti koji će ostati da žive sa Lazarevićem kao narodnim herojem i njegovim sinom sa poklonjenom Oktavijom.

Ivan Medenica: Upravo je to ovo što sam govorio, Zapad ima svoje zahteve, a to da li ćemo mi ovde na televiziji da pevamo uz gusle o Lazareviću ili nećemo, to je njih baš briga, to je folklor, ali to je nas briga, to je naš problem. Zato kažem, situacija je dosta pesimistička u tom smislu što i ulazak u Evropu sada ne podrazumeva čišćenje unutar vlastitog dvorišta, neće se desiti da ćemo se mi pročistiti, suočiti sa samima sobom sami od sebe i onda kao takvi reći – Evropo, mi smo se promenili, uzmi nas. Ne, nego ćemo mi minimum da damo Evropi, a Evropa će reći – pa, hajde, neka i ovo trinaesto prase uđe u celu priču, biće tamo na repu ali bolje s njim nego bez njega.

Mada, mic po mic kao svi malograđani ćemo polako prihvatati stvari i možda će kroz dve generacije ovo društvo biti suštinski obnovljeno iznutra, samo što to neće biti za našeg života, to će biti u nekoj narednoj priči.

Svetlana Lukić: A šta misliš da oni dobijaju tim kao dostojanstvenijim odlaskom u Hag?

Ivan Medenica: Ja mislim da oni zaista veruju u priču o nacionalnom dostojanstvu. S druge strane, proklamovali su minimalne ciljeve, nikad nam nisu rekli – mi vam obećavamo da ćemo dovesti u pitanje lik i delo Nikolaja Velimirovića, nisu. Oni su nam obećali ono što su nam obećali. Ako kroz četiri godine ili koliko ostanu na vlasti ta obećanja budu realizovali, bože moj, sviđalo se nama ili ne, oni će biti uspešna vlada koja će s tih pozicija veoma pretendovati na naredni mandat.

Mi stalno imamo ideju o tome kako je Koštunica nedovoljno sposoban čovek koji živi u prošlosti, mitovima, zanet nekim legendama i tako dalje, a kako je pokojni premijer Đinđić bio užasno racionalan, užasno pragmatičan, gotovo makijavelistički orijentisan političar, a sad kako se stvari razvijaju čini mi se da je situacija potpuno obrnuta. Đinđić je bio vizionar, čovek ideala, nervozan i brz da te svoje ideale ostvari, gotovo utopista. Naprotiv, Koštunica je veoma pragmatičan, veoma racionalan, veoma makijavelistički orijentisan, poznaje svoj narod mnogo bolje, daje minimalne zadatke – mi se ne borimo za peticu. Đinđić je hteo da mi skočimo sa jedinice na peticu, a mi se sada borimo za dvojku, to će ovaj narod pre da proguta. O.K, mi moramo zbog Haga da izručimo ove ljude, oni će ljubiti ruku patrijarhu i tako dalje.

Imam utisak da ceo taj odnos Đinđića i Koštunice kao dve simboličke figure naše političke scene može potpuno da se obrne. Vidimo s jedne strane vizionara, utopistu, ispred svoga vremena, nerealnog, krajnje nerealnog. Mislim da što vreme više protiče da će njegova politika sve više da se ocenjuje kao takva. I s druge strane imamo jednog veoma pragmatičnog, racionalnog čoveka koji vodi svoju priču. E sad, što 60 ljudi koji se vrte u Peščaniku to baš ne vole i još tri hiljade koji ih slušaju, mislim, to je naš problem. Nikad nam niko ne brani da se iselimo iz ove zemlje ukoliko to više ne možemo da trpimo.

Svetlana Lukić: Govorili su Danica Jovanović-Prodanović iz Kulturnog centra Beograda, a maločas selektor Sterijinog pozorja Ivan Medenica. Sada slušate ekonomistu i kolumnistu lista Ekonomist Miloša Markovića, pisca Vladimira Arsenijevića i novinara Petra Lukovića.

Miloš Marković: Naravno, oni će nas uvesti u Evropsku uniju po svaku cenu, bilo koje godine, to nije bitno, uvešće nas. To ni jednog trenutka ne podrazumeva bolji život ovde, to samo podrazumeva poštovanje svih standarda i mir u kući koji mi moramo da obezbedimo po svaku cenu. To je jedino što Evropsku uniju i svet, Ameriku interesuje. Ako ste na primer javna služba kao što je taksi služba, taksista će dobiti dozvolu, moraće da ima nova kola, on će morati da bude obrijan, neće moći da vozi leti u šorcu i tako dalje, a da li će on da zaradi nešto – ako ne bude vozio neće zaraditi ni dinara, a moraće da plati onaj paušalni porez. I to je sve što interesuje gradsku vlast što se tiče taksista.

