Radio emisija, 07.11.2008, govore: pisac Vojislav Pejović, filozof Pavle Rak, novinar Dimitrije Boarov i istoričarka Dubravka Stojanović.

Svetlana Lukić: Dobar dan vam želim. Moram da kažem da sam ipak sam bila iznenađena u sredu ujutru kada sam izašla iz kuće i videla ljude koji, tako dugo anestezirani, nisu ni primetili da se prethodnog dana, dakle, u utorak odigrao jedan izuzetno uzbudljiv i veličanstven događaj kao što su američki predsednički izbori. Kada se Barak Husein Obama pojavio na bini u Čikagu, svet je izgledao lepše, izgledalo je kao da svima, ne samo Amerikancima, jeste data još jedna šansa. To su osetili i svi oni ljudi u Keniji, Indoneziji, Japanu, Nigeriji, koji su slavili nadu koja se pojavila. I ja sam bila uzbuđena i srećna što postoji takav čovek, a još više što su ga Amerikanci prepoznali i glasajući za njega položili jedan ispit koji ima istorijski značaj. Mi smo na našem ispitu pali 12. marta, i u tome ima nečeg neutešnog.

Ne znam da li će i šta Barak Obama moći da promeni u ekonomiji, spoljnjoj politici, kada će da povuče trupe iz Iraka, da li će vratiti Srbiji Kosovo, i to me ovih dana manje interesuje. Interesuje me odluka američkih građana da njega dovedu u Belu kuću. U nedeljama kada ljudima po Americi zaplenjuju kuće, kada im preko noći nestaju penzije, životna ušteđevina, kada masovno gube posao, kada njihovi vojnici manje nego ikada znaju šta rade u Iraku, kada se Medvedev obraća ruskoj naciji satanizujući Ameriku, oni se odlučuju da glasaju za Obamu, za mladog i neiskusnog političara, prelaze preko svojih potajnih rasnih predrasuda i straha od njegovog srednjeg imena. Nevolja je velika i Amerikanci su zaključili da i njihov izbor mora biti radikalan. Dakle, ne Hilari Klinton, godinama deo političkog establišmenta, znalac funkcionisanja Kongresa i Senata i ljubimica Demokratske stranke, nego neki skoro nepoznati, fini, ozbiljni, obrazovani mladi političar iz Čikaga.

Odluka američkih glasača zaslužuje svako poštovanje. Oni su pokazali da su, posle dve katastrofalne greške, dva glasanja za Džordža Buša, shvatili da su pogrešili, da su strašno pogrešili i u utorak su odlučili da svoju grešku isprave, pokazali su koliko su spremni da se menjaju, koliko se ne plaše promena. Kada im Barak Obama kaže „promene“, oni znaju šta to znači, kada im kaže da treba da se vrate svojim osnivačima i svojim vrednostima, oni znaju šta to znači, kada Bajden kaže da je jedan od glavnih ciljeva povratak ugleda Amerike, oni znaju šta to znači. Stalno pominjem jednog mladog, mršavog američkog demonstranta, koji na početku invazije na Irak nosi transparent na kojem piše „vratite mi moju zemlju“. A kojim osnivačima mi da se vratimo, kojim vrednostima da se vratimo, koju zemlju da nam vrate i koji ugled da povratimo?

Na ozbiljnim licima ljudi koji su čekali u redovima da glasaju po državama kao što su Ohajo, Oklahoma ili Pensilvanija videlo se da su uplašeni i mislim da su mnogi dajući glas Obami verovali da mnogo rizikuju, a ipak su rizikovali. Pojam rizika je prisutan u društvima koja aktivno pokušavaju da se otrgnu od svoje loše prošlosti. Tamo gde je za Amerikance i zapadnjake rizik, tamo je nama iz tradicionalnih i zaostalih kultura pojam sudbine, sreće ili nesreće, nešto na šta ne možemo da utičemo. Mi smo u Srbiji svi postali sledbenici ideje da je čovek srećan čim ne živi u stalnim bolovima. Ima mnogo prvosveštenika tog kulta, koji, kada kažeš „mi više u Srbiji nemamo vazduha“, kažu „diši jednim plućnim krilom“, a kad kažeš „otvorite prozore da uđe malo vazduha“, oni pričaju o promaji i savetuju da naučimo da dišemo na škrge.

Zavidela sam u utorak svim našim sunarodnicima koji su se odselili u Ameriku. Oni su, baš kao i prvi kolonisti, otišli u tu veliku zemlju kao u zemlju u kojoj će ponovo biti rođeni, u kojoj mogu da započnu novi život. Među njima je i pisac Vojislav Pejović, koji ima sreće da živi baš u Čikagu.

Vojislav Pejović: U Čikagu se već mjesec dana osjeća neka tenzija kao pred neki jako lijep ili veliki događaj. Znači, reportaržna kola nevjerovatnih dimenzija, nikad tolike satelitske antene nisam video, a u Starbucksu, gdje obično kupujem kafu, navraća veoma mnogo Obaminih volontera iz njegovog tima, budući da ima ofise svuda po gradu. Oni su bili bukvalno euforični. Popodne i veče sam proveo šetajući sa suprugom i sinom po kvartu u kom živim, gdje su u svakom kafeu, u svakom restoranu bile manje verzije tih žurki, ekrani sa uključenim različitim kanalima, svi su piljili u laptopove, tražili brojeve, tražili ko je kako i kada glasao. Nervoza je bila vidna, svi smo naravno očekivali da će da se desi ovo što se i desilo. Takođe, izvjesni momci iz Čikaga su na sajtu www.538.com napravili nevjerovatno precizan statistički model koji je pratio sva ispitivanja javnog mnjenja i uspjeli su praktično sa 95% tačnosti da pogode sve. A kad je već postalo gusto, kad su počeli da javljaju rezultate u prvim državama, onda smo mi u kućnoj radinosti zauzeli televizor i dva kompjutera i pustili djete da skače po nama. Čim su proglasili rezultate u Ohaju – što je bilo potpuno nevjerovatno, na prošlim izborima Ohajo se brojao tri dana, a ovaj put su proglasili Obaminu pobjedu u Ohaju sat i po pošto su zatvorena birališta – moja žena i ja smo skočili u vis koliko smo mogli i tad smo otprilike znali da je gotovo. E, onda je ostalo samo da se sačeka kraj. Jutros, opet idem rano na posao i vidim, ljudi su svi nasmijani, nisu jutros mogle nigde da se nađu novine, svi su htjeli da imaju primjerak sa naslovnom stranom, svi su gledali u te gomile novina u svojim krilima u vozovima. U istom tom Starbucksu gdje kupujem kafu opet vidim te iste Obamine volontere, prepričavaju anegdote. Jedan mi je ispričao kako njegov angažman u kampanji neprekidno traje 654 dana, što je, ja mislim, izuzetan indikator koliko je zapravo obimna i ozbiljna čitava ta operacija bila.

Ovaj izbor po mom mišljenju prije svega ozvaničava i proslavlja nešto što je već duže vremena tako, ali niko zapravo nije to uspio da primjeti i politički artikuliše, a to je činjenica da je osnovna trauma ovog društva, a to je pitanje boje kože, stvar prošlosti. Ljudi kojima je to bilo jako bitno polako odumiru i dolaze nove generacije koje se praktično time ne bave. Ono što se juče desilo je zapravo samo vizuelni prikaz nečega što je već duže vremena tu i što ima, naravno, izuzetan simbolički značaj. Pošto se Amerikanci možda malo više od ostalih pale na simboliku, svi su – nema potrebe da se foliram, i ja sam bio među njima – sa suzama u očima gledali tog visokog, tamnoputog gospodina i njegovu porodicu kako izlaze. Znači, to je novo lice Amerike. Ne samo, naravno, što dosta atipično izgledaju za jednog predsjednika i njegovu porodicu, nego su i natprosječno obrazovani i natprosječno nasmijani. Naravno, i sada postoji izvjestan broj ljudi koji još ne mogu da se pomire s činjenicom da je baš neki Barak Obama predsjednik. Bilo je dosta ilustrativno kad je Mekejn održao govor kojim je priznao poraz i čestitao Obami izbor. Prva riječ koja je stigla iz publike kad je čestitao Obami bila je – bullshit.To pokazuje koliko zapravo ima ljudi koji nisu u stanju da se pomire sa tim da neke stvari konačno i ovdje dolaze na svoje mjesto. Nisu čak bili samo predsjednički izbori, naravno, biralo se i za Senat i za Kongres, ali bilo je takođe i raznih inicijativa. To je američka specijalnost; razne interesne grupe se bore za to da u svakoj državi izvjesna inicijativa dođe na dnevni red i onda se ljudi o njoj izjašnjavaju. Tako se i u tri američke države, od kojih je svakako najznačajnija Kalifornija, pojavilo pitanje da li ste za to da se Ustavom savezne države zabrani sklapanje istopolnih brakova u Kaliforniji, Arizoni i na Floridi. U sve tri države je ta incijativa prošla. Isti oni ljudi koji su davali glas Baraku Obami punog srca, zbog toga što učestvuju u nečemu što se može posmatrati kao ispravljanje jedne viševjekovne neravnopravnosti, učestvovali su u stvaranju jedne nove neravnopravnosti. Vrijeme radi protiv homofoba u Americi, kao što je radilo protiv rasista. Ista ova mjera je bila i na izborima 2004. u Kaliforniji, samo što se nije odnosila na ustavni amandman nego samo na mjeru i tada je 64% ljudi glasalo za zabranu gej-brakova, pa je onda Ustavni sud Kalifornije presudio protiv. E, sad je taj odnos 51-49 ili 52-48, tako da vrijeme nosi svoje. Međutim, bilo mi je zaista malo ironično da gledam kako je moguće izaći na izbore, zaokružiti ime Baraka Obame i istovremeno zaokružiti DA na jednom tako anticivilizacijskom pitanju. Ali, sve u svemu, ovo je veliki trijumf demokratije, pristojnosti i spremnosti da se učestvuje u društvenom životu i nadam se da će Obama i njegov tim uspjeti da ne prokockaju šansu – lokalni čikaški nedeljnik Chicago Reader, ovdje dosta popularan, ima na naslovnoj strani veliku Obaminu sliku ispod koje piše „nemoj da upropastiš“, „don’t screw this up“.

