Jedini ozbiljan bosanski političar jeste reis Mustafa-efendija Cerić. Sada, nakon petnaest godina, nakon što je puni krug zatvoren, izvjesno je da je samo on ispunio sve političke ciljeve za koje se ustrajno i strpljivo zalagao od prvog dana kad se u ratnom Sarajevu pojavio. Sjećam se kako je, s danom svog dolaska, tamo odmah brisao granice između duhovnog i svjetovnog, između džamije i države, nije čekao bajramske datume da se obrati javnosti, već se čitateljstvu Oslobođenja obraćao iz popularnog uvodnika štampanog na naslovnoj strani koji se tada, prilično ekstenzivno, zvao U žiži, prostor tankom crtom uokviren za ekskluzivni politički komentar. Neobično je bilo da reis dijeli kolumnu s Hamzom Bakšićem i Gojkom Berićem, ali se i tada vidjelo da on to itekako umije, da je pismen, da mu je ono što je želio reći čisto u glavi, pa je bilo precizno i na papiru. To miješanje džamije i države bilo je krajnje upitno, ali je efendijin trud bio uglavnom zaludan, njegove akcije nisu davale rezultate, ljudi u gradu su predano nastojali preživjeti, a Titovih slika na zidovima soba u javnim prostorima bilo je neusporedivo više nego ideologiziranih vjernika koji su na skidanju tih portreta i bacanju u kontejnere sa smećem predano radili do kraja rata. U gradu se s podsmijehom gledalo na reisove namjere, govorilo se – “On od Sarajeva hoće da napravi kasabu.”
Takozvanoj islamskoj inteligenciji, koja je stajala reisu na raspolaganju, manje je bilo važno oslobađanje Sarajeva od srpske opsade, a puno više, barem po energiji koju su javno trošili, desekularizirati glavni grad. Sjećam se da je lokalni pjesnik, koji je inače iz Sarajeva izbjegao na početku rata, živio negdje u inozemstvu i tamo, na sigurnom, predano radio “for Bosnian cause”; nakon što je, mislim, oslobođen Sanski Most, u zanosu se identificirao s bosanskom vojskom, i najavljivao u Muslimanskom glasu, ili Ljiljanu, nisam više siguran, da dolazi “osloboditi Sarajevo”. Od “alkoholičara”. A sjećam se i jedne dosta ambiciozno koordinirane akcije u Ljiljanu, kojom su se trajno pokušali obračunati s takozvanim “miješanim brakovima” kao antimuslimanskim ideološkim projektom iz vremena komunizma. U toj akciji se udružila kompletna pamet koja je kroz sarajevsku Medresu prošla – ali je rezultat bio škrt, i zapravo neuvjerljiv. U ratu je Sarajevo, ma kako to sad zvučalo, bilo grad uvjeren u svoj kosmopolitski duh, tako da sve javne akcije s prepoznatljivom adresom Islamske zajednice nisu imale nikakav efekt. Ali one koje baš nisu bile javne, koje su bile polujavne i tajne, one su davale neke rezultate. Ako bi se trebale prefarbati arabeske na zidovima Careve džamije, da se dodvori finasijerima iz Saudijske Arabije, našli bi se četka i kreč. Onda se imame strateški rasporedilo u Armiju, u službu moralnog preoblikovanja vojske. Tek mir je pokazao kako je u tišini to preoblikovanje temeljito provedeno: ko se danas sjeća da je u ratu bio važan Dragan Vikić? U javnoj slici našeg rata Vikića nema, ni nikog drugog, osim ratnika iz bratskih arapskih zemalja.
Tek mir je bio zlatno reisovo doba. Hiljade džamija je iz temelja podignuto, i neka je. Ali za sve ove godine, recimo, Vijećnica nije ni restaurirana. Ovih dana se najavljuje puna obnova porodilišta na Jezeru, koje je brutalno granatirano na samom početku rata. Te dvije zgrade su, na različite načine, simbolizirale tragično stradanje grada u ratu. Naravno da su u međuvremenu zaboravljene. Kad se sve sabere, za trinaest godina, prostor kulture je potpuno nastanila religija. Kompletna bošnjačka politika, uključujući i onu koju je zastupao Alija Izetbegović, pokazuje se danas kao refleksija političke platforme reisa Mustafe-efendije Cerića. I moram priznati da ja ovo pišem s jednom vrstom fascinacije tom političkom vještinom.
