Sonja Savić – Moderna Yugoslavica
Ivana Momčilović

 
Sonja Savić – prva moderna glumica jugoslovenske kinematografije i scene – bilo je mišljenje velikog broja studenata generacije FDU-a kojoj pripadam, davne 1986-1990. Čak su i najveći dogmati holivudske B-produkcije, zahvaljujući svom velikom vođi, profesoru Nebojši Pajkiću, dopustili sebi makar i krišom, u mraku, “Davitelja protiv davitelja”, za koji je, istina, profesor lično napisao “scenarij”. Sonja je mislila brzo, govorila tečno, “reči se nikada nisu dosađivale u njenim rečenicama”, gibala se jos brže, umela je da po sopstvenom priznanju “celu rečenicu bez mucanja i pljuckanja saspe u kadar”, a i da, povratno, filmsku brzinu, ritam, rez, fragmenat, strukturu jazz improvizacije koju je nosila u žilama prenese u scenski pokret, na scenu, u svoju novu i do tada nikada u nas viđenu pojavnost na njoj. Mislila je, i ne samo interpretirala uloge, uključujuci i svoju životnu, ulogu glumca u svetu, najbliža onom dijalektičkom teatru Bertolda Brehta, po kome je budućnost pozorišta u filozofiji: distanci i kontradikciji i nikada više ne u fascinaciji i identifikaciji sa svetom i društvenim ulogama u njemu. Osim čuvenog  “znamo se iz bioskopa?”, kojim je na sebi svojstven način “razstiđivala” svoju mnogobrojnu publiku i obožavaoce prilikom slučajnih susreta i “produženih pogleda” koje su joj upućivali na ulici, Sonju se početkom osamdesetih godina moglo istinski upoznati i van bioskopa, u Pivari, pozorištu Nova osećajnost, gde je kao već gigantna filmska zvezda tražila svoje sporedno nebo: u asketizmu i izolaciji tipičnoj velikim atletama duha, sa krevetom od gajbica za jogurt, pri gvozdenoj disciplini prekovremenog rada, u susretu sa modernizmom Beketove poetike i traganju za scenskim sazvežđima klasične drame i minimalizma, primera radi, jednog Pola Pinjona.

Sa naivnom verom da je drugo ime za ono istinski novo, nikada viđeno i genijalno, što je tada i tu u svom svom materijalnom bljesku pred nama inkarnirala Sonja Savić – upravo akademija filmskih i scenskih umetnosti u Beogradu i njen pedagoški modernizam – veče provedeno “u društvu” Savićeve iz Beketove duo-drame “Ne Ja”, 1981. Pozorišta Nova osećajnost, direktni je razlog upisivanja čitavih nekoliko generacija na Fakulltet dramskih umetnosti u Beogradu. No ipak, nekoliko godina kasnije, svima koji su se kretali na rubovima scenskog i filmskog eksperimenta postaće jasno koliko je Sonja već tada bila ispred, odnosno izašla, da bi na kraju i sasvim ispala iz svog vremena.

