Radio emisija 29.02.2008, govore: Vojin Dimitrijević, Mirko Đorđević, Dimitrije Boarov i Végel László.

 
Svetlana Lukić: Beograd je sinoć i noćas bio prepun dobro opremljene policije spremne za tuču. Ne zna se šta novi ministri raznih krila policije, Nikitovići, Bulatovići i ostali komandanti iz DSS-a, očekuju da će se desiti, pa su sve što se plavi izveli na ulice. Da li čuvaju ambasade, strana predstavništva, poslastičarnice ili demonstriraju uvođenje vanrednog stanja?

Da li se plaše neobuzdanih postupaka svoje nove, nacionalno osvešćene omladine ili prizivaju tu mladu fašističku pešadiju? DSS i njen verni sluga Velimir Ilić nijednom jedinom rečju nisu osudili mlade siledžije. Naprotiv, svaki od tih mladića koji sluša Koštunicu, Samardžića ili Ilića, dobija iz dana u dan čas predvojničke obuke i još jednu lekciju o tome ko su neprijatelji Srbije i kako valja sa njima. Rusija im i u tome može biti uzor. Samo tokom 2007. godine ruski tinejdžeri su na rasnoj osnovi ubili 67 Jevreja, Azijata i studenata iz Afrike.

Kada je ove nedelje u Beogradu bio Medvedev, Putinovog posilnog je čuvala cela srpska policija. Grad je bio blokiran, jer su ga vodali po crkvama, rafinerijama i državnim nadleštvima. I pešaci su morali da se sklanjaju sa trotoara da ne bi ugrozili dragoga gosta. Kada je u Titovo vreme dolazio neko važan, policija je sa ulica sklanjala prosjake i disidente, da strani gosti ne vide ružne slike Titove Jugoslavije. Sada sliku Srbije ne ruže prosjaci već studenti, koji bi hteli u Evropsku uniju, članovi Liberalno demokratske partije i, naravno, nevladine organizacije. I budući ruski predsednik Medvedev je gadljiv na nevladine organizacije. Nedavno je rekao da Britanski savet i nevladine organizacije špijuniraju Rusiju i da se to više ne može tolerisati.

Medvedev je opet potpisivao gasno-naftni sporazum sa Srbijom. Zahvaljujući naprasno iskrenom Dinkiću, saznali smo da je Gasprom najavio povećanje cene gasa za 30 odsto. Koliko sam mogla da primetim, a gledala sam pažljivo javni servis, to jest vaše pravo da znate sve, u izveštaju o tome je preskočena ta informacija. Uredništvo je verovatno procenilo da to nije važan podatak za građane ove zemlje ili prosto nisu hteli da kvare rusko-srpsku idilu.

Uzgred, posle pretnje Gasproma da će ukinuti gas Ukrajini, ako ova ne plati dug, pa razgovora koji su vođeni pre samo par nedelja, koje je Julija Timošenko ocenila kao istorijski dogovor, Gasprom je pre neki dan ipak rekao da daje Ukrajincima rok do 3. marta da plate dug – ili će im zavrnuti slavine sa gasom. Nama se to nikada neće desiti, jer nas Rusi vole. Gasprom prema nama gaji naročito nežna osećanja, a tu ljubav je otišao da zapečati poljupcem i ministar Bubalo. On sa vladom Moskve sklapa neke poslove, verovatno sa ženom gradonačelnika Luškova, biznismenkom čije se bogatstvo procenjuje na sedam milijardi dolara.

Nosilac ordena Svetog Save, profesor po pozivu Tehnološkog fakulteta u Čačku, omiljeni Koštuničin ministar, Velimir Ilić, optužio je Liberalno demokratsku partiju da je organizovala nerede na beogradskim ulicama kako bi bacila senku na dostojanstveni miting Ivane Žigon, Emira Kusturice i svih onih koji ne prodaju veru za večeru. Ilić je poručio da vlast ne može da garantuje bezbednost onima koji iz sveg glasa ne viču da je Kosovo Srbija. Tužilaštvo nije reagovalo, niti će, kaže Slobodan Radovanović. To su, kaže, dnevnopolitička pitanja; to je žar političke borbe, kako bi rekao Dejan Mihajlov.

Tužilaštvo nije reagovalo ni protiv ljudi koji su upadali u strane ambasade i lomili sve pred sobom. Kažu da MUP nije podneo nijednu prekršajnu prijavu. Ova igra, poznata kao igra između MUP-a i tužilaštva, već toliko puta je viđena da postaje dosadna. Nije mi jasno da posle svega što se dogodilo ne progovori na primer ministar pravde, strukovna udruženja tužilaca, advokata, makar neki sud. Valjda je neko nadležan i pozvan da u ovoj zemlji reaguje, kada se pred očima celoga sveta demonstrira nasilje u najbrutalnijem i najsramotnijem vidu.

Da li takozvani profesionalci, koji u pravosuđu samo rade svoj posao, čekaju da prođe ovo kolektivno ludilo, pa će onda početi da rade svoj posao, onda će se oglasiti. Da li oni misle da se u ovakvim vremenima može ćutati, a onda, kada prođe oluja, mirno vratiti svojoj profesionalnoj i intelektualnoj pristojnosti?

Jeste, opasna su vremena, jeste da mogu da izgube poslove, kredite, ali neka pomisle kako je svim onim sudijama i advokatima u Pakistanu, koji su izlazili na ulice i demonstrirali protiv bezakonja, iako ih je Mušarafova policija batinala i bacala u marice.

Koštunica je rekao nekoliko znamenito ludačkih stvari ove nedelje. Prva je da zahteva od SAD da ponište svoju odluku o priznavanju Kosova. To me je podsetilo na pismo koje je pre dve-tri godine njegov antiamerički komrad, Osama Bin Laden, poslao predsedniku i narodu Amerike. Pismo nosi naslov Šta tražimo od vas: pod 1, da prihvatite islam i vladate se po šerijatu, pod 2, da prekinete tlačenje, laži i nemoral, pod 3, da priznate da ste nacija bez principa, pod 4, da ste najgora civilizacija koju je čovečanstvo ikada videlo. Na kraju svog pisma, Bin Laden poručuje američkim građanima – Slobodni izbori znače da američki narod slobodno bira svoje vladare i zato i on mora biti kažnjen za zločine tih vladara. Stoga znajte, Amerikanci, da za nas nema nedužnih civila.

I tako, Koštunica je juče izjavio za rusku televiziju da Srbija neće ući u Evropu bez Kosova, a Tadić je za madridski El Pais opet ponovio da Srbija bez Kosova gubi identitet. Možda on bez Kosova nema identitet, ali on ga i onako nema, pa nema. Predsednik Tadić održava ovu ludačku vladu, zemlja mu se koprca, banda zaslepljenih ludaka je gura u katastrofu, a on, predsednik Srbije i predsednik najveće političke stranke, sedi i gleda pogrebnu ceremoniju sopstvenoj zemlji.

Za kraj jedan citat iz 1881. godine, Jakov Ignjatović, književnik i akademik: Naši šovinisti su se zakleli da će večno oponirati i čekati na duh vremena, nekakvog mesiju. No, mesije svakoga dana ne dolaze. Iščekujući taj duh vremena narod opada, pada, dok ne iščezne, jer šovinisti mu ne daju ono što mu je od svakidašnje nužde, već ga uspavljuju hašišom šovinizma, da bar lep sanak boravi, a da se tek na Strašnom sudu probudi.

Na početku Peščanika slušate profesora Vojina Dimitrijevića. Ministar prosvete, Zoran Lončar, rekao je da vlada Srbije formira pravni tim, koji će utvrditi pravne mere radi zaštite suvereniteta i integriteta Srbije pred međunarodnim sudovima. I predsednik Tadić je napominjao da ćemo zemlje koje su priznale Kosovo tužiti  međunarodnom sudu. U vezi s tim oglasio se iz inostranstva i već notorni savetodavac, profesor Flajner. Lončar je rekao da on kao pravnik smatra da Međunarodni sud pravde apsolutno može da ustanovi nadležnost u našem slučaju. Profesor Vojin Dimitrijević ima sasvim drugačije mišljenje o tome i javno ga je izrekao. Odmah su ga ukorili iz DSS-a, ali da vam ne prepričavam, čućete to od njega samog.

Vojin Dimitrijević: Saznajemo da ćemo Međunarodnom sudu pravde tužiti sve države koje su priznale nezavisnost Kosova. Na moje izraženo mišljenje da te tužbe ne bi imale velikog izgleda na uspeh, što je jedna čisto pravna ocena, dobio sam reakciju od magistra Ristivojevića, koji je savetnik predsednika vlade, u kojoj on ne samo da kaže da ja ne poznajem te stvari, nego mi pronalazi i motive i pobude. Vidim da sam nekakav sluga SAD-a, koji po svaku cenu hoće da spreči da SAD budu tužene. Ne vidim u čemu su moje procene pogrešne. Poznato je da Međunarodni sud pravde nije IV opštinski sud u Beogradu, gde vi mene možete da tužite za bilo kakvo kršenje prava, pa da vidite šta će sud da odluči. Međunarodni sud pravde je organ Ujedinjenih nacija, ali pred njega može da izađe država u tužbi protiv druge države samo ako se dopunski uspostavi nadležnost tog suda, a ona se uspostavlja tako što tužena država pristane na njegovu nadležnost. Kada je Bosna tužila Jugoslaviju, ona se pozvala na Konvenciju o genocidu, koja je jedna od retkih konvencija koja predviđa da svi sporovi iz tog ugovora idu pred Međunarodni sud pravde. Prema tome, niko se nije mogao braniti od toga.