On nikad nije nastupao kao kandidat tamne boje kože, on je uvijek insistirao na tome da se u svom programu, u svojim nastupima, u svojim govorima koji zaista tjeraju ljude na plač, tjeraju ih da se zamisle, da o njoma govore danima, uvijek je insistirao na društvenom konsenzusu, na društvenoj pravdi i na vjeri, hope i change su bile njegove krilatice od početka, nada i promjene, i uspeo je da artikuliše nezadovoljstvo ljudi ekonomskom situacijom. To je uradio, naravno, ne samo ponavljanjem tih krilatica nego i apsolutno nevjerovatno vođenom kampanjom, jer to što su oni uradili je gotovo nezamislivo, oni su u državama koje su bile naročito kritične za ishod izbora, kontaktirali lično od 40 do 60% birača, što je potpuno nevjerovatno. Znači, to su telefonski pozivi, to su posjete od vrata do vrata i to su uglavnom radili ljudi koji nisu bili plaćeni za taj posao. On je uspeo da mobiliše toliki broj ljudi, ne samo studenata, mada su studenti naravno klasični radnici političkih kampanja, nego i najrazličitijih drugih ljudi, uspeo je da ih motiviše time što je prepoznao potrebu društva da funkcioniše kao jedno, da se prevaziđu neke stare traume i podjele i da im ponudi neki novi koncept – hajde da se udružimo oko nečega, oko nekih pragmatičnih ciljeva koji su dobri, koji su najbolji za većinu i hajde da radimo na tome, i onda će nam biti dobro. Ako vas ovo sve podsjeća na Zorana Đinđića to je zato što je to tačno.

Mora se kod ovih izbora uzeti u obzir činjenica da je zemlju 8 godina vodila možda najnesposobnija administracija u istoriji i da Buša trenutno podržava 23% birača, svima ostalima je zapravo bilo dovoljno ponuditi dobru alternativu. Znači, sa tog aspekta, glasački izbor Amerike nije bio toliko radikalan. Bio bi, recimo, da je odnos glasova bio 60-40, tada bi moglo to da se kaže, međutim,  odnos je 53-48, što je politička manifestacija, po meni, najbolje osobine američkog mentaliteta, a to je pragmatizam: daj nešto što radi. I Obama je uspio – svaki put kad kažem Obama, zapravo mislim na Obamu i njegov tim, jer ljudi koji su radili za njega su uspjeli da osmisle cijelu tu šahovsku partiju, njegov glavni strateg Dejvid Ekselrod i Dejvid Pluf, koji je smislio način kako Obama može zapravo prvo da savlada Hilari Klinton, što je gotovo nezamisliv bio zadatak. Otkad je počela kampanja, u proljeće 2007, do kraja oktobra, Obama je sakupio oko 700 miliona dolara, to su bile uglavnom male donacije anonimnih ljudi, što nije moglo tek tako da se desi. Sav njegov šarm i sposobnost da drži sjajne govore ne bi bili dovoljni da nije njegove veštine kao političara i kao menadžera jednog spektakularnog tima.

U ovom trenutku nema nijedne isplative političke opcije u Americi koja nije poziv na ujedinjenje. Ja sam sasvim siguran da je svaka riječ koju je Mekejn izgovorio u svom govoru juče bila iskrena. Vidjelo se u kampanji nekoliko puta da mu je prosto neprijatno to što se sve radi u njegovo ime. Mislim da u je operativnom smislu situacija takva da su karte sad u Obaminim rukama i da od njega zavisi koliko će vješto uspjeti da iskoristi taj zamah političkog klatna i da mobiliše ne samo svoje pristalice, nego i one druge koji nisu ili nikad ne bi glasali za njega. Ono što ukazuje da će krenuti tim ujediniteljskim putem su najave da će nekim vrlo izraženim, vrlo prepoznatljivim republikanskim političarima ponuditi visoka mjesta u svojoj administraciji. Pominju se senatori Ričard Lugar i Čak Hegel, pominje se Kolin Pauel. Mislim da bi to bilo sjajno, da bi vjerovatno navelo američku javnost da nastavi da se bavi politikom, da razmišlja o politici kao što je radila u prethodnih godinu dana, jer i to je novina za ovo društvo. Kod nas svako govori o politici, svako zna nekog političara i svi sve prepričavaju, a ovdje ljudi praktično ne govore o politici. Ovo je prvi put od, praktično, Vijetnamskog rata, da se ljudi toliko bave politikom. To, naravno, može da bude samo dobro za ovu zemlju zato što će da poveća stepen političke pismenosti koji je ovdje nezavidan, moram da kažem, i koji će vjerovatno moći da daje plodova još dugo, dugo godina.

Očekivanja Obaminih volontera koje viđam svaki dan u Starbucksu, koji su proveli godinu i po ili dvije radeći terenski rad, su ogromna, oni su uložili praktično dvije godine svog života u ideju. A mi, koji se nismo time bavili, a naročito nakon što smo vidjeli razne dimenzije politike, kao što je slučaj kod svih nas koji smo iz bivše Jugoslavije i koji znamo kako stvari mogu da se odigraju i šta sve može da se desi – mi smo, naravno, malo cinični. Lično mislim da će dominantno političko raspoloženje u sledećih par mjeseci biti uvjerenje da je ovo pravi korak, korak u dobrom smjeru a ishod će, naravno, zavisiti od rezultata. Jer od onog momenta, a taj momenat je 20. januar, kad Obama bude inaugurisan u predsjednika, on će imati praktično sve poluge u svojim rukama i vrlo brzo će morati da donosi odluke koje, kao što je i sam najavio, vjerovatno neće biti popularne. Ali pretpostavljam da će pokušati prije toga da napravi dobar tim i da pripremi ljude na to što predstoji. Opet moram da povučem paralelu sa Zoranom Đinđićem – Obama je juče u svom govoru praktično obećao ljudima da će svi morati mnogo da se potrude i da ništa od onoga što predstoji neće biti ni lako ni jednostavno, ali da se, ako damo sve od sebe, možemo nadati nečemu dobrom.

Ja sam od jutros na poslu i gledam Čikago kroz prozor. Mislim da je u Čikagu Obama dobio vjerovatno blizu 90% glasova, ne znam tačno, ali pretpostavljam da je tako. Naravno, mene interesuje kako će izgledati dani koji dolaze, jer ovo je tek prvi dan posle burne „novogodišnje noći“ i vrijeme je lijepo, danas je 21 stepen, sunce. Predstoji čikaška ozloglašena zima koja traje pet mjeseci i nadam se i želim da optimizam potraje i dalje. Vidjećemo, držim palčeve i sebi i svima nama. Ono što ne mogu nikako da prestanem da radim u svojoj glavi, to je da ne mogu da prestanem da projektujem Obamu ili nekog kao Obamu u Srbiju ili u Crnu Goru. Poređenja između Obame i Zorana Đinđića su neizbježna, to su ljudi sličnog intelektualnog profila, energije, optimizma, spremnosti da nešto urade, sposobnosti da oko sebe okupe sjajan tim, sve su to neke stvari o kojima ljudi treba kod nas da razmišljaju. Uz sve sličnosti između Obame i Zorana Đinđića, postoji i jedna sličnost između Obame i Vojislava Koštunice – obojica su profesori ustavnog prava. Svaki put kad na to pomislim bude mi smješno i tužno.

Svetlana Lukić: Čuli ste maločas

to je omiljena Obamina pevačica. I ostale dve pesme koje ćete čuti su sa plejliste Baraka Obame. A sada pravo u Rusiju: Pavle Rak se ovih dana vratio odande zapanjen jednim tamo veoma popularnim, veoma gledanim filmom.

Pavle Rak: U Rusiji ima jedan novi film, Nova zemlja, sa temom koja me interesuje već neko vreme, otkako se pre oko godinu i po pojavio film Ostrvo. Pokazuje se neki trend pravoslavnog filma u Rusiji. Bilo je doduše i dosad ponekad nešto na tu temu, ali nikad baš ovako agresivno kao sada. Sećam se Nikite Mihalkova, koji se, kao glavni šef ruske kinematografije i veliki Putinov prijatelj, uvek deklarisao kao takav i pravio je tu vrstu filmova. Između ostalog, pre nekoliko godina bio je jedan film, Sibirski berberin, koji je upravo na taj način patriotski i pravoslavni, ali sad su ovi baš doterali do krajnjih granica. Meni je to interesantno zato što mi je u stvari krivo. Reditelj ovog najnovijeg filma je početnik u smislu da mu je to prvi film koji on režira, ali nije početnik utoliko što je ranije bio producent. On je neki veliki pravoslavni biznismen i ima kompaniju koja se zove Andrejevski krst, tako da je odmah sve afiširano, zna se s kim imate posla, zna se da je to pravoslavlje na kvadrat.