Možda upravo na način svog nesumnjivog direktnog pretka Antonena Artoa , ili “rođake” po glumi, Gordane Kosanović, tada već onovremenske u svakom smislu: no, ispostaviće se da kroz led i mećavu ideološkog razvođa i meteža jedne već surovo teatralne epohe, započetu artoovsku modernu ‘pozorišta surovosti”, Sonja, “dvojnik pozorišta”, ali i filma, nije mogla da prti sama, okružena čak i mnogoljudnošću nesumnjivog vlastitog genija. U vremenima u kojima su se aveti tradicionalizma i konzervativizma ancien regime-a neprestano tukle sa avangardom “modernih vremena” i njenim reakcionarnim derivatom post-modernom, da bi ih na kraju i sasvim dotukle, sama u “pustinji realnog”, mutni ideološki mulj kraja osamdesetih i početka devedesetih preživela je na krilima duha jugoslovenskog internacionalizma, najmodernije tekovine jedne opskurno arhaične i atavističke epohe. Njene izjave “Verovati u ideju 1991, jeste verovati da je još moguće prevoziti se nevidljivim prevoznim sredstvima, a ne tenkom” ili “Bilo je najteže proći rat, a nikoga ne ubiti. Ne ubiti, a proći rat znači pronaći paradoksalni izlaz”, kao i “Posveceno onima koji su sa bombom pod trbuhom umirali kod Vukovara*- prvi proglas o masovnim ubicama vukovarskog fronta“, izgovorene u obnevidici, između sumraka i praskozorja dve epohe, bile su i ostaće, između ogromnosti drugih, najblistaviji primerci nepristajanja i pobune kao ličnog, intelektualnog čina, onog jedinog dostojnog življenja. Okačena na aufinger, kao meso na koski, krikom koji je zaposedao ne samo nju, kroz prozore jednog beogradskog podruma u centru grada, u proleće 1992, odašiljala je svoju poruku svetu na otvaranju kreativnog pogona Svetokret: “Svetokret: Zagreb-Ljubljana-Beograd! Svet-Okret! Svetokret! Život životu i smrt smrti. Smrt ratu!”, da bi se ista bujica reči ubrzo slila i u džingl i špicu istoimene emisije na radiju B92. Da nije bilo Sonje na licu mesta, nikad se ne bi sastali na “slobodnoj, umetničkoj teritoriji post-Jugoslavije”, u studentskom belgijskom gradu Luven-la–Nevu (Louvain-la-Neuve), proleća 1993, predstavnici Kugla glumišta (Hrvatska), Rdečeg pilota (Slovenija) i mnogobrojni oni koji su verovali da se duh internacionalizma ne sahranjuje kašikarama. Moderna za sva vremena, umrla je baš tako, kao istinski moderni proleter: u ogoljenom stanu, više gladna nego sita, bez prihoda i prava na minuli rad (i pored 50 snimljenih filmova i gotovo istog broja neinstitucionalnih predstava), po sopstvenom priznanju ‘zaboravljena’ i nikada svojom voljom, istinski integrisana u bespoštednu logiku tržišta i njegove bezidejnosti. 23. septembra započela je rad na novom, večnom komadu, ‘Neimenljivo”, gde sa Beketom u glas, tamo gde sada zajedno jesu, upravo uvežbava:

Na meni je, treba nastaviti, ne mogu da nastavim, treba nastaviti, dakle nastaviću, treba izgovoriti reči, dokle ih ima, treba ih reći, sve dok me ne pronađu, sve dok mi ne kažu, čudna muka, čudna greška, treba nastaviti, možda je to već i učinjeno, možda su me i odvele na prag moje priče, to bi me začudilo, ako se i otvori, to ću biti ja, to će biti tišina, tu gde jesam, ne znam, neću nikada znati, u tišini ne znamo, treba nastaviti, ne mogu da nastavim, nastaviću.
Semjuel Beket, iz romana “Neimenljivo”, 1949.

  • Umetnički kredo Sonje Savić, a zapravo jedan od najdragocenijih intervjua sa njom sačinio je Bojan Munjin 2006, a tekst je objavljen u Feralu: Samoubojstvo jedne mladosti

fotografije iz ciklusa  “Gde sam dok me moja zemlja zove u rat?”,
grupa umetnika protiv rata Svetokret (kasnije Eimigrative art),
Beograd , 1991.
foto: Aleksandar Milosavljević copyleft

Nešto se bolje nje sjećam nego filmova joj.

(sa foruma Radio Sarajeva)

 

Umreti i prestati sekirati jadno društvo
Radovan Hiršl

 
Ako već nismo nikad u rođenoj kući ništa čuli o lepom, o umetnosti, o umetnicima kao ljudima koji prave tu umetnost, koju posle mogu i drugi da uživaju, onda se pretpostavlja da je to odradila škola, bar u nekoj „homeopatskoj” dozi. Kako da ne.