Kad je, ovog mjeseca, najavljeno održavanje Queer Festivala, nastupio je takav ramazanski udar da je stvarna slika – onog što je Sarajevo danas – postala očita. Najreprezentativniji stav protiv prava homoseksualaca pročitao sam u posljednjim Danima. Imam sarajevskog Medžlisa, izvjesni Muhamed Velić, koji se inače povremeno javlja u rubrici Reagiranja i nastupa kao neformalni glasnogovornik Islamske zajednice, piše o “odioznoj ‘fuziji’ istospolnih stvorova”, a njemu su homoseksualci isto što i pedofili. Bosanski imami su, za razliku od reisa, polupismen svijet, čast malobrojnim izuzecima koji se na prste jedne ruke mogu izbrojati, pa tako i ovaj imam sarajevskog Medžlisa svaku rečenicu završava upitnikom i uskličnikom, nekad prvo ide upitnik, a nekad prvo uskličnik, premda nije jasan princip rasporeda znakova. U tom povišenom tonu ima nešto vrlo nespiritualno i suprotstavljeno je profesiji imama. U svome reagiranju, on ksenofobično napada one koji hrabre Queer Festival, zove ih licemjerima, jer on zna da oni s homoseksualcima, to jest “odioznom ‘fuzijom’ istospolnih stvorova”, ne bi defilirali ulicom. Oni koji odobravaju Queer Festival su, naravno, komunisti, a on sam se služi retorikom nepismenog komitetlije; govori o ugroženom pravu većine, uvjeren da većina ima sve slobode da ukine prava manjine. Aleksandra Hemona naziva gay lobistom, a u postojanju “homoseksualnog lobija” u svijetu on vidi antibošnjačku zavjeru. U istom reagiranju, nastavljajući s metodom upitnika i uskličnika, on prigovara na intervju, objavljen u Danima, s parohom sarajevskim Jovanovićem, jer je, između redova, razumio da paroh u objavljenom razgovoru “opravdava” “Kačavendino blagosiljanje vojnika koji su pošli izravno i svjesno u zločin, u genocid”. Njemu je, dakle, vlastiti militarizam neupitan i društveno koristan, a samo tuđi militarizam je sporan. Ništa se u onome što piše imam sarajevskog Medžlisa ne drži, sve što govori raspada se u kontradikcijama i tvrdnjama oslobođenim smisla i pameti, ali je problem u tome što su te besmislice, nažalost, najdominantniji stav u današnjem Sarajevu.
Tek nakon javne “rasprave” o Queer Festivalu, privatnost religijskog rituala pretvorena je u institucionalni diktat, kojem se povinuje i Zdravko Grebo kad kaže da, eto, nije u redu organizirati jedan takav skup usred ramazana. Premda je vrlo zanimljivo kako se jezik vjere ovdje spaja sa socijalističkom retorikom, pa se borba za spolne slobode – kao u komunistička vremena – napada kao dekadentni uvoz sa Zapada, kao lobističko “misionarstvo”, kao masonska podvala, itd. Međutim, za razliku od ostalih napada naqueerovce, tekst imama sarajevskog Medžlisa ima pobjednički ton, jer nastupa iz pozicije većine. A istina je da on jeste glas većine, i to po dobnoj vertikali – protiv Queer Festivala su i starci s Golobrdice kao i mladež s Facebooka.
Reis je uspio od Sarajeva napraviti kasabu. Ono što je meni zanimljivo je ovo: petnaestogodišnji proces transformacije grada u kasabu je pravolinijski – kretao se od pismenosti ka nepismenosti. Reis je, na počecima, bez vidljivih rezultata imao pomoć pismenih ljudi poput Enesa Karića, Džemaludina Latića ili Hadžema Hajdarevića. A danas je dovoljniji ovaj Velić. Što se izgubljene sekularne pameti tiče, to sve, skupa sa Zdravkom Grebom, treba zatvoriti u onaj kafić Nostalgija, zaključati, i na taj način temeljno institucionalizirati njihovu društvenu korisnost.
BH Dani, Pisma iz Aleksandrije, 26.09.2008.
Peščanik.net, 29.09.2008.
SARAJEVO