Radio emisija 27.02.2009, govore: Vojin Dimitrijević iz Beogradskog centra za ljudska prava, Borka Pavićević iz CZKD i dramski pisac Biljana Srbljanović.

Svetlana Lukić: Iza nas je još jedan istorijski dan posle kojeg mnogo toga neće biti isto. Haški sud je presudio da je naša zemlja, Srbija, preko svoje vojske i policije, namerno počinila stravične zločine na Kosovu. Spisak grehova naše zemlje kreće se od namerne i planske deportacije do masovnih ubistava tokom marta 1999. Zapanjujuće je koliko se ovaj deo presude prenebregava u medijima, u kojima je glavna vest da je Milutinović olobođen i da se vraća redovnom linijom JAT-a.

Do juče zagubljeni predsednik Vlade ocenio je da su kazne za Šainovića, Pavkovića i ostale drakonske. Rasim Ljajić je rekao da će ovako visoke zatvorske kazne još više narušiti ugled Haškog suda među Srbima. Dačić i radikali brane sabraću u zločinu pokazavši još jednom da je u pravu nepoznati pisac Mahabharate, koji je pre nekoliko hiljada godina napisao da je preživeli neprijatelj kao neugašeni požar ili neotplaćeni dug – vremenom samo raste.

Neko je postavio prilično stupidno pitanje da li će oslobađajuća presuda Milanu Milutinoviću uticati na odluku Međunarodnog suda pravde u slučaju proglašenja nezavisnosti Kosova. Nagradno pitanje glasi – a šta vi mislite, kako na odluku Međunarodnog suda pravde može da utiče presuda Haškog suda da je država Srbija namerno i planski proterivala albansko stanovništvo naređujući mu da ode ili stvarajući atmosferu terora kako bi ga naterala da ode? Narednih godina ćemo živeti sve posledice ove rečenice i neće nam pomoći da se pravimo da ona nije izgovorena ili da je manje važna od toga kojom markom aviona se Milutinović vraća u zemlju.

Deo presude koja kaže da je naša zemlja Srbija preko svojih najviših državnih, vojnih i policijskih predstavnika organizovala i sprovela jedan zločinački poduhvat užasavajući je za sve nas. I oni koji toga nisu svesni su još jednom osramoćeni, a svet se još jednom podsetio kakva smo mi strašila. Ovaj deo presude otvorio je i realan prostor kosovskim Albancima za nove tužbe, a umanjio šanse Srbije pred Međunarodnim sudom pravde. To je jasno svima, sem onom stalno nasmejanom brbljivcu od ministra spoljnih poslova i njegovom samozaljubljenom nastavniku.

Jeremić je pre neki dan rekao da je odluka Međunarodnog suda pravde o legalnosti proglašenja nezavisnosti Kosova centar gravitacije njegove i Tadićeve diplomatske aktivnosti i kako će, kada taj sud donese odluku u našu korist, Kosovo biti paralisano i neće moći da mrdne ni levo ni desno. Sve će zavisiti od Srbije, to jest od njega i njegovog nastavnika. Ne verujem da će jučerašnja presuda pokolebati samopouzdanje ministra Jeremića. Glupake nikada ništa ne može da pokoleba, u njihovoj gluposti nema pukotine kroz koju bi se provukla neka logična misao. Ministar leti s kraja na kraj sveta, sa televizije na televiziju, vežba pred ogledalom borbu za teritorijalni integritet i suverenitet. Neumoran je to čovek, pionir i diplomata, i to me jako brine. Neko je rekao da glupaci mogu biti mnogo pogubniji od zlikovaca, jer zlikovci se ponekad umore od zla, pa moraju da predahnu, ali glupaka glupost odmara, on se u njoj oseća udobno i ušuškano, kao u nekom gnezdašcetu.

Jednom će jedan ministar ili jedan predsednik Srbije morati da prihvati odgovornost za ono što su radili njegovi ili njeni prethodnici na Kosovu.

Pre nekoliko dana je vrhovno pravosudno telo Francuske, Državni savet, priznao odgovornost francuske vlade za deportaciju Jevreja tokom Drugog svetskog rata. Od 1942. do 1944. kolaboracionista Peten uhapsio je i transportovao u nacističke logore 76.000 Jevreja od kojih je preživelo samo njih 3000. Ovoj odluci prethodilo je priznanje Žaka Širaka iz 1995. da je francuska država učestvovala u deportaciji Jevreja. Tim priznanjem Širak je prekinuo sa tradicijom koja je pokušavala da odvoji Francusku od kolaboracionističkog režima u Višiju. To je, naravno, otvorilo put zahtevima porodica žrtava koje su tražile i dobile stotine miliona evra odštete od fransuske države. I odštetu su plaćali svi Francuzi, i oni čiji su očevi i majke umrli boreći se protiv Petena i njegovih fašističkih saveznika.

To i nas čeka, pre ili kasnije, verovatno kasnije. Mi ćemo možda i izbeći plaćanje, ali ova deca koja od poslednjih krpa snega prave Sneška Belića, neće.

Slučaj delije Miladina pretvorio se u potragu za špijunom u Vladi, koji je srpskoj javnosti šapnuo državnu tajnu. Poslušni tužilac ispituje ministre i kafe-kuvarice, Dačić optužuje sve koji su pitali Vladu šta to radi za remećenje normalizacije odnosa sa SAD. Predsednik Vlade nas umiruje rečima da sve radi u našem interesu, novinari pitaju zabrinutu Miladinovu majku da li je istina da je njen sin dobar i miran dečko. Potisnuto je pitanje ko je naredio konzulu i vicekonzulu da omoguće Kovačeviću da pobegne iz Amerike. Zašto tužilac Radovanović ne pozove na informativni razgovor Vuka Jermića i ne pita ga: da niste slučajno vi naredili da se Kovačeviću izda privremeni pasoš? Da li će tužilac proveriti zbog čega bivši generalni konzul u SAD Slobodan Nenadović traži od Jeremića da objavi listing telefonskih razgovora koji pokazuje ko je naredio da se izda pasoš Miladinu Kovačeviću. Da se možda listing nije zagubio, kao i onih 72.000 potpisa građana Srbije koji su još 2007. podržali donošenje zakona o klasifikaciji podataka, koji bi onemogućio političare da nas ovako vuku za nos sa državnim, poslovnim i partijskim tajnama kada god žele da pokriju neku svoju svinjariju?

Nadrealno zvuči vest u kojoj MUP obaveštava Zaštitnika građana kako je pronašao zagubljeni spisak sa 72.000 potpisa. Država čija je vlast toliko bahata, lažljiva, prevarantska, pohlepna i glupa ne može imati dovoljno snage i elastičnosti za težak posao časnog opstanka u istoriji. Država je grupa ljudi koja se bavi zajedničkim poslovima; nešto prave, grade, a kada toga nema, kada se svi pretvorimo u senke koje izgubljeno tumaraju nekim lavirintom, država ne služi ničemu i počinje ubrzano da se raspada. Svidela mi se definicija države koja kaže da je država program saradnje, da je ona čista dinamika, volja da se nešto zajedno uredi. U 19. veku u Španiji je napravljen prvi politički bedž, amblem na kome je nacrtana strela i ispod nje natpis – ili se penje ili pada. To je država, ne predmet, nego pokret.

Prepričavaju se reakcije ljudi koji su bili zaglavljeni na Gazeli, jer je policija sat vremena ubeđivala mladića sa revolverom u ruci da ne izvrši samoubistvo skokom sa mosta. Ljudi su bili ljuti što moraju da čekaju i pokazali su šokantnu ravnodušnost i bešćutnost prema čitavom događaju. Komentari su se kretali od „daj mi pištolj, ja ću da ga ubijem“, do „idem s posla i umorna sam, nemam vremena da gledam šta ko radi“.

Pitanje je kako smo došli do toga da zbog saobraćajne gužve otvoreno priželjkujemo smrt jednog čoveka? Lako, u nekoliko koraka. Zbog svog kukavičluka se nismo suprotstavili zlu, prilagodili smo se nečemu što je nenormalno i zločinačko i postali saučesnici. Samoprezir smo preobratili u malodušnost, bahatost, pokvarenost, a onda i u mržnju prema svemu što diše, jer diše baš naš vazduh. I ljudi u karton-naselju ispod Gazele i oni u autobusima i džipovima na Gazeli, misle da je njihov život u opasnosti, kao da je ovo rat, a u ratu svako mora da brine o golom životu, nema čime da saoseća sa drugim čovekom.

