Poslednjih godina desetine hiljada Slovenaca, mojih sunarodnika (dvostrukog sam porekla, srpskog i slovenačkog), dolaze u Srbiju na zabavu: u Guču, na Exit, ili u Beograd. Guča im nudi rakijčinu, pečenje i razularenost uz odgovarajuću muzičku pratnju. Exit – ošamućenost pivom i nekontrolisanom bukom iz zvučnika. U srpskoj prestonici su posebno oduševljeni “zabavom na splavovima”. U početku sam mislio da je to dobro: eto, rane iz nedavne prošlosti se zaceljuju, Srbi i Slovenci ponovo počinju normalno da prihvataju jedni druge. Sada o tome imam drugačije mišljenje.

I drugi stranci, zaposleni ovde ili samo u prolazu, hvale mentalitet i atmosferu u Srbiji i Beogradu. Njima je, za razliku od ostalih evropskih prestonica zemalja u tranziciji, ovde “živo, velegradski”, dok je na drugim mestima “učmalo, neinteresantno, provincijski, bez pravog noćnog života”. U Beogradu vide i hvale ležernost, opuštenost, slobodan duh, čega, navodno, nigde više nema.

Dosta dugo nisam mogao da shvatim kakvu to ležernost i opuštenost ti ljudi nalaze u gradu gde, naravno, ima i toga, ali u kome se očigledno teško živi i u kome su nervoza i napetost skoro neizbežni začini ljudskih odnosa. Gde je tu opuštenost, gde je tu elementarna dobronamernost i smirenost, koju hvalitelji “ležernog” Beograda ovde kuju u zvezde, a interpretiraju kao mrtvilo, kada ih nađu u drugim, pravno i društveno uređenijim prestonicama i gradovima? Ipak, svemu se nađe objašnjenje. Dugo mi je trebalo da dokučim šta to Beograd ima, a ostali nemaju. (Da sam odmah uzeo u obzir Guču, brže bih shvatio.) Beograd je “u trendu”, tu se onaj ko se “provodi”, provodi kako to zahteva dinamika današnjeg života. I u tom provodu nema nikakvih ograničenja, kakva ljudi željni provoda sreću na drugim mestima, gde se zna šta se sme, a šta ne, koliko buka može da bude glasna, kada sve mora da se završi, koliko klubovi treba da su udaljeni od nastanjenih zona i gradskih centara.

Beograd je postao evropski centar jednog vida turizma: zabave sa tehno muzikom, koja se sa “splavova” privezanih uz obalu u samom centru grada ori po celu noć. Dok iz stana koji se nalazi na drugoj obali Save nisam čuo razorno bubnjanje basova od koga se tresu zidovi i na udaljenosti od pola kilometra, nisam verovao da je takvo nešto moguće, da takvo nešto ijedna vlast može da dozvoli. E pa – ovdašnja može.

Ljudi se “provode”. Tesno zbijeni i oznojeni pocupkuju u opsesivnom ritmu. Buka je zaglušujuća, razarajuća, takva da se može podneti samo ako je neko potpuno izbezumljen, omađijan, omamljen. Tako to traje nekoliko uvodnih sati, a onda, oko dva noću, publika glasno zahteva, a disk-džokej poslušno ispunjava: zvučnici grmnu dvostrukom jačinom, i tako nastave do jutra, do pet, do šest, sve dok ima oduševljene publike. Oni koji se u tom paklu “provode”, spaljuju mučnine i frustracije koje trpe u svom svakodnevnom životu. Nekoliko sati totalnog pražnjenja, ispucavanja, a onda ponovo u svet biznisa, marketinga, divlje konkurencije, muvanja, laganja, pretvaranja – savremene katarze?

Oni koji se ne “provode”, nego očajnički pokušavaju da noć iskoriste za odmor, koji nisu drogirani, niti pod dejstvom kolektivne histerije i transa, umesto “katarze”, iz noći u noć, celo leto i dobar deo jeseni doživljavaju najgori košmar. Mnogima je život u punom smislu reči upropašćen. Do njih istovremeno dopire najužasnija dernjava sa dva-tri “splava”, tupi udarci basova metodično probijaju lobanju i od toga se ne može nikuda pobeći, jer je to zvuk koji prolazi i kroz zidove, kroz sve čepove za uši, jastuke nabacane na glavu. Mučenje je dugotrajno, pojačano vrelinom i zagušljivošću, jer su svi prozori i vrata zatvoreni u pokušaju da se bar malo umanji ovaj stravični zvuk. A ni to nije sve: na kraju dolazi i moralna tortura.