E, na taj način Evropsku uniju i Ameriku interesujemo mi, oni će nas privesti k redu i disciplini, a šta ćemo mi unutar svoje zemlje da radimo i da li ćemo svi da prebiramo po kontejnerima, to njih ne zanima. A ljudi misle, čak i oni koji su reformski opredeljeni, ma sva je sreća što kao svet brine o nama. U suštini to je opet ista priča, pošto nema više nikog da ovde brine o nama, e sad smo našli svet da kao brine o nama i kad tad će nas on privesti sebi pa ćemo i mi lepo da živimo. Ne, mi ćemo samo morati da poštujemo sve svetske standarde, ništa drugo. S jedne strane, to je dobro, jer ti standardi su neke norme koje ipak nešto znače, naši životi će zbog njih biti uredniji, ali bolji i bogatiji ne moraju biti, mogu da budu i siromašniji.

Mi mislimo da ćemo i dalje da prčkamo onako kako smo prčkali, a neko će da nam šalje u koverti ili na račun pare i mi ćemo živeti ne baš tako kako žive ove najrazvijenije zemlje, ali neki minimum standarda nam se mora zadovoljiti. A ako to ne bude tako, onda ćemo mi njima da napravimo problem, pa će onda da gledaju šta će s nama. Opet ćemo da zaratimo sa ovima ili sa onima, pa će opet da bude nemira na Balkanu ako ne plate, pa neka oni gledaju šta će s nama. Ili će da nas plate ili ćemo da se tučemo.

Tako radimo i ovde, mora neko da brine o nama inače ćemo da štrajkujemo, nećemo da radimo uopšte, odnećemo sve mašine kući, odnećemo ogradu od fabrike kući jer smo ljuti. Vidi se da ovde više nema ko da brine o nama, zemlja je jadna i bedna, ali dobro, ta Evropska unija ima pare i sad će ona da brine, inače ćemo mi opet puške u ruke pa u šumu.

Malo mi je neprijatno da kažem, ali ja sam u principu veliki pesimista. Čekam da nešto padne s neba, bez obzira što sam i ekonomista i čovek koji bi trebalo da iz nedelje u nedelju analizira stvari. Za viziju budućnosti ove zemlje otprilike možemo da se obratimo bogu. Nemam više volje, kažu mi – rasteš u strašno velikog matorog cinika, dobro, jeste, šta da radim, drukčije ne mogu da se spasem više od toga. Kad si Njega sklonio, onda si se obradovao nešto, pa te to držalo. Nisam se ja tada ničemu nadao nego sam se iz inata, prosto iz osvete obradovao. Nisam nadao ni kad je počela priča sa Đinđićem, kao to će se pokrenuti. E, sad još kad i njega ubiše, posle toga sam stvarno… Sve to tako prođe i onda postaneš malo rezistentan na bilo šta.

Skoro sam gledao film gde je tip konačno posle 25 godina zatvora zbog ubistva, mator već, odslužio je i izašao. Kroz dva dana se vraća potpuno zblanut svetom okolo i kaže – ja tamo ne znam šta ću, ovde sam se navikao na društvo, znam tačno šta radim svakog dana, hajde primite me opet u zatvor. Bojim se da ćemo mi takvi da postanemo, da jednog dana, i ako se nešto desi, mi ćemo da kažemo čekaj, bre, ovo je neko novo čudo za nas, nismo mi više za to.

Oni koji te plaćaju imaju ambicije, hoće da žive još 30-40 godina i hoće da imaju pare. Ja niti hoću da živim još 30-40 godina, niti hoću da imam pare, prema tome tu sam, da prostiš, nezajebiv. To ti je kao ona čuvena priča iz Bosne kad je bio rat, ide baba sredinom puta i nailazi neka vojska, sad bilo koja – baba, skloni se, bre, ovi bombarduju, gađaju. Kaže ona – pa šta. Oni viču – pa ubiće te, baba. Uh, kaže, i tu će me zajebati. Ti tamo brini o tvom životu, tebi je stalo, hoćeš ovo, hoćeš ono, baba neće ništa, samo hoće da ide sredinom puta i to je to.

Vladimir Arsenijević: Dva koncepta se tu nekako mešaju kod tih, uslovno rečeno, desničara. Dakle, da li oni tvrde da mi nikada nismo radili to što nam se nameće, u kom slučaju su oni dobri i naivni ljudi koji ne mogu da prihvate ideju da su se u ime srpskog naroda činila takva zverstva ili oni kažu – da, ubijali smo, klali smo, pa šta. Ja nikako ne mogu da proniknem tačno u to šta oni misle, jer ako oni zaista misle da nema leševa, da smo mi tamo išli sa karanfilima u cevima puškomitraljeza, onda zaista jedino što čovek može jeste da ih sažaljeva. I tad ispada da mi imamo posla sa zapravo predobrim ljudima koji ne mogu da pojme tako nešto, ali ja nikad ne znam. Imam utisak da se u tim glavama brkaju stvari, da to nisu dve odvojene grupe koje tvrde dve odvojene stvari, nego da jedan isti čovek suočen sa različitim setovima pitanja bira potpuno različite odgovore: Da, jesmo, šta nas briga, ko ih šiša i tako dalje, ubijali smo ih i dobro ili – Ne, nismo nikako. I to je ono što mene ne prestaje da zbunjuje.