Ova najavljena tužba više liči na jedan skoriji slučaj, a to je pokušaj pravne službe Miloševićevog režima da tuži članice NATO zbog bombardovanja Jugoslavije. Postupak protiv SAD i Španije je bio obustavljen, jer sud nije mogao da vodi postupak bez njihovog pristanka, a oni taj pristanak nisu dali. Ni sada tužba protiv SAD sigurno ne bi ni doprla pred sud. Pitanje je da li bi to uspelo i tamo gde postoji nadležnost, kao u slučaju Danske, jer država ne mora da objašnjava zašto priznaje ili ne priznaje neku zemlju. Pitanje je jesmo li mi došli u fazu da čoveka koji trezveno, razumno, čisto racionalno konstatuje da neki put nema izgleda na uspeh i da ne treba džabe trošiti pare – izložimo podsmehu i uradimo nešto što je smilsila neka usijana glava. Nažalost, naše stanje je teško u tom pogledu i zdrav razum je ovde postao subverzivan.

Sinoć je u jednoj emisiji Ljubodrag Stojadinović rekao da je nadripatriotizam u porastu, a razum u povlačenju. Društvo u kome za običan posao treba da budete heroj nije dobro društvo, nije zdravo društvo. Mi se divimo sudijama koji su izneli proces u slučaju ubistva Đinđića i procese za organizovani kriminal, a naročito procese za ratne zločine. Mi se divimo njihovoj stamenosti, hrabrosti, a to je znak da ovo nije normalna država. Normalna država počiva na moralno ispravnom, savesnom, običnom čoveku koji ne mora da se plaši denuncijacija zato što će reći ono što misli. Mi se divimo glumcu koji je igrao Džemsa Bonda, Šonu Koneriju, koji je istovremeno i plemić i čovek koji ne krije da se bori za nezavisnost Škotske. Britanska kraljica Šonu Koneriju zbog njegovih stavova nije oduzela plemićku titulu. Kako onda mi možemo da napadamo svakoga ko izrazi bilo kakvu sumnju u ispravnost naše spoljne politike i počne da analizira pitanje Kosova na racionalan način.

Tako se, recimo, u istoj emisiji juče Čedomir Antić pitao šta će biti ako Kosovo ostane u Srbiji, šta će biti sa populacijom Srbije, šta će biti sa predominacijom albanskog stanovništva. Šta da radimo sa činjenicom da je albansko stanovništvo na Kosovu mlado, da je srpsko stanovništvo u Srbiji staro, šta će biti sa slobodom kretanja, šta će biti sa ogromnom nezaposlenošću? U kojoj meri će Albanci sa Kosova moći da učestvuju u političkom životu ovde, zašto Albanci sa Kosova nisu dobili, a naši su državljani, besplatne akcije? Mislim, to su stvari o kojima treba moći razgovarati. Ali ja znam zašto o njima ne može da se razgovara. O njima ne može da se razgovara zato što je Kosovo nebeska stvar. Kosovo nema cenu i svi mi koji se pitamo, kao Dinkić recimo, zašto da plaćamo dugove Kosova – mi smo ćifte i filistri, jer ako je nešto nebesko, onda to nema cenu. To je nebo, a nebeske stvari se ne mere dinarima. Sve više nas teraju da se svakog dana izjašnjavamo. Sada ćemo, pored Šešeljevih, dobiti i bedževe koje deli DSS. Može se očekivati da običan čovek, koji ne želi da ima neprijatnosti, prihvati da nosi taj bedž, koji je neka vrsta antipoda žutoj traci, jer bi bez bedža bio označen kao izdajnik. I nažalost, takve pretnje dolaze od ministara u vladi.

Strašno je što je ovo potvrda ofucane istine da se istorija ponavlja kao farsa. Sve ovo je već doživljeno. I početkom 90-ih smo videli uvod u jednu histeriju, veliku nevolju na čiji tok ne možemo da utičemo. Sada se to ponavlja. Pogledajte koliko smo u poslednjih 20 godina mrzeli, koliko su mediji i vlada inspirisali našu mržnju prema raznim ljudima. Sada su ponovo najbučniji oni za koje smo mislili da su utihnuli i da razmišljaju o svojim greškama. Sećate se, posle 5. oktobra je nastala velika dreka iz SPS-a o opasnostima od revanšizma. A sada taj isti SPS hoće da zabrani, da tuži, govori nam šta je dozvoljeno, a šta nije dozvoljeno reći. Mi možemo da povučemo ambasadore, što smo i uradili. Mi možemo i da potpuno prekinemo diplomatske odnose. Jedno pitanje je šta ja pravno mogu da učinim, a drugo je šta je razumno. Izvolite, prekinite odnose sa ekonomski najmoćnijim državama sveta, pa ćete da vidite kakve ćete biti posledice toga. O tome se već izjašnjavaju naši privrednici, a strani se spremaju da investiraju na sto drugih, normalnijih mesta. Ponavljam, jedna je stvar šta se može uraditi, a druga stvar je kolika je korist od toga.

I kada smo već pomenuli Šona Konerija, treba se setiti Džemsa Bonda, koji je, između ostalog, rekao – never say never, nikada ne reci nikad. Sadašnja vlada je nastala na osnovu izbora u jednoj demokratskoj zemlji i samim tim je privremena. Sledeći izbori mogu da ponište sva obećanja koja je ova vlada dala. U tom smilu je reći da nešto nikada nećeš uraditi – istorijski prepotentno. Ima to i svoju lošu stranu. Hašim Tači je rekao da neće ugrožavati manjine i da nema nameru da stvara veliku Albaniju. Sve to na sledećim izborima na Kosovu može da propadne.

Mnogi stručnjaci se povlače, jer su u situaciji lekara kojima je zabranjeno da daju dijagnoze. Ja znam da će, ako se sada podnesu te tužbe, ovde da se rastalambasa i, dok ta tužba propadne za godinu i po dana, zaboraviće se odakle se krenulo. Silne pare će se potrošiti na te postupke. Tu moraju da se angažuju i strani advokat, pa strani stručnjaci i sve to će da se svali na grbaču poreskih obveznika.

Stara istina, koja je potvrđena u vezi sa Arkanom i ratom, je da je, kada je neko kriminalac, mnogo lepše da bude fini kriminalac. Mnogo je lepše biti Robin Hud, krasti i pljačkati i biti rodoljub u isto vreme. Sad se to ponavlja, ali na farsičnom nivou. Sada je patriotski obiti radnju u vlasništvu naših ljudi i krasti, ali pod izlikom da je to patriotski bes. Pre neki dan u samoposluzi u mom kraju, jedna bivša odbornica DSS-a se nekako nagla, pa je smetala jednom ogromnom čoveku da prođe. On je gurnuo i umesto izvinjenja joj je rekao da dolazi sa Kosova. Sada svi imaju rodbinu na Kosovu. Patriotizam je opet veliki zaklon za nitkove, ali to je sada komično. Ono je bio rat, a ovo je obična pljačka radnji i to ne može da traje dugo, jer je mnogo farsično.

Jutros slušam da će Fudbalski savez Srbije, koji je upravo demaskiran kao pljačkaška organizacija koja okuplja podzemlje, održati sastanak u Kosovskoj Mitrovici. I oni hoće da se očešu o borbu za Kosovo. Lažni patriotizam je veliki alibi za neuspehe u svakom pogledu. Mnogo je teže priznati da si neuspešan Vojin Dimitrijević, nego da kažeš – neuspešan sam zato što sam Srbin. Strašno je što kroz to moramo ponovo da prolazimo. Onda slušate izjave Velimira Ilića, koji kaže – razbijanje ambasada je demokratija i reč huligan ne sme da se upotrebi. To je jedna kratkovida politika, jer nasilje koje proizvodite može da se okrene i protiv vas. I ako već poštuješ nasilje i snagu jačega, onda i u međunarodnim odnosima moraš tako da se ponašaš. Ako se pozivaš na međunarodno pravo, moraš da poštuješ svoje obaveze iz međunarodnog prava. Ne možeš da biraš šta ćeš da poštuješ, a šta ne.

Gledam tu rusofiliju kod nas. To nije obožavanje Puškina, Ljermontova, Tolstoja, Dostojevskog, nego obožavanje careva koji su tog Puškina oterali u smrt, a ostale bar u Sibir. Veliku rusku literaturu su proizveli disidenti, koji su se borili protiv careva. I Putin je neka vrsta cara, mada mnogo liberalniji od ranijih careva. I onda gledam to naše divljenje prema autoritarnoj vlasti. Šta je bilo sa tim nesrećnim komentatorom ruske televizije, koji je govorio o Đinđiću i metku koji je zaslužio. Umesto da se sa naše strane traži objašnjenje, mi smo zadovoljni time što je Medvedev na nekom ručku rekao da je ovaj komentator budala. E, kao neko ko se bavi ljudskim pravima, ja se pitam postoji li neka procedura na ruskoj televiziji po kojoj taj novinar gubi posao ili njega po svojoj volji smenjuje pomoćnik predsednika vlade? Trebalo bi da se protiv njega vodi neki postupak, pa da mu se da mogućnost da se brani, da on dokaže da tako misli, pa da ovi kažu – ne može tako na našoj televiziji i tako dalje. U jednom sms-u sam toga dana napisao – Dobro je što nije poslat u Sibir. Njegova izjava je gnusna, ali ona nije potekla iz glave tog čoveka, nego je on, kao i kod nas, dobio signal da to može da se misli. Zanimljivo je i da ljudi ovde smatraju prirodnim da kandidat za predsednika Rusije na jednom ručku može nekoga da otpusti iz službe i da mi zbog toga budemo presrećni. Kasnije, naravno, saznajemo da se ništa nije desilo.