Ako se ima sreće sa vladajućim školskim programom, sa mestom školovanja, školom i nastavnim osobljem možda se može čak i nešto naučiti. Naučiće se suvi podaci, period stvaranja, godine rođenja i smrti, najpoznatiji radovi. Umetnik kao osoba koja kreira ugođaj u kome će generacije uživati prikazuje se kao neki svetac, možda asketa samožrtvovan svom pozivu, ali nikako kao neko ko je u sukobu sa društvom, neko kome je trajanje u tom društvu jedino moguće uz pomoć onih večnih pratilaca društva kojih se društvo stidi i naziva porokom ili bolešću. U isto vreme društvo stavljajući poroke na tržište, na najbolji mogući način smanjuje opasnost eventualnog revolta zbog nezadovoljstva uslovima života i još na tome jako dobro zarađuje.

O mrtvima sve najbolje, naročito o onima koji su već vekovima mrtvi i ovekovečeni. Ali ovi naši sveži mrtvaci, njih je tako korisno upakovati u gnusnu priču i još malo zaraditi puštajuci mediokritetsku masu da nekrofiličarski uživa mentalno masturbirajući nad bednim životnim krajem „zabavljača” imajući šansu da sebe doživi kao puno boljeg od tih jadnih pajaca, koji nisu morali pošteno da zapnu u životu. Zato smo još u osnovnoj školi imali onu basnu o mravu i cvrčku, da bi nam bilo jasno ko je pravi stvaralac vrednosti života, a ko je parazit, grebator i vaćaroš, jer takvi s jeseni i treba da crknu. Amen.

Ali šta sad, kad ti drogirani, prljavi, bolesni, jadni i slabi kojih se pošten svet s pravom plaši, stidi i gnuša, šta kad su oni ti koji mogu najdublje, najlepše, najdarovitije, najnadahnutije da nam govore o ovom svetu u kome živimo, o onome što nam stoji u glavi i u srcu. Oni su ti koji nam donose pred noge od onog vanvremenskog božanskog, da možemo i mi malo, bar na trenutak da zaboravimo koliko smo sitni, jadni i bedni robijajući zatočeni u tome što nazivamo svojim životom, a kojim bi kao trebalo da se ponosimo, jer kao uživamo u njemu i njegovim etičkim i estetskim vrednostima.

Nisu umetnike porok ili bolest učinili kreativnim, ali su im proširili dušu dodatnom osetljivošću koja pokriva neke visine i dubine, koje omogućuju dublje uvide i doživljaje inače nedostupne običnoj populaciji. A baš takvi duboki uvidi uznose dušu u carstvo umetničkog doživljaja. Ne može se govoriti o životu, a u isto vreme se malograđanski čuvati ušuškavajući se u španskoj sapunjari. Iako od savremenika tretirani kao dekadenti, kao oni koji vrše loš uticaj na društvo, naročito na omladinu, oni će u sledećoj generaciji biti slavljeni kao avangarda, jer su takvi truli, moralno i fizički unakaženi odradili prodor u neke nove prostore darujući nam svoje kreacije od kojih zaboravljamo na svoju svakodnevnu ništavnost, beznačajnost i besperspektivnost.

Zato i volimo da ih vidimo dole u blatu, zgažene, bolesne i nemoćne jer se onda osećamo bolji, zdraviji i življi. To je naša osveta, jer im nikad nećemo oprostiti što su nas postavljali na pravo mesto pokazujući nam kako smo bedni i jadni u svom strahu i nemoći da se potpuno predamo životu, ljubavi i dobroti.

Radovan Hiršl, slikar i pisac, živi u Cirihu, ima 62 godine, jedan od začetnika avangardne umetničke scene u Beogradu 60 tih.

Peščanik.net, 02.10.2008.