Obama će pobijediti na ovim izborima
Američka policija je ovih dana uhapsila dvojicu skinheada, pod optužbom da su spremali atentat na demokratskog predsjedničkog kandidata Baracka Obamu. U isto vrijeme, u Zenici su osvanuli grafiti “Ubij Židova!”, “Smrt Ciganima!”. I još jedan koji je neka vrsta autorskog potpisa: “Neonacisti Zenica”. Ništa, naravno, ne povezuje ova dva događaja, osim tog ideološkog istomišljeništva onih koji mrze, jednako u Americi, kao i u Bosni, a događaji poput ovih toliko su učestali na cijeloj planeti, manje-više u svim kulturama i zajednicama, da se može već govoriti o ozbiljnom stepenu očaja cijele vrste. Posebna je priča to da, u svijetu podijeljenom kakav je danas (a prije svega zaslugom samožive američke vanjske politike), jedino političko istomišljeništvo, za koje se može reći da je konzistentno, jedina politička opcija u kojoj bi se neko planetarno udruživanje moglo bez ikakvih problema dogoditi, to su upravo ovi što bi ubijali u ime svoje rasne i svake druge “posebnosti”, oni bi se o svemu mogli dogovoriti. Budući je to tako, oni što su na vlasti, ove zastupnike ideje fašizma, zbog njihove privremene političke upotrebljivosti, koriste za svoje potrebe. Proteklih mjeseci, upravo pred izbore, dogodilo se to u Bosni, baš kao što se događa u zadnjim sedmicama pred predsjedničke izbore u Americi: rasizam je postao dio oficijelne političke retorike ovdašnjih republikanaca.
Osim izbora, s istim interesom ovdje se komentira novi film Olivera Stonea W, priča koja nastoji hiperrealno rekonstruirati politički život i ličnost Georga W. Busha. Danas je Richard Dreyfuss, koji inače u filmu glumi Cheneya, javno napao film i još sugerira da je reditelj Oliver Stone fašist, s obrazloženjem da i ljevičar, eto, može biti fašist. Kad se sve sabere, psihologija američke većine je takva da su spremni prigovarati i kriviti svog predsjednika, ali nikada nisu prihvatili njegov karikaturalni portret koji je sam, u realnosti, afirmirao. Dreyfuss, nakon svega, ipak ostavlja mogućnost da bi u vremenskoj perspektivi povijest mogla prevrednovati djelo i lik Georga W. Busha, tako da u toj budućoj slici dominira historijsko mahanje megafonom na ruševinama Svjetskog trgovinskog centra koje je ostavilo duboki trag u američkoj kolektivnoj podsvijesti. Stonea, koji je u sadašnjosti uspostavio nepokolebljivu povijesnu dijagnozu predsjednika, on, eto, naziva fašistom s ljevice. Danas se riječ fašizam – i u bosanskoj štampi, također – upotrebljava i tamo gdje treba i gdje ne treba, ali od optužbi koje američki glumac upućuje reditelju više je zanimljivo njegovo povjerenje u budućnost.
U proteklih osam godina, dominantna politička metafora bila je –vjetar promjena, Wind of Change, upotrebljavana od sviju, jednako u Bushovoj administraciji, kao i u Bin Ladenovim govorima. U zapadnoj interpretaciji povijesti metafora Wind of Change povezuje se s historijskim govorom bivšeg britanskog premijera Harolda Macmillana, koji frazu koristi 1960. godine u parlamentu Južne Afrike, nagovještavajući skoru nezavisnost te zemlje, tada britanske kolonije. Premda će najprije biti da je jedna otrcana metafora, odavno već neupotrebljiva u poeziji, našla svoj novi život u politici, kako to često biva. Ako je već u tolikoj upotrebi, za vjerovati je da je fraza djelotvorna te da ljudi kojim se taj jezik obraća polažu veliko povjerenje u budućnost. Istina je, međutim, da skora budućnost ne izgleda nimalo privlačno, za to postoji stotinu ozbiljnih potvrda, pa i ovaj planetarni ekonomski kolaps koji je u toku, o kojem ja baš i ne znam puno, samo osnovno: SAD je svojom grabežljivošću u državni bankrot utjerala Island, a koje druge zemlje su još na putu finansijskog beznađa, to tek treba da se vidi. Potpuno je očito da budućnost, koja se s nadom i nestrpljenjem čeka, nije vesela.
Otkad su cijene nafte postale krajnje nestabilne, na vašingtonskim ulicama je sve više segwaya. To je ono čudno vozilo, ni bicikl, ni trotinet, koje se, čini se, kreće kontra zakonima gravitacije, i proizvođači su govorili da se, nezavisno od njegove antigravitacione naravi, s tog segwaya ne može pasti. Nekoliko dana nakon toga, predsjednik ove države George W. Bush, koji je – tako se pokazalo u svemu što je radio – u stanju i givikt razvaliti, sa svom svojom motoričkom inteligencijom popeo se na taj ni-trotinet ni-bicikl objekt, i istog trenutka s njega pao. Sada je, velim, vozača na segwayu puno, s onim smiješnim biciklističkim kacigama nalik su insektima, i kreću se u većim grupama. Kad se to vozilo pojavilo, sjećam se, izgledalo je kao predmet iz budućnosti, pa je zanimljivo vidjeti kako sa zakašnjenjem stiže na ulice, i još više od toga je zanimljivo da nešto što bi po prirodi stvari trebalo služiti individualnoj upotrebi, postaje slika netipičnog kolektivnog ponašanja. To što se oni kreću u grupi, to znači da i predmet iz budućnosti, da bi dospio u stvarnu upotrebu, mora proći cijeli vremenski tok kroz koji je prošla i civilizacija čiji je segway proizvod. Najprije će biti provjerena djelotvornost tog vozila u kolektivnoj, plemenskoj upotrebi. Gledam ih danas, promrzli su, jer ovdje puše hladan zimski vjetar, i nasmijani dok čekaju da se upali zeleno svjetlo na semaforu. S tim smiješnim kacigama izgledaju kao neka bespomoćna vojska, i osjećam veliku simpatiju prema njima: oni su ovakvi uljuđeni i bez traga agresivnosti u svom ponašanju, potpuna suprotnost skinheadima. Pola u šali, pola u zbilji, prijatelju s kojim sam danas odšetao do kafea, da se čim prije sklonimo od vjetra, za vozače segwaya kažem – “Ovo je Obamina vojska!”
U proteklih osam godina, svijet je bio givikt koji je George W. Bush razvalio, i to se u četiri godine ne da sastaviti. Za tačno sedam dana, Obama će pobijediti na ovim izborima, a onda, nek’ mu je Bog dragi na pomoći, njemu i njegovoj vojsci.
BH Dani, 31.10.2008.
Peščanik.net, 31.10.2008.