Najviše zazirem od toga što ćemo ući u nove ekonomske teškoće i što će izolacija biti sve veća. Međunarodni mehanizmi su takvi da svoje antipatije prema nama inostranstvo upravlja protiv celog stanovništva. E, kada nešto dovede do katastrofalne ekonomske situacije, kao što znate, potrebno je dosta vremena da ljudi shvate zašto se to desilo. Prošle su godine dok se nije shvatilo da je Miloševićeva politika dovela do totalnog osiromašenja. Sada će to ići brže, ali vidim da opet ulazimo u period javnih poternica. U glavnom prestoničkom ozbiljnom listu video sam poternicu za jednom devojkom koja se zove Jelena Subotić, koja se pojavila na CNN-u i izrazila svoje mišljenje. To je uokviren, nepotpisan tekst, sa naznakom da je ona nekada radila za Soroša i tako dalje. To liči na poziv na linč. Juče je na isti način obeležen Andrej Nosov, jer je sa nekim bio u Prištini. Ako je to izdajnički čin, pokreni protiv njega postupak. Ako smatraš da je to politički nepromišljeno, potpiši se na tekst o tome, ali nemoj objavljivati denuncijacije ljudi. To počinje da izaziva strah i vraća nas na pitanje da li su ljudi dovoljno hrabri i spremni na to da ih neka budala pljune na ulici, jer je za njima izdata neka vrsta poternice. Ja ne čitam tabloide, u kojim toga ima mnogo više, ali u takozvanom ozbiljnom listu mi je bilo strašno da to vidim.

Svetlana Lukić: Nastavlja Mirko Đorđević.

Mirko Đorđević: Posle ove izjave Konstantina Sjomina na ruskoj televiziji da je Đinđić zaslužio metak, oglasile su se nevladine organizacije. U redu, slažem se, oglasili smo se i vi i ja, pa mačku o rep. Da li se povodom toga rečima osude oglasila Srpska akademija nauka i ostale važne institucije u društvu. Ne, niko se nije oglasio, a to što se oglašavamo vi i ja i nevladine organizacije, biće otpisano rečima – pa to su i onako izdajnici. Izraz izdajnici se u ruskoj publicistici koristi deset puta na svakoj strani i to je odatle uzeto. Mi ne ličimo na Rusiju u onome što je u Rusiji veliko i uliva neke nade, nego ličimo na Rusiju u nečemu što i za Ruse nije dobro. Taj novinar se zove Konstantin Sjomin i najvažniji je državni komentator, kroz kojega država govori u svom državnom televizijskom dnevniku. Zato nije nikakvo čudo što je ovde došlo do šoka u jednom delu javnosti i, budimo pravedni, do ushićenja i radovanja u njenom drugom delu. U istoriji diplomatije postoji pravilo da se zbog takvih stvari diplomatski odnosi između dve zemlje spuštaju za jedan stepen niže. Iz Beograda ne samo da to nije učinjeno, nego se reagovalo mlako i Rusima je dat prostor da sve to nonšalantno odbace kao nevažnu epizodu, a taj novinar je ostavljen tamo gde je i bio. Dozvolite, gospodin Sjomin je o Đinđiću rekao da je zapadna marioneta, da je zaslužio metak, a da je Milošević heroj. Istovremeno, Moskva Miri Marković i njenom sinu daje politički azil. Evo reči jednog ruskog komentatora, koji se ne slaže sa Sjominom, koji kaže da se pohvalama Đinđićevim ubicama poziva na ubistvo predsednika naše države, Tadića. Istovremeno kada su mediji to prenosili, videli smo snimke na kojima se na nekom od ovih mitinga cepa i pali Tadićeva slika.

Ova gasifikacija i putinizacija Srbije ne obećava ništa dobro. Ne samo što se pothranjuje stari mit o majčici Rusiji, jer lako bismo sa tim starim mitom, oduvek ga je bilo i biće ga, nego nam se nameće praksa ruskih partijskih policija, kakva su Naši. A kako se u Rusiji postupa sa novinarima, jasno je svakome ko je pročitao makar jednu knjigu ubijene Politkovske. Rusi nemaju zvanično ministarstvo vera, ali sprega između trona, sablje i oltara je očevidna. I kod nas se ministarstvo vera svrstalo u red ministarstava sile. I detetu je jasno da Rusija ima veliku kulturu i da kao velika zemlja treba da nam bude bliska po mnogo čemu. Ali da nam Rusija bude uzor za demokratiju, s tim se ne može složiti niko ko iole poznaje tu zemlju. Sa time se ne bi slažila ni ogromna većina Rusa, koja je danas ućutkana u tom društvu.

Gledao sam kako se ministar spoljnih poslova Srbije, Jeremić, muči. On bi da protestuje, on protestuje, ali on ne ume da podigne glas. Iza ove gasifikacije stoji jedna politika prema kojoj bi valjalo biti, blago rečeno, oprezan.

To što je Medevedev rekao da je taj njegov komentator – durak – ništa ne znači. Takvih kao Sjomin ima na stotine i oni imaju ogroman uticaj u Rusiji. Imam jedan interesantan primer. Kada se oktobarskih dana godine nulte okončala Miloševićeva vladavina u Srbiji, svi u svetu su to ocenili kao veliki i značajan događaj. Izuzetak je bila Rusija, u kojoj su se oglasile sasvim drugačije snage. Ruski pisac Prohanov, rado viđeni gost Udruženja književnika Srbije, rekao je za Miloševića da je on istovremeno i heroj i žrtva, jer je upropastio sve ono o čemu je sanjao narodni vođa Radovan Karadžić dok su srpske haubice tukle po Sarajevu. Trebalo je da Milošević ide do kraja, misli Prohanov, do konačne pobede, ali je sudbina htela da ne bude tako. Sudbina sveta je danas na kobnim terazijama, kaže Prohanov, i nije isključeno da na njima prevagne ono što je najopasnije, a to je truli zapad. I kada ga okovanog, Prohanov misli na Miloševića, bosonogog i vezanog za američki tenk povedu u Hag, koliko će gadova podići čaše za pobedu američkog oružja nad nama Slovenima.

Mogao bih da navedem iz Prohanova i sličnih spisatelja još puno primera, ali su previše bizarni i neukusni. Njihova politička posledica se čita iz komentara Konstantina Sjomina, koji direktno hvali Miloševića i ubice ustavno izabranog predsednika vlade, Zorana Đinđića.

U Rusiji imamo i slavnog pesnika s mitraljezom u ruci, Limonova, čiji se list zove Limonka, što u prevodu znači – bomba kašikara. Još je Milošević imao svoje Ruse i pravio saveze sa njima i sa Belorusijom, ali od ruskih ozbiljnih ljudi sam čuo da u Beogradu niko ne prima ruske demokrate, kojih ipak ima. Mi smo ovde nagrađivali ordenom svetog Save prvog stepena jednog Solženjicina, koji je žalosno zatvorio svoj krug disidentske pobune i vratio se tamo gde je i bio. Molim vas, pogledajte izjavu vladike kosovskog Artemija koji kaže – ovde treba pozvati rusku vojsku, ruske dobrovoljce, dati Rusiji baze, kupiti čak – vladika je precizan u vojno-taktičkim stvarima, odakle li mu ta znanja – ruske raketne sisteme i odupreti se tom zapadu.

Godine 1908. je došlo do velike aneksione krize. U Beogradu vri, masa je na ulici, Beograd je na ulici, Srbija je na ulicama, svi traže oružje da se ide u Bosnu, da Bosna bude srpska. I svi čekaju Ruse. Neredi se ne smiruju, veliki pisac Branislav Nušić na belom konju obilazi grad i na konju ulazi u zdanje Narodnog pozorišta u Beogradu. Svi čekaju Ruse, da Rusija dođe da pomogne da se ne dogodi ono što se i dogodilo – da Austrija uzme Bosnu. Na vlasti je stari kralj Petar Karađorđević. Poziva zakonitog princa naslednika, Đorđa, i predsednika vlade, Nikolu Pašića i šalje ih u Rusiju. Primio ih je sam car i rekao – mladiću, recite ocu da smo mi u savezu sa Austrijom i da ništa ne možemo učiniti za vas. Predsednik vlade, Nikola Pašić, i princ naš krenuli su nazad vozom za Beograd. Beograd i dalje vri, urla, čeka Ruse. Kada se voz približio Beogradu, lukavi Nikola Pašić kaže – visočanstvo, vi ste čuli šta nam je rekao ruski car, ali mi ćemo za pola sata biti u Beogradu, gde nikako ne smete reći šta nam je on rekao, nego morate i dalje podgrevati u narodu veru da će koliko sutra Rusi stići.