Nekako bih želeo da verujem da sam ja bliži svom sinu nego svom ocu, ali mi se ponekad opet učini da nisam. Naime, ja shvatam da smo mi bili naivna generacija kojoj je mnogo bitnija bila minđuša Džoni Rotena nego šta neko ima da nam poruči. Ali ove generacije, i to je meni potpuno nejasno, se lože na Tomislava Nikolića. Mislim šta ti kao petnaestogodišnjak nalaziš uzbudljivo u liku, ne delu, nego zaista u tom Tomislavu Nikoliću. To ne prestaje da me izbezumljuje. Moj vrlo bliski mladi rođak koji ima 16 godina kaže – meni je simpatičan Vučić, i tu ja doživim nervni slom. Ja to ne mogu uopšte da shvatim, ja njemu kažem – pa šta ima, čoveče, da ti bude simpatičan Vučić. Ne mogu da shvatim prvo šta je u njemu simpatično. A drugo, čak i da je nešto simpatično u njemu, pa imaš sve te bendove, imaš fudbalere, imaš glumce, imaš šta god hoćeš, kako stigneš do Vučića, koja je ta magija, šta je toliko privlačno u svemu tome. I to su prosto te neke neverovatne stvari, do tog jednog akutnog, dubokog antizapadnjaštva koja je za mene oznaka jedne velike lenjosti. Dakle, ako je za sve kriva Amerika, niko od nas nije kriv ni za šta. Prilikom svakih sledećih izbora se pomalo stresem, a ne obradujem, kad pomislim koliko je još 18-togodišnjaka pridodato glasačkom telu.

Ja verujem da postoji jedna doza racionalnosti kod tih mladih ljudi koji kažu – dođavola sa svim, ja na koncu ovde živim, hajde da sebe nekako poistovetim sa okolnostima i da plivam niz talas, a ne da se sa njim sudaram. Ja sam nekako naučio sebe da treba da se sudaram, ja sam toliko u otporu prema svemu, ja mrzim ovaj grad, ja mrzim ovu zemlju, ja zaista ne mogu da ih podnesem, meni je ovde ružno, ja ovde živim zato što živim i uopšte ne želim da se pravdam zašto, ali meni je ovde ružno, nepodnošljivo, nisam to želeo, nisam to očekivao. Smatrao sam da umemo bolje, smatrao sam da imamo pravo na bolje. I mene često prozivaju zbog takvih stvari.

Gorica Mojović je negde rekla kako je Beograd jedan od najlepših evropskih gradova sa bogatom kulturnom ponudom. Mene je glava istog trenutka zabolela, onda sam rekao u nekom prvom intervjuu – to uopšte nije istina, nego je Beograd jedan od najružnijih evropskih gradova sa vrlo lošom kulturnom ponudom. I onda me citiraju u Blicu i napišu – molim, kao onako uvređeno. I sad se ja zapitam – čekajte, ljudi, ako je već reč o toj terminologiji patriotizma, pa ja sam veći patriota od vas.

Veći sam patriota zato što imam jednu dozu odgovornosti, zato što se ne mirim, zato što ne želim da se uljuljkam, neću da kažem – ovde je super. Ne vidim ništa dobro ni patriotski u tome kada neko kaže – da, ovde je sjajno, baš je dobro i šta sad mi više imamo oko toga da radimo. Mislim da je ovo onaj elementarni pokretački impuls, ako te nešto svrbi, ako nečim nisi zadovoljan da ga nekako i menjaš. Međutim, ovde iz tog našeg kontinuiranog osećaja nekakvog samozadovoljstva spram koga mi nemamo potrebe ništa da pravdamo, jer je sve nekako savršeno, stvari eto tako kloparaju i kloparaće očigledno doveka.

Petar Luković: Kad se desi poplava, onda država stane, čini sve što je u njenoj moći da to reši, dakle, brzo, efikasno, što pre uz svu moguću pomoć. Kod nas je problem oko tri sela, pa jebem mu mater, pa jel’ postoji ova država, pa tri sela su, ljudi, aman, pa nije šest gradova. Zamisli da neki gradovi budu pod vodom, zamisli Novi Sad da bude pod vodom ili Beograd da bude pod vodom. Gledam reportaže o tome, ne znam, fale im čizme, fali im voda, fali im seno. Pa, jesu li to problemi koje ova zemlja ne može da reši? Jel’ u ovoj zemlji nema sena? Pa, meni se čini da ja koji nemam pojma ni sa čim, 25 tona sena bih našao. Pa, mislim, jel’ seno poblem stvarno? Gledam one nesrećnike tamo, kose pored one reke, kose travu, daju nekim životinjama da jedu. Pa, jebem mu mater, mislim, stvarno izgleda suludo.

Pa kaže, nemaju vode, nemate vode, pa ovolike fabrike kiselih voda, pa i običnih voda, pa punite pa dajte to njima. Pa čemu služi država? Zamislite, daleko bilo, da u ovoj zemlji bude katastrofa nekih većih razmera, pa ja mislim da bi ovde odmah poumiralo sve što je bilo lakše povređeno, na licu mesta bi poumiralo. Ako ne možeš da im dobaciš vodu, konzerve, ej, čizme, kažu nemaju čizme. Ne razumem, stvarno ne razumem, i to svaki dan, to su ozbiljne priče. I onda objašnjenja da se sve čini, da država sve čini, onda čujemo od naravno pomahnitalog Velje Ilića kome je izletelo da se oni nisu sastali 14 dana jer su bili na odmoru negde. Nigde nisam to čuo u životu, mislim, kojim povodom, je li to leto pa idu svi na odmor? Je li ovo đurđevdanski odmor, ne razumem uopšte.