Nova zemlja pokušava da prikrije direktnu propagandu crkve i pravoslavlja, film je o jednoj drugoj temi – izmislili su da se pravi neki socijalni eksperiment. Navodno, zatvori su prepunjeni, pa je prihvaćen predlog da se zatvorenici prebace na nekakvo nenastanjeno ostrvo i da tamo žive svojim životom, da ih se prepusti svojoj sudbini. Oni ih tamo iskrcaju, ostave im hranu i posle dođu nekakve životinje i pojedu im tu hranu i oni, takvi kakvi su, počnu da jedu jedni druge. U međuvremenu, između dva jedenja, oni govore o tome da treba da sagrade crkvicu i tako pokazuju da su ljudi, jer za to što se oni međusobno ubijaju i jedu uglavnom su krivi neki drugi ljudi. Prvo su sredili i pojeli jednu grupu Čečena, a za sve su najviše krivi zapadnjaci, jer su zapadnjaci predložili da se problem rešava na taj način. Naš pravoslavni čovek i u najgoroj situaciji pravi crkvicu i ima razumevanja za druge, a sad, što mora da jede… Problem je u dve stvari. Prvo, mi smo dobri, divni i sve je fino i krasno kod nas, a oni tamo sa Zapada šalju satanizam i pakao i crni mrak. A drugo, mi, eto, i u najgoroj situaciji, pokažemo svoju dušu, pa hoćemo da napravimo crkvu – e to je jedna od odlika najgrubljeg propagandnog plakatnog filma. Imamo vrlo grub socrealizam u ovoj odeždi, tako da mislim da je zaista šteta da se tim putem uvodi duhovnost u kulturu. Ako se pitamo šta je za pravu duhovnost i za jednu ozbiljnu crkvu važno, to je da ljude pripremi na duhovni život i, rečeno tom terminologijom, da ih spasi. A ovako ste ih gurnuli u jednu spoljašnju aktivnost koja se vrlo brzo pretvori u konfrontaciju sa drugima, pa čak i sa svima drugima, dospevamo vrlo blizu i ratnog stanja i svega ostalog i umesto da ih povedete u raj, povedete ih direktno u pakao.

Svetlana Lukić: Pavle Rak govori o samoubistu ruske pesnikinje i slikarke Ane Alčuk, žene ruskog filozofa Mihaila Riklina.

Pavle Rak: Ovaj primer sa Riklinovom ženom je u tom pogledu baš paradigmatičan. Radi se o izložbi koja je pokušala da tematizuje savremeni pristup veri. Na izložbi je bilo umetnika koji su crkveni ljudi, između ostalog, i ona je bila žena koja ide u crkvu, koja o tome razmišlja, koja u svojim pesmama obrađuje te teme. E, tu je bilo i stvari koje se crkvi, naravno, ne dopadaju. Pitanje je koliko jedno savremeno umetničko delo koje može da izgleda blasfemično ima u vidu temelje vere, a koliko neke savremene socijalne aspekte te iste vere ili crkve, pa ako kažemo da nešto kritikuje, verovatno kritikuje to, a ne ono drugo. Međutim, reakcija je bila takva da je Šargonov, sveštenik dosta poznat u Rusiji i danas – nije slučajno da je on Putinov duhovnik – organizovao svoje ljude, svoju pastvu, ima tih bratstava pravoslavnih koje su dosta ratoborno orijentisani i organizovani, i kad se njima kaže da nešto treba da urade oni to onda i izvedu. Oni ih je organizovao tako da ono što im se ne sviđa jednostavno zgaze, unište, tako da su upali na izložbu i lomili tamo slike. Prva reakcija milicije je čak bila normalna, odnosno, videli su da su tamo došli neki vandali da ruše i lome i bila je podneta krivična prijava, međutim, ubrzo je u procesuiranju došlo do totalnog amnestiranja vandala i do procesa koji se vukao dosta dugo, godinu ili dve, protiv organizatora izložbe koji vređaju religiozna osećanja onih koji su došli da lome. Ima tu više simptomatičnih stvari. Ti koji su došli da lome uopšte nisu, sve dok nisu kročili tamo, znali šta će oni da lome, oni su bili nahuškani. Nahuškali su ih ljudi koji na stvar gledaju na način koji smo malopre opisivali, na taj način isticanja samo spoljašnjih atributa, a šta iza tih atributa stoji uopšte više nije važno. Ako iza atributa pravoslavnosti ovih koji su došli da lome izložbu stoji agresija i nasilje, onda ga mani, ja sa tim pravoslavljem neću da imam nikakve veze. Pritisak na ljude koji su organizovali izložbu je bio toliko jak da je na kraju doveo do toga da se Anja, Riklinova žena, osetila izolovana, odbačena i sve to je isprovociralo najgoru moguću reakciju. Dobro, može se uvek reći da je to individualna reakcija jedne preosetljive osobe, međutim, svejedno, ja mogu biti i najjači, ako na ulici vidim da se moji donedavni prijatelji od mene okreću i prelaze na drugu stranu da ne bi morali da ukrste pogled sa mnom, onda je to nešto strašno. I ako su uzroci u tome naopako shvaćenom hrišćanstvu, onda smo daleko dogurali.

Vlasti su uključene jer se u pravoslavlju od vizantijske tradicije naovamo radi o nekoj simfoniji duhovne i svetovne vlasti, i to se u Rusiji sad naveliko dešava. Kad su veliki crkveni praznici onda predstavnici svetovne vlasti zauzimaju posebna mesta, tamo gde je nekad bio presto za cara, na tom prestolu je počeo svojevremeno da sedi Jeljcin, a posle njega Putin. Sad Medvedev verovatno neće moći mimo toga, zato što vlasti učestvuju u svemu tome. Onda, ljudi koji su neko vreme bili dezorijentisani posle pada komunizma, priklonili su se novom trendu. I crkve se pune ljudima, što sa njihovim pravim potrebama da u svom životu, u svom stavu nešto izmene, nema nikakve veze, oni nikakav odnos prema tome nemaju nego – ranije smo znali ko smo i šta smo, onda jedno vreme nismo znali, a sad opet znamo. Pa, u Rusiji je svojevremeno bio objavljen konkurs za predefinisanje ruske ideje. Šta je to sad? O tome je Putin nekoliko puta govorio, kao i o tome da se razmisli ponovo kakve ćemo udžbenike istorije da pišemo, jer desilo se u jednom trenutku da smo počeli da pišemo sve negativno, kaže on, a to ne treba, sad treba ponovo pisati tako da se u mladim ljudima vaspita patriotizam i osećaj vrednosti sopstvene nacije, a ne da oni misle da ovde nešto nije bilo u redu. U tom pogledu je tamo mnogo više urađeno nego kod nas, to je prosto bilo organizovano, počev od toga da je objavljeno da o tome treba razmišljati. Putin sazove ljude iz istorijskog odeljenja Akademije nauka pa im to kaže, i rezultati su vidni pošto je posao urađen sistematski. Kod nas se ne radi ništa sistematski, nego kad je Koštunica predsednik Vlade onda on odlazi na sve moguće liturgije i njega se uzdiže maltene kao prestolonaslednika. Ako nema Koštunice, nema ko sistematski to da prihvati. Sem toga, kod nas se desilo to da je veliki priliv ljudi u crkvu bio za vreme rata. Rat se završio, i to neuspešno, znači Bog nije pomogao, onda ćemo i mi njemu da okrenemo leđa. To je možda i dobro za ovu našu sredinu, što nema tako sistematskog rada u pogrešnom pravcu. Ni u čemu nema sistematskog rada, pa ni u pogrešnom pravcu.

Grčku afere tog tipa potresaju već nekoliko godina i došlo se već dotle da je običan svet koji počeo da se hvata za džepove da ih monasi ne pokradu, stvorena je takva slika o njima. Sa skandalima te vrste se otišlo tako daleko da cela stvar može totalno da se uruši. Neki Vavilak koji je u vezi sa Jerusalimskom patrijaršijom navodno je proneverio neke stotine miliona. S tim su povezani i raznorazni drugi skandali, seksualni skandali, podvođenje, naplaćivanje tih vrsta usluga. I toga je toliko bilo u njihovoj javnosti da ne može preko toga da se pređe. A ovde kod nas i kad se desi, to se zataška. Sad nedavno je moj prijatelj učestvovao sa još dvojicom u jednoj televizijskoj emisiji. Kad on počne da govori o konkretnim problemima s crkvom i potrebi da se stvari već jednom raščiste, ispadne kao da  ništa nije rekao, jednostavno ga ignorišu, nastane zavera ćutanja. Razlika između Grčke i nas je u tome što su skandali znatno veći, jer su i sume tamo veće, ulog je mnogo veći, to kod njih ide do takvih suma da se zaista uzdrma cela država, a kod nas je to kao i sve drugo, traljavo urađeno, pa ni restitucija crkvene imovine nije do kraja izvedena. To bi trebalo sistematski da se reši, a sistematsko rešenje uključuje i razmišljanje o tome i kako se do te imovine istorijski došlo i koja je njena namena bila nekad i sada i kako bi trebalo da bude u nekoj budućnosti. O svemu tome se kod nas sistematski nije razmišljalo i onda dolazi do takvih palijativnih rešenja koje samo nerviraju ljude. U Grčkoj je crkva državna institucija koju država finansira i njima je zabranjeno da imaju čak i nekretnine u komercijalne svrhe. Kad je stvorena ta moderna grčka država posle Prvog svetskog rata to je zakonom sređeno, manastirima su oduzeta imanja na koja su naseljene izbeglice iz Male Azije, a zauzvrat je crkva bila potpuno obezbeđena, sveštenici platama, monasi ne doduše platama, to u manastiru na drugi način ide, ali kada jednom ostare dobijaju penzije. U Grčkoj je bar jasno, čak ni takozvane crkvene trebe se ne naplaćuju, ako neko hoće nešto da dâ to je već druga priča, ali je već malo i komplikovanije dati, mora posebno da se insistira na tome. Ali da postoje tarife za krštenje, venčanje i ostalo, to prvo po drevnim crkvenim pravilima nije u redu, jer se to onda zove simonija, prodajte ono što ste od Boga dobili kao blagodat. Kod nas se i ne zna koji su temeljni principi.