Odluka velikih sila je bila aneksija Bosne. Štaviše, ne samo da je izvršena aneksija Bosne, nego je vlada Milovana Milovanovića morala iste večeri da izda zvanično saopštenje u kojem stoji ovakva rečenica – Kraljevina Srbija svečano izjavljuje da nema nikakve pretenzije na Bosnu i da nema ništa protiv toga da Austro-Ugarska monarhija posedne Bosnu – kako je i bilo. To je istorija, znate, a kada vam danas nude istorijske priče, oni ih podešavaju prema trenutku politike, pragma im je bitnija od dogme.

U tehnologiji vladanja postoje brojni načini na koje autoritarni režimi rešavaju napetosti, tako što povremeno dopuštaju narodu takozvani odisaj – tako su govorili u Pašićevo vreme. Oni dopuštaju haos koji kontrolišu. Sve ovo što se dogodilo 17. februara u Beogradu bilo je strogo isplanirano. Oni su to uradili namerno, da se još jednom učvrste na vlasti. Zato su dozvolili da se ta eksplozija gneva okrene protiv zapada, na jedan brutalan i maksimalno agresivan način, sa paljevinama i ubistvima. Rodbina nekoliko ubijenih ljudi još uvek traga za svojima. To je kasnije bilo iskorišćeno kao razlog da se odnosi prema nekim zapadnim zemljama spuste na niži nivo. Da li ste primetili da se gospodin Medvedev, koji je lukavo upotrebio reč durak za ovog Konstantina Sjomina, uopšte nije osvrnuo na još ozbiljniji problem, a to je politički azil dat Miri Marković. Nevolja je u tome što izgleda da domaćini to pitanje nisu smeli ni da pomenu.

Trenutno nas je režim uzurpatora Koštunice doveo do prestanka razgovora o evropskim integracijama. To je lukavo smišljeno, da se razgovor na tu temu potpuno ukine. On je zbunio i taj zapad, koji više ne sme da pomene Mladića ili Karadžića. One tehnokrate u Briselu ne smeju više ni da ih spomenu. Koštuničina politika se vodi u permanentnom, svakodnevnom, danonoćnom saglasju i dogovoru sa Putinovom Rusijom. Pogledajte sudbinu novinara u Rusiji, pogledajte sudbinu novinara kod nas, sve se poklapa, nevladine organizacije, crkva, šta god hoćete, sve se poklapa. Međutim, mislim da će vremenom doći do spuštanja tih tenzija, budući da u srpskoj javnosti postoji jedan deo demokratskog usmerenja i energije koji još nisu potrošeni i koji će se oglasiti. Vrlo brzo će se videti da smo pitanje gasifikacije mogli da rešimo prodavši to i malo skuplje, a drugo, videće se i da nam Rusija oko Kosova ne može pomoći. Nacionalističko-šovinističke snage u Beogradu čekaju maltene da Rusi dođu i to silom ponište.

Ono što je izgledno je da će se sa tom novoosnovanom državom otvoriti prilika za istorijsko pomirenje Srba i Albanaca. Zameraju mi da sam preveliki optimista i da je to utopija, ali ja ostajem ubeđen da će se tu vremenom otvoriti polje saradnje i razumevanja.

Koštunica se u govoru ispred skupštine služio nekim metafizičkim sintagmama. To nije govor političara. Ja koji sam sve i svašta video i čuo, a imao sam i vremena u životu, uplašio sam se posle prva tri minuta Koštuničinog govora na ovom mitingu. Čovek je delovao izobličeno i uopšte se nije kontrolisao. Vrlo brzo će Rusi morati reći – mi ne možemo da žrtvujemo svoje odnose sa Evropom zarad Kosova. Rusi će prvi reći – stop. Koštunica je političar koji od metafizičkih floskula, mitologije i epike pravi politiku. To je tipična matrica populističkih političara i on je vešt u tome. Pogledajte, on diže na noge stotine hiljada ljudi, a od srpske skupštine on i njegov saborac Toma Nikolić napravili su srpsku Dumu. Tamo se prave spiskovi izdajnika, na kojima mi figuriramo na lepim mestima. Tu će biti problem.

Papa je u tri navrata za poslednjih mesec dana govorio o Kosovu i ostao dosledan – ako smo ranije žurili, pa su nam zamerali na priznanju Slovenije i Hrvatske, sada nemamo razloga da žurimo. Mi ne možemo mirno preći preko hiljadugodišnjeg prisustva hrišćanske kulture na Kosovu, rekao je papa Benedikt XVI u svojoj homeliji, ali je dodao – mi ćemo slediti politiku međunarodne zajednice i Evrope. Strategija Svete Stolice se svodi na sledeće – oni neće ni po koju cenu da se zamere pravoslavnima, ne samo Srbima, nego uopšte pravoslavnima. Papa je sledbenik evropske ideje, koja se u crkvenoj mapi značenja svodi na sledeće – Evrope neće biti, koliko god ona bila bogata i moćna, ako ne bude disala na oba plućna krila, a to su pravoslavlje i katolicizam. To se videlo i u papinom govoru u Raveni, kada se dogodilo jedno čudo, koje čak ni B92 nije uspeo najbolje da proprati.

U Raveni se 10. oktobra 2007. sastala teološka komisija pravoslavnih i katolika i izradila jedan dokumenat na pedesetak strana, koji je u svetu odjeknuo kao bomba. Prvi put od 1054. katolici i pravoslavni su izgladili sve sporove i proglasili da među njima više nema bitnih, suštinskih problema. Međutim, toga dana kada je dokument trebalo da bude zvanično prezentiran, ruska delegacija je napustila skup i dokument je izgubio svaku vrednost.

Vraćam se na papin odnos prema Kosovu. I naša crkva i nacionalistička javnost su se nadale drugačijoj reakciji Vatikana, pa su mediji u Beogradu bili zbunjeni – šta je sad ovo, papa hvali Srbe. Mnogo puta u istoriji smo mi sa istoka rušili sva moguća približavanja između istoka i zapada na crkvenom planu. Vi znate za stravičan slučaj Firentinske unije, 6. jula 1438. godine. Molim vas, Turci već nadiru na Balkan, cela Vizantija biće pregažena. Papa rimski Evgenije IV i vizantijski pravoslavni patrijarh i car sastaju se sa 700 delegata u Firenci, sa namerom da stvore jedinstveni sistem evropske bezbednosti pred opasnošću od Turaka. Potpisana je crkvena bula sjedinjenja, koja ima patetičan, dirljiv naslov – Leten tur caeli et exultet terra – Raduju se Nebesa i kliče zemlja cela, više nismo posvađani, sad ćemo se odupreti Turcima. Nije bilo tako, propala je Unija, a znate li zašto?

Zato što jedan član grčke delegacije, Marko Efeski, nije hteo da potpiše taj dokumenat. Njega naša crkva slavi kao sveca, svake godine 1. februara po crkvenom kalendaru. Postoji još jedan zanimljiv dokument, poznat tek od 1970. godine. To je odlomak iz memoara učesnika tih zbivanja, Siropulosa, koji je opisao pregovarače sa naše, pravoslavne strane. To je bio veliki svetski događaj, prekretnica za Evropu, pokušaj da islam nikada ne kroči na evropsko tle, nastojalo se da u Firencu dođu predstavnici svih pravoslavnih. I Rusija je poslala veliku delegaciju. Ali našli su se u čudu – Srbi neće da dođu. Na vlasti je tada bio despot Đurađ Branković. U to doba Stalać nije bio naš, ni Golubac, ni Beograd. Postojalo je Smederevo, Đurađ Branković i njegova žena, Irena iz kuće Kantakuzena, Grkinja. Srbi su je lepo počastili, zovu je prokleta Jerina, što je koješta, dabome. Molim vas, videći da će stvar propasti, vizantijski car i patrijarh pravoslavni dva puta šalju specijalnu diplomatsku misiju da umole Đurđa Brankovića da ipak dođe u Firencu. Ne, njegov odgovor na javnim zborovima je bio – bolje i pod prorokov turban, nego pod papsku tijaru, a tako je i bilo. Turci su ga brzo sredili, 1459. su zbrisali i njegovu prestonicu Smederevo i njega. Ovih dana se u stranoj štampi podsećaju tih davnih događaja. Samo od mene su tražili tri teksta o Firentinskoj uniji i trećem Rimu.

Treći Rim je ideološka parola, koja u Rusiji već vekovima ne gubi svoj sjaj. Čovek koji ju je smislio, ideolog par excellence, zvao se Filotej. U pismu velikom ruskom knezu, budućem caru Ivanu Groznom, on kaže – zapamtite gospodaru, dva su Rima pala, treći, Moskva, stoji, a četvrtoga neće biti. Njegove reči odjekuju i danas, a i Marko Efeski, koji pre više od pet vekova odbija da potpiše bulu sjedinjenja u Firenci, na toj liniji objašnjava svoj stav – Svi koji su potpisali izmirenje sa Latinima, u cilju zajedničke borbe protiv turske invazije na Evropu, su izdajnici – izričito je upotrebio izraz izdajnici – prodane duše, koje prodadoše veru za šaku zlata i srebra, završen citat. Strava. Istorija se ponavlja kroz ponavljanje obrazaca ponašanja elita određenih epoha. I Koštunica svojim rečnikom i tonom ponavlja stavove naših starih rusofila, uz ogradu da se oni nikada nisu služili tako primitivnim rečima kao on. Taj primitivizam je i izraz njegove nemoći.