Poplave nisu ogromne, nisu čudovišne, ali jesu grozne za taj narod, stvarno je strašno. Ali to je na nivou jedne zemlje Srbije, pa jebote, šta bi radio Bangladeš, jebo te bog, pa šta bi trebalo da radi Bangladeš, da se ubije. Zamisli našu vladu u Bangladešu, pa tamo bi se svi podavili. Svi bi se podavili pod našom vladom u Bangladešu, u Indiji, kompletno, tamo su kiše, non-stop su poplave. Milion žrtava dnevno bi bilo pod ovom vladom.

Onda, prvo je kiša bila problem, kad pada kiša raste nivo, je li tako bio problem? Sad neki dan čujem visoka temperatura, šta je sad, majku ti jebem, visoka temperatura. Kaže, visoka temperatura pa se lešine stoke raspadaju pa smrde i to. Pa mislim, vadite lešine, nemam drugo šta da ti kažem. Jel’ postoji neka temperatura koja odgovara našim poplavama? Kažite mi, hajde, molim te, jel’ 14, jel’ 29, 18, da znam temperaturu koja odgovara našim poplavama. Ne postoji nijedna, od 1 do 100 stepeni ništa ne odgovara, ne odgovara ni kiša, ni oblačno, ni poluoblačno, ni monsunske kiše, ništa ne odgovara. Mislim stvarno mi živimo u nekom ludilu, živimo u nekoj paralelnoj ravni ovde. Mislim, poplava je, kiše, pomognite to, za šta postoji država. Država treba da brine o svojim građanima, jebo ga bog, pa pomogni im. Ne, oni 14 dana zuje, jebe se njima, došli, obećali, otišli.

Moram sad da se vratim na ovu stvar koja je slična. Pazi, onaj autobus što je pao, oni su taj autobus tražili sedam dana. Pa ja ne znam, da je svemirski brod, jebo te, da je, pojma nemam, ne znam šta, pa bi ga izvukli. Nije bitno što smo svi znali da tu više niko nije živ, to su druge stvari, ali izvuci ga. Tačno sam imao jedan filing onako da otprilike misle – pa, niko tu nije preživeo, šta da ga izvlačimo. Tačno su ga na kraju izvukli pod pritiskom onih nesrećnih rođaka, inače bi ga ostavili dole kao otprilike – ma, koji će nam sad, niko nije preživeo, pa sad hoćete autobus gore da vadimo.

Kad vidiš to, kad vidiš ovu poplavu, idu reporteri pa se kao brinu, pa razgovaraju, kao jao, baš vam je strašno. Mislim da ima 20-30 godina da smo mi izgubili potpuno taj osećaj za tuđu nesreću, uopšte ne postoji to, ma kakvi, bre. Jedna sebična zemlja sa sebičnim ljudima koja gleda samo neke svoje male interese da preživimo, što opet mogu da razumem, da ja preživim i šta me bole dupe za drugog. Nema ovde solidarnosti, zamisli nekako miting opozicije, što izgleda sad kao potpuna naučna fantastika, kakav miting opozicije, mislim, ko bi ti došao uopšte, povodom čega. Ne, ne postoji nijedna stvar oko koje se možemo okupiti, najmanje oko poplave. To izgleda onako tužno, grozno, a vest je svuda. Pazi, nikom nije palo na pamet da kaže – ljudi, stanite, 14 dana je prošlo, hajde bre da pomognemo tim ljudima, neke pare da im damo, nešto da im damo, te čizme makar, pesak da im damo, seno…

I onda čuješ Vuka Draškovića, traži međunarodnu pomoć. Pa, stani, međunarodna pomoć za tri sela. Jesmo li mi toliko nesposobni? Da sam ja neka ozbiljna država rekao bih – znaš šta, ako vi ne možete da rešite to, ko vas jebe, hajde crknite bre svi, jebo te bog, ne možete da rešite poplavu u tri sela. Pa Rumuni, gde je dva puta veća poplava, nisu tražili međunarodnu pomoć, pa gledaju da rešavaju kako znaju i umeju, a mi sad tražimo međunarodnu pomoć. Međunarodnu pomoć tražimo od organizacija koje inače rade u međuvremenu. Baš sumnjam da je Evropska unija u Briselu imala 14 dana pauze sad tokom maja, nisam obavešten o tome.

Kako taj post ili taj odmor, šta god, nije važio za Brankovića. Tu ja ne znam ko više nije sedeo danima pa telefonirao, te Koštunica telefonira svom kolegi bugarskom, te Tadić piše pisma onome prestolonasledniku, kako se zove, čudno ono ime, frka u novinama, ovaj okovan, pa ružne slike na televiziji, pa naš narod ne može to da gleda u vreme Uskrsa. Stani, bre, stani, polako. Imam dva pitanja, prvo – otkud on u delegaciji državnoj Srbije i Crne Gore, otkud lice s poternice tamo, i pod b. je li mi neko negde objasnio za šta je taj čovek optužen. Mislim, ja sam čuo da je optužen za nekakve zločine u Novskoj, pa da čujem konkretno šta je tamo radio.