Mediji su objavili kako je toga dana na Gazeli, dok je mladić izbezumljeno šetao po ivici mosta, jedna žena izvela svoje dvoje dece iz automobila i slikala ih sa samoubicom u pozadini. Tog trenutka ona je bila ona starica koja je vukla svežanj granja da ga doda na lomaču Jana Husa. Naša mlada majka je umesto granja, na lomaču položila svoje dvoje dece.

Na početku emisije jedno kratko podsećanje na ono što nam je u Gračanici rekao monah Sava Janjić, tada najbliži saradnik vladike Artemija, a čućete i reči jednog od članova porodica ubijenih u Suvoj Reci izgovorene u vreme suđenja za ove zločine u Beogradu.

Monah Sava Janjić: Nikada neću zaboraviti sliku Peći tih prvih dana, kada sam prosto želeo zauvek da odem sa Kosova i iz celog ovog područja. Prolazeći kroz grad  video sam kolone ljudi, žene, decu sa nekim kesama, paketićima u koje su stavili ono što su uspeli da pokupe. Paravojne snage u nekim čudnim uniformama, šleperi puni žena i dece, starci, starice, ljudi u kolicima, paralizovani, guraju ih, odlaze. Čitav grad se seli. To je bilo strašno. Moram da priznam, ja sam u tom trenutku plakao, ne samo zbog njih, nego sam shvatio i rekao sam to zaista vladici koji je bio u kolima: „Vladiko, uskoro će i naš narod ovako da krene“.

Eronov deda: Među tim masakriranim ljudima bila je i moja ćerka sa svojom porodicom. Dvoje sinova, muž, jetrva… Šestoro njih do dan-danas nema nigde, jer su i leševi ukradeni i prebačeni negde, ne znam gde, nema ih nigde. Ozleđene su nam duše, samo u toj tragediji nastradalo je osamnaestoro dece, a najmlađi je bio moj unuk Eron od devet meseci. Stariji sin moje ćerke imao je tri godine, ćerka 25 i tako.

Svetlana Lukić: Kako vam se zvala ćerka?

Eronov deda: Ćerka mi se zvala Sabata, a unuk Ismet od tri godine i Eron od devet meseci. Hoću da potenciram da sam kao učenik petog razreda bio naučio od pesnikinje Desanke Maksimović pesmu Krvava bajka. Pitam da li su ljudi u Srbiji zaboravili taj slučaj? Ja nisam, i hoću da im kažem neka prelistavaju, jer samo u Suvoj Reci ubijeno je jedno odeljenje đaka. Ne želim nikome da se to desi. Pozdravljam sve slušaoce Radija Peščanika i želim vam sve dobro.

Svetlana Lukić: Slušate profesora Vojina Dimitrijevića.

Vojin Dimitrijević: U vezi s tom presudom ima nešto što nažalost malo ko ovde zna, ne samo laici, nego i pravnici. Naša predstava o međunarodnom pravu je vrlo čudna, ali ljudi koji nisu pravnici nisu odgovorni za to, nego im se iz takozvanih stručnih ili političkih krugova servira uverenje da država nije ista, da Titova Jugoslavija, Miloševićeva Jugoslavija, i postpetooktobarska Jugoslavija i Srbija nisu ista stvar. Nažalost, u međunarodnom pravu je država država i šta god se uradi u ime države to neko kasnije mora da plaća. Međunarodno pravo poručuje građanima jedne države – niko nije kriv što ste vi nekoga birali, kao u slučaju Miloševića, koliko puta je moglo glasali ste za njega. Ne, ono je još surovije, ono Nemcima za Hitlera kaže – nismo mi odgovorni što ste vi njega trpeli, on je zastupao vašu državu, u njeno ime je radio, jer država je kolektivni entitet koji zastupa ljude. Kad država navuče sebi odgovornost na vrat, to neko mora da plaća. Što je najgore, plaćaju buduće generacije.

Kod nas je, recimo, postojalo uverenje da su se oni koji su žarko ljubili druga Tita tek posle njegove smrti setili da mogu od Nemačke da naplate neka potraživanja na osnovu reparacije. Ali drug Tito je lepo potpisao sporazum sa Vilijem Brantom po kojem su reparacije regulisane tako da se to plati državi, a država ne daje nikome. Ne znajući za to, ljudi su davali fiškalima ogromne pare da im pišu neke žalbe nemačkim sudovima, koji su ih odbijali. Tako je i sada, sad bismo hteli da se ono što se dešavalo pod Miloševićem nekako zaboravi i skloni. To je sad slučaj sa ovom presudom. Mnogi su imali utisak da je to što se radi na Kosovu sprovođenje jednog sumanutog plana, koji je postojao od samog početka Miloševićeve vlasti – da Albanci treba da budu bačeni preko Prokletija, uz sve one prateće priče da ih je ne znam koliko doseljeno posle rata itd. Kada smo govorili tada da nijedna država ne može da protera svoje državljane u neku drugu državu ako ona neće da ih primi, odgovarali su, i to iz stručnih krugova, da Albanija mora da ih primi.

Vrlo dobro se sećam da je u Centru za kulturnu dekontaminaciju bio jedan sastanak nevladinih organizacija onog istog dana kad je onako sumanuto napadnuta kuća Jašari i pobijeni deca i žene. Mnogo toga je rađeno u uverenju da u 20. veku može da se radi nešto što se radilo u 15. veku, to je uopšte problem bio Miloševićeve Srbije. Ko god je gledao te događaje bez patriotske emocije ili patriotskog gnušanja mogao je da razazna da se sprovodi taj sumanuti plan oslobađanja Srbije od Albanaca, ako ne svih, ono bar nekog viška. Sećamo se oduzimanja ličnih karata na granici itd. Kad god se nešto dešava sistematski, a ne kao eksces pojedinog vođe u ratu, kad imate neviđenog sadizma, onda možete sumnjati da je tu postojao neki plan. Naravno, kod nas to nikad do kraja nije sprovedeno, ali se vidi da je postojao plan prenošenja leševa itd. Kobno po ovu državu je to što je jedan međunarodni sud, ovaj put na čelu sa sudijom koji nije šeprtlja, nije Antoneti u slučaju Šešelja, nego sudija od velikog ugleda, utvrdio da je taj plan postojao.

Svi pitaju koje su posledice po ovu državu – pa, posledice su te da je država odgovorna za sve akte svojih zvaničnih organa. Srbija nije osuđena u bosanskoj tužbi zato što je sud imao stanovište da su oficiri Vojske Republike Srpske plaćani odavde, ali u konkretnoj operaciji, misli se na Srebrenicu, srpski organi nisu učestvovali. Prema tome, Srbija je tu kriva za propuštanje da nešto spreči ili da nekoga kazni, i svi se ponašamo kao da ništa nismo krivi. Kod međunarodne odgovornosti je bitan delikt i, ono što se zaboravlja, pripisivost delikta državi. Prema tome, ako je neki državni organ, bez obzira kog nivoa, vojni komandant ili član Vlade, učestvovao u deliktu, onda država mora da odgovara. Zato je opravdano uporediti to sa slučajem Miladina Kovačevića, bez obzira na dimenzije. Miladin Kovačević je izbegao svoje obaveze na osnovu kaucije, ali se pokazalo da je država preko svog vicekonzula garantovala da on će biti na raspolaganju američkim vlastima. Taj isti vicekonzul, ili već ne znam ko drugi u konzulatu, dao mu je isprave da pobegne, i sada je država odgovorna za to. Naravno, Kovačević je bagatela u odnosu na Kosovo, ali u tom se položaju nalazimo. Želim da se shvati da je država kao država ista ako ju je zastupao onaj koji je imao pravo da je zastupa, bilo zato što je bio izabran ili zato što je faktički vršio vlast. Međunarodno pravo nije zasnovano samo na nekim demokratskim principima, nego na fakticitetu, i bez obzira da li ste vi neku vlast trpeli ili je smatrali svojom, vi morate da snosite posledice.

Svetlana Lukić: Vrhovni sud u Francuskoj je doneo presudu da je francuska država odgovorna za deportaciju Jevreja.

Vojin Dimitrijević: To ilustruje ovo što sam rekao – država je uvek ista. Maršal Peten je dobio sva ovlašćenja od francuskog parlamenta da kapitulira i Francuzi moraju da plaćaju ono što je radio Peten, iako su oni imali aktivan otpor protiv njega. Ali De Gol koji u početku nije bio nikakav zvaničnik, nego je bio na čelu jedne prilično usamljene grupe, postao je na kraju predsednik. I Francuska mora da plaća i ono što je radio De Gol i ono što je radio Peten, kao što Nemci moraju da plaćaju ono što je radio Hitler. Ako nasledim nekog rođaka, ja moram da plaćam njegove dugove, nije dovoljno da mi se sviđa samo imovina. Tako je i ovo, ne menja se ništa promenom prirodne vlasti, nego država u interesu stabilnosti neke međunarodne zajednice mora da plaća.