Berđajev, veliki ruski mislilac, napisao je i delo bizarnog naslova, Uloga Fećke robijaša u ruskoj revoluciji. Teza Berđajeva je sledeća – u vreme velikih društvenih kolizija, sve strane se koriste nečasnim političkim sredstvima, pa izvlače na svetlo dana odbegle robijaše, secikese, kradljivce i sav društveni talog. Taj Fećka robijaš, koji je poklao silnu decu i bio osuđen na doživotnu robiju, izvučen je na ulicu da upravlja događajima. Autoritarni režimi se služe gomilom  verujući da kontrolišu haos, ali on im često izmiče iz ruku. Molim vas, nema ružnijeg primera od – Kosovo za patike. To će ostati u istoriji. Te dve nesrećne devojke poslale su jasnu poruku – uradile smo to kada smo videle da hiljade ljudi pljačka i otima. Ta strašna slika me brine. Srbija će se dugo mučiti, za sada nema govora o Evropi. Parola Dole Koštunica će tek dobiti na snazi, jer on je tipičan proizvod palanačke politike, koja je pokazala granice svoje moći. On postaje simbol, neću reći zla i neprijatelja, ne volim krupne reči, ali snage koja koči promene. A život i promene su u dubljem smislu sinonimi, koliko ja znam.

Svetlana Lukić: U nastavku emisije slušate Dimitrija Boarova, kolumnistu nedeljnika Vreme i lista Danas.

Dimitrije Boarov: Vladajuću elitu sticajem okolnosti ipak personifikuje premijer Koštunica. Bez obzira na raspored snaga u biračkom telu, on je taj koji je presudno uticao na politiku države u poslednje četiri godine. Pre tri godine se krenulo sa nizom poteza, čiji je cilj bio da Srbija nezavisnost Kosova dočeka u što nemogućijoj situaciji. Znači, da se Srbiji odseku sve moguće odstupnice, da se zatvore oči pred činjenicom kosovske nezavisnosti, da se to poništava, da ne dolazi u obzir odavde do večnosti, jer je Kosovo naše. Uporno je promovisana politika u kojoj Kosovo ostaje stožer unutrašnje srpske politike. To je ta priča o identitetu, o tome da smo svi mi rođeni na Kosovu, da bez Kosova Srbija nije ništa, da je Kosovo kotva nacionalne politike i u tom smeru se gradilo uporno, strpljivo, iz dana u dan. Jedan od malobrojnih izgovora koji su uopšte ponuđeni za takvu politiku, bio je da je to odvraćanje međunarodne zajednice od pomisli da prihvati nezavisnost Kosova.

Zašto se tako napadno guralo u preambulu ustava ono što je oduvek bilo u njemu, a to je da je Kosovo deo Srbije. Logičnije bi bilo da je u ustav ušla suštinska autonomija, pa da se kaže – evo, to je naša ponuda, mi je dajemo ozbiljno, čak smo je ugradili u ustav. Ne, u ustavu nije definisana suštinska autonomija, već da je Kosovo deo Srbije. Stalno sam razmišljao zašto je to učinjeno, da li postoji neka nada u političkoj eliti Srbije da se Kosovo može makar manifestaciono zadržati unutar granica. Moja hipoteza je da je Kosovo sačuvano kao stožer unutrašnje politike zbog toga što se nije htelo evropsko rešenje za Srbiju. Nije se suzbijala nezavisnost Kosova, nego su se stavljale prepreke između Srbije i Evropske unije, pa i atlantskog savezništva. Ironično bi se moglo reći da je Kosovo moralo biti sačuvano kao stožer srpske politike, zato što 80 odsto političkih stranaka u Srbiji nema drugu igračku, ali zapravo se radi o tome da je 80 odsto stranaka u Srbiji vezano za nacionalni mit, za kosovsku kotvu i za kosovsku vertikalu, kako kaže premijer.

Naravno, politika, i kada je najgora i najgluplja, nikada nije sama sebi cilj, ona uvek ima neke druge ciljeve, a svaka ima cilj da opstane na vlasti. I republikanci u Americi imaju cilj da opstanu na vlasti. Ali građenje takve politike se ne može objasniti ni samo željom da se ostane na vlasti, tim pre što nisam siguran da vezivanje za Kosovo garantuje opstanak na vlasti. Znači, trebalo je povodom Kosova naći nekog novog, velikog neprijatelja i na taj način izazvati homogenizaciju, izvršiti renoviranje nacionalnog jedinstva. Evo, ovih dana ništa drugo ne čujemo osim poziva na nacionalno jedinstvo. Kažite vi meni čemu služi nacionalno jedinstvo u jednoj demokratskoj državi? Nacionalno jedinstvo je potrebno samo kada je država u ratu, kada postoji pretnja njenom opstanku. A kada dođemo do pitanja opstanka države i opstanka nacije, već smo na terenu nacionalnog socijalizma, nacizma.

Moje mišljenje je da se ova situacija i ovo uzbuđenje gradilo smišljenoi i čak ću biti dovoljno drzak da ustvrdim da srpska politička elita nije zadovoljna, naročito sa desne strane političke scene, žestinom nacionalnog odgovora i obimom protesta. Ona se potrudila da tu organizuje štošta, ali veoma ju je ranilo što su se nacionalni protesti, pa kako i ne bi, pretvorili u pljačku izloga. Ja ne likujem zbog toga i ne radujem se što je propao trud da se 300.000 ljudi dovede iz cele Srbije, ali imam utisak da taj miting nije bio spontan. On se jeste naslonio na jedno široko nezadovoljstvo. Čovek je nezadovoljan i kada mu komšija uđe dva metra u njivu. U Srbiji i Vojvodini su padale glave i za manje zemlje od 15 odsto državne teritorije, ali imam osećaj da svi višegodišnji napori nisu dali dovoljno rezultata i da srpska politička elita sada ne može da se pribere. Ona je verovatno mislila da će svoju poziciju legitimirati jednim doista spontanim i užasnim buntom. Istovremeno se pokazalo da ta politička elita nije sigurna na vlasti. Već sama činjenica da se pljačka, da se tuče policija više nego što je dogovoreno i tako dalje, pokazuje da tu postoje i drugi besovi, koje je kosovska drama samo otkočila. I mislim da je ovo naglo splašnjavanje takozvanih spontanih protesta u Srbiji, posle tog nesrećnog mitinga 21. februara, dokaz da se i sama vladajuća elita uplašila da potpuno otvori taj džak sa socijalnim besovima plašeći se da bi ta oluja mogla da poruši i kržljave institucionalne osnove na kojima ona sama sedi.

Kada čujete zahtev da Evropska unija povuče svoju odluku o misiji ili da SAD ponište svoje priznanje nezavisnosti Kosova – to deluje prilično nesuvislo. Neki potezi deluju toliko nesuvislo da vi gubite parametre za procenu šta je zapravo njihov cilj. Ta orijentacija na Rusiju, dobro, to je konstanta srpske spoljnopolitičke strategije od polovine XIX veka. Nikola Pašić je sa radikalima 1887. pravio sličan miting u Beogradu i u toj kampanji je ubijeno 180 naprednjaka širom Srbije. Tada su radikali napravili ključni prelom ka vlasti i posle toga 70 godina niko nije mogao da ih skine sa te vlasti. Ali čini mi se da ovde kolo nisu vodili radikali kao politička stranka, nego vlada, premijer i srpska desnica u izvornom smislu te reči. Tu više nema preobučenih bivših komunista, to je klasična srpska desnica, sa piscima koji dodaju retoriku i tako dalje. Jedan dosta bajat program izašao je na svežinu XXI veka i odjednom se osetilo da on više ne funkcioniše, da on nema snagu i da ne može da dobije energiju čak ni iz Rusije.

Svaka čast Putinu, on je prihvatio jednu globalnu igru i pokušao da zaustavi raspojasanu američku dominaciju. Ali mi se trpamo za saveznika Moskvi u toj globalnoj igri sa pogrešne strane, koja Rusima ne odgovara. Mi se nudimo da stanemo rame uz rame s njima, a to njima nije potrebno. Hajde da kažemo da su možda zaoštravanje kosovskog pitanja i podrška Rusije stvorili ideju u glavama vodećih političara srpske desnice o približavanju Rusiji, kada već Evropu nećemo. Ali mislim da taj deo programa srpske desnice najmanje odgovara Moskvi. Gde će Moskva naći saveznika u politici globalnog nadmetanja. Prirodno je da će ga tražiti pre u Evropi nego u Indiji i Kini, jer tamo su problemi potpuno drugačiji.