I sad je to jedna tužna priča, on odlazi, bukagije, mislim šta to mene interesuje, uopšte cela ta njegova priča me uopšte ne interesuje. Mene interesuje to kako je nekom palo na pamet da tog čoveka ne proveravajući stavi u delegaciju. I sad ništa, on je došao ovde i tu će živeti normalno, super, kao da se ništa nije desilo, gotovo, završena priča i šta sad. Strašno je bilo Tadiću što je našem građanstvu bilo užasno da vidi čoveka u lancima. A što je bilo strašno u lancima? Što meni nisu stavili bukagije u Sofiji ili bilo gde da odem? To je njegov problem, čoveče, to je problem tog Brankovića, to uopšte sa mnom nema nikakve veze, sa mnom, ima sa državom koja ga je postavila tu da bude. Pa, valjda ima nekakva komisija, neka kontrola pa kažu – gde si ti bio, šta si radio, da nisi ti slučajno na poternici Interpola, jesi ti nekog klao? Ne, nego je on verovatno kazao – nisam nikog, ja sam bio super, oni kažu super si bio i tako je otišao u Bugarsku. Hoćeš u Bugarsku – Hoću.

Svetlana Lukić: Pre nego što nastavite da slušate ovu malu retrospektivu, imam samo još dva kratka obaveštenja. Jedno jeste da sutra neće biti reprize Peščanika, jer sutra naš radio od 3 sata direktno prenosi koncerte širom sveta koji je Bob Geldof organizovao kao deo kampanje protiv siromaštva u Africi. Druga stvar je da će za desetak dana u prodaji biti druga knjiga Peščanika, tu su transkripti emisija koje su emitovane od 1. aprila do krja juna. A za kraj slušate profesorku Pravnog fakulteta Olgu Popović-Obradović, pisca Marka Vidojkovića i g-đu Mirjanu Miočinović.

Olga Popović Obradović: Ja bih rekla da se poslednjih nekoliko meseci u Srbiji potpuno autentično revitalizuje modernizatorska opcija, politika radikalne modernizacije, koja je možda najbolje izrečena u onoj paroli koja se može sresti na ulicama – Srbija nema vremena ili Srbiji se žuri. Imam utisak da elita politička ponovo po ko zna koji put u istoriji ove zemlje kasni za autentičnim društvenim procesima i zaustavlja ih onda kada su oni pozitivni. To se najjasnije videlo 12. marta ove godine povodom godišnjice ubistva premijera Đinđića. Meni se čini da to traje već jedno vreme i jasno se artikuliše kroz obnavljanje pozitivne percepcije Đinđića.

Jedno vreme nakon ‘Sablje’ i posebno otkad je formirana nova vlada, vi ste imali jednu potpunu kriminalizaciju tog čoveka, izgledalo je u jednom trenutku kao da je to zapečaćeno. Međutim, nekako je to probijeno i u poslednjih nekoliko meseci ja mogu da kažem da je to sasvim druga uloga koju nasleđe Đinđićeve vlade kao celine ima danas u političkom životu, a dokaz tome je činjenica da vi danas nemate političku partiju, političara koji ne pokušava da se zakači na taj voz, uključujući čak i predstavnike Demokratske stranke Srbije koja je sada na vlasti.

Ja možda grešim, meni se čini da su nosioci te neke politike radikalne modernizacije mladi ljudi oko Građanskog saveza, oko Čedomira Jovanovića. E sad, u toj situaciji vi dajete predlog da se sve demokratske snage objedine i stave zapravo u funkciju podrške postojećoj Demokratskoj stranci koja je usput govoreći izbacila jedan broj svojih članova, upravo ovih o kojima sam govorila, i Demokratskoj stranci Srbije s pretpostavkom da se ona ogradi od radikala. A zbog čega bi se Demokratska stranka Srbije ograđivala od radikala, da li je Demokratska stranka Srbije Đinđićevo nasleđe.

DSS sve vreme posle 5. oktobra predstavlja simbol kontinuiteta sa prethodnim režimom. Predsednik te stranke 96. godine izjavljuje da je Dejton nepravedno rešenje, da je to činjenica sile, ne pravde i prava i smatra da treba činiti sve da se Republika Srpska, koju on naziva državom u tuđoj državi, Bosni i Hercegovini, što više osamostali i da se ponovo ujedini, ponovo, ne znam kad je bila, ali da se ponovo ujedini sa Srbijom; da su to dve srpske države koje deli Drina i da one, kao što je Nemačka stremila posle II svetskog rata ujedinjenju, treba da se ujedine na isti način, samo to ne mogu zbog međunarodnih okolnosti da unesu u svoj Ustav, a trebalo bi da streme i čekaju taj dan kad će to državno ujedinjenje biti moguće. I on to smatra zavetnim zadatkom svoje Demokratske stranke Srbije. To je, dakle, stranka koja od prvog dana do poslednjeg dana dovodi u pitanje jedinstvo Bosne i Hercegovine kao države i samim tim ostavlja otvoreno pitanje prekrajanja granica, a možda i ratova.