Svetlana Lukić: Kakve su konkretno posledice po našu državu?

Vojin Dimitrijević: Svako ko za sebe vidi znak da može dobiti nekakve nadoknade potrčaće sada da ih traži. Gledajući spor sa Bosnom govorili smo o velikoj nepravdi jer će, ako izgubimo spor, i ljudi koji su bili protivnici Miloševićevih poduhvata plaćati naknade svim državljanima Bosne, uključujući rođake Radovana Karadžića. I sada se mogu pojaviti takvi zahtevi, to je materijalna šteta. A drugo je politička šteta, jer će celo kosovsko pitanje, čak i ovo što se razmatra pred Međunarodnim sudom pravde, sada biti sagledano u drugom svetlu. Po Deklaraciji Ujedinjenih nacija samoopredeljenje ne znači samo po sebi pravo na otcepljenje, ali ako se ispostavi da se jednoj grupi ne daje mogućnost da učestvuju u vlasti onda ona ima prava da zahtevaju otcepljenje. Ceo naš problem sa Kosovom je sukob između prava na samoopredeljenje i prava na teritorijalni integritet. Naravno, pravo na teritorijalni integritet je vrlo jako pravo i taj argument bi bio jak da se nije ispostavilo da je ova država, koja tvrdi da su Albanci njeni građani, jedno vreme smatrala da te građane, koji su drukčije nacionalnosti i vere, treba proterati iz zemlje. To je nešto manje surovo nego uništiti ih, ali to jako slabi srpsku poziciju i toga svi moraju da budu svesni. Kao što ste videli u bosanskom slučaju – činjenica da je Haški tribunal, znači Međunarodni krivični sud, osudio generala Krstića za genocid je navela Međunarodni sud pravde da pođe od te pretpostavke. U tom pogledu situacija nije nimalo dobra, ali su se naša javnost, politika i diplomatija i toga setile tek jutros.

Svetlana Lukić: Često se ponašamo kao da se ništa nije desilo; i diplomatija i građani, a često i mediji – sve je vest za dan-dva, i gotovo.

Vojin Dimitrijević: Pre neki dan, kad je bilo reči o slučaju Krišto, neko je rekao da je Krišto jako pametan što nije mnogo pričao, jer je znao da će da ga prevaziđe neka druga afera. Ali, to su naše afere, dok je teško pretpostaviti da će u međunarodnoj zajednici lako da se desi nešto što će zaseniti sve ovo.

Svetlana Lukić: Predsednik Tadić kaže povodom godišnjice proglašenja nezavisnosti Kosova da će normalizacija između Srbije i Kosova nastupiti onog časa kad se izjasni Međunarodni sud pravde. Kao, očekujemo taj pozitivan ishod. Mnogo toga se vezuje za tu odluku i bojim se da ova presuda o kojoj ste govorili na početku praktično uopšte neće biti uzeta u obzir.

Vojin Dimitrijević: Znate šta, ali Međunarodni sud pravde će je uzeti u obzir. Drugo, ne možete očekivati od Međunarodnog suda pravde ono što on ne može da uradi. U međunarodnom pravu je puno akata koje države mogu da urade, a da nikome ne objašnjavaju zašto. Mi smo oterali neke ambasadore i činjenica je da nijedna država ne mora da pravda što nekome ne daje agreman. I priznanje država spada u to, prema tome, očekivanja da će tu neko da kaže „niste smeli da priznate“ iluzorna. Polažu se sve nade u nešto što je neostvarivo. Ali, ja smatram da to nije samo znak loše volje nego i beskrajne inkompetencije, prosto ljudi umisle da, ako su na nekoj funkciji, onda znaju sve ono što treba za tu funkciju. Kod nas jača uverenje da su public relations najvažniji, da si na pravom putu ako dobiješ dobar rejting ili dovedeš dovoljno novinara da te hvale i slikaju. Ta predstava o dobroj vlasti treba da prestane, vlast delima treba da pokaže da je dobra.

Država je jedna celina, ona utisak o sebi daje ne samo na osnovu toga šta radi Vlada ili ministar spoljnih poslova, nego i sudstvo, i naročito parlament. Ako Miladina Kovačevića dočekamo u parlamentu kao heroja – što on za neke sumanute ljude i jeste zato što je izbio Amerikanca, pa se još hvali da je izbio Jevrejina – to se sve nama računa. Prema tome, utisak o Srbiji formiraju i tabloidi, legalne organizacije i one ilegalne, neregistrovane organizacije koje sud pošteđuje zato što nisu registrovane. Ne možete vi popraviti utisak, ne možete, kako se naivno misli, brendirati Srbiju ako nemate brend, ako nemate proizvod. U tom pogledu svi snose neku odgovornost, a naročito parlament, jer je on po definiciji najviši organ. Ako se parlament tako ponaša onda ne možete očekivati da će neko moći da vam pomogne.

Nije mi jasno šta se hoće sa slučajem Kovačević. Kovačević je jedan naš državljanin osumnjičen za prilično teško krivično delo i goni ga američki sud zbog toga. U okviru svega toga imamo i zahtev porodice Štajnhauer, koji se obično kod nas šalje na građansku parnicu, da se porodica obešteti zbog toga što je lečila tog čoveka. Ovo nije srednji vek, u srednjem veku se krivični postupak vodio na zahtev porodice, pa porodica oprosti – znate ono, umir krvi Paje Jovanovića u Crnoj Gori, „ubili su mi sina, ali ja praštam“, i država prestane da goni. Ako me neko povredi ja mogu da mu oprostim, ali država mora da ga goni jer je izvršio krivično delo. To nije stvar para, nego odgovornosti. Šta sad naša država pritajeno hoće? Da plati porodici Štajnhauer? To je lep gest, ali porodica Štajnhauer ne može da obustavi postupak. Da li se tu neko nada da će tim novcem da podmiti tu porodicu? Čak i ako je privoli, neće od toga biti ništa. Drugo, da li se neko nada da će jedna velika i bogata država da odustane od krivičnog gonjenja za milion dolara? To je još paradoksalnije. Ako bi se to izvelo diplomatski, Sjedinjene američke države bi mogle da nam oproste ovo što su uradili naši konzuli, da pređu preko toga. Naša odgovornost, i bez ikakvih para, je da damo jedno obično izvinjenje –  žalimo što je naš vicekonzul, ili već ko, to i to uradio, i obećavamo da ćemo učiniti sve u tom pogledu. Treće, ako tvrdimo da ne možemo da ga isporučimo, mi moramo da mu sudimo po svim mogućim standardima, jer u pitanju nije neko bizarno krivično delo koje ne postoji u našem zakonodavstvu, i da pokušamo da tu nađemo rešenje.

Međutim, sad se sve češće saznaje da je tom mladiću rečeno da će mu ovde biti suđeno forme radi, da će ostati sa uslovnom kaznom. Ne mogu da shvatim put kojim se ide, nade koje se raspiruju da će nekim parama ta odgovornost da se izbegne, a da se pri tom verovatno ne sudi njemu i, što je još gore, ni konzulu ili konzulima koji su to uradili. I, konačno, zašto je to državna, odnosno službena tajna? Zašto je došlo i do povrede naših prava kao građana da znamo ko raspolaže našom imovinom? Razumem da se, ako su neki važni međudržavni pregovori, to jedno vreme ne saopštava, ali to počiva na nekoj disciplini članova Vlade i jednostavno se ne priča. A kod nas sad postoji neki elemenat nesolidnosti koji prosto iziskuje da se nešto propiše zakonom. Uzmite ovaj primer: mi stalno objavljujemo imena budućih ambasadora koji onda ne dobiju agreman – to je poniženje za zemlju i veliko poniženje za kandidata, jer država koja odbije nečiji agreman ne mora da kaže zašto ga je odbila. Mi izlažemo ljude i javnost riziku, zato što neko u Vladi ili Ministarstvu, ali i neko iz novinarske profesije, ne ume da drži jezik za zubima. Ako pogledate film Frost/Nikson vidite da u mnogim državama postoji grupa novinara koji su povlašćeni u smislu da se smatra da su ozbiljni, s kojima se može razgovarati off the record, da orijentišete novinara šta se dešava, ali da vam on obeća da to neće reći. Međutim, kod nas šta god se desi neko to prolupa, što je dobro da se zna, jer može da se desi i nešto gore, ali to prosto ometa neki normalni rad.