Kina je najdinamičnija zemlja na svetu, ali stepen njene međuzavisnosti sa SAD je fantastičan. Nije slučajno da Kinezi trče okolo i spasavaju vrednost dolara, jer kada bi dolar ozbiljno štrucnuo, kineski polet bi bio zaustavljen na vrlo nezgodnom mestu, na polovini te planine na koju se penju. Oni bi bili zaustavljeni na najstrmijoj litici. I bez obzira na mrzovolju koja s vremena na vreme izbija u njihovim međusonim odnosima, robna razmena između SAD i Kine prelazi hiljadu milijardi. To su ozbiljne pare i Kinezi zavise od američkog tržišta i tog dolara. Amerikanci njima opet izvoze resurse, prenose niz proizvodnji, plasirali su tamo ogromne pare, pa su tako i oni zavisni od Kine. Ta međuzavisnost je druge prirode od međuzavisnosti koju imaju Rusija i SAD. Ona je slična međuzavisnosti Evropske unije i Rusije. Pazite, Evropska unija je i dalje jači ekonomski igrač u svetu od Rusije, ali ona je ogroman potrošač.

Rusija može natovariti naftu na neke tankere, pa probati da je proda Kini ili Južnoj Africi, ali da bi promenila tokove gasa, potrebno joj je deset godina. Rusija, znači, bukvalno zavisi od tog moćnog potrošača, Evropske unije. Ona će u svađi sa Evropskom unijom imati potpuno drugačiju taktiku, nego u globalnom nadmetanju sa SAD. Tako da ne vidim smisao orijentacije Srbije na Rusiju. Naravno, kada vam neko priđe i umiljava vam se, a ne košta mnogo i spreman je da vam budzašto da svoje resurse, teško ga je odbiti. Ali mislim da platforma na kojoj se traži oslonac sa Rusijom, a ona glasi – nećemo Evropsku uniju – Moskvi uopšte ne odgovara.

To što Vatikan neće da prizna Kosovo je ostalo van vidokruga srpske javnosti. Stari dobri srpski nacionalisti potpuno su sluđeni time. Teorija je bila da nam Vatikan uzima Kosovo, a sada odjednom Vatikan brani hrišćanstvo zajedno s nama. Jedno vreme je ovde Evropska unija bila tretirana kao deo vatikanske zavere, bez obzira što su je stvarali uglavnom protestanti. Taj strah od takozvanog bezdušnog kapitalizma i nadnacionalnih integracija je ovde zasnovan na ispravnom osećaju da je proces stvaranja Evropske unije sličan globalizaciji. Različitost se seli u logične zone kulture, običaja, folklora, turizma, a sve drugo se uniformiše: pravna regulativa, ugovori, pravosuđe, standardi ljudskih prava i zna se šta policija može, šta ne može, a šta mora.

Nadnacionalna integracija nije zasnovana na nekoj klasičnoj, jakoj vezi kakva je vera. Zarad pravoslavlja, možemo Rusiji preneti deo suvereniteta u sektoru energetike, sutra u sektoru vazdušnog saobraćaja, pa tako redom. Ljudi koji govore da mi ne smemo dati naše nacionalne resurse nekom drugom, rado ih daju onome ko je pravoslavne vere. Tu dolazimo do primitivnog shvatanja politike i pojma vlasti. Ono što srpskoj političkoj eliti smeta kod Evropske unije je upravo to sporazumevanje i usaglašavanje, koje ona doživljava kao saginjanje glave. Najnovijim korekcijama Evropske unije, posle neuspeha sa evropskim ustavom, grupa najvećih zemalja zaista i igra ulogu gazde. Mislim da je to ono što u velikoj meri srpsku političku elitu demotiviše da požuri u Evropsku uniju.

Pod dva, naša politička elita je još uvek relativno siromašna, a nezasita, tako da ulazak u EU doživljava i kao udar na njene, za naše prilike, nadnaravno visoke prihode, profite. Oni sprovode pljačku privrede i stanovništva, imamo razraslu korupciju, simbiozu vlasti i takozvanog krupnog kapitala, koga kod nas i nema mnogo. Nikome od njih se ne žuri u Evropu. Kaže se – hajde prvo da se snađemo, da se osovimo, pa ćemo onda u EU, pa ćemo onda poštovati pravila, a i tada ne sva, jer smo geopolitički važni. Evo, i Bugari su primljeni preko reda, iako manje od nas ispunjavaju kriterijume Evropske unije. Prema tome, mislim da se tu ne radi samo o nekom fundamentalnom ideološkom razlogu, nego o nizu razloga. U političkim strankama Srbije nije izvršena reforma ideja. 80 odsto njih su stranke koje, bez kosovske priče, prosto ne znaju šta bi govorile i kako bi se legitimisale kod stanovništva. I tu je strah od Evrope.

S druge strane, prilikama u Srbiji stvorene su pretpostavke za jedan strah od Srbije, strah od investiranja u Srbiji. Zašto? Vidite, može neka zemlja biti diktatorska, ali ako strani kapital veruje da se ljudska prava tu čvrsto ne poštuju i da režim drži kajase u svojim rukama, on će investirati u takvoj zemlji. Strani kapital ne investira u zemlje u kojima se svaki dan preti građanskim ratom, istrebljenjem manjina, u kojima ne postoji minimalna tolerancija opozicije, u kojima većina stalno preti nekom istragom poturica. Kod nas je izgražena psihoza da je građanski rat uvek moguć, iako ja pretpostavljam da nije, čak sam uveren da je većina ljudi u Srbiji postala sposobna da trpi tuđe mišljenje i izdajnike. Ali vlast organizovano potpiruje ideju da je to neprihvatljivo. Kada državne agencije prete, kanališu i doziraju događaje, kada se stvara atmosfera vanrednog stanja, znači da su institucije nesigurne.

Znači, nije problem kada su institucije diktatorske, ali čvrste. Onda strani kapital dolazi. Između dva svetska rata, 70 odsto kapitala u industriji Kraljevine Jugoslavije je bilo stranog porekla i tadašnjim nacionalistima to nije smetalo. Prema tome, vladin prvi posao bi bio da se opredeli – hoće li da utamani manjine, da povede istragu poturica i utera jedinstvo. Ako vlada utera jedinstvo, čekaćemo strani kapital pet godina, jer toliko vremena je potrebno da se takav sistem stabilizuje. U stvari, ne verujem da je moguće stabilizovati takav sistem i verujem da ta koncepcija vodi u propast. Državne institucije moraju dokazati da država ne organizuje nemire i ne priprema ideološke obračune, masakre i linčovanja. Ako su ljudi koji misle drugačije doista marginalni, čemu kampanje protiv njih, zašto ih država ne bi zaštitila, ako doista nisu opasni? Ako su doista opasni, onda znači da su blizu većini, a da se vlast povukla i ušančila u neke institucije. Onda te institucije treba provetriti, ako neko ima snage za to, naravno. Ako vi tri puta zakazujete Savet za nacionalnu bezbednost, a oni koje ste pozvali ne dolaze na sastanak, znači da nešto ne funkcioniše na samom vrhu države. To su jako ozbiljne stvari. Nema države na svetu u kojoj predsednik države sazove Savet za nacionalnu bezbednost, a ljudi ne dođu na taj sastanak. Toga nema.

NIN-ov tekst o tome da Srbija ne treba da brine za mladu generaciju, koja se nacionalno osvestila i spremna je da razbija za nacionalne ciljeve, po mom mišljenju je veliki promašaj. Naravno, vi uvek među mladima možete naći dovoljno ljudi za jurišne odrede, alli za to je potrebna državna podrška. Pazite, pre mesec dana sam u Subotici prisustvovao konferenciji za štampu gospodina Šmita, to je onaj drugi ortak u A-teku, Kovač i Šmit. Ja sam ga pitao – konkurisali ste za kupovinu RTB Bor, to su ipak značajne pare, ne plašite li se političkih rizika. A on je rekao – šta nas briga, mi se bavimo biznisom, ako se sutra u Austriji i Nemačkoj napravi velika koalicija, oni će voditi politiku, a mi nastavljamo da vodimo biznis. Meni je zapela za uho ta velika koalicija i podsetila me na priču koja se valja Srbijom o velikoj koaliciji između Demokratske stranke i radikala, u cilju otpuštanja Koštunice s posla. Vi vidite da su i strani investitori počeli da se preračunavaju. Ako diplomatski rat Srbije sa Evropskom unijom dobije na žestini, oni mogu imati neprilike i u Beogradu i u Beču, jer zavise od garancija banaka. A banke uvek malo osetljivijim instrumentima ispituju politički rizik od biznismena.

Tako tumačim i ovu dosta hitru reakciju Narodne banke Srbije i Udruženja banaka Srbije na onaj idiotski mejl koji poziva na bojkot stranih banaka. To je glupost specijalne vrste. Srpske banke su oslonjene na kapital banaka koje imaju isto ime i rade kao njihove faktičke, a ne pravne, centrale, pa ako taj kapital krene kući, odoše naše devizne rezerve u tri meseca i Srbija ode u katastrofu. To bi bilo najopasnije i nadam se da ti političari drugog, trećeg ranga, koji se usuđuju da to javno izgovore, a verovatno se o tome priča i kod njihovih šefova, nemaju pojma da finansijski tornado može da opustoši Srbiju dok si rekao – keks.