Svetlana Lukić: A u Rusiji se zna?

Pavle Rak: Ne zna se, još se ne zna, i kod njih je isto kao ovde, ni njima ne vraćaju imovinu ili onaj deo koji bi nekim društvenim konsenzusom bio označen kao pravedno vraćena imovina, jer ne može im se vratiti sve, imate istorijskih trenutaka kad je 60% ruske teritorije bilo u crkvenom vlasništvu. Ne može, to ni carske vlasti nisu tolerisale jer se onda paralizuje država, ali treba da im se vrati ono što se, kažem, u nekom konsenzusu odredi kao pravedno. Međutim, to se kod njih nije desilo, nego im se umesto toga daju koncesije tipa „slobodna carinska zona“, tako da mogu da uvoze šta hoće da bi  prihodom od toga kompenzovali štetu koja im je učinjena za sedamdeset godina komunističke vladavine. I onda se ta slobodna carinska zona koristi za trgovinu duvanom i alkoholom, ako ne ponekad i za neke gore stvari, ali to je najgori mogući način kompenzacije.

Nema pravne države, a tamo gde nema pravne države uglavnom vlada haos i onda je sve moguće. Temelji društvenog uređenja se mogu promeniti za dva dana, pa možda čak i da niko to na neki bitan način i ne primeti. I to se dešava, da iz jedne društvene paradigme neprimetno pređemo u neku drugu, zato što ni ona prva nije bila ozbiljno shvaćena. U tome je problem. Po mom mišljenju, prva stvar koju zemlja u tranziciji treba da radi, to je da sredi zakone, a onda polako da se navikava da te zakone i poštuje.

Svetlana Lukić: Čitala sam Karla Popera koji je na jednom mestu napisao da je jedna od prvih stvari koja je učinjena kad je napravljena berza u Rusiji bila je da dođe neki sveštenik da osvešta…

Pavle Rak: Jeste, ali to je onaj problem od kojeg smo danas i počeli, da se sve pretvara u spoljašnje atribute, jer iznutra nismo načisto s tim ni ko smo, ni šta smo, ni zašto radimo nešto što radimo, nego nam je važno da se pokažemo kao da smo to i to. I onda bacamo neka površna sidra da bismo se negde kobajagi opredelili. A običan čovek više nema šta da bira, u Evropi su političke partije koje su bile jasno levo orijentisane gotovo iščezle sa političke scene u poslednjih petnaestak-dvadesetak godina, sve su se prožele neoliberalnom ideologijom. U Sloveniji isto, Janša je imao partiju SDS, međutim, to SDS je značilo Socijaldemokratska stranka. Onda su oni promenili naziv stranke tako da ostane SDS, ali da bude Slovenačka demokratska stranka. Promenjena je temeljna orijentacija, a nijedan vajni socijaldemokrata nije rekao „pa, šta vi radite, mi odosmo u nacionaliste, a bili smo socijaldemokrati“. Ne, svi su mirno ostali, znači nikakvi oni socijaldemokrati nisu ni bili. Čak su i mediji to progutali, ja nisam tamo primetio neke članke o tome, pa da vidimo šta se to zbiva, kakvu to partiju imamo a kakvu smo imali. Ne, to se sasvim normalno prihvatilo zato što niko ozbiljno nije shvatao ni pređašnju orijentaciju. I to je jedna od najtežih stvari koje nam se danas dešavaju – ljudi su dezorijentisani, sve je sasvim svejedno, sve je međusobno zamenjeno.

Svetlana Lukić: Nema ništa specijalno novo, evro je 87 dinara, počela su prva otpuštanja u srpskim fabrikama, a ne znam šta rade ovi naši političari. Čujem da je Slavica Dejanović otišla negde u inostranstvo. Bilo bi bolje da taj parlament i ne postoji, s obzirom na to kako funkcioniše, a da umesto njega u toj zgradi sastanke održavaju anonimni alkoholičari, da svi pričaju svoje životne istorije, objavljuju kako žele da se promene, a ostali ih u tome podržavaju. Koštunica se promolio odnekud i opet govori o nekom zabijanju noža u leđa. Ne znam gde je Tadić, to bi bilo zanimljivo saznati, verovatno negde pred ogledalom glumi Obamu. A čujem da je njegov savetnik i veliki prijatelj, Šaper, izjavio nešto što nisam mogla da verujem – da ga Tadić podseća na Obamu. Pretpostavljam da je sebi namenio ulogu nekog savetnika, ako ne i same Mišel Obame. U nastavku Peščanika slušate ekonomskog novinara, Novosađanina, Vojvođanina Dimitrija Boarova.

Dimitrije Boarov: Ljudi očekuju izvesnu stabilizaciju Amerike, onakve kako je stotinak godina doživljavana u toj prosto zemaljskoj civilizaciji. Znači, s jedne strane, kao suviše moćna i suviše bogata, čak često i veoma agresivna, a s druge strane, kao jedno, ipak, uporište nekih veoma temeljnih vrednosti, počev od mistifikacije o slobodnom čoveku, do države u kojoj čak i crnac može postati predsednik – to su neke vrednosti koje Americi niko ne može da ospori. Bez obzira na ogromne socijalne razlike, bez obzira na priče o stratifikaciji milijarderskog sloja, to je zemlja koja ceni sposobnosti. Šta god mislio o Americi, ona je još pravna država, a američki san, po mom mišljenju, nije potpuno potrošen u svetu. Prema tome, osetilo se da je Bušova Amerika izneverila neke od temeljnih postulata američke ideološke priče. Sa Obamom se vraća nada, ne da će ona biti promenjena u nekakvom trećevekovnom smislu, nego mislim da iza te promene zapravo stoji čežnja da se Amerika vrati nekim svojim osnovnim postulatima. Čak mislim da Obama i neće izvršiti nekakve promene u tom smislu da sad odustajemo od liberalnog kapitalizma, što su jedva dočekali prikriveni komunisti i da ne kažem staljinisti, kojima je stalno potrebna Amerika da je mrze, nego da će promena zapravo biti u tom smislu da će se Amerika na neki način vratiti sebi. U onom pukom ekonomskom smislu, stabilizacija Amerike bila bi vrlo značajna za ceo svet, jer ova kriza koja je krenula iz Sjedinjenih država tamo mora biti i rešena. Ako je od oktobarskih gubitaka vrednosti akcija od blizu 6.000 milijardi dolara 40% izgubljeno u Sjedinjenim državama, ako je to 40% svetskog deficita kapitala u jednom vrlo kratkom vremenu, jedne kontrakcije, onda je izvesno da će stabilizacija Sjedinjenih država predstavljati put ka stabilizaciji svetske ekonomije. I ekonomije Rusije i ekonomije Kine, da se ne lažemo. U tom smislu ova kriza ne liči na fatalne ekonomske krize iz ranijih vremena, jer ključne ekonomske krize su uvek povezane sa tehnološkim promenama, sa nekim tehnološkim revolucijama. To ovog puta nije slučaj, nego stvar ostaje u finansijskoj sferi, a mislim da je to uvek sekundarno. Naravno, nije mogla zemljina kugla, da se patetično izrazim, da izdrži da sada jedna Rusija ili jedna Kina 8-10 godina raste po stopama od 8-20%, jer taj rast nije stvoren u tim zemljama, on je stvoren na finansijskoj igri, na jednoj garanciji nekakve svetske globalizacije. A globalizacija je u tom smislu i zanimljiv i opasan proces, što s jedne strane može da obezbedi jedno razdoblje fantastičnog rasta i siromašnima, ali to ima svoje granice u realnoj ekonomiji i posle izvesnog vremena mora da stane, jer jednostavno nije potkrepljeno odnosima u realnoj sferi ekonomije.

Srbija ima šansu da pregura ovu svetsku krizu bez unutrašnje katastrofe. Srbija je, recimo, prošla užasno posle velike svetske krize 1929. godine. 1931. godine samo u jednoj godini društveni proizvod u Kraljevini Jugoslaviji opao je za 100%. Osim toga, svetska kriza koincidirala je sa jednim suludim planom stabilizacije nacionalne valute i nosioci te ekonomske politike su tvrdoglavo pokušavali da usred krize postave ekonomiju Srbije na „zlatnom dinaru“. Taj zlatni dinar, koji je bio podržan ogromnim kreditom od francuskih banaka, upropastio je do te mere ekonomiju Kraljevine Jugoslavije da je 1932. godine zabeležen za 50% manji društveni proizvod nego 1930. To je, između ostalog, skratilo i diktaturu kralja Aleksandra, jer je on na dinaru propao, na jakom čuvenom zlatnom dinaru je propala formula diktature, jer je zemlja užasno osiromašila. Međutim, ja smatram da Srbija ovog puta neće proći tako katastrofalno. Verujem, prvo, da postoji mnogo više znanja kako se prilagoditi takvoj jednoj situaciji, verujem da je ovo što se iz Vlade iznosi u javnost priča za narod, a da s druge strane ta Vlada, bez obzira koliki budžet ili koje priče o razvoju i dalje lansira, u suštini ima znanja i mehanizama da primeri državnu potrošnju i razvoj privrede datim okolnostima. Mislim da postoji dovoljno znanja, da će ta vlast verovatno uspevati da upravlja krizom, što ne znači naravno da će narodu biti lako, naprotiv. Jer, evo, daću samo jedan primer: recimo, naši ministri i Đelić i Dinkić gotovo se utrkuju u hvalisanju ko je obezbedio kredit kod Svetske banke za Koridor 10. I oni dođu i kažu: obezbedili smo, ne znam, 600 miliona dolara za Koridor 10 i tu stave tačku. Ali Svetska banka uvek da 600 miliona, samo traži i vaše učešće. Odakle ćemo mi dati učešće? To je klasičan mehanizam Svetske banke, ona nikad ne finansira nijedan projekat 100%, nego je učešće nekad 30%, nekad 50%, nekad i više. Mi nismo obavešteni koliko mi treba u tome da učestvujemo, a, s druge strane, ova privreda nije u stanju da podnese takve budžetske rashode koji će to sve finansirati. Tako da pretpostavljam da je sada glavno pitanje Srbije da nađe meru, i čak mislim da će i naći. Mi smo ipak jedna mala ekonomija i u Srbiji živi narod koji može da izdrži i da ne ide na letovanje i da godinu dana nosi stare cipele, a da ne dođe do velikih socijalnih tenzija. Smatram da ukoliko Vlada izbegne neke druge političke opasnosti koje je pritiskaju i snađe se u skladu sa nekim procedurama i recepturama koje su u ekonomskoj nauci odavno savladane, da će Srbija možda već kroz godinu i nešto dana ponovo uhvatiti neki tempo rasta koji je u suštini pitanje života i smrti Srbije.