Kad bismo razgovarali s nekom zemljom o nekom velikom poslu, pa rekli „hajde, nemojte sada da pričate, pregovaramo, platićemo 40 miliona dolara ili ćemo platiti 30“, to bih razumeo, ali ovde se govori o jednoj stvari koja je nerazumna. E sad, pošto je tu očigledno neko umešan, sad se saznaje da se dozvola za putni list ili rezervni pasoš mora tražiti od Beograda, da to ne može baš da izda konzul, a kamoli vicekonzul početnik, i onda se to zataškava na jedan starinski način. Prosto je smešno koliko često ovo društvo i ova vlast, ove političke stranke koje se toliko busaju u antikomunistička prsa, primenjuju komunističke metode. Ali ono je bio sistem gde je postojala jedna, kako to Orvel kaže, unutrašnja partija, gde neki ljudi sve znaju, to je bilo deo sistema. Ne možete se pretvarati da ste demokratska otvorena država ako neko ima pravo da tajno radi šta mu padne na pamet. Ponavljam da je u međunarodnom pravu izvinjenje, koje ne košta ništa, mnogo veći argument i lakši izlaz iz međunarodnog delikta nego bilo kakve pare. Koliko para košta to što su naši konzularni organi povukli za nos američko sudstvo? Koliko to košta? To je teško proceniti, a stvari koje je teško proceniti rešavaju se tim moralnim nadoknadama. Uključujući i Hilari Klinton, koja je senator države Njujork gde se ovo desilo. Kad god mu se nešto ne sviđa, Amerikanac piše svom senatoru. To što mi živimo u državi u kojoj niko ne zna ko mu je poslanik, to je druga stvar, ali tamo se piše, ona je pod pritiskom. Tamo se ljudi obraćaju svom predstavniku u parlamentu da ih zaštiti.

Najbolja definicija nacionalističkog licemerja je ono što je u 18. veku napisao Semjuel Džonson koji je rekao da je patriotizam poslednje utočište nitkova. Neki kažu da je to prvo utočište nitkova – pogledajte ovu Novu Srbiju, koja obiluje ljudima optuživanim ili sumnjičenim za teške pronevere, teške štete. Međutim, ta stranka je istovremeno nosilac svih patriotskih poduhvata, recimo napada na Peščanik u Aranđelovcu. Nisu radikali iz Aranđelovca došli na tu promociju nego su došli ljudi iz Topole. Čak ni Rasima Ljajića nisu napali radikali što je „Turčin“, musliman, nego je to uradio Velja Ilić. Znači, istovremeno sa najprimitivnijom, najprizemnijom željom da se nešto zaradi i profitira ide ta velika nacionalna parada, i ne znam kad će ovo društvo da shvati da se iza svake takve narodne i patriotske brige krije ciničan privatni interes. Treba da shvatimo da neke stvari koje se dešavaju kod nas nisu specifično srpske, nego se svuda pokazuju te loše strane. Ali moderna društva više ne vrše javnu egzekuciju, moderna društva suzbijaju te ružne sklonosti. E, nama, nažalost, traju posledice. Poslednji primer je ovaj samoubica na mostu. Tu su se našli ljudi koji su smatrali da ih napori policije da ga spasu ometaju, oni će negde da zakasne, majka slika decu kao da je reč o javnom pogubljenju u 18. veku… Ali, morate da razmislite zašto je to tako. Ne može da prođe brzo, nije ni počelo da prolazi, kad vi čoveka koji je odgovoran za smrt 7.000 ljudi smatrate herojem – pa šta je u odnosu na to jedan čovek? Imamo decu koja su rasla uz kult žestokih momaka sa asfalta, gde je svaki kriminalac, koji čak nije ni ratni heroj, bio neviđeno ugledna ličnost i to se prenelo na sadašnju političku scenu. Ne možete očekivati da to ne ostavi traga kod većeg broja ljudi – svedoci smo jedne užasne ravnodušnosti, užasnog cinizma, neosetljivosti iz koje će ovo društvo morati da se izvlači. Takve stvari ne prolaze brzo. Ali ako u tom pogledu ne postoji nikakva podrška, počev od škole pa nadalje, onda se loše piše svakom građaninu koji će jednog dana da naleti na tu vrstu stava.

Svetlana Lukić: Slušate Borku Pavićević.

Borka Pavićević: Na koji način se ispostavio takav junak našeg doba, i kako se on menjao od vremena pre rata, pa u toku rata, kako se od Vučelića došlo do Kovačevića, kakav je taj naš Rastinjak? Upravo sam pročitala intervju sa njegovom mamom na e-novinama, u kojem se vidi na koji način jedan takav lik postaje prototip. Za mene je zanimljivo koliko mi tih Kovačevića srećemo, kako se on transformisao od ratnika do takozvanog mirnodopskog junaka, a to je jedna duga priča i o svim ženama koje su u međuvremenu postale dame i gospođe koje se smeju, i o muškarcima koji su jaki, koji su ostvarenje sile i snage. To pokazuje koliko su demokratske institucije i kritičko mišljenje obesnaženi, jer na koji način su sila i moć u mirno vreme ovaploćeni u jednome mladome čoveku? Kakav je to model, kad neko uđe u Skupštinu na takav način i ko se uopšte kreće po javnosti kao što to čini on, posle jednog takvog čina? Ali,  u svemu tome najviše zapanjuje intenzitet javne promocije koju taj čovek dobija, umesto da ga se skloni – pa konačno, čovek je prebio nekoga! A drugo, dokle se proteže beslovesnost ili nesvest o tome da ne možete javno da štitite ili afirmišete ljude od jednog Krišta do Kovačevića, do koje mere ne postoji svest o tome da nemate prava to da radite. Kako može ministar poljoprivrede da piše poeziju, a ima takve kanale po Vojvodini? Mislim, tu nešto stvarno temeljno nije normalno! Da vi nemate svest o tome koji su vaši doprinosi društvu ili državi, da dozvoljavate sebi da se ponašate kao Luj XIV – ali nemojte zaboraviti da je posle toga došla Francuska revolucija.

Hajde da uzmemo, recimo, Samardžića. Posle onakvog neuspeha, posle formiranja Ministarstva za Kosovo, cele te priče, posle odluke na Vladi da mora da se ispita na koji način je ta komisija radila, kako se trošio novac na Kosovu… vi ste opet tu. Znate, to je kao da se nije dogodio rat i sada se iste osobe iz tog rata nalaze na naslovnoj strani Politike – kao da ne postoji nešto što je biografija, nego smo sad vi i ja  gole od jutros, pa sve ispočetka. Odnosno, meni nije jasno kako ljudima koji su na vlasti nije jasno da se to ne radi ako nisi zaslužio da imaš toliki ugled. Dakle, reč nije o legalizmu, nego o legitimitetu. I sada ti čoveka koji je upropastio jednu stvar ponovo zoveš za buduću stvar koja je na ivici da se upropasti – pa zašto, ljudi? Zašto to radite, kako ne shvatate da treba da se sklonite, kao i Miladin Kovačević sa tog predmeta, zato što ćete dovesti u pitanje i upropastiti to što sad zagovarate, jer niko više vam ne veruje. A zašto ne veruje? Zato što ste do sada u stvarnosti pokazali da ne može da vam se veruje. Eto, to je tako jednostavno, a ta jednostavnost je nešto što izgleda teško dolazi do mozga onome što se zove političkom elitom. Kovačević je poslednja, ali očigledno ima još stanica te nesvesti o tome kako možeš da se ponašaš prema javnosti, prema građanima, šta oni zapravo misle. I to što te nije strah da se tako ponašaš znači da nemaš svest o tome šta ljudi zapravo misle o tvojoj politici, a onda se to zove „društveno otuđene grupe“, posle toga se može desiti svašta.