Sve dok radikalna stranka ne formuliše, a bojim se da to nisu u stanju, svoju evropsku politiku, u Srbiji nema smirivanja. Možda je san nekih naših političkih lidera da se u Srbiji ostvari sistem sličan ruskom. Tamo praktično nemate stranački život, politički život se svodi na metanisanje jednom vođi, jednom vođstvu, i uz to imate sto milijardera, pri čemu šefovi državne administracije spadaju u te milijardere. Ako se bude krenulo ka ideji da demokratija nije za Srbiju u ovim teškim vremenima, da demokratske slobode i prava manjina nisu za zemlju koja je pritisnuta svetskim imperijalizmom i nepravdom, koja treba da se spremi za potpuni slom međunarodnog poretka, u kojem će presuđivati sila, pa mi moramo zbiti redove i biti spremni na opasnost – u takvoj situaciji najbolje je da jedan politički lider okupi najbogatije i najmoćnije ljude i vodi politiku cele države. Eto, tog scenarija se plašim, ne zato što mislim da će uspeti, nego što neće uspeti, ali će nam naneti ogromne štete.

Svetlana Lukić: Krst časni i sloboda zlatna će pobediti, samo je pitanje vremena kada. Naš konačni, neizbežni, potpuni trijumf nije sporan, samo je pitanje kako da preživimo do trenutka kada će i nas ujesti guja radosti. A vlada koja gospodari ovom zemljom pokazuje da je družina lišena svakog smisla, sastavljena od provincijskih mesija, sitnih prepredenjaka, od ljudi za koje je vrhunska provera mentalnih sposobnosti da ponove reči Vojislava Koštunice. Nažalost, osnovno sredstvo svakog posla, pa i politike, je malo, sivo, gnjecavo, teško preko jednog kilograma, a to je mozak. Svi, za koje ima indicija da raspolažu ovim malim, sivim bogatstvom, kažu da su prevremeni izbori jedino rešenje. Dinkić je sinoć u Poligrafu izgovarao tekst, koji mnogi od nas mogu da potpišu. Međutim, isti taj čovek je juče rekao i kako nikako nije vreme za sukobe u koaliciji.

A govoreći o prevremenim izborima Vladimir Goati je juče na pitanje kada bi se moglo očekivati da DS preduzme radikalnije poteze i ogradi se od politike DSS-a, rekao da je vreme za odlučnost Demokratske stranke već prošlo. Imamo lidera proevropskih snaga koji ne zna ništa. Tadić Boris ne shvata da dođe čas kada je sve uzalud i kada više nema šta da se spasava. Navodno, Demokratska stranka čeka da se strasti smire, pa da onda ide na izbore, kada će on, Tadić, dobiti više glasova. Pitanje je samo šta će mu više glasova, šta će mu i onih 2 miliona i 300.000, kada ne zna šta će s njima. Pitanje je koliko glasova je potrebno Borisu Tadiću da bi se osetio pobednikom. Možda da mu rentiramo nekoliko desetina miliona Putinovih glasova.

I Srbija i Rusija pokazuju da izbori nisu nikakav dokaz demokratije. Izbore voli Mugabe, izbore voli i Kastro, a Mubarak ih obožava. Već 27 godina ih organizuje i pobeđuje na njima. To mu nije smetalo da prošlog meseca zabrani da se na međunarodnom sajmu knjiga u Egiptu pojave knjige Milana Kundere, Knjiga smeha i zaborava i Nepodnošljiva lakoća postojanja. Kada smo kod književnika, evo još jednog za kraj u Peščaniku, to je gospodin László Végel. On je godinu i po dana živeo u Berlinu, vratio se u Novi Sad i mi smo ga prekjuče posetile.

Végel László: Što se tiče velike politike, tu me događaji nisu iznenadili. Više me je iznenadila velika doza agresivnosti u svakodnevnom životu, u autobusu, na ulici. Nije to agresivnost protiv nekoga lično, nego se razvija jedna kultura agresivnosti. Kada stojim u redu u pošti, čovek pored mene misli da ću ga izigrati, pa onda on izigra mene i ode preko reda. Vidite, nema više ni osmeha, bar u Novom Sadu. Šetate, hodate i osećate da vas neko gleda ili već i ja tako gledam druge i pitam se – ko je taj drugi. Ne znam kako će se to završiti. U Berlinu se takođe pojavljuju grupe skinhedsa, koje napadaju ljude obojene kože, ali oni znaju da mogu lako da nastradaju i policija ih ipak najčešće uhvati, a sudovi su nemilosrdni prema njima. Kažem, nasilje postoji svuda, ali ljudi teže da u privatnom životu, u privatnom nastupu, na ulici – budu ljubazni.

S jedne strane, ja razumem političare koji su učesnici borbe za vlast. Oni apeluju na masovne strasti i govore povišenim tonom. Ali nešto izostaje u ovom društvu, a to je opšta kultura tolerancije, svest o pluralizmu, da ima i drugačijih ljudi, da ima onih koji drugačije razmišljaju. Kada bi društvo imalo jednu stabilnu kulturu ljudskih prava i različitosti, političar bi mogao da govori veoma agresivno. Time bi možda dobio više glasača, ali ne bi stvorio agresivne ljude i ne bismo imali ovaj beskrajni efekat agresivnog govora. Građanin koji glasa za takvog političara bi rekao – on misli kao ja, glasaću za njega – ali tom čoveku ne bi palo na pamet da posle glasanja ode da ruši svoj grad. On ne bi napuštao okvir glasanja za političku opciju.

Ovo društvo uopšte ne brine o posleratnoj socijalizaciji omladine i odraslih. Socijalni momenat akumulira nezadovoljstvo u ljudima, i kod onih koji demonstriraju i kod onih drugih, svejedno. Ali u slučaju kada se demonstrira, nesvesno socijalno nezadovoljstvo dobija politički, nacionalni ili ksenofobični oblik. Ne može ni policija sve da reši. Trebalo bi pacifikovati društvo. Posle rata je potrebna posebna vrsta rada na pacifikaciji ljudi.

Škola bi trebalo da uvede jedan novi balans, skoro novi predmet o tome kakav treba da bude čovek posle rata. To jeste veliko pitanje, kako posle rata čovek da živi i da se ophodi prema drugima, prema susedu, prema različitosti. Kod nas problem počinje u porodici. Kada majka i otac zajedno ne mogu da zarade za stabilan život svoje dece, oni gube autoritet. Političari govore – porodica, porodica, domaćin, domaćin. Domaćin mora da da hleba svojoj deci, i ako to nije u stanju, porodica počinje da se raspada. Siromašne porodice se raspadaju i zato što sada živimo u jednom otvorenom medijskom svetu. Ljudi vide sve što postoji na ovome svetu i zahtevi mlade generacije su mnogo veći nego ranije. Više niko ne živi izolovano u nekom selu, pa ni ne zna koliko je siromašan. Sada svoje siromaštvo ljudi doživljavaju kao neku vrstu nepravde.

Drugo, u sferi rada je ovde zavladalo mišljenje da se poštenim radom čovek ne može obogatiti. Ako većina društva misli da poštenim radom ne može sebi da obezbedi normalan život, onda i sam rad gubi smisao, dolazi do negativnog moralnog efekta i razvija se agresivnost.

Onda na red dolazi politička sfera. Mada smo nekoliko puta imali veliku izlaznost, građani nemaju dobro mišljenje o političarima, jer u tranziciji političari nisu uspeli da izgrade stabilne političke stavove. Mi nemamo ni ozbiljnu desnicu, ni ozbiljnu levicu.

Da vidimo religiju. S jedne strane, ona dobija sve veću političku ulogu, ali sa druge gubi religiozni autoritet. Ljudi iz crkve govore o politici, ali jedva da ih čujem kako meditiraju o problemima jednostavnog čoveka. Crkva je politizovana i nema vremena da se bavi ljudskom sudbinom. Mi smo prepolitizovano društvo. Svedeni smo na to, to je pitanje života i smrti. Još malo, pa će i ljubav postati pitanje dnevne politike.

Svaki čovek je jedinstven, on ne može da bude masa. Ponekad se od ljudi napravi masa i onda nastaju problemi. Potrebne su dve stvari da bi se od ljudi napravila masa – zajednički bol i zajednički strah. Mi u Srbiji imamo i jedno i drugo. Kod građana postoji zajednički bol zbog Kosova, ali i zajednički strah od budućnosti. Kada se ta dva spoje, nastaje eksplozivna snaga.

Svetlana Lukić: Kada govorimo o mlađim ljudima, sećam se tog osećaja da sam besmrtna, da je preda mnom beskonačna budućnost i da umiru samo drugi. Nekako mi je tužno kada ih pogledam, kao da su izgubili generacijsku prednost optimizma, kao da su svesni da nemaju budućnost, da im je ona ukinuta.

Végel László: To je očito i tu postoji još jedan problem. Mlade generacije se uvek kroz istoriju bune protiv vlasti, protiv postojećeg poretka. Mi imamo obrnuti slučaj, da mlada generacija protestuje u službi vlasti. To je prosto neshvatljivo i nije prirodno. Mlade generacije mogu i da greše kada protestuju protiv vlasti, ponekad preteruju, ali uz njih je uvek vezan prosvetiteljski optimizam društva,  nada da će posle nas doći nova, lepša, pametnija generacija. Sada u Srbiji, a delom i u istočnoj Evropi, imamo slučaj mlade generacije koja protestuje za vlast, u službi vlasti. U Srbiji je bilo izuzetaka, kada je 2000. mlada generacija protestovala protiv vlasti, ali u 90-im godinama mlada generacija je uglavnom bila uz vlast, a i sada je. Iz toga bi hladan i neutralan posmatač mogao da zaključi da toj generaciji dobro ide, da je zadovoljna, da živi dobro, da ima perspektivu. Ne, nema perspektivu, niko od njih ne vidi svoju budućnost. Kada ih pitate – kako ćete dobiti stan, oni iskreno kažu – čekam da mi umru roditelji da bih imao stan. Zamislite da treba da čekate da vam umru roditelji da biste došli do stana, kakva destruktivna energija se skuplja u vama. E, ta generacija demonstrira u ime vlasti.

