Ovog novembra, usred planetarnog političkog haosa, finansijske krize, ekološke krize, globalne krize identiteta kolektiva obilježenih religijama, nacijama i rasama, dobio sam neku gripu koja me zadržava u kući. Moj svijet se smanjio samo na ono što je meni važno i što mi čini dobro. A to znači: čitam. Ovog novembra u Americi su objavljene dvije knjige Roberta Bolaña, pa to sada listam, istražujem i tome zahvaljujući gripu podnosim lakše.
Roberto Bolaño je čileanski pisac, prilično neobične biografije. Kao dvadesetogodišnjak, 11. septembra 1973. godine, nakon državnog udara i pada Allendeove vlade, Bolaño je zatvoren, preživio, potom u Mexico Cityju pisao i objavljivao poeziju, a krajem sedamdesetih, razočaran (stanjem u politici i u literaturi), emigrirao u Evropu s namjerom da živi “izvan književnosti”. Početkom devedesetih, kao posljedica heroinske prošlosti, dijagnosticirana mu je bolest, njegova je jetra bila ozbiljno načeta, dani života odbrojani, pa je on, suočen s vlastitom smrću i iz potrebe da materijalno zbrine svoju familiju, počeo pisati prozu (poezija nikome kuću nije sagradila). I tako se Bolañovo pisanje pretvorilo u utrku s vremenom. U desetak godina napisao je impozantno djelo, ne znam kakva je evropska čitalačka reakcija na njegove knjige, ali je on ovdje, u protekle četiri godine, pretvoren u pravi mali kult, pa je zbog toga ovaj novembar kulturni događaj: objavljeno je njegovo kapitalno djelo 2666, pet međusobno povezanih novela (knjiga ima 1.000 stranica), i izbor pjesama Romantic Dogs.
Sve se Bolañove knjige, manje-više, bave nasiljem u Latinskoj Americi, ali on o tom nasilju piše s pomirenošću i lakoćom, valjda zbog toga što je to račun koji svodi čovjek koji je svjestan bliske smrti, pa na prošlost i svoj svijet gleda s druge strane. Njegovi likovi su pisci, kritičari književnosti, političari i sluge političara – novinari. Centralna priča u 2666 govori o stvarnim događajima s meksičko-američke granice, bavi se brutalnim ubistvima djevojaka u gradu Ciudad Juárezu koja se ponavljaju od 1993. godine do danas, a da njihove ubice nikada nisu pronađene i kažnjene. Bolañov književni svijet je, velim, obilježen nasiljem i bezakonjem, i ovdje, kao i u svim njegovim pričama, novelama i romanima, među zlikovcima važno mjesto zauzimaju pisci i novinari, a između njih i jedan koji se zove El Cerdo (Svinja), koji se povodi za životnom devizom – “distancirati se od onih koji imaju moć nikad nije dobro”.
O toj rečenici sam mislio jučer gledajući intervju koji je Fahrudin Radončić, vlasnik Avaza, dao lokalnoj televiziji Hayat. Intervju je najavljivan kao ekskluzivitet, ali se, nažalost, pokazalo da to nije razgovor, nije dijalog, već zajednički monolog dvojice istomišljenika. Uvijek me fascinira lakoća s kojom je neko spreman govoriti dugo, a ne reći ništa, a puno više od toga me fascinira novinarski trud da se simulira razgovor u kojem neće biti postavljeno niti jedno pitanje. Taj novinar, koji mi je u prošlosti bio drag čovjek, neodoljivo me podsjetio na El Cerda, kojem ne pada na pamet da se “distancira od onih koji imaju moć” (makar iz obaveze da štiti zakon profesije), ma koliko ta moć bila zloupotrijebljena. Ništa u toku tog razgovora nije rečeno, osim generalne tvrdnje da oni koji kritiziraju Dnevni avaz i njegovog vlasnika, kao i oni koji kritiziraju reisa Cerića, ne samo da nisu patrioti već direktno rade za projekt Srpske akademije nauka i umjetnosti, koja je ideološki jednom kreirala rat u Bosni, a sad, u miru, drugim sredstvima radi na njenom konačnom porobljavanju. (!)
Nije moguće da je u ratu podnesena onolika žrtva, onolika smrt za tako tužnu cijenu: da cijeli jedan narod sada gladan, obezglavljen i sluđen živi na rubu postojanja, a da za to vrijeme, skrivajući se iza njega, kao samoproglašeni vlasnici tog naroda, sebeljubivi sitnosopstvenici Radončić i Cerić zidaju svoje rezidencijalne zgrade, u čijim će se fasadama ogledati njihova moć. Nije moguće da su svi oni koji u toj oholosti i sitnosopstveništvu nalaze nešto sporno, pa na to javno stavljaju prigovor, da su oni neprijatelji izginulima i ovim što, gladni i sluđeni, žive na rubu postojanja. Nije valjda da ti na toj laži želiš ustanoviti novu bošnjačku stvarnost, Hadžifejzoviću!?
Što više čitam Bolañovu knjigu 2666, sve više meksički grad Ciudad Juárez poistovjećujem sa Sarajevom. Tako slični metodi održavanja moći, isto bezakonje, stvarnost potpuno opustošena političkom voljom zaštićene manjine, isto osjećanje napuštenosti, besperspektivnosti i izdaje. A jedan lik u priči kaže: “Sve nas je izdalo, uključujući radoznalost i iskrenost i ono što smo najviše voljeli.”
BH Dani, 05.12.2008.
Peščanik.net, 06.12.2008.