Da li će NIS biti prodat Gaspromu ili neće, to ćemo videti, ali sva je prilika da će se nešto dogoditi s tom firmom. I sad, u situaciji ključnoj za sudbinu NIS-a, iz Tadićevog kabineta na čelo Upravnog odbora dolazi gospođa Jeftimijević-Drnjaković, koja ima dve godine staža u predsedničkom kabinetu, u biografiji joj piše da je imala iskustva sa humanitarnim radom i da je bila na nekim treninzima u Svetskoj banci. Izvinite, molim vas, NIS obrće 2 milijarde i 200 miliona evra godišnje, naftna privreda nije uopšte jednostavna privreda i vrlo je komplikovana situacija u kojoj se trenutno nalazi, jer je u pregovorima sa Rusijom. Može te pregovore da vodi Vlada, ali bez softvera koji daje ta kompanija Vlada je u pregovorima nemoćna. A Demokratska stranka ili Boris Tadić kao predsednik, pretpostavljam da bez njegovog znanja to imenovanje nije moglo biti izvršeno, postavlja jednu neiskusnu ženu na takvo mesto. Osim toga, pored gospođe Jeftimijević-Drnjaković, koja je apsolutno neiskusna, u Upravni odbor se ubacuje gospodin Aleksandar Ćirilović, čovek koji je u naftaškim krugovima poznat po više afera. On je pre 7-8 godina bio pred suđenjem, pa je tužilac naprasno odustao od gonjenja zbog neke falš-kompenzacije u kojoj je obećavao lokomotive za derivate koje je izvukao. Pre dve godine je opet bila afera u Rafineriji Novi Sad, gde je izvučena neka roba pod hipotekom, zbog čega je oštećena strana, gospodin Vukobrat, tužio NIS kod riječkog suda, pa je čitav jedan tanker od 100.000 tona bio pod blokadom mesec dana, jer je on u celoj toj operaciji navodno oštećen, a taj Ćirilović je bio menadžer jedne kompanije Trizon čiji je vlasnik Zoran Trifunović pobegao sa saslušanja pred sudom u Novom Sadu, otišao u inostranstvo i tako dalje. Prema tome, za Naftnu industriju Srbije, za jednu ogromnu kompaniju koja strašno mnogo utiče na finansijski i privredni sistem Srbije, opredeliti se za takva dva rešenja, to je prosto skandalozno. Slično, ali ipak različito je postupio novi ministar energetike Škundrić. On je, recimo, za pomoćnika zaduženog za naftu i gas postavio fudbalskog sudiju Mrakića. Ja sam pokušao da se raspitam kakve veze Dušan Mrakić ima sa energetikom – ima neke veze u smislu poznanstava, prijateljstava, lanca međuuslovljenosti i tako dalje, ali očigledno čovek tek treba da se uči nafti i gasu, a to je ključno mesto za pregovore sa Rusima. Tako da mi sada na izvestan način ekipiramo našu stranu stola u poslednjim metrima pregovora sa Rusima nekompetentnim, neiskusnim ljudima ili ljudima iz nekog desetog filma. Pa, to je gotovo komično.

Da sam ja car, ja bih Vojvodini dao daleko veću autonomiju, jer smatram da je ekonomski interes, pre svega razvojni interes Vojvodine, jedan od prioritetnih interesa Srbije. Pazite, u Skupštini Vojvodine po Ustavu Srbije se sad odlučuje o 20% sredstava koja se za javnu potrošnju skupe u Vojvodini. Znači, ako kažemo da je budžet Vojvodine 7% državnog budžeta, a Vojvodina doprinosi 35% državnom budžetu, očigledno je interes Srbije da Vojvodina što pre napreduje, jer će četiri petine prihoda biti daleko veće ako se Vojvodina razvije, a ja verujem da bi veći stepen autonomije Vojvodine doprineo njenom ubrzanom razvoju. Drugo je priča o tom pokušaju desnice da vrati priču i retoriku u neko vreme kad je Vojvodina bila kvazifederalna jedinica. Vojvodina se u međuvremenu promenila, niko više ne zagovara neki Ustav Vojvodine sličan onom iz 1974. godine, ali to je upravo ono što nervira tu desnicu iz Beograda. Oni sanjaju da neko iz Vojvodine zatraži neki federalni status. Većina vojvođanskih političara se upirala da dokaže da oni ne traže isto što i 1974. godine, međutim, to desnicu nervira, oni bi da Vojvodina traži isto, pa da njihova retorika dobije na snazi.

I sad imate jednu apsurdnu situaciju, na primer, ta famozna Srpska akademija nauka na Izvršnom odboru SANU pokreće pitanje šta će nama Vojvođanska akademija nauka. Pa, nije pitanje šta će njima, to ja razumem, njima ne treba, ali oni u pozadini misle da treba da imaju monopol nad celom naukom na celoj teritoriji Srbije, gde god je državni suverenitet Srbije. Oni ne znaju da je inicijator za stvaranje Vojvođanske akademije nauka i umetnosti bio pesnik Vasko Popa, čovek koji je napisao možda najlepše pesme na srpskom jeziku i koga Srpska akademija nauka nikad nije htela da primi jer je bio Rumun iz Vojvodine, nije bio Srbin. On je bio taj koji je rekao: ako u SANU ne može niko ko nije Srbin, hajde da napravimo Vojvođansku akademiju da i Mađari i Rumuni i drugi građani Srbije dobiju mogućnost da uđu u nju. Naravno, što se mene tiče, ja ne mislim da je posebno važno biti akademik, možda je nekom drugom važno, ja to uvažavam. Ali da dođe do toga da Izvršni odbor SANU čak pokrene kod Ustavnog suda parnicu protiv svoje konkurencije?! Pa kažu: šta će Vojvođanska akademija kad mi imamo tamo ogranak SANU. Po toj logici, šta će novosadski Dnevnik, kao list u Vojvodini, kad može biti ogranak Politike? Ili da ovde napravimo ogranak Crvene zvezde, fudbalskog kluba? Ali poenta nije samo u tome, to je samo pojavni oblik. Akademik, potpredsednik SANU, Ljubiša Rakić jednostavno za Blic kaže da je glavna delatnost SANU ocena stanja u društvu, vrednovanje stanja u društvu, ne kao ranije, pamfletsko, misleći na Memorandum, nego, kaže, naučno argumentovano ocenjivanje stanja u društvu. Tu je poenta, odatle dolazimo i na ovaj zaključak Izvršnog odbora o tome da li treba Vojvodini ili ne treba Vojvodini Akademija. Pa, valjda Vojvodina treba da kaže je l’ joj treba ili joj ne treba akademja, jer će Vojvodina iz svog džepa to i plaćati. Ocenjivanje stanja u društvu, naučno argumentovano, nigde na svetu nije zvanična funkcija nijedne akademije. Svaki akademik svake akademije u svetu može da ocenjuje stanje u društvu kao akademik, ali da sama akademija, kao neki CK nauke, na svojim organima glasa usaglašava, podnosi amandmane i iznosi dokumente o stanju u društvu, to je besmislica. To nijedna akademija ni u jednom demokratskom društvu nije radila, sem sovjetske Akademije, koja je bila prirepak CK i države. To ni u Srbiji nikad nije radila nijedna prethodnica Srpske akademije nauka i umetnosti. Bilo je pokušaja u vreme ministrovanja Koste Cukića, kad je Vladimir Jovanović tražio da se za počasne članove izaberu evropski liberali i italijanski karbonari, ali to je onda sprečeno. Prema tome, Srpska akademija nauka i institucija na čiju tradiciju ona nastavlja nikad se nisu mešale u politiku, sve do vremena Koste Mihajlovića i Dobrice Ćosića.

U poslednjoj rečenici tog intervjua akademika Rakića Blicu – u nedelju je objavljen – njemu se gotovo kao lapsus omaklo „Srbija mora sarađivati s Rusijom da bi se modernizovala“. Ja ne znam u čemu je to Rusija odmakla u modernizaciji pa da mi sada preuzmemo neki obrazac te modernizacije. Svaka čast, naravno, Rusiji i svaka čast tradicionalnoj vezanosti Srbije za Rusiju – uostalom, u prvom članu prvog Sretenskog ustava piše da Kneževinu Srbiju garantuju ne samo Otomanska carevina nego i Carevina Rusija. Znači, Rusija je na izvestan način bila babica Srbije, pa moramo razumeti tu vezanost Srba za Ruse, ne samo versku, već, eto, i istorijsku. Prema tome, gospodinu Rakiću se opet omaklo gde mi treba da tražimo obrasce modernizacije. Po mome dubokom mišljenju, kad se govori o modernizaciji Srbije mi moramo da gledamo taj takozvani slobodni svet. U tom smislu u Aziji nemate demokratije, jer nije bilo tržišta i obrnuto, nema tržišta tamo gde nema demokratije. Videćemo šta će se dogoditi u Kini, neće moći dugo da ostane tako da imate tržište s jedne strane, a s druge strane politički monopol jedne stranke. Prema tome, ne može sam ekonomski razvoj da dovede do modernizacije. Imate čuveni slučaj Irana, imali su ogroman ekonomski razvoj, ali političkog razvoja i političke demokratizacije nije bilo, i to je puklo.