Ali u čemu je svrha, šta je cilj? U redu, hoćete li sve to da uzmete? Nosite to u Švajcarsku i, tako vam boga, sve što ima daćemo vam odmah, uzmite i idite, ali nemojte više seći parkove, nemojte više rušiti kuće i nadgrađivati druge, nemojte više zagađivati okolinu, nemojte više bacati to đubre, nemojte krčmiti Šumadiju, nemojte seći skijaške terene gde god vam padne na pamet… Ne uništavajte dalje, ostavite nam to, a sve što imamo u vidu materijalnog bogatstva, u vidu nekog predmeta, sve automobile, sve odnesite, samo nemojte više da nas taj novac i taj interes dovodi do ove količine ružnoće. Dajte nam šmrkove da očistimo to, ljudi, da se, ako možemo, operemo. Kad ideš ulicom, to je bolno. Dakle, koja je svrha javnoga ponašanja ili političkog delovanja koje do te mere može da ne uskladi javni sa ličnim interesom? Odnosno, zašto hoćete da imate nešto čime ne možete da vladate, pa u čemu je problem da pozovete čoveka, nekoga ko to zna da radi, pa će i vama biti lakše. I na kraju krajeva, svi znamo da ako napravite veličanstvenu predstavu niko vas neće ni pitati koliko ste platili glumca. Ali ne može nešto da košta a da rezultat ne bude ništa, to bi neko ipak morao da razume. Tako se stvara taj tužni politički kič, tužna politička pornografija koja u stvari iz te bede vuče aroganciju i vi onda ne znate zašto je to tako i dođete do toga da pomislite da mi, evo, nas tri treba odmah nešto da uradimo da to što je preostalo nekako spasemo.

Bio je u Sava Centru pre više godina film Hitlerovi poslednji dani. Na kraju filma, u bunkeru u Berlinu, dolaze komandujući i kažu „ali nemački narod trpi užasno“, a  Hitler odgovara „glasali su za ovo, pa sada neka trpe“. Sećam da se cela sala nasmejala prepoznajući te rečenice. Sava centar je mesto osnivanja KEBS-a, on je podignut zbog treće korpe ljudskih prava. Sava centar je bio kongresni centar, mesto otvaranja BITEF-a, Sava centar svojom arhitekturom ovaploćuje ideju o progresu, on je podignut sa tom idejom. Uvek sam mislila da je u njega ugrađena takva količina modernizma da ljudi koji budu njime upravljali prosto neće moći da sede u tim foteljama, jednostavno nešto treba znati o tome, to je tehnologija koja će menjati čoveka. I sada u tom Sava centru imate jedan takav cenzorski potez. Pa, šta se s nama dešava? Da li je moguće da se tako ugasi svetlost koju gledamo s onog autoputa, svetlost u nečemu što je pravljeno da bi se ova zemlja otvorila prema svetu? E, pa tako je to. Hajde da uzmemo muzej 25. maj, hajde da uzmemo pozorišta, trgove, šta se to dešava? A očigledno je u igri ova partijska podela, nagađanje ko će biti vlasnik čega.

Kad su počele te podele, čuli smo da svaka vlada deli svoj plen. Kad sam to prvi put pročitala, mislila sam da je neko pogrešio. Ima jedan slogan sada koji glasi „Mi ćemo sve učiniti“, stalno se ponavlja „Mi ćemo sve učiniti, ja ću sve učiniti“. Šta ćete vi to, ljudi, učiniti? Pa, učinite nešto na osnovu čega mogu da verujem u vaše sve. Svaka vlada deli svoj plen – evo, sad vidim da i gospodin mlađi Krkobabić podiže pantalone na jednom spisku, da i on ima neki plen. Da li je to zato što se u stvari ne zna šta bi trebalo učiniti? Da li je ta količina devastacije – da ne kažem lopovluka, grozno mi je da se uopšte bavimo time, ali tako je – da li je to posledica činjenice da u stvari nemate nešto dragocenije od toga, ili znate šta treba da uradite a hohštaplerišete? Ovo što se događa sa Sava centrom je posledica tih partijskih podela, to se nekad u socijalizmu zvalo kadrovanje.

Bila sam sada u Berlinu 4-5 dana, Slavenka Drakulić i ja smo sedele na skupu između istočnoevropskih, zapadnoevropskih i centralnoevropskih spisateljica. Onda smo se nas dve setile koja je privilegija našega iskustva – mi smo znali i ovo i ono, i tamo i ovamo, i mogli smo da prosuđujemo. Imali smo mentalnu kontrolu nad tim procesima, i sada ti dođeš u situaciju da si izbačen iz ravnoteže, a to te dovodi u inferioran položaj u odnosu na najavljivanu krizu. Evo, svi će da kažu, ništa nama neće biti, mi smo na to potpuno navikli, malo gore, malo bolje – već je to nešto potpuno nepojavno, da imaš veliki broj prijatelja koji govore „dobro, daj bre, znaš ti šta je bilo 2000, pa bombardovanje, pa smo imali sankcije, pa je bilo hladno, pa nema, bre, veze šta će da bude! S jedne strane imamo vlast koja će da kaže da je sve što se dogodi samo zbog svetske krize, a građani će to da prihvataju kao da je u pitanju neki fatum koji se mora dogoditi, jer nama se uvek dešavaju takve stvari. I to vodi ka umrtvljenosti, vidiš da su reakcije anomične. Pogledaj Baraka Obamu, društvo koje se bazira na pojedincu, a ne da stalno misliš – to će da uradi neko drugi, pa neka mi ovo da država, neka onaj to obezbedi, da mi se dâ, da mi se učini, pa da mi se otvore radna mesta. Možda bi trebalo već jedanput reći da se ona moraju stvoriti, odnosno, da mora neko da ih napravi.

Nedostaje volja, ambicija, put ka nečemu, zato neki ljudi govore o društvenoj anomiji i zato valjda toliko mladih ljudi spava – otkud taj fenomen da ljudi legnu u pet sati ujutru i da se ne bude do tri po podne? Otkud to bekstvo od stvarnosti? U Politici ponovo čitamo eksplikacije Dobrice Ćosića o tome kako je srpska vojska trebalo da pređe preko Bugarske pa ne bi bilo Prvog svetskog rata. Znači nije trebalo da bude ni 27. marta – je l’ vidite vi koje razmere to poprima? Nije trebalo nikad niko ni za šta da se buni, nego je samo trebalo da preventivno ratujemo sa Bugarima i da ih sredimo, i da tamo prolaze vozovi. Nije bio potreban taj prelaz preko Albanije i nije trebalo da vičemo „bolje rat nego pakt“. Ni tad nije trebalo da se pobunimo, trebalo je da sarađujemo… E, to je izdaja, ta neprekidna kvislinška teorija, to je taj fatum, izvor grobne poezije i te naše kosovske mitologije koja nikako da se više završi, pa da se manastiri urade kako treba, a ne da osvanu crveni. A taj ko je taj crveni manastir napravio, da odgovara. Da taj mit bude sređen, lep, da bude mit bez đubreta naokolo, bez pikavaca bačenih po Gračanici. Da oni ljudi tamo ne sede za onom sofrom, nego da to neguju. Umesto aktivizma, vi nudite luzerska objašnjenja, ta objašnjenja za poraze. Kakve poraze? E, to je razlog zbog kojeg smo u ratu sa svetom. Za sve su krivi Nikola Pašić i Jovan Cvijić, jer, bože, Cvijić je tvrdio da južnoslovenski narodi imaju neke veze i da imaju zajedničke kulture. E, on je bio budala, kao što je bio budala i Nikola Pašić, a trebalo je samo kroz Bugarsku da prođemo i onda bi bilo sve u redu, ne bi nikad bilo Jugoslavije, a ni tog Sava Centra, Gazele i Novog Beograda i autoputa Beograd-Zagreb koji se zvao „bratstvo-jedinstvo“, ne bi nikada bilo one pruge Beograd-Bar – sve nam to ništa nije trebalo, trebalo je da mi živimo kao svoji na svome. I sad smo u finalu bitke oko Kovačevića – šta je Sava Kovačević prema ovome Kovačeviću? Ništa! Taj je tamo pevao “što to huči Sutjeska”, a sad imamo ovoga koji će da razvali nekoga i da zbog toga postane naš heroj. Dakle, to je deo tog katastrofičnog mita koji u stvari narodu krade volju iz ruku, i to je centralno pitanje za svakoga ovde: da li ima snage i volje da nešto učini sam sa sobom?

