- Peščanik - https://pescanik.net -

Šote, mori idiote

Smrtonosno ozbiljna vest – da po nekakvim istraživanjima polovina građana majčice Srbije nije spremna da se zarad ulaska u belosvetsku Evropsku Uniju dodatno školuje, prekvalifikuje ili usavršava, a da svaki njen treći građanin ne bi zbog te budalaštine menjao “stil života i rada”, savršeno se uklapa u ovdašnje političke profile. Vojislav Koštunica, recimo: zajapureno dosledan u sopstvenom sovjetskom transu, danima se zahvaljivao “bratskom ruskom narodu” zbog dolaska protivpožarnog aviona, čestitao pilotima, drugu Putinu poslao nekoliko dirljivih pisama, za svaki slučaj obratio mu se i telegramom a potom mu lično, telefonom, izjavio ljubav, stavljajući svoje telo na polno raspolaganje svim budućim ruskim pilotima koji će, ako ustreba, braniti Srbiju. I sve to zbog čelične ruske ptice koja je u Srbiji boravila 48 sati; question – kako bi se tek Koštunica zahvaljivao da je pravoslavni airplane među srpskim šumama ostao desetak dana, ostaje izazov za erotsko maštanje glede specijalnih, jebačkih odnosa između dva (nova) oka u glavi zahvaćenoj požarom.

Tu negde – na temu glave i njene sadržine – nekako stižemo do Koštuničinog omiljenog ministra Velimira Ilića koji svoju mentalnu formu precizno tempira za predstojeći Sabor trubača u Guči. Ohrabren prošlogodišnjom antologijskom izjavom večitog srpskog premijera dr. Kalašnjikova (“Ko ne razume trubu, ne razume Srbiju”), bivši ministar za kapitalne investicije, danas ministar za infrastrukturu, Ilić – koji je sebe poslednjih godina proglasio gaulajterom za Guču – zabranio je da se na predstojećem Saboru izvodi pesma “Šote, mori Šote”. Oduševljene ovakvim patriotskim potezom baš u času kad “svetski moćnici pokušavaju da nam otmu srce Srbije”, beogradske Večernje novosti objasnile su o čemu je reč: “Pesmi koju je Azem Bejta, šiptarski odmetnik iz dreničkog kraja, naručio za svoju ženu i saborca Šotu Galicu, trajno je zabranjen ulaz na Sabor trubača u Guči.

Srpske trube na najpoznatijem srpskom saboru izvornog stvaralaštva ostaće neme za ovu pesmu koja se gotovo čitav vek orila srpskim svadbama i saborima izazivajući konsternaciju u veselju”. Dodatnu moždanu alko-analizu uradio je sam Velimir Ilić sledećom izjavom: “Politika nema nameru da se meša u muziku, niti to radi. Ali svako ima pravo, pa i Guča koja je postala najpoznatiji srpski brend, da se zaštiti od kvazidodataka. Sabor trubača u Guči je sabor izvornog srpskog stvaralaštva i tradicije, to je vašar najlepših srpskih kompozicija iz srpske istorije i kulture i nema smisla da se tu pojavljuju pesme drugih naroda, a posebno ne naroda koji su nam bili i ostali veliki neprijatelji.”

Detalj da je Guča zbir “najlepših kompozicija iz srpske istorije i kulture” bio je vidljiv svih ovih godina kad su se po blatu, stvaralački duhovno, valjale horde obeznanjenih alkoholičara dok su iz žablje perspektive gledale polugole pevačice na stolovima – što će takođe, najavio je gaulajter Ilić, biti zabranjeno (dobro obaveštene Novosti pišu: “Srpsko izvorno stvaralaštvo u Guči zaštitiće tradiciju i od razigranih pevačica. Prvi put ove godine njima neće biti dozvoljeno da se, kao nekad, penju i igraju po stolovima, dok muškarci u dertu lome čaše i inventar. Trubački orkestri držaće se samo izvornih, autentičnih i tradicionalnih srpskih nota”).