Ako Srbija uspe da skine sa leđa taj ranac sa kosovskim kamenjem, i onaj drugi ranac sa ratnim zločinima po bojištima nekadašnje Jugoslavije, moći ćemo uspravnije koračati po Evropi i ka Evropi i brže ćemo i izgraditi institucije, jer će one snage koje nas koče i zaustavljaju prosto izgubiti tlo pod nogama. A vidimo, evo, već posle ovog trenutnog ishoda kosovske krize, da imamo gužvu, konfuziju na desnici, da ne kažem paniku. Oni sad pokušavaju da se nekako reorganizuju, ali mislim da to neće lako ići, jer je tlo nestalo. Ne slažem se, odmah da kažem, sa tom strategijom pre svega Demokratske stranke – hajde da uzmemo ponešto iz tog starog cegera radikala i Koštunice, hajde da im uzmemo priču o Kosovu, eto, isporučili smo Karadžića, bilo je demonstracija, 200 ljudi je mesec dana šetalo… E, a sada nećemo dalje, jer to destabilizuje Srbiju. Ne vidim da je Srbija bila destabilizovana i mislim da je vlast mogla mnogo pre da smiri stvari, ali to se po meni uklapa u izvestan osećaj da u samim demokratskim snagama i dalje vlada ta ideja da ne treba da bacimo sve od onoga što su u političkom nasleđu dali Šešelj i Koštunica, već treba da uzmemo nešto od toga da bismo stabilizovali njihov uticaj. To bukvalno usporava Srbiju, jer ne možeš da aktiviraš Sporazum sa Evropskom unijom. Mislim da je sada prilika da se Srbija što pre oslobodi tih tereta, tim pre što je i sam narod poplašen zbog ekonomske krize. A ljudi su kad se plaše ekonomske krize spremni štošta da progutaju, i ono što im se možda i ne sviđa, ako samo uspeš da ne dozvoliš da dođe do katastrofe. I veoma je važno ne dozvoliti da Srbija sklizne u neku ekonomsku katastrofu, jer to bi onda opet značilo sunovrat u staro blato u kojem smo se valjali za vreme Miloševića i kasnije. Sve je pitanje vremena, tajminga i osećaja kakve se doista promene odigravaju. I taj evropski raj je stalno u promenama, na kraju  možemo doći tamo kada zabava bude već završena i kad ostane samo da se peru sudovi.

Svetlana Lukić: Sinoć je istoričarka Dubravka Stojanović govorila o liberalizmu u Srbiji na liberalnom četvrtku Liberalno demokratske partije. Tamo je morala da održi ozbiljno predavanje na zadatu temu, a za vas Dubravka priča popularnu verziju sa mnogo smešnih detalja.

Dubravka Stojanović: Liberalno-demokratske ideje su dolazile u Srbiju skoro u istom trenutku u kojem su se pojavljivale u Evropi. Knjige glavnih liberalnih i demokratskih mislilaca prevođene su u Srbiji svega dve-tri godine nakon što bi izašle na originalnom jeziku, i to već od četrdesetih godina 19. veka. Na osnovu tih ideja i tih knjiga vremenom su počeli da se pišu prvi zakoni. Važno je reći da su ti zakoni u velikoj meri bili gotovo prevedeni sa stranih jezika, dakle, da oni nisu čak ni tumačeni nego bukvalno prevođeni. Toga je uvek bilo, ali je to uvek na kraju dovelo do toga da se sve toliko uvrne, promeni, da mane tih prevedenih zakona toliko metastaziraju da se izgubi svaka veza sa evropskim uzorom koji je preuzet. Ono što je važno kad  se uopšte govori o liberalnoj demokratiji to je da su definicije veoma različite. Kao minimalna definicija može da posluži da ta demokratija podrazumeva određeni skup institucija i procedura u donošenju odluka. Ako tako posmatramo, onda je srpski slučaj sasvim okay i sve je u skladu sa Evropom još od poslednjih decenija 19. veka, tu nema nikakvog spora. Međutim, problem je što su se analize naših istoričara, politikologa, pravnih istoričara završile na tome. Je l’ Ustav okay, jesu zakoni okay? Jesu.  Jesu li institucije napravljene, imamo Skupštinu, Vladu, sudove, jesu li, kao, odvojeni? Jesu. Dakle, sve je u redu. Međutim, nije se nikad otišlo dalje da se vidi kako to funkcioniše, gde je zapravo sistemska greška koja dovodi do toga da se stvari vrlo brzo izvrnu u sopstvenu suprotnost. Ovo o čemu je ovde danas reč jeste nešto što je veoma važan deo demokratskog poretka, jer su teoretičari u analizama demokratije došli do toga da ova minimalna definicija ne može da stoji, da ona nije dovoljna da bi jedno društvo bilo demokratsko, da društvo mora da ima i određenu vrstu usvojenih ideala po kojima funkcioniše. I na kraju da ima, naravno, i određenu vrstu političke kulture koja omogućava da takav sistem uopšte funkcioniše na način koji je predviđen.

Kada se govori o demokratiji obično se počinje od ideala Francuske revolucije, dakle,  o slobodi, jednakosti i bratstvu, i ja sam analizirala kako su ti ideali razumevani u srpskom 19. veku ili početkom 20. veka. Tu već sasvim sigurno možemo da nađemo objašnjenje zbog čega stvari ne mogu dobro da funkcionišu. Naši istoričari su uglavnom analizirali ideal slobode i zaključivali su, s pravom, da su ovi iz 19. veka sve lepo razumeli i naučili iz knjiga koje su doneli sa Zapada. Međutim, nerešiv problem nastaje već kod drugog ideala, a to je ideal jednakosti. Jednakost je na razne načine ulazila u istoriju ideja, ona je jedan od ključnih ideala Francuske revolucije, međutim, njeno liberalno razumevanje jeste pre svega jednakost građana pred zakonom. Kod nas se to gotovo nikada nije razumelo na taj način i kod nas građani nisu bili jednaki pred zakonom iz prostog razloga što mi ni pravnu državu nismo usvojili kao ideal, već je ona uvek bila partijska. Ali, drugi problem je u tome što je jednakost ovde obgrljena kao glavna vrednost, ali se ona razumela na način suprotan od njenog izvornog smisla. Ona se ovde razumela kao društvena jednakost, dakle, ne kao pravna nego kao društvena, i to ne kao pravo svih ljudi da imaju iste socijalne mogućnosti, nego kao obaveza svih ljudi da ostanu socijalno isti, da se slučajno niko ne obogati, da komšiji crkne krava. Takva vrsta razumevanja ideala jednakosti logično je proizlazila iz tipa društva koje smo imali u Srbiji sve do Drugog svetskog rata, dakle, društva zaista pretežno jednakih, gde je 87% stanovnika činilo seljaštvo, a gde je preko 50% tih seljaka imalo svega do 2 hektara zemlje. Imati do 2 hektara zemlje, sa drvenim ralom i volovima, značilo je da vi već u februaru nemate šta da jedete.

Dakle, to je ta društvena matrica koja želi da se zadrži na svaki način, da iz nje niko ne iskoči, da se društvo nikada ne stratifikuje, da se ono nikada ne promeni, da se ono nikada ne modernizuje, zbog toga što se u takvoj jednakosti videla neka vrsta zaštite, tu smo mi sigurni. Jer, ako se to dovede u pitanje, ako krene društveno raslojavanje, mi se nalazimo u sasvim nepoznatoj situaciji i onda dolazimo do te ideologije o kojoj je pre svih mnogo pisala Latinka Perović, mada ju je najbolje definisao zapravo Dobrica Ćosić kada je rekao: zaostalost kao prednost. Dakle, tu se ta naša zaostalost, ta jednakost u siromaštvu vidi kao prednost, neka vrsta naše kolevke iz koje se plašimo da izađemo. Mnogo pre Dobrice Ćosića, još devedesetih godina 19. veka, jedan britanski putopisac, Vivijani, prolazio je kroz Srbiju, i napisao je putopis “Srbija, raj siromašnog čoveka”. To je otprilike to. Dakle, mi smo sigurni ako smo svi isti, bez obzira što smo siromašni, bolje je i to nego da počnemo da ulazimo u neke rizične socijalne situacije u kojima će svaki pojedinac morati da se snađe, što za njega može biti bolno. Dakle, glavni strah je, u stvari, da se mi ne nađemo sami kao pojedinci pred nekim problemom.

Pročitaću vam jedan citat iz dnevnog lista Samouprava, koja je pripadala Narodnoj radikalnoj stranci koja je vladala Srbijom više od 50 godina, koji prosto to formuliše kao ideologiju, kao doktrinu. Tu se kaže: „Prelazeći iz patrijarhalnog života, u kome su starešine zadruge primale na sebe brigu o napretku i dobru cele zadruge, dakle, prelazeći iz tog života u drugi, u kome se svaki član morao brinuti o sebi, svaki je pojedinac bio slabiji za rad i razni su štetni uticaji jače na njega delovali.“ Ovo je prosto neka vrsta proklamacije nečega što bismo mogli da nazovemo nacionalnim sindromom Petra Pana. Dakle, kako da jedan narod ne odraste, kako da mi ostanemo u toj kolevci gde će, kao što oni otvoreno kažu, starešina zadruge primati na sebe brigu o celoj zadruzi. Mi da slučajno ne mislimo ništa, on da misli, odgovornost ne može da snosi, jer pozicija nije izborna, nego on dok ne umre na tom mestu nema principa odgovornosti. On da misli, on da nosi brigu, a mi svi da ostanemo u fetusnom položaju, u mekoj utrobi te zajednice, jer sve drugo je vrlo rizično. Ako se izađe, ako pojedinac digne glavu, to je krajnje opasno, i, kao što na kraju kaže, onda su tu i štetni uticaji koji mnogo lakše jednog pojedinca zbune, nego kad smo mi zajedno. Onda ti štetni uticaji dolaze sa svih strana, zbunjuju nas, muče nas stranim jezicima, muče nas da učimo razne stvari, a ovako, kad smo zajedno, brate, ne mora ništa.