Kada pogledamo šta je sve bilo devedesetih godina i koji su sve ljudi prošli kroz naše razne partije, nameće se zaključak da je deo ovog koalicionog sporazuma zapravo koalicioni sporazum oduvek. Veoma često mislimo da svi ti ljudi ne idu zajedno, ali ako počnete malo da obrćete videćete da to nije sasvim tačno, da možda idu zajedno i više nego što mislimo. Stalno viču da je dosta prošlosti i da treba govoriti o budućnosti – a istovremeno ne možete da govorite o budućnosti dok je Ratko Mladić u zemlji, to su dva paralelna mentalna procesa. Naravno da je cela stvar u tome što jedno ne isključuje drugo. Ne može Kovačević bez Ratka Mladića, te pojave kontekstualno i tekstualno uslovljavaju jedna drugu. I to što građani misle da to nema nikakve veze s onim kako žive – naravno da ima veze, i ko god misli da će da preživi, ne može da preživi dok ne vidi zašto je Kovačević tu, dok jedna zajednica taj proces ne izrazgovara, odnosno dok se Ratko Mladić ne krsti imenom ratnog zločinca, ne vredi nalog policiji da se on uhapsi. Samo pogledajte izraz oni će da odrade svoj posao i ispoštovati Đinđića. To su dva izraza od kojih možete da umrete na licu mesta. Dakle, imate rečodraditi, umesto raditi ili uraditi, a osim toga, čovek se poštuje jedanput zanavek, ne može niko da se ispoštuje, pa da završimo s poštovanjem. Hajde da kažemo da je ovo genocid i da je čovek ubio 8.000 ljudi, da je odgovoran za to, pa ćemo onda lakše doći i do odgovora ko je odgovoran za takvu situaciju na univerzitetima, zašto ima korupcije. Zaustaviće se taj koloplet obrazlaganja jedne stvari drugom, jer kad to počne istog trenutka nestaje objašnjenje – e, a koliko ste vi nama ubili, mi smo vama toliko ubili, a koliko ste vi nama ubili, e, onda znači da mi možemo da uzmemo to zato što je i on uzeo to. Tako se stalno obrazlaže.

Ima veze divlja gradnja sa Ratkom Mladićem. Prostorno rešenje ima veze sa shvatanjem teritorije, smanjenje prostora oko nas ima veze sa smanjenjem države. Ko je za to odgovoran? Pa, ovaj čovek je isto takođe odgovoran za to. Mišković, vlasništvo, Beko, Luka Beograd, pljačka, opštine, parkovi, prostorni plan – sve to ima veze sa 8.000 ubijenih muslimana u Srebrenici. I ko tvrdi da nema veze, taj nije u stanju da misli o kauzalitetu stvari i zato je moguć Miladin Kovačević, upravo zbog toga, jer to ima veze sa ratnim parama, sa onim što gledamo i što znamo. Da li je Statut ovakav ili onakav – sve te rasprave se izmrve zato što nema ove generalne rute, nema radne akcije, a da biste to izveli morate da osećate neku ambiciju i neki ponos, neko jastvo. Tu dolazimo do paradoksa – tolika priča o ponosu, o identitetu, a njega zapravo nema, ljudi se zapravo skrivaju, zato je to bitno. A najstrašnije je ponavljanje „mi ćemo da ih isporučimo“. Čoveče, nemojte više to govoriti, pa to se govori toliko dugo, to je bruka, to je strašno! Nema šta bilo kome da isporučimo, imamo sebi da isporučimo. Kako da kažem, od početka se o tome govori kao da je reč o nekakvom zajamsko-kreditno-isporučilačkom odnosu. Nije rečeno: imenujmo zločin, završimo sa ovom stvari: Mi smo taj proces zaključili, TO smo napisali u preambuli ustava, da ćemo voditi mirnu politiku, da smo zemlja mira, TO treba da napišemo u preambuli. Onda vi ne isporučujete, ne importujete, ne eksportujete, ne postajete po defaultu, ne ponašate se po projektu, ne izvršavate, nego ste stvaralac. Ko će da uhapsi Ratka Mladića, ako vi sve vreme govorite da on treba da bude isporučen? Ne, on ne treba da bude isporučen, mi treba da znamo šta je taj čovek uradio, treba da to imenujemo, on će biti isporučen onoga trenutka kada predsednik ove države i svi redom kažu: da, on je ratni zločinac. Tog trenutka počinje taj proces.

E, onda ste doveli Dačića, pa onda ni Dačić ne može da odradi posao, ni policija ne može odradi svoj posao. Treba da napravimo prajd-paradu na čijem čelu će da ide ekipa od Šutanovca do Tadića, onda neće biti zabrane. Sve takve akcije bi morale da poteknu od institucija ovog društva, a ne da mi ovde pričamo, pa oni misle da smo mi opasni. Kako može da se pominje koaksialni kabel ponovo? Bio je zabranjen B92, „ušla je voda u koaksijalni kabel“, pa ne može ponovo da uđe voda u vaš kabel, ne može takva repriza! Morate da napravite premijeru, majku mu, ne možete stalno vrteti reprize.

Vidim da su u 29. novembra stavili bilbord tamo gde je bio jedini parkić u toj ulci. E, pa slikajte se na tim bilbordima, u tim odelima i sa roza kravatama, svi kao Čeda Jovanović, to neće spasiti zemlju. A ti imaš negde potrebu, eto, da to nešto preostalih šuma i jezera ipak postoji jednog dana za neku decu, kao i sećanje na sve što je bilo.

Svetlana Lukić: Govorila je Borka Pavićević, a u njenom Centru za kulturnu dekontaminaciju sutra u podne biće predstavljena knjiga u kojoj je Latinka Perović sakupila tekstove istoričarke Olge Popović-Obradović. O njoj će govoriti Dubravka Stojanović, Ivan Vejvoda, Mirko Đorđević i Sonja Biserko. Ovih dana navršava se dve godine od Olgine smrti. Podsetićemo vas sada malo na njen glas. Snimak je iz 2005. godine, stanje je redovno, Nomokanon održava tribinu 10 godina od oslobođenja Srebrenice na Pravnom fakultetu, na kojem je Olga Popović-Obradović predavala. Tih dana je skupština Srbije izglasala rehabilitaciju četničkog pokreta.

Olga Popović-Obradović: S jedne strane imamo sve otvorenije i sve agresivnije ispoljavanje savremenih fašizoidnih tendencija, a s druge strane rehabilitaciju sličnih tendencija i pojava iz prošlosti i to na najvišem državnom nivou. I imamo, naravno, reakciju susednih zemalja, recimo, reakciju predsednika Hrvatske, Mesića, koji je do daljnjeg otkazao svoju posetu Srbiji upravo zato što je Srbija kao država rehabilitovala četnički pokret. U takvoj situaciji vi ne možete reći „koga danas interesuju ustaše, četnici i partizani?“. To prosto nije tačno, svet itekako interesuju fašizam i antifašizam. Ako vi kažete da nikoga ne interesuju ustaše, četnici i partizani, to znači da vi između njih ne pravite nikakvu razliku. Još je neverovatnije tako nešto reći ako se ima u vidu da su poslednji ratovi na tlu bivše jugoslovenske države vođeni pod ustaškim i četničkim simbolima. Država Srbija danas rehabilituje četnički pokret što je zapravo samo kolokvijalni izraz za jugoslovensku vojsku u otadžbini i zato je sasvim nerazumljivo odricati pravo onima koji su nekada bili u toj jugoslovenskoj državi da se bave četničkim pokretom u aktuelnom političkom smislu, jer su pod tim istim četnicima, na etničkom principu, oni stradali u Drugom svetskom ratu. Pod tim istim simbolima jugoslovenska vojska i srpske dobrovoljačke i druge oružane snage su ubijale sada u Bosni i Hrvatskoj. Ne možete odricati ni Bosni ni Hrvatskoj da kao države reaguju na čin rehabilitacije četničkog pokreta, to je elementarna politika. To nije bavljenje prošlošću, nego to su državni poslovi. Njima prosto treba uzeti nadu da je moguće maskirati se pred očima međunarodne zajednice u demokratu, a istovremeno ne samo podržavati, nego i podsticati ne samo nedemokratske, nego zaista fašistoidne tendencije koje ovo društvo sve jasnije pokazuje. Ne mislim da su one jače nego što su bile, ali ono ih jasno pokazuje. A možda je, da se vratim na početak razgovora, možda je i bolje što ih toliko sada jasno vidimo, jer možemo nekako brže i da reagujemo. Meni se zaista čini da javnost sve brže reaguje, da sve lakše prepoznaje, kao da nekako maske ubrzano padaju.

Svetlana Lukić: U šta se vi uzdate? Čini mi se ponekad da se uzdate u ovu javnost, ma kako da je difuzna…

Olga Popović-Obradović: Jeste, uzdam se u građane. To jako teško ide pre svega zbog toga što se izlazi iz zla nesagledivih razmera za koje je odgovornost društva ogromna, odgovornost svakog pojedinca, uključujući i nas dve koje razgovaramo danas. Ja tako to vidim, a jednostavno kao i svaki drugi normalan čovek moram da živim i moram da verujem da je moguće da se te stvari promene, druge nade nemam.