Pokušavaju, jadni, da angažuju policiju, inspektore, apeluju na savest organizatora takve “zabave” – i bivaju ismejani, još jednom poniženi. Naravno, svi znaju o čemu se radi. Ali, moda je moda, novac je novac, a Beograd je “slobodan, opušten grad”.

Jedan od disk-džokeja je svojoj žrtvi rekao da on vrlo dobro zna kako tutnje basovi po okolnim naseljima, da “razume” muke njihovih žitelja, ali da će on biti prvi koji će na zahtev publike učiniti da zvučnici poskoče udvostručenom snagom. To je, “nažalost”, njegov posao, on od toga živi.

Šta u svemu tome odgovara strancima, između ostalog mojim Slovencima? Najverovatnije ono što nemaju kod kuće, ono što tamo ne smeju da rade: da budu brutalni i bezobzirni, da su komotni i razuzdani u društvu istih takvih brutalnih i bezobzirnih ljudi, koji su slobodni (da rade ama baš šta hoće) i opušteni (jer to rade apsolutno nekažnjeno). Fasciniranost beogradskom opuštenošću posetilaca noćnih klubova, noćnih vozača džipova koji jurcaju gradskim ulicama naočigled nezainteresovanih policajaca (baš sinoć sam gledao takvu scenu), opuštenošću nabildovane omladine koja se zaista ležerno kreće, njiše u kukovima, i nikad ne znate šta će u sledećem trenutku (opušteno) da razlupa, miriše na teške frustracije savremenog sveta koje se leče radikalnim metodama.

Najzad, zapanjila me i sličnost pozitivnog mišljenja o mentalnim karakteristikama beogradskog “provoda” sa popularnošću koju čak i među intelektualcima upeglanog dela sveta imaju Kusturičini filmovi. Kusturica dosta talentovano manipuliše estetikom apsurda, koju je prihvatio iz češke filmske škole. Ali čak i najuspešniji autori te škole ni izdaleka nisu postigli takav uspeh kao on. Oni, uz sav svoj apsurd, ostaju fini, uglađeni intelektualci kojima, za današnji ukus, nedostaje prava životna dinamika, krv i meso. U stvari, nedostaje im grubost i brutalnost, bahatost nekoga kome je sve dozvoljeno. Sve to Kusturica uspešno crpe iz svoje najbliže okoline i još uspešnije servira publici željnoj jakih emocija.

Slično onima koji se “provode” na “splavovima”, gledaoci Kusturičinih filmova su ošamućeni agresijom, koja na njih izgleda deluje katarktički. Ova fascinacija nasiljem nema granica, njoj su podložni čak i ljudi koji predstavljaju kulturnu elitu, koji su obično vezani hiljadama obzira i konvencija i valjda jedva čekaju da se jednom “opuste” i “oslobode”.

Zbog svega ovoga pre je žalosno nego ohrabrujuće ovo sadašnje oduševljenje Slovenaca provodom u Beogradu, Guči i sličnim mestima po Srbiji. Oni će tamo naći ono što im kod kuće nije dozvoljeno: da se opijeni do besvesti ili na neki drugi način pomahnitali, slobodno “zabavljaju” po cenu paklenih patnji hiljada ljudi čija je jedina krivica to što stanuju na manje od kilometar od mesta “zabave”. Da, reći će neko, ali to je današnji turizam. Ima ih koji misle da postoji i gore: seksualni turizam na jugu Azije ili nekim drugim zemljama u tranziciji. (Jadi naši, s čime nas porede.) I reći će vam da nisu krivi turisti, nego domaćini, oni koji to organizuju i dozvoljavaju – od vlasnika “splavova”, disk-džokeja, dilera droge, pa do lokalnih i centralnih vlasti. Naravno, krivi su.

Ali kao što su ipak krivi i turisti koji za sitne pare zloupotrebljavaju azijske maloletnike, krivi su i oni koji bezobzirno skaču po životima nevinih ljudi. O tome bi trebalo (mada znam da neće) da razmisle i promoteri ove vrste turizma, i svako ko se odluči na takav “intenzivan noćni život”.

 
Peščanik.net, 21.08.2008.