Kad je uhapšen Karadžić, u prvom televizijskom intervjuu Richard Holbrooke je s neskrivenim narcizmom rekao – da, on se sretao s njim, tražio je od njega da izađe iz politike, ali u toku susreta, kaže, odbio je da se rukuje s njim. Napokon, zadovoljan je da će Karadžić, napokon, biti isporučen Haagu, gdje ga čeka zaslužena kazna, a nada se i da je ovo precizna poruka sudanskom predsjedniku Al-Bashiru, protiv kojeg je tih dana, inače, podignuta optužnica za zločin nad civilima Darfura. Odranije, međutim, postoje svjedočenja u kojima se, istina, ne kaže da li se ili nije Richard Holbrooke rukovao s Karadžićem, ali se tvrdi da je američki diplomat s njim napravio dogovor o nehapšenju, u slučaju povlačenja iz politike. Koliko odavde vidim, sada je to važna vijest kod nas – o tome se, da kažem, u javnosti priča.

U međuvremenu je svečano otvorena Olimpijada u Kini i u isto vrijeme, sinhronizirano, ruski su tenkovi ušli u Gruziju. U Americi su prvi sati rata bili medijski događaj. Tenkovi, politički analitičari, interaktivne mape regiona i sva uobičajana medijska gungula, ubrzo su nestali, potpuno zasjenjeni spektaklom otvaranja Olimpijade. A kad je već otvorena – interes se sasvim prenio na rasprave o hiperdinamičkim plivačkim gaćama Michaela Phelpsa. Šta je zapravo tajna tih gaća koje po svemu sudeći jesu čudotvorne, jer četiri godine stariji, u njima on pliva bolje i brže, nego što je bez njih plivao četiri godine mlađi, kad je po svim biološkim zakonima trebao biti vitalniji? Rata iz Gruzije ovdje ima na televiziji, novinari se još pate da izgovore “Južna Osetija”, ali je sad već vrijeme brojanja medalja, preciznog mjerenja nacionalne fizičke moći, kanali na kojim se Sakašvili pojavljuje postoje, ali je gledanost upitna, tako da on istina je, priča, ali ga nema ko čuti. Danas je osvanula fotografija košarkaškog tima reprezentacije Španije, o njoj se javno govori puno više. Svi su igrači nasmijani, prstima podigli očne kapke pa su kosooki, kao i njihovi kineski domaćini. Skandal je rasni, što je domaća tema ovdje, s razlogom, pa postoji realno zanimanje za pamet španskih košarkaša.

Na onim pokrajnjim kanalima, istina, pojavi se i Richard Holbrooke samo da uvjerljivo i samopouzdano sam sebe pita – kako je on mogao praviti dogovor s Karadžićem, ako je odbio rukovati se s njim? Pitanje – zašto se sretao s njim, ako nije bio spreman rukovati se?, niko s razlogom ne pita. Ta vrsta dosljednosti nije politična. Ako sada otvorimo bilo koju internetsku stranicu koja se ozbiljno bavi politikom, tamo ćemo naći fotografiju na kojoj se, ne tako davno, Sakašvili rukuje s Putinom. U isto vrijeme, najčešće ratne fotografije pokazuju novog haškog zatvorenika zagledanog u mapu Bosne, ali se rijetki još sjećaju te mape u kojoj su postojali “neprirodni” “otoci” ili “džepovi”, koji su istina bili pod zaštitom UN-a, ali su smetali da se iscrtaju granice podjele. U Bijeloj kući su se, baš u to vrijeme, dosjetili da za godinu dana, 1996, dolaze predsjednički izbori, pa je rat trebalo hitno zaustavljati. Onda se zvalo Holbrookea. Do tog trenutka, više je interesa, volje i energije ulagano u somnambulni program zdravstvenog osiguranja koji je propagirala predsjednikova supruga, Hillary Clinton, programa u koji ama baš niko nije vjerovao, osim nje. Tada se vježbala u političkim vještinama. Nakon svih ovih godina, u martu ili aprilu 2008, ona je prilično neoprezno izjavila da se njena hrabrost ne može dovoditi u pitanje kad se zna da je 1996, pod snajperskom vatrom, bila u Bosni. Kako ovdje svi ipak, još uvijek, nisu zaboravili, brzo se javnosti američkoj pokazalo da u to vrijeme rata više nije bilo. To je bila laž koja ju je, moguće, koštala izbora, a tako je ispunjena mala bosanska pravda.

Ovo je mjesec Olimpijade, to je jedino važno i to se gleda. U tom ratničkom cirkusu zastava, sve je u sekund, u hiljaditi djelić sekunde izmjereno. Na kraju će svi stići na vrijeme, osim, izgleda, Silajdžića koji je, zaustavljajući se usput na putu svile koji do Pekinga vodi, zakasnio. Zbog toga što je zakasnio, samo je nama važno pitanje: da li je, ili nije na vrijeme podignuta bosanska zastava? Zašto to pitanje drugima nije važno? Zato što je znanje o nama prilično limitirano. U posljednjem broju najuglednijeg sedmičnika u arapskom svijetu (Al-Ahram Weekly), u uredničkom komentaru se obrazlaže veza između slučaja Karadžić i slučaja Al-Bashir. Evo dvije rečenice iz tog komentara: “Al-Bashir se ne može skrivati kako se Karadžić skrivao, nakon što je optužen za počinjeni genocid protiv srpskih Muslimana. Više od 8.000 muškaraca, žena i djece, ubijeno je u samo jednom masakru u ime akcije utemeljenja srpske nacije.”

Ratna priča Richarda Holbrookea ovdje nije događaj. Malo je vjerovatno da će sumnja, pa čak i uvjerljiviji dokazi od onih koji već postoje, imati ozbiljnije posljedice po ovog diplomatu koji je, u toj prošlosti, zastupao američku diplomaciju u ratnoj zoni. Zaustavljanje rata, ovdje je uvjerljiviji argument od cijene koja je za to plaćena. Sjećam se, najsolidnije reportaže iz ratnog Sarajeva je objavio Christopher Hitchens. Jedna od njegovih kasnijih misija je bila dokazati ratne zločine Henryja Kissingera, prilično uzaludna, zapravo beznadežna, bez obzira što su dokazi na njegovoj strani. U međuvremenu, on više nije onaj ljevičar što se za pravednu stvar borio, već njegova suprotnost. Pretvorio se u najautentičnijeg islamofoba, a prošlog se mjeseca, negdje u šumskoj pustoši Sjeverne Karoline, podvrgao obliku mučenja (Waterboarding) koje primjenjuju u Guantanamu, u nadi da će primjerom vlastitog tijela dokazati da to baš i nije tako strašan oblik zlostavljanja kako se javno priča. Skoro je tužno bilo gledati alkoholom i duhanom načeto tijelo starca kako pred kamerom, nakon desetak sekundi eksperimenta dahće, guši se, i bori za život.

Za mentalno zdravlje, postoji samo jedan sport koji ima smisla gledati, ona odbojka na pijesku. Gledati dvije djevojke s jedne, i iste dvije djevojke s druge strane mreže, kao u ogledalu, dok skaču, raduju se i grle u svojim donjim uniformama koje su neusporedivo hiperdinamičnije od plivačkih gaća Michaela Phelpsa.

BH Dani, 15.08.2008.

Peščanik.net, 16.08.2008.