Svetlana Lukić: Na kraju današnje emisije govori Biljana Srbljanović.

Biljana Srbljanović: Posle bahatog ponašanja, tuče, izazivanja nereda Kovačević je pobegao, a to je kriminalni a ne pojedinačni akt, jer je u njemu učestvovala država. Taj konzul očigledno nije mogao da izda putne isprave na svoju ruku, evo, da vam kaže ambasadorka, to niko ne može da uradi na svoju ruku, pa čak ni u državi kao što je Srbija, a pogotovo ne može nekome da izda lažne putne isprave. Mediji se sad utrkuju ko će više tih afera da otkrije, ko će veću prašinu da digne oko stvari koje su sve skandaloznije i skandaloznije, oko kojih se svi slažemo, ali koje se iscrpljuju u tome da su obrađene u medijima. I dođemo onda dotle da više ni ja ni ti nećemo da pričamo o slučaju Kovačević. E, hoćemo da pričamo o slučaju Kovačević!

Vlasti to predstavljaju kao ispravljanje greške koju je napravio jedan pojedinac braneći drugog pojedinca, koji je napravio krivično delo u tuđoj državi. Naravno da smo primorani da tu grešku ispravimo, ali kad razgovaramo logikom i zdravim razumom Demokratske stranke – koja meni ide stravično na nerve, jer mi nemamo istu vrstu ni razuma, ni zdravlja – onda čujemo da je, naravno, bolje dati milion evra. Oni na neki način impliciraju da ćemo mi dati milion dolara od 60 miliona dolara pomoći, kao da će to biti njihove pare. Mi ćemo njih da zeznemo, opet ćemo mi šibicari njih da prevarimo, mi ćemo njima njihovu lovu da vratimo. To nisu njihove pare, to su pare građana ove države. I to je državna tajna? Pa, nije državna tajna. Koliko sam shvatila, juče je urednica Borbe bila na saslušanju, odnosno na informativnom razgovoru, i njoj su rekli da je to službena tajna. Pa, koje tačno službe i zašto, ko je obavezan da štiti službenu tajnu? Jutros sam slušala Vuka Draškovića, ovog puta u funkciji bivšeg ministra spoljnih poslova, koji tvrdi da naš Ustav zapravo ne zabranjuje isporučivanje građana za obavljeno krivično delo u drugoj državi, tj. da tu postoji neka pravna komplikacija oko toga. Nisam pravni ekspert, ali ionako se niko suštinski ne bavi pravnim aspektom ovog problema nego tim medijski pojavnom, svi dižu halabuku i deru se. I onda će da dođe neki Homen, koji je jedan razuman, fin, pristojan čovek, i razumnim glasom će reći „pa, valjda svi shvatate da mi u stvari pokušavamo nešto dobro“. I onda ćeš ti da ispadneš neka budala što insistiraš na tome, i na kraju će i tebi više da se smuči, jer je sve toliko očigledno.

Pitanje glasi: zašto taj čovek nije u zatvoru? Zašto je on na slobodi, zbog čega je pušten da se brani sa slobode, to mora neko da mi objasni. Znači, to je jedna stvar, da pratimo šta se dešava sa konzulom, da jednostavno pratimo dokle ide komandna odgovornost, kojim putem se to dogodilo. I ako su oni već pušteni da se brane sa slobode, znači da je istraga već gotova i da treba da dođe do suđenja.  U javnost mora da izađe ko odgovara za šta i na koji način se to dogodilo i šta su oni učinili da se takva vrsta događaja više ne ponovi. Zatim, zašto je on na slobodi. Zatim, kako je moguće da on uđe u Skupštinu i da koaliciona partnerka i moje i Demokratske stranke, predsednica Skupštine, izađe i kaže „pa, svaki je građanin slobodan“. Stalno slušamo pozivanje na ono jedino što smo naučili o američkom pravu iz glupavih američkih filmova – da je svako nevin dok se ne dokaže suprotno. Pa, kako nismo naučili da postoji privatna nagodba u kojoj ti privatno rokneš milion dolara toj porodici da taj povuče tužbu? Dakle, nervira me taj medijski pristup, dizanje ogromne prašine oko nečega što je jedan brutalni krivični akt, najobičnije krivično delo. I zbog čega mi treba sad da govorimo sve dok ne poplavimo i ne dosadimo svima, a pre svega sebi samima?

Potpuno ista stvar je sa slučajem pokušaja bekstva Ulemeka iz zatvora. Ne znam da li si obratila pažnju da to izlazi na stranicama crne hronike. To nije nikakva crna hronika, to je politički događaj par excellence! Posebno mi je zanimljivo što sam zahvaljujući Ulemekovom pokušaju bekstva shvatila da je Milan Obradović vraćen u službu, ali ne u Ministarstvo unutrašnjih poslova. On je radio u MUP-u i kada je bio prvi čovek akcije Sablja, i kada je smenjen, i kada je uhapšen, i kada je držan u zatvoru, i kada je držan u samici, i kada mu je žena otpuštena sa posla, i kada je povučena tužba protiv njega bez ikakvog objašnjenja, on je sve vreme bio suspendovani radnik Ministarstva unutrašnjih poslova. I mi nikada nismo saznali šta se tu dogodilo. Odjednom se taj čovek pojavljuje, on je sad radnik Ministarstva pravde i de facto je Milan Obradović zaustavio Ulemekovo bekstvo. Ulemek se uporno u svim medijima, pa čak i na B92, pa čak i na vestima, pa čak i među političarima, ozbiljnim predstavnicima vlasti, i dalje naziva Legijom. I taj njegov nadimak je znak da oko njega postoji neka aura herojstva, to ima mitski karakter, čoveče, on je Konan postao. Sam protiv svih, on je čovek heroj. I mi pratimo celu priču i saznajemo sa deset dana zakašnjenja da je nađen pištolj – pa da li pištolj može da se kupi u radnjama?, pa ne može da se kupi u radnjama, pa da li su našli onoga koji je pustio da on unese pištolj, da ga nije pretresao? Pratimo to, u stvari, kao neku dosadnu seriju, usitnjavanje priče. Ono što je strašno bitno i što se previđa je da je on progutao tablete – ko mu je dostavio tablete? Što to ne pratimo? On je progutao tablete da sebi podigne pritisak, u 2 ujutru je neki lekar iz zatvora napisao uput da ide na VMA. Da li je taj lekar umešan u to? Znači, to mene zanima, zanima me ko je iz zatvora umešan, a oni kažu – sprovodmo istragu, suzili smo na sedmoricu, ali na video-snimku ne može da se vidi koji od sedmorice. Pa, čekaj, koga oni zafrkavaju? I šta sad mi više ima da kažemo o Legiji, šta više ima o tome da se priča? Imam utisak da cela politička elita pokušava da pošalje poruku u javnost da građani ne treba da se bave politikom. Gledaj ti svoja posla, vidiš kakvi su oni, i nemoj ti u to da se mešaš, dosta ti je više i izbora… Kao da jednostavno hoće na neki način da građanima otmu političko razmišljanje.

Oni te protresu s vremena na vreme – kao, skandal je jer je Velimir Ilić rekao nešto, onda je izašao onaj Čanak, koji je jedan oportunista par excellence, koji je sramota za građanski pokret i koji će svaku vrstu svog građanskog ubeđenja da pogazi ako je to politički oportuno tog trenutka, a politički oportuno je i užasno jednostavno bilo izaći na skupštinsku govornicu i reći ovome da je dripac. Prvo, zato što on jeste dripac, drugo, zato što mi sa ove strane mislimo da je on dripac, treće zato što će to da zaošija diskusiju na tu stranu. On je učinio veliku uslugu pre svega Demokratskoj stranci koja je to oćutala. Gledala sam, na primer, njegovu mini-konferenciju za štampu u Skupštini dan ili dva nakon tog incidenta, kada je pričao kako je išao da dâ krv, da pokaže da li je uzimao narkotike ili ne. Bio je okružen novinarima, a kamere kad snimaju novinarke za radio obično okruže te poslanike s leđa. To su neke mučene devojke koje su deo tog skupštinskog dekora, koje očigledno ni nemaju neku novinarsku misiju, nego su tu da izveštavaju o tome koliko košta ćevap u kafani. I one jedu isti taj ćevap po toj istoj ceni dole u kafani, i onda tako stoje iza njega, nagurale su mu one diktafone, a on gleda kamere, i priča u onom svom paradnom stilu o tome da je dokazao – jer je valjda po zakonu tako da se to proverava – da u njegovoj krvi nema narkotika, opijata, ni pesticida. I vidiš tamo te tri-četiri mučene novinarke, popadaše tamo od smeha, mnogo im je smešno. Od jednog jako važnog incidenta u kojem je bivši ministar i bivši koalicioni partner sadašnje vlasti, sadašnji narodni poslanik izgovorio to što je izgovorio – što više nije ni jezik mržnje, to je kršenje zakona, to je diskriminacija i tako dalje – napravio se klovnovski incident. Pristojni ljudi time neće da se bave i gotovo, ćao.

