Pre nekoliko godina, a upravo nakon oluje koja se podigla oko objavljivanja karikatura oko proroka Muhameda u Danskoj, u stokholmskom “Sodra” teatru prisustvovala sam raspravi o slobodi izražavanja. Kao što je to upisano u sve kodekse demokratskog koncenzusa, u raspravi su učestvovali predstavnici crkava, te intelektualci, pisci i prevodioci. To bi, dakle, trebalo da znači da je rasprava bila interdisciplinarna i multikulturalna. Da je bila primer tolerantnosti i uzajamnog razumevanja. Skandinavske zemlje su i pokretači Ruždijevog komiteta, čiji je cilj zaštita sloboda izražavanja. Skup je otvorila Leila Frejland, tadašnji ministar spoljnih poslova Švedske, a i zatvorila ga, budući da je običaj, za nas veoma uputan, da ministri i drugi političari ostaju na ovakvim skupovima sve vreme, i da saslušaju o čemu prisutni govore, e ne bi li bolje “odrađivali svoj posao”.

Pre svega, bilo je krcato u publici, u duhu tolerancije bilo je i dece na sceni, ako ste i majka, pored toga što ste pisac, gde bi bilo vaše dete za vreme šestočasovne rasprave, ako ne sa vama.

Hajde da kažem tako, kriza sekularizma kao političke ideje, skoro da je bila evidentna, istovremeno kao i pritisak evropskog kolonijalnog nasleđa, sve dok iranska spisateljica nije otvorila pitanje mogućeg rasizma kada je u pitanju veće razumevanje prema zabranama koje se odnose na islam. Ona je, naime, postavila pitanje o poverenju Evrope u mogućnost demokratskog kretanja u Iranu, koji je ona napustila po dolasku Homeinija na vlast.

Po završetku ovog razgovora, sledila je, naravno, pojedinačna rasprava. Iranska intelektualka Hajde Daragaj dugo nam je govorila o iskustvu svojih istomišljenica koje su danima bežale iz Irana, govorila je o tome kako su ih spasavali nimalo obični ljudi, iako su znali da će zbog toga biti teško kažnjeni. Njih tri stotine koje su napustile Univerzitet u Teheranu bile su podvrgavane mučenju sedenjem od jutra do mraka, pa opet, od jutra do mraka. Međutim, to ne znači da sutra neće biti i novi, demokratski dan. Ne bih ulazila u argumente Mešihata islamske zajednice, pre svega zato što zahtev za zabranom knjige “Dragulj Medine”, i ispunjenje toga zahteva, nije religijsko, već političko pitanje. Koje nas vodi sledećim pitanjima, ne samo ovdašnjim, i zato sam navela prizor iz Stokholma, a to je prvo, ne nalazi li se, veoma često, iza ideje o toleranciji, ideja o granicama, i drugo, za nas specifičnije, da li bi do zabrane knjige “Dragulj Medine” došlo da je institucionalno, a i u smislu kolektivnog pamćenja, ako tako šta postoji, genocid u Srebrenici uvažen, a njegova negacija zakonima osuđivana.

Nikako ne bih da napravim ravnotežu, jer to je upravo cilj mnogih interreligijskih i interetničkih dijaloga, poslednji kojem sam prisustvavala je onaj organizavan u saradnji ovdašnjeg Ministarstva kulture i Saveta Evrope, u kome teško da ima mesta za sekularnu raspravu, ona prosto nije predviđena, jer je bitno postići ravnotežu kao garant mira, a ateisti to treba da razumeju i da budu toleratni, da slušaju. Pa čak i onda kada se nacija identifikuje sa religijom, i onda kada se kultura identifikuje sa religijom. Kada se kultura prekrštava u duhovnost, što je nezapamćena tekovina prethodne vlade i njenih kulturnih poslušnika.

Svojevremeno, 1991, povodom brahijalnog prekida predstave “Sveti Sava”, Narodnog pozorišta iz Zenice u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, vođena je rasprava u “Večernjim novostima”, između predstavnika Srpske pravoslave crkve, i nas nevernika. Neću govoriti o nivou te metafizičke rasprave, ali je njena politička pragma bila sasvim jasna. Istovremeno, jasno je da se postavlja pitanje kako misliti sekularizam, ali je neodrživ zahtev da zaista svakodnevno verujemo u bezgrešno začeće, a to je ono što se zahteva. Dakle, nije u pitanju ni teorijska, ni religijska rasprava, već politički pritisak.

I kao što je pravo Živka Grozdanića da se izložbama “Meteorska kiša”, i “Sedam smrtnih grehova” bavi patrijarhom Pavlom ili Pahomijem, onako kako mu njegova umetnička ideja nalaže, te da kulturne institucije odole svakom pritisku, i omoguće gledaocu susret za Grozdanićevim radom, tako i izdavač “Beobuk” ima puno pravo i dužnost da “Dragulj Medine” predstavi čitaocima i sudu javnosti, a Mešihat Islamske zajednice da kontroverze ove knjige raspravi sa svojim vernicima.

Krajnji je čas da se idejom tolerancije ne namiruje savest, da se njome ne operiše u zamenu za stvarnost, pa i kada je reč o pomirenju dželata i žrtava, kao što je i krajnje vreme da se redefiniše sekularnost ove države i da se ona kao takva izjasni, posle svega, a ne da se “pranje ruku” obavlja preko verskih zajednica. “Poštedite me fizičkog bola, duhovni prepustite meni”, mislim da su to Židove reči, pa nas, dragi vernici i crkve, ostavite da se kao pojedinci sami kako god znamo i umemo borimo sa strahom od konačnosti i smrti. Neka nam to bude kazna.

Danas, 27.08.2008.

Peščanik.net, 28.08.2008.

NAŠ TERORIZAM