I kad smo došli već do ovog nivoa analize, već sam srušila ono što sam na početku rekla – nema onog pojedinca. Ono što su oni fino naučili, Stjuarta Mila, sve su pročitali, sloboda pojedinca ograničena je slobodom drugog, ali ovde nema više tog pojedinca, jer ova topla utroba zajednice je mesto gde se mi očigledno bolje osećamo i koja nam se preporučuje kao socijalni model. Dakle, glavna stvar u Skupštini bila je da se ismevaju građani, a naročito oni koji su nešto obrazovaniji od inače gotovo nepismenog proseka. To je, onako, jedna vrsta sporta i u novinama i u Skupštini, kad god ne znate šta da kažete onda je zgodno da protivnika, koji je, znamo, uvek neprijatelj, opaučite – ili time da njegova žena nosi šešire i midere, što samo po sebi nije dobro, treba da nosi suknje i marame, ili time da je suviše obrazovan. Onda je jedan od najpopularnijih poslanika, recimo, vrlo često ponavljao svoju misao „dok je u ovoj zemlji bilo manje pismenih, Hrist je po ovoj zemlji hodao“. Dakle, to je taj koncept, čim se opismenite vi dignete glavu iz one tople kolevke i tu već nastaju problemi. Ali pored te retorike, pored tog verbalnog sporta, jer je to najbolji način da nekoga uvredite, to se onda pretakalo i u zakone.

Možda nisam dosad navodila primere u slučaju Beograda. Kada se, recimo, raspravlja o Beogradu u Narodnoj skupštini Srbije, o tome da treba odobriti neki zajam, kredit za kanalizaciju ili za vodovod, poslanici onda kažu da Beograd nikako ne bi smeo tako da se razvije zato što bi onda to bilo neravnopravno. Evo nekoliko citata: „to bi izgledalo na bosog kicoša koji ima cilindar“, znači, kicoš je, kao, dole bos, a gore stavio cilindar; ili „to bi izgledalo kao da je na jednu nogu obukao lakovane čizme, a druga da bude bosa“, ili „to je kao seljak sa svilenom amrelom“. Dakle, razvoj Beograda kočio se takvim argumentima, nikako se ne sme dozvoliti da Beograd suviše napreduje, da se napravi tolika razlika između Beograda i, što bi oni rekli, ostatka našeg naroda. To je u principu zaista kočilo razvoj Srbije i mnogi istoričari koji se suprotstavljaju ovom tumačenju hoće da kažu da je to deo demagogije, da se to koristilo u predizborne svrhe, da će železnica promeniti naše društvo, uvesti nešto na šta mi nismo navikli i tako dalje. Latinka Perović je pisala o tome kako Skupština nije izglasala zakon o narodnom zdravlju zato što se pošlo od toga da je naš narod prirodno zdrav, pa nije potrebno uvoditi lekare, vakcinacije i ostale stvari. To ide do onih primera koje sam već u Peščaniku navodila, kada su izglasani zakoni protiv toga da se u Beogradu dižu dvospratnice zbog toga što one suviše štrče i vređaju naš narod, to, kako su oni govorili, podilazi čuvenim beogradskim milionerima, a možete misliti milionere koji podignu drugi sprat i tako dalje.

Treći ideal, ideal bratstva, je najkomplikovaniji u teoriji, postoje mnoge rasprave o tome šta on zaista znači, ali jedna od mogućnosti da se on razume jeste da se tumači u nacionalnom ključu i da to onda bude koncept nacionalne zajednice i nacionalnog jedinstva. Ono što je ovde posebno važno da se razume jeste da je u demokratskoj teoriji jedna od ključnih stvari da ta tri ideala, ideal slobode, jednakosti i bratstva budu ravnopravni. Dakle, da oni samo kontrolišu jedan drugog kako bi društvo napredovalo, ali da se nikako nijedan od njih ne može isticati kao važniji od drugih, da oni samo ako su ravnopravni mogu pomoći društvu da se zaista razvije. Kad dođemo do ideala nacionalnog u našem istorijskom iskustvu, mi u svim tekstovima možemo odmah videti da ti ideali nisu ravnopravni i da su oduvek postojali jasni prioriteti i da je, ako napravimo top-listu tih prioriteta, nacionalni prioritet bio daleko ispred svih drugih. Jednakost je, kao socijalna jednakost, dolazila na drugo mesto, a sloboda pojedinca ostajala zaista zatvorena u časopise, biblioteke i možda univerzitetske učionice u kojima se o njoj raspravljalo, ali uvek je bila na onom položaju da ćemo do toga možda doći ako jednog dana ostvarimo ono što se zna da je najvažnije i što je na prvom mestu.

Mogu opet da vam navedem jedan citat, sada iz Odjeka koji je pripadao Samostalnoj radikalnoj stranci. Tu pišu Skerlić, Grol, Ljuba Davidović, Ljuba Stojanović, tu su najliberalnija imena srpske intelektualne i političke istorije i tu u jednom članku otvoreno piše: „Toj politici“, misli se na nacionalnu, „moraju biti subordinirani svi politički prohtevi“. Dakle, subordinacija, to je sad već vojni termin, tu se čak ne govori delikatnijim rečima kao što je hijerarhija. Ne, subordinacija. Kažu dalje: „ne sporimo važnost diferenciranja političkih ideja“. Pazi, ne spore važnost. Oni su studirali u Parizu, oni su doneli tu ideju pluralizma, demokratije i tako dalje, ali kažu da ne spore važnost diferenciranja političkih ideja, i nastavljaju: „ali moramo reći da unutrašnje slobode“, to je ona sloboda pojedinca, „ne smeju preći granice korisnosti za onaj uzvišeni i veći naš zadatak“ – pri čemu se ni ne objašnjava šta je taj veći zadatak, jer se u to vreme podrazumeva da je u pitanju takozvano nacionalno oslobođenje i ujedinjenje. I taj argument ćete naći u svakom zakonu koji se tada postavio. Zakon o slobodi štampe – da li nam treba sloboda štampe ili ne treba, a oni se na kraju dogovore da može, ali ne mora baš da se preteruje u tome, jer, opet ću vam pročitati citat da bih dokazala ovo što govorim, „neoslobođeno srpstvo za sada ne traži od nas slobodan zakon o štampi, nego traži jedinstvo i slogu našu i naše bratsko pregnuće za njihovo oslobođenje“. Eto kako rešiš svaki problem; ne može sad sloboda štampe, čekaj da se završi nacionalno oslobođenje pa ćemo lako. Ne može sada put, ne može sada bolnica, ne može sada škola, ne može sada… Ne može ništa. Čekaj, neoslobođeno srpstvo traži od nas da se sačeka, zna se koji je prioritet, a onda će to sve kliziti jedno za drugim. E, jedino što se taj nacionalni problem dva veka ne rešava, niti može da se reši, a svi večito čekaju u predsoblju. Međutim, nije problem bio čak ni samo u, što bih ja rekla, hijerarhiji, a oni, bogami, subordinaciji, nego – i tu sad mislim da dolazi do ključnog nesporazuma – što su se ovaj egalitarni ideal jednakosti, odnosno egalitarni način razumevanja jednakosti i ovaj nacionalistički model bratstva zapravo spojili u jedno i što se takva socijalna jednakost, koja podrazumeva da svi budemo isti, isti u siromaštvu, videla kao uslov nacionalne kompaktnosti. Dakle, samo ako smo mi na taj način isti, ako ne da bog da se neko obogati, onda smo nacija i onda možemo da razvijamo taj naš patrijarhalni model identiteta koji je onda izvor svake naše snage.

To je ključno i najdublje mesto do kojeg se može prodreti ovom vrstom analize, tu se ta patrijarhalna matrica društva pokazuje u stvari kao čuvar određene vrste identiteta, a ona je neka vrsta garancije da ćemo mi dobro ratovati. Dakle, mi moramo da čuvamo društvo jednakih u siromaštvu da bismo sačuvali naš nacionalni ideal, jer samo on nam može omogućiti da ratujemo onoliko koliko je to potrebno da bismo to konačno završili. Evo, mogu da navedem jedan primer, naime, Srbija spada među prve zemlje u Evropi koje su sistematski stipendirale žensko školovanje, što je potpuno neverovatno za jednu zemlju u kojoj je bilo preko 80% nepismenih ljudi. Srpska država je sistematski plaćala univerzitetsko školovanje ženama, pa pošto tada nije bilo naših univerziteta one su uglavnom školovane u Švajcarskoj. I tu je proizvedeno nekoliko žena lekara, žena arhitekata, ali je problem nastajao što drugo zakonodavstvo nije bilo usklađeno sa ovom inače plemenitom namerom države da te žene školuje. Kad bi se vratile u Srbiju one na osnovu postojećeg zakona o radnim odnosima nisu mogle da rade kao lekari ili kao profesorke ili kao inžinjeri, jer po zakonu žena na to nema pravo. Prema tome, država je potrošila pare, one se vrate i ništa od toga nema, one mogu da rade kao medicinske sestre, kao učiteljice, kao crtači u biroima, ali ne mogu da dobiju zvanje koje dobijaju njihove muške kolege.