Šta je bilo sa time? Nedelju dana kasnije Rasim Ljajić – i vi ste to dobro primetili, on ima to lično pravo – neće da skreće pažnju na to, ali on nema nikakvo pravo u moje ime. Ja nisam ni Bošnjakinja, ni muslimanka, ali se time osećam povređenom i on nema nikakvo pravo u moje ime da ide da amnestira Velimira Ilića. Ovo društvo nema pravo da mu oprosti. Ne živimo mi u plemenskoj zajednici da ja tebi oprostim krvnu osvetu, neću ti ubiti sina što si ti ubio mog, nego, bre, valjda postoji neki zakon.

Juče je bio incident na FEST-u, odnosno u Sava Centru. Podsećam da je Sava Centar pod gradskom vlašću, da LDP takođe učestvuje u gradskoj vlasti, da je zamenik direktora Sava Centra kadar LDP-a i da mi na neki način učestvujemo i u upravljanju tom kulturnom javnom ustanovom. Znači, direktor je zabranio da Gej strejt alijansa održi konferenciju za štampu. To čak nije bila konferencija za štampu, to je bila nekakva panel-diskusija na kojoj je trebalo da učestvuju ljudi iz Ministarstva, nevladine organizacije itd. Mene zanima da li će javni tužilac da reaguje, to je kršenje zakona, to je bila čista diskriminacija. Ali nešto drugo me je posebno iznerviralo, moram da kažem. Ti ljudi iz Gej strejt alijanse su doleteli da gledaju film Milk koji se bavi gej-pravima u Americi, film o diskriminaciji gej-ljudi pre nekoliko decenija u Americi, koju je jedan hrabar čovek prevazišao i promenio tok istorije čitave države. Došli su to da gledaju, a onda su se bunili što su naši ljudi izašli i pokušali da kažu – ljudi, nama se isto to dešava u ovom istom gradu, nemoj da gledaš Ameriku, gledaj šta se dešava tebi. I onda se direkcija FEST-a se izvinila publici. Za šta, molim vas? Ja ne razumem. Vi, fini građani, Beograđani, FEST-ova premijerna publiko, izvinite što ste platili skupe karte, lepo se obukli u svoje bunde, izbauljali iz svojih hladnih stanova i seli u Sava centar da gledate film, FEST vam se izvinjava što ste bili uznemireni. A treba da znate da to što gledate da se desilo pre dve decenije u Americi se danas, ljudi, dešava u ovoj istoj zgradi gde ste vi. Mene je sramota da se direkcija FEST-a izvinjava na taj način. Naime, direkcija FEST-a je trebalo da izađe i da kaže: FEST podržava Gej strejt alijansu, žao nam je da se ovo dešava u našem gradu, sramota nas je, u naše ime. Tako da, sve je nešto naopako.

Ovog vikenda sam prvi put u životu otišla u jedan od ovih hipermarketa koji su  se ovde otvorili – prvi i poslednji put, moram da kažem. Nedelja je i idem da nakupujem sve što mi treba, tako sam ukapirala, mislim da za to služe ti hipermarketi. Ulazim i vidim ljude da kupuju hleb i mleko u hipermarketu. Ukapirala sam da kupuju hleb i mleko, jer je 2 dinara jeftinije. Znači, tu se čeka u  kilometarskim redovima za hleb i mleko. Prvo je strašna količina tih gigantskih samoposluga i ta količina robe – kome se to prodaje? Ljudi nemaju para. Ja pokupovala deterdžente u borbi protiv bakterija, kad dolazi neki čovek i kaže „curi vam nešto iz korpe“, ja pogledam, stvarno se nešto ispolivalo po svemu, natopile se sijalice, jabuke, sve. I vidim da neka čistačica, jadna, ide za mnom, kažem joj „izvinite, ja sam, ali nisam kriva, ovaj sam deterdžent uzela sa police“. A ona kaže „morate da idete da se prijavite na glavnu kasu“. Da se prijavim na glavnu kasu? Pitam zašto bih se ja prijavila, a ona mi odgovori „pa, znate šta, ako ste tako nervozni ja ću da idem da vas prijavim“. Ona mene da ide da tuži kod nekog poslovođe?! Znači, sad kapiram, imamo taj hipermarket, ali nemamo nikoga ko može to da kupi i ko tu može da radi, tu je i dalje neki poslovođa koji će da dođe u kecelji da me grdi što mi se prosuo njihov deterdžent. Isti ti ljudi koji su radili kad smo na markice kupovali taj isti deterdžent koga nije bilo, nego ti je procenila Milka Planinc da imaš pravo na kilo i po mesečno, i toliko se ti peri. Svi isti prodavci, isti mentalitet, isti poslovođa će da dođe mene da grdi što flaša nije fabrički dobro zapušena, a mi ljudi sve siromašniji i siromašniji, nemamo više ni za taj deterdžent nego smo došli da kupimo hleb i mleko i da čekamo u redu sat vremena u nedelju ujutru jer je dva dinara jeftinije. Pa, koji mi to, bre, život živimo, to su potemkinova sela, to je potpuno sumanuto.

Drugarica mi je pričala kako su joj na nekom skupu objašnjavali kako Srbija sada da postane interesantna za strane investitore. Kaže čovek – prvo, kad sletiš na aerodrom, prvo gledaj koje kompanije lete za Beograd i koliko koštaju. Za Zagreb imaš low cost, za Beograd nemaš. U startu znači, ti gledaš kako će radnici da idu kući, za početak to. Kad sletiš tamo na taj beogradski aerodrom, naletiš na taksi-mafiju, pravi taksisti ne smeju da siđu dole i da te sačekaju, nego ti moraš da se šunjaš gore, a ja sada znam za foru, pa se šunjam na gornji sprat gde su ustvari odlasci, da uzmem normalan taksi koji će po taksimetru da me vozi, a ne mafijaša koga na aerodromu štiti policija Ivice Dačića. Znači, taj investitor će prvo sa tim da se suoči. Onda će da krene putem sa rupama, prljavim bankinama, ljudima koji pretrčavaju autoput, sa ljudima koji potpuno sumanuto voze raspadnute automobile, gde ne postoje saobraćajni propisi. Ulaziš u jedan prljav grad. Eto, kreni samo od te srpske opsesije da ćemo da prevarimo svet i da samo treba da se izbrendiramo. Mi imamo sve isto što i oni, samo ovaj naš kajmak da im uvalimo i sve će da bude super. Nikako da se krene od onog osnovnog – znači, metla, četka, voda, zakon, red, policija da radi svoj posao, mafija da bude uhapšena, rupa da se zapuši, put da se izasfaltira, zakon da se donese, zakon tržišta da vlada. Evo, ja živim u državi koja isto kao i mi plaća reklame na CNN-u, imaš za Azerbejdžan na CNN-u divne reklame. Moram da vam kažem, ljudi, to sve je laž i prevara, Azerbejdžan uopšte nije stvarno takav kao na CNN-reklami. U njoj igra Predsednikova ćerka igra u toj reklami, to je način na koje se predstavljaju zemlje kao što smo mi i Zakavkazje. Ako mi hoćemo kao te zemlje da ne pripadamo ničemu – oni nisu ni Azija, ni Evropa, ni tamo, ni amo, oni ne znaju šta su, oni su članovi Saveta Evrope, a s druge strane su azijski kontinent, oni su postkomunističke zemlje bez demokratije – to je onda taj treći put za nas, da budemo neka pseudoruska gubernija.

Tržište je s jedne strane diktirano vrlo jasnim zakonima, a s druge strane i nečim potpuno iracionalnim, otud uostalom i svaka kriza. Pratila sam malo, i preko vašeg sajta, diskusiju oko svetske ekonomske krize, i opsednutost i pitanjem dokle je uopšte liberalno u liberalkapitalističkom društvu ljudsko, a odakle više nije ljudsko. Nikako ne slažem sa mnogim vašim sagovornicima koji govore na