Nijedna vlast nije baš naivna, ona zna kako da mobiliše masu. Tako dolazimo do velikog problema, a to je da su kod nas već predugo nacionalna osećanja najpogodnija za to da vlast kanališe nezadovoljstvo. U Srbiji je to izraženije nego u drugim zemljama, ali sve zemlje srednjoistočne Evrope imaju taj strah za nacionalni identitet, koji je u stvari strah od globalizma, amerikanizma. To je u srednjoistočnoj Evropi dovelo do jačanja populističkih pokreta i takozvane masovne demokratije. 90-ih godina smo videli sretno lice Evrope, srušio se berlinski zid i u Evropi je bila zavladala velika radost utopije. To sretno lice je sada dobilo svoje senke i u čitavoj Evropi se pojačala jedna vrsta nacionalnog straha. To više nije strah od komšije, nego od terorizma. Liberalni multikulturalizam više nema podršku koju je imao devedesetih godina, naročito od strane evropske desnice. Desnica je u poslednje vreme ostvarila veliki prodor u Evropi, ali institucije još uvek čuvaju društvenu stabilnost. Tako društva mogu prolaziti kroz periode političke nestabilnosti, ali ona ostaju stabilna. Ako kod nas dođe do konflikta između dva političara, čitavo društvo počinje da strahuje, ljudi oštro navijaju i zauzimaju strane u sukobu. Čovek se ponekad pita – a šta da rade oni koji neće ni na jednu stranu.

Doživljavam skoro ličnu tragediju ovih dana. Uvek sam se borio da granice budu labave, što virtuelnije i šta se događa – već skoro dve decenije živim u jednom svetu u kojem se vodi žestoka, nemilosrdna borba za granice. Drugo, uvek sam verovao u nacionalno razumevanje, a šta sam doživeo – da se konflikti povećavaju i postaju brutalni. Moje velike iluzije ruše se pred mojim očima i teško mi polazi za rukom da ne postanem nihilist, koji više ni u kakve vrednosti ne veruje. To je dosta mučno i mislim da u tome nisam sam. Osećam da mnogi ljudi u ovoj zemlji vode istu borbu sa sobom, da nekako sačuvaju tu nadu.

Jedna nada je zaista Evropa, ali da li je to realna nada. Hajdemo da zamislimo da je u 90-im evropska opcija kod nas pobedila i da je tadašnja Jugoslavija ušla u u Evropu, sa planom da se tek u njoj sve republike razdvoje u posebne zemlje. Pazite, to je bilo realno, ova zemlja je mogla prva od istočnoevropskih zemalja da uđe u Evropu. Kako bi u tom svetlu izgledao problem Kosova. Pa on se kao takav ne bi ni pojavio. To ne znači da bi vladala međunacionalna idila, ali ovakav sukob teoretski ne bi bio moguć.

Mlad svet ne bi trebalo da beži, nego da ode, pa se vrati. Sve ove dramatične dileme koje sada doživljavamo, ne bi postojale. I tada bismo imali briga, ali sasvim drugačijih, briga sa ljudskim licem. I ljudi bi živeli duže. I na to treba pomisliti kada govorimo o Evropskoj uniji, da tamo ljudi žive duže. Zamislite jednog starog čoveka, koji će umreti u 69. godini, a kada bi živeo drugačije, umro bi u 79. godini. Smrtnost u Srbiji je jako velika. Meni su najtužnije čitulje, jer je prosto neverovatno kako ljudi umiru mladi. Ovde o smrti niko ne razgovara, sem o nasilnoj, ali pitanje je kako produžiti život i kako da taj produženi život bude srećan. Čitam izveštaje iz parlamenta, ponekad i pogledam, ali o tome ne čujem ni reči. Ti ljudi kažu da je za njih porodica sveta, da je to stub društva. Kakav je to stub, kada je smrtnost tako velika?

Imamo očite znake koji pokazuju da će životni standard opet početi da pada. To znači još manje mogućnosti za školovanje i dalje povećavanje agresivnosti. Za te posledice neće odgovarati nijedna vlada, nijedna politička, a ni kulturna elita. Pa ne žive ljudi samo od politike, nego i od hleba i žele jedan prijatan život. Atmosfera je toliko politizirana da je potrebna velika hrabrost da čovek kaže da je život bogatiji od političkih događaja. Govori se samo o nesreći, samo o tragediji, samo o neprijatelju. Ko danas govori o prijatelju? Prijateljstvo je kao vrednost izgubilo svaki smisao.

Ljudi su čekali Godoa, a onda je Godo došao prerano. To je taj problem Kosova. Svi su mislili da ima još vremena, da će to doći na dnevni red za 5, 10 godina. Svi su znali da će to jednom doći na dnevni red, svi kažu da nisu iznenađeni, ali ipak je stvorena situacija kao da su svi iznenađeni. To je jako dvosmislena situacija. Svaki građanin je znao da će jednom morati da se suoči sa tim problemom, ali je čekajući Godoa pomislio da je to večni proces, da uvek ima još vremena. Zato je bilo šokantno kada je taj Godo stigao i ljudi sada ne znaju šta treba da čine. U stvari, nije bitno ni to da li je stigao ili nije, Možda ja ne treba da budem sudija, jer je to toliko nacionalna stvar. Ali u jedno sam siguran, da i kosovsko i srpsko društvo treba da se pripreme za pomirenje. To je jedan dugačak, ozbiljan proces, za koji je potrebno mnogo iskrenosti. Ta iskrenost nedostaje.

Znate, ako bi pomirenje bilo ostvareno za 10, 20 godina, onda ni taj problem suverenosti ne bi izlazio tako strastveno, žestoko, tako šokantno na dnevni red. Sve bi bilo mnogo smirenije. Da je 1988, 1989. i 1990. srpska opozicija izašla sa predlogom – hajde da rešimo Kosovo kao Olandska ostrva i da damo Albancima suštinsku autonomiju, mislite li da bi danas Kosovo bilo samostalno. Ali to niko nije ponudio na vreme. I kada je opozicija došla na vlast 2000. godine, ona nije rekla – evo, mi vam to nudimo krajem decembra. Čerčil je rekao da ponekad jedan dan zakašnjenja u politici može biti koban. Ali više godina i decenija zakašnjenja su već tragedija.

Ovih dana sam malo putovao i razgovarao sa zemljoradnicima. Onda su mi oni pričali kako su 70-ih i 80-ih kupili traktore, kola i gradili kuće. A sada, kaže jedan, traktor mu je toliko propao da je morao da plati hiljadu eura za generalnu popravku. Tih hiljadu eura će cele godine osećati i on i njegova porodica i deca. Ja ga slušam i kažem – i kod mene je isto, ali kod mene nije u pitanju hiljadu eura, nego nekoliko knjiga koje nisam napisao. Nije mi ni do tih knjiga, nije ni zdravlje najvažnije, ali jednostavno sam izgubio svoje samopouzdanje. Znate, čoveku je važno da vidi kako se njegovi ideali ostvaruju, ne baš onako kako je on planirao, ali nešto malo. Ali ja sada vidim kako se stvari odvijaju upravo suprotno. To je još teže podneti od onoga što nisam uradio.

Svetlana Lukić: Srećem ljude koji kao da se opraštaju sa sopstvenim životom – eto, mogli smo biti, ali nismo.

Végel László: Jeste, nastupio je neki memento. Ja volim da razgovaram sa ljudima neposredno, a ponekad to činim i sa političkim neistomišljenicima. Kada razgovaram sa njima, govorim o nečem drugom, o ljudskim stvarima, za koje znam da ih i oni osećaju isto kao i ja. Ali moram da primetim da su ti ljude privrženiji srpskoj naciji nego ja mađarskoj. Njihov nacionalni identitet ih više uzbuđuje nego mene. Rođen sam kao čovek, a slučajno sam i Mađar. Kada razgovaram sa srpskim desničarima, vidim da i oni muče se muku sami sa sobom, traže neku fiksnu tačku za sebe u politici, ali u životu su užasno usamljeni i bez tla. I meni je i njih žao, ne samo sebe. I neistomišljenika mi je žao.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik, na našem sajtu, www.pescanik.net, vas čeka nekoliko zanimljivih tekstova. Prvi put je za nas pisao Ivan Torov, tekst o prokletstvu meseca marta u Srbiji. Na www.pescanik.net su i novi tekstovi Miroslava Prokopijevića, Teofila Pančića, Svetlane Slapšak. Preneli smo i intervju sa Vesnom Pešić iz današnjeg izdanja sarajevskih Dana, a i tekstove iz strane štampe o predsedničkim izborima u Rusiji u nedelju. Napolju je 17 stepeni, uživajte u ovom lepom danu, ali ne previše, niste zaslužili. Niko od nas nije zaslužio sunčan dan, jer smo svi mi, pisalo je na jednom grafitu – deca dezertera iz 1389.

 
Emisija Peščanik, 29.02.2008.

Peščanik.net, 29.02.2008.