Druga stvar, DSS je stranka čiji predsednik izjavljuje na pitanje šta misli o Ljotiću, da bi svako ko drži do morala u politici morao da se složi sa Ljotićevim stavovima. U tom smislu, smatram da se najprirodniji politički čin pluralizacije desio kada je došlo do podele u DOS-u posle 5. oktobra. To je jedino zdravo što se dogodilo na političkoj sceni Srbije unazad 20 godina, kad je došlo do podele u DOS-u na one koji jesu za modernizaciju Srbije i na one takozvane legaliste koji su zapravo za kontinuitet. E, predlog ponovne podrške svih demokratskih snaga DS-u i DSS-u poništava rezultate podele u DOS-u, koja je bila vrlo zdrava.

Ja sam sama sa sobom svaki dan po nekoliko puta u sukobu, jer vi nemate prave pokazatelje toga o čemu govorim. Imamo doduše ove izbore poslednje koji su pokazali ogromnu moć Radikalne stranke i retorika koja je bila upotrebljena u toj izbornoj kampanji je zastrašujuća, uključujući naravno i sve to što se tiče ratnog programa, odnosno programa velike Srbije koji i dalje tu stoji kao nešto što nije sporno, uključujući i podršku njihovom predsedniku koji sada sedi u Hagu. To je zaista jaka stranka, organizovana stranka, to jeste važan pokazatelj.

S druge strane, kad pogledate komentare slušalaca na Vesti B92, vidite jednu prilično zdravu političku pamet, stiče se utisak da je povećana brzina političkog sazrevanja. Čini mi se da je potrebno sve manje i manje vremena da bi se neke nove činjenice političkog života sagledale u realnom svetlu. U tom smislu, kažem da ima nekih nagoveštaja promena i da ima neke perspektive , zaista možda idemo brže u nekom pravcu koji nam obećava opstanak, ne toliko dobar život koliko sam opstanak, jer zaista mislim da su nam vitalni interesi u pitanju. Ponovo smo, rekla bih, u tom stanju da moramo da razmišljamo baš bukvalno o opstanku i mislim da je sve veći broj ljudi toga svestan.

Marko Vidojković: Poslednjih godinu dana, otkad je došla ova suluda vlada na vlast, zaista postoji osećaj kao da sutra samo što nije počeo građanski rat. Sve vreme osećaš nešto kao – jao, nešto će se desiti. Sve vreme si na iglama i sve vreme očekuješ da nešto negde pukne baš onako drastično. Možda imamo nekakav vijetnamski sindrom. Mi smo u nekom stanju apatije, ne postoje jasno definisane strane protiv kojih bi se uopšte neko borio, nego se to sve svodi na – jebo te Čeda Jovanović ili ja kažem – jebo tebe Radovan Karadžić. Znači, to je sve tako na nekom kafanskom nivou, ta napetost, nije dospela do nekog državnog nivoa zato što su ljudi koji su na državnom nivou previše uplašeni i previše su nekako tu zbog svojih pajtosa. Neki deo njih možda i želi da ovu zemlju vidi u Evropi, ali tim tempom kojim bi svi mi želeli, očigledno da sa ovim ljudima ne može.

Zaista se sve vreme osećam kao da samo što nismo uzeli puške i otišli u rat. Mislim, ne znam zbog čega, ali kapiram da je u pitanju zaista nekakav sindrom onoga što nam se dešavalo, jer stvarno se mnogo stvari desilo, i demonstracija i ratova i bombardovanja i atentata i svega živog, tako da prosto naštelovan si da očekuješ neko sranje. I mislim da je to zapravo naš najveći problem, zato što očekujemo neko sranje, a sranja možda neće biti i mi ćemo da očekujemo sranje možda narednih deset godina, njega neće biti, mi nećemo biti svesni da je prošlo jebo te deset godina, a nije se nikakvo posebno sranje desilo. Ne znam, vrlo su zajebane stvari, otkud znam.

Legija je u zatvoru, ja sam ubeđen da čovek može da izađe svake sekunde iz zatvora samo ako zaželi, ja sam u to ubeđen, znači samo kaže – ej, ja bih sad da izađem. Da vidim tog koji neće da ga pusti – zato što je on svima njima bog. Oni su ljudi sami u kancelariji s njim razgovarali, oni su pravili velike dilove. Znači, to je, došao je bog i oni sad moraju da čuju njegove želje, on je zaželeo da ode malo da se odmori u zatvor, da proba malo kao da napravi suđenje kako je on to smislio, da diskredituje Đinđića i koga sve ne, a evo sad, kad mu to ne polazi za rukom, baš bih da vidim kako će da ostane u tom zatvoru, jer će on verovatno da kaže – ej, nije mi se ovaj fazon svideo, ja bih da izađem. Ja tako njega zamišljam. I onda će oni da kažu – pa, dobro, hajde izađi, jebi ga, nadam se da smo bili dobri domaćini. Možda i njemu tamo prinose Monetarni udar da mu svira i pravdaju mu se  – i onaj Vasić je napisao onu knjigu o atentatu i ovi tu nešto laju i znaš, nije nam pošlo za rukom to što smo planirali, eto. Ali hajde, živi bili pa videli kako će i ta priča sa Legijom da se završi. I ne samo sa Legijom nego i sa celom tom jedinicom koja je tu, tako stoji i čeka naređenje. Baš da vidimo kakvo će biti naređenje.