Da je Ilićeva odluka glede državne likvidacije pesme “Šote, mori, Šote” čvrsto utemeljena na istorijskim činjenicama, brzo su utvrdile legendarne Novosti čije je istraživačko novinarstvo reagovalo kao munja, pronašavši u kosmpolitskoj Kosovskoj Mitrovici pacijenta koji se pod imenom Dragi Malinković izdaje za “dekana kosovskomitrovačkog Univerziteta”. Zapanjenoj srpskoj javnosti koja je decenijama upijala albanske muzičke gene pevajući “Šotu” i ne sluteći da je reč o genocidnom notnom virusu namerno ubačenim u naš slobodarski narod – šizofreničar Malinković otkrio je sledeće: “Pesma ‘Šote, mori Šote’ nastala je kao svadbeni poklon. Azem Bejta ju je naručio za svoju ženu Šotu, a Srbi su je sve vreme pevali kao svoju. Azem Bejta bio je najpoznatiji šiptarski odmetnik u dreničkom kraju. Kad je njen muž poginuo, Šota Galica obukla je mušku narodnu nošnju i stavila keče na glavu. Nastavila je da se bori protiv Srba i Srpstva istom silinom kao njen muž. Po predanju, Šota Galica je posle smrti muža, besna i divlja, uhvatila šestoro srpskih čobančića. Svezala ih je i zatim zapalila vatru. Dok su deca umirala, ona je pevala ‘Šote, mori, Šote, Šote, mašala, davno želim, Šote, mori, da te igram ja…”

Raspolućeni Malinković zaključio je svoju ispovest sledećom dekanskom izjavom: “Ovo predanje se javilo i zadržalo u narodu kao jezivo kazivanje i personifikacija zla koje su Arnauti činili prema Srbima. U svakom slučaju Azem Bejta i Šota Galica ubijali su Srbe, radujući se svakom ubistvu. Jer, brojali su uzete srpske duše. A srpski narod, ne znajući za sve to, obožavao je baš tu pesmu. Hvala bogu da su iz srpske muzike počele da se ispiraju te krvave note za krvavu nevestu!”. Malinkoviću je odmah na servis uzvratio Ilić: “Narod sluša i prihvata ono što se emituje. Ova pesma se emitovala po lokalnim radiostanicama skoro čitav vek, ljudi su to ne znajući zavoleli, sviraju po svadbama i saborima kao vrhunac veselja. Nije bilo mnogo onih koji su znali jezivu istoriju te pesme. Sada smo rešili i da joj preporukom zabranimo ulaz na Guču. Sa svim orkestrima potpisali smo ugovore po kojima mogu da sviraju samo tradicionalnu, izvornu, kvalitetnu srpsku muziku.”

Kad smo konačno, zahvaljujući duetu Ilić-Malinković, zauvek oslobodili albanske rock propagande, za utehu ostaju podaci sasvim beznačajni za ovu priču; šota je ime narodne igre na Kosovu, zajednička Srbima, Albancima, Turcima, Romima i Gorancima; to nije isključivo albanska igra, recimo, u Albaniji je ni nemaju. Šota (Shota) nije albansko ime i na albanskom ne znači ništa; to je kao kad bismo imali Srbina koji se zove Žikino Kolo. Konačno, ovu (zabranjenu) verziju Šote napisao je početkom sedamdesetih Dragan Aleksandrić, tekst Radmila Todorović, a prvi izvođač je bio izvesni Nenad Jovanović – pa je malkice neobično da je gđa Galica skakajući oko vatre u kojoj su se pekli Srpčići mogla da 1924. godine peva hit-song iz 1970!

Ali, kako činjenice nisu svetinja, naročito kad se udruže dvojica psihopata: Ilić i Malinković – sve je sasvim logično; istorijski je trenutak, recimo, da započnemo obračun s pesmom “Kaleš bre Anđo” jer je “Anđa”, u stvari, pseudonim za Albanke koje se zovu Adelina, Afërdita, Albana, Albulena, Alketa, Anxhela, Arbenita, Arbnora ili Arjeta, koje su takođe veselo plesale pored vatre, kuhajući srpsku decu, što će vam, odmah, naučno, potvrditi Malinković, čim ga otkopčaju na leđima. Konačno, celokupnom srpskom narodu predvođenim Ilićem ostaje teška borba: da kažemo istinu o pozadini pesme “Jovano, Jovanke” jer je reč o teškoj ujdurmi; reč o Albanki koja se zvala Jehona i koja je po mnogobrojnim koncentracionim logorima po Makedoniji ne samo kuhala već i dinstala Srpčiće, o čemu – već pretpostavljate – u dekanatu u K. Mitrovici postoji obiman naučni dosije.

Odlukom Vlade Srbije ukida se izreka “Tko pjeva, zlo ne misli”. Misli, misli!

Srećom po Srbiju, imamo Velju Ilića, borca protiv neprijateljskih pesama iz neprijateljskih naroda! Jer, sad kad smo sa Albancima završili, na redu su Hrvati! Uostalom, znamo mi šta se krije iza pjesme “E, moj Saša”. I Srbi su konačno shvatili!

 
Feral Tribune, 01.08.2007. 

Peščanik.net, 01.08.2007.