Prva grupa žena, u ovom slučaju lekarki, obratila se 1904. Skupštini s molbom da se njihova radna prava ujednače sa muškim kolegama. To je pokrenula jednu neverovatnu skupštinsku diskusiju koja je beskonačno trajala, užasno zabavljala poslanike koji su se ređali jedni za drugim za skupštinskom govornicom, sve dovijajući se ko će biti duhovitiji demagog, i onda, kada se približilo konačno glasanje o tom predlogu, počeli su da se koriste stvarni argumenti. Na kraju je jedan broj poslanika izlazio za skupštinsku govornicu i govorio da se to ženama ne može dozvoliti, jer ako žene počnu da rade onda će da se promeni naša patrijarhalna porodica. A, kažu oni, nismo mi isto što i drugi narodi pa da možemo tek tako tu porodicu da promenimo, mi moramo, kažu oni, da držimo našu porodicu patrijarhalno, jer je ona nama neophodna – radi čega? Radi nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja. Evo, da i ovo potkrepim  jednim citatom, volim da uvek imam pri ruci neki dokaz za ono što govorim. Jedan poslanik, recimo, u toj raspravi kaže: „Ostav’te srpsku ženu neka na miru u svome domu kosovskim i senjskim pesmama uspavljuje buduće osvetnike Kosova“. Ne može biti jasnije, dakle, to Kosovo stoji u tom zamrznutom položaju od 1389. godine, ono je pitanje svih pitanja i sve možete time da zakočite, pa i pravo lekarki da budu lekari.

Ili, moj omiljeni primer o kanalizaciji Beograda, prosto ne mogu da odolim, to mi zvuči kao suštinsko pitanje. Pričali smo već u Peščaniku, o kanalizaciji se diskutovalo 35 godina, do konačne izgradnje kanalizacije sve je teklo ulicama, širile su se zaraze, svima je bilo jasno koliko je to opasno, ali se odluka o kanalizaciji iz mnogih razloga nikako nije mogla doneti. Citat: „Ako budemo na štetu ovog naroda ulepšavali Beograd“ – dakle, ne radi se o kanalizaciji, nego o ulepšavanju Beograda – „nećemo moći da izvedemo na bojno polje onakve vojnike kakve bi trebalo da izvedemo“. Što će njega kanalizacija da spreči da izvede vojnike? Ja stvarno to ne mogu da razumem. Eno, Velika Britanija, koja je u tom trenutku imala i kanalizaciju i žene lekare, bila je imperija na svim kontinentima, dakle, nije je to sprečilo u ratovanju. Ali ta stvar ovde koristi zapravo da vi sprečite bilo koji razvoj i da i dalje zadržite sve u toj toploj utrobi iz koje niko ne sme da podigne glavu.

Dakle, greška je nastala već u načinu na koji su se stvari razumele. Sad kad je  Barak Obama pobedio, ako ste gledali naše televizije videli ste da su svi pričali samo o tome šta Barak Obama misli o Srbiji i da li ovo sad za Srbiju znači neku promenu. To znači da vi stvarno ne razumete šta znači velika sila, to znači da vi stvarno ne razumete ništa o Sjedinjenim državama i današnjem svetu, to znači da vi ne razumete dramatičnost finansijske svetske krize i svih drugih kriza kojima treba da se bavi Barak Obama. Ne, vi sedite i zanima vas šta Barak Obama misli o Kosovu. Mi često o tome govorimo u Peščaniku i naravno da je to ta odlepljenost od realnosti, ali ovom vrstom analiza ja hoću da ukažem na vrlo duboke korene te odlepljenosti od realnosti ili tačnije, korene pravljenja sopstvene realnosti. To je realnost materice u kojoj je nama toplo i fino i, u stvari, jednog užasnog straha od promene, od sveta koji ne poznajemo, straha koji nas  potpuno parališe kao mačkice kad izlete pred farove automobila i stanu.

Ovde se globalizacija razume samo kao pretnja nacionalnom identitetu, pa slušamo „nećemo hamburger, hoćemo pljeskavicu“, to je naš odgovor na globalizaciju. I ovde se uopšte ne razume da ovi ljudi koji se bune protiv globalizacije i napadaju G8  i ostale sastanke putuju svuda po svetu da bi mučili velike sile. Oni o tome govore sa suprotnih, levih, pozicija, oni govore o tome zato što globalizacija znači drastično siromašenje siromašnih i drastično bogaćenje bogatih, zato što Nike patike šiju mala deca u Kambodži. To je problem antiglobalista. U Srbiji nema reči o tom problemu. Eto, recimo to je jedan od trenutnih potpunih idejnih nesporazuma, a njih je naravno još jako mnogo. I sad, ti imaš jedno američko društvo koje je užasno komplikovano, koje ima strahovite probleme, koje je umešano u nekoliko ratova, koje ima vrlo ozbiljnu inflaciju koja se nije priznavala do pre nekoliko nedelja, jer tom inflacijom su se plaćali ti preskupi ratovi, što uvek ide na račun društva. Ti sad imaš pucanje svetske krize za koju niko ne može da pretpostavi šta će se desiti.

Sticajem okolnosti, baš ovih dana sam na fakultetu predavala ekonomsku krizu 1929. godine, pa smo mogli da poredimo. Mnogi su govorili da je Barak Obama u situaciji Ruzvelta koji je izabran 1932. godine. Ne, Ruzvelt je izabran posle tri godine ekonomske krize, bilo je potpuno jasno tada šta ta kriza znači, kolike su njene strahovite dimenzije i kakve su njene užasne posledice. Barak Obama dolazi u trenutku kraha, kad nemamo pojma još šta će ta kriza izazvati u sada stvarno globalnom svetu; tada se nisu američke patike Nike proizvodile u Kambodži, što se dešava sada. Koje su posledice po Kambodžu, koje su posledice po Kinu, koje su posledice za Japan, Latinsku Ameriku sada kada je svet zaista u ekonomskom i finansijskom smislu zaista globalan? Prema tome, ta dimenzija se ovde uopšte ne vidi. Vidiš, kažu, kako je dobro ispalo što mi nismo u tom bankarskom sistemu, ili, vidiš što je super što mi ove kredite nismo imali, jer sad ne možemo da puknemo kao što će da pukne ostatak sveta. Mi smo opet i ovu krizu uspeli da razumemo iz te perspektive da je baš dobro što smo mi od svega toga izolovani, ne razumejući uopšte da će nas to zbog toga pogoditi još više i trajati još duže, baš kao što je bilo slučaj sa krizom 1929. koja jeste zakasnila zbog naše tadašnje izolovanosti, ali je zato trajala mnogo duže i sa suštinski ozbiljnijim posledicama. Američko društvo neverovatno reaguje na ovu krizu. Dakle, ovaj slom oseća svaki američki građanin, za razliku od našeg koji neće ni da razmišlja o tome. Evo, recimo, jednog podatka koji sam čula od mojih kolega tamo: pošto penzije, naravno, nisu državne nego su bile u privatnim fondovima, oni su sada izgubili 15 godina svog penzionog fonda u koji su investirali. Ljudi s kojima sam razgovarala imaju sad šezdeset godina i izračunali su da moraju još najmanje petnaest godina da rade – u Americi to mogu univerzitetski profesori – znači, morali bi da rade do neke 75-80. godine da nadoknade ovo što im je u jednom danu uradila kriza.

Šta čine američki građani u takvoj situaciji? Odlučuju se za krajnje rizičnu opciju, masovno daju glas čoveku koji nudi veće reforme nego što su viđene u poslednjih četrdeset i više godina, dakle, najveće reforme posle Kenedija. I taj čovek je pri tom crn. Mislim, naravno da sad već ulazim u veoma ozbiljne špekulacije kakve sebi kao istoričarka ne bih smela da dozvolim, ali mogu da se kladim da bi ovde većina glasala za nešto poznato, za starijeg čoveka, jer će paziti šta radi, pa za tu opciju koja je ionako bila na vlasti, bez obzira  što je ta ista vlast upropastila zemlju, kao što je Džordž Buš očigledno upropastio Ameriku, ali ovde bi se ponovo glasalo za tu opciju jer je ona poznata, jer je to taj sindrom Petra Pana i tople materice, samo da ne porastem. Prema tome, taj odgovor na izazov, a izazov je finansijska drama i potpuni krah koji neki s pravom zovu bankrot američke države, njihov odgovor je revolucionaran: hajde da probamo nešto potpuno drukčije. Društva koja imaju snagu da na taj način reaguju na krizu jesu pobednička društva i jesu društva koja mogu da idu dalje. Društva koja konzervativno reaguju na krizu, koja nemaju snage da se suoče sa izazovom jesu zapravo društva regresije. Ono što je impresivno delovalo na mene slušajući tu izbornu noć jeste što je ogromna većina intervjuisanih američkih građana rekla: on je dobar čovek za ovaj posao. Svi su ponavljali „job“, dakle, tako se razume ta stvar – evo tebi ovaj posao na četiri godine, pa vidi šta s njim možeš da uradiš. Ovde se politika nikada nije videla kao posao, ovde se ona videla kao ljubav, kao strast, kao mržnja, dakle, pre svega na jednom potpuno emotivnom planu. Pa sad malo volimo jednog vođu, pa ga posle ne volimo, pa ga onda ubijemo, pa onda volimo sledećeg i tako dalje. Dakle, ovde se politika nije razumela na taj način „evo ti posao, pokaži šta znaš, a mi ćemo ti za četiri godine pokazati šta smo o tome mislili“. To je miljama daleko od nas, a to je, naravno, temelj svakog modernog društva.

Svetlana Lukić: Hvala vam što ste slušali još jedan Peščanik, pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić, doviđenja.

Emisija Peščanik, 07.11.2008.

Peščanik.net, 07.11.2008.