Mirjana Miočinović: Nacionalizam se hrani idejama o neprijatelju i ako pogledamo prethodno razdoblje uvek ćete imati tog takozvanog privilegovanog neprijatelja koji služi za to da vas istovremeno zastraši, dakle nacionalizam počiva na strahu, ali i na nekoj zavisti. Dakle, vi ste imali stalno tog neprijatelja koji je samo menjao svoje lice, od Hrvata, muslimana, Albanaca i na kraju vi ste došli u situaciju da nemate lako identifikovanog neprijatelja, sada u ovom času, a morate taj fantazam da pothranjujete. Jednostavno zato što pothranjivanjem tih fantazama vi držite svet u izvesnom obliku neslobode, jer strah jeste način da čovek prestane da bude slobodan. Pošto ste iscrpli sve okolne neprijatelje, pošto ste konačno apsolvirali to pitanje neprijatelja, vi ga doslovno sada izmišljate.

Da li se vi sećate da ste neposredno posle 2000. recimo, vi imali jedan nagli talas antisemitizma? I to nagli talas antisemitizma u zemlji u kojoj jedva da imate Jevrejina, ali to je taj fantazam, to je ta potreba za neprijateljem u koga vi upirete prstom jer je on taj koji sprečava vašu sreću. Nacionalizam se uistinu zasniva na mitu o mogućnosti sreće, što će reći, vi biste bili srećni da nema nekoga ko vam tu sreću sprečava. Mi negujemo sa političkog vrha tu našu nesposobnost da se menjamo, da se prilagođavamo, i to je jedna opasna igra sa lošim stranama ljudske prirode, stvarno jedna opasna igra, jer ljudima je najlakše da budu varvari. I mi taj ljudski instinkt za varvarstvom politički održavamo.

Vi sa jedne strane dopuštate ljudima da se u svom sopstvenom životu, privatno, ponašaju slobodno kao varvari. Oni su varvari u odnosu jedni na druge, naš je život nepodnošljiv u okvirima kuće, u okvirima porodice, u okvirima grada, vama se svaka neprijatnost može dogoditi. Vama je dopušteno da se spram drugog ponašate uistinu kao varvari, a šta vama nije dopušteno – to je da postanete slobodno biće koje slobodno razmišlja, koje pokušava da bude razumno u svojim procenama i koji uspeva da razume signale koje mu šalje drušvo. Vi ga sprečavate da razume društvo.

Ja čak pokušavam da objasnim zašto je njima potrebno toliko prisustvo crkve. Čini mi se da oni u stvari u instituciji crkve sad hoće da pronađu jednu autoritarnu instituciju na koju će preneti tu autoritarnost koje se oni sami stide. I oni izigravaju demokrate, a hteli bi da u stvari prenesu na crkvu i da joj daju pravo da se pokaže kao autoritarna institucija koja će moralno oblikovati bića kao neslobodna bića. A da pritom imate crkvu koja je tolike besčasne stvari za poslednjih 10-12 godina činila. Daje se moć jednoj instituciji koja tek treba da formira fanatike.

I znači, oni stvaraju i širom otvaraju vrata jednom fanatizmu, što će reći pripremanju naroda na fanatizam, a ova naša crkva je istovremeno pokazala takvu nehumanost, takvu nesolidarnost sa patnjama i takvu želju za moći da je to prosto zastrašujuće. Vi imate, u krajnjoj liniji, veliku crkvu Svetoga Save koja pre svega, ako je dobro pogledate, liči na jedno veliko skorojevsko kupatilo, a da preko puta nje vidite jednu instituciju od uistinu presudnog nacionalnog značaja, to je Narodna biblioteka, koja se raspada. Dakle, ono što čini racionalnu osnovu jednoga naroda, iz koje vi možete krenuti u iracionalno ako želite, ali bez te racionalne osnove vi ste shizofreno biće. Vi svojom racionalnošću možete sebi dozvoliti luksuz ekskurza u metafizičko, u iracionalno, ali bez racionalne osnove vi ste stvarno ne samo socijalno neupotrebljivi, nego ste i opasni, kao što je i svaki paranoik opasan.

Zar oni stvarno nemaju dokaze da je 800.000 Albanaca u roku od nekoliko dana proterano sa teritorije Kosova, da su im uzeta sva dokumenta? Zašto se ne pokaže šta je sve učinjeno, zašto se ne pokuša naći među srpskim izbeglicama koje su ovde neko ko će posvedočiti šta se radilo Albancima? Da se to pokaže, čitava bi situacija sa Kosovom, ne njegovim statusom politički gledano, nego dakle na jednom psihološkom, na moralnom nivou bila bi jasnija, jer vi ne možete rešavati stvari bez uvida u uzroke. Ako govorite o tri meseca bombardovanja, ja sad apsolutno ne govorim o tome da li je ono bilo pravično ili ne, ja samo znam da je ono dovelo do Miloševićevog kraja, a ne naša pobuna koja je usledila godinu dana posle toga. Dakle, vi nikada nećete objasniti to i tu stvarno mitizaciju toga tromesečnoga bombardovanja, ako im ne predočite da je Sarajevo tri i po godine bilo pod najstravičnijom opsadom, da su ti ljudi bili u nekoj vrsti najstravičnijeg logora. A mi smo za vreme bombardovanja koje je trajalo tri meseca, imali elegantno upućivanje da će nam doći sada bombarderi uz sirene i mogli smo se skloniti. Nas niko nije vrebao svaki sekund našega života, što danju, što noću. Ako mi ne možemo da shvatimo patnje toga sveta i da ih uporedimo i da dovedemo te stvari u vezu, onda smo mi, dakle, sedam miliona čudovišta. A ja stvarno mislim da mi nismo sedam miliona čudovišta.

Svetlana Lukić: Bila je ovo gospođa Mirjana Mirčinović, podsetila nas je na bombardovanje, a uzgred danas, 1. jula dakle, biće otvorena zgrada poslovnog centra Ušće, svima poznata kao zgrada CK. Kada je zgrada CK bila pogođena za vreme bombardovanja, bio je to jedan od simpatičnijih trenutaka tog proleća.

A filozof i pisac Radomor Konstantinović je, kao što ste verovatno čuli, eliminisan sa spiska ljudi predloženih za nagradu Počasni građanin Subotice, jer je komisiji to ime bilo nepoznato. To je uobičajena nevolja sa rodnim gradovima, ali ovde je u pitanju ipak sasvim poseban građanin. Radomir Konstantinović je još pre pola veka napisao knjigu o srpskom palanačkom fašizmu, u osam tomova knjige Biće i jezik prevrednovao srpsko pesništvo, osnovao Beogradski krug i napisao verovatno najozbiljniji roman o 90-im godinama, Dekartovu smrt. Čućemo sada deo govora koji je Radomir Konstantinović održao pre desetak godina povodom objavljivanja sabranih dela svog druga iz gimnazije Bore Ćosića, pisca koji je početkom 90-ih godina napustio Srbiju i takođe nije ničiji počasni građanin. Radomir Konstantinović između ostalog podseća Boru Ćosića na detinjstvo u okupiranom Beogradu za vreme II svetskog rata i 13 dečaka Jevreja koji su iz njihovog razreda odvedeni u koncentracione logore.

Radomir Konstantinović: Divno je i tužno je i strašno je što se sada ti i ja srećemo posle šest godina neviđenja, šest godina tvoga ali i moga stranstvovanja, šest godina nacionalističko-rasističkog divljanja ovom zemljom. Divno je i tužno je i strašno je, dakle, što se srećemo ovde u ulici Jevrejskoj. Ovde je moja zemlja koju da napustim nikad neću. Moja zemlja: Papo Hajm, Darvar Šandor, Katalan Jakob, sedeo sa mnom u klupi u III razredu gimnazije, Koen Hajm, nosio naočare sa zlatnim okvirom, Polendar Josif, Rubenovič Jakov, Džeki, debeli Džeki, dozvoljavao je da ga tapšemo po trbuhu i smejao se i sav se tresao i to je bio veličanstven prizor. I Baruh Isak, I Meju Hashain, pa Pinto Isak, pa Sabo Josif, pa Tuvi Solomon, Kiš Martin i najzad Albahari Avram, njih trinaestorica pobijenih trinaestogodišnjaka, a bilo nas je u razredu, ako se ne varam, trideset i dvojica.

Nisu ova deca bila, ona jesu između ostaloga i zato što ja jesam, ja sam sad sva ta deca. Tvoj tekst o Dekartovoj smrti koji pisao si u Berlinu, a koji pročitao sam jedne noći u mojoj opusteloj kući, u ogromnom uzbuđenju, za mene jeste pre i posle svega ruka prijateljstva pružena preko provalije od šest godina, koje godine strahote i poniženja bile su za mene šest vekova. Posle svega što se ovde dogodilo i pred onim što će, bojim se, tek da nam se dogodi, imperativ prijateljstva jeste jedini naš kategorički imperativ. Deco moja, dajte ruke, držaćemo se za ruke protiv ovoga zla. Nismo sami, mi smo zajedno: Papo Hajm, Darvar Šandor, Katalan Jakob, Koen Hajm, Holender Josif, Rubenovič Jakov, Baruh Isak, Meju Hashain, Pinto Isak, Sabo Josif, pa Tuvi Salomon, Kiš Martin, Albahari Avram, Bora Ćosić, Rade Konstantinović.

/ mix vidovdanskih koncerata Cece Ražnatović i Bijelog dugmeta, pesma Đurđevdan /

Borka Pavićević: Ima jedna Krležina pesma, ne znam da li ću sada da se setim: sedim sam u sobi i ćutim, sekiru slutim. Pesma se zove Zašto smo se klali, mati moja draga, kad ničeg nema, ni boga ni vraga.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik.

Emisija Peščanik, 01.07.2005.

Peščanik.net, 01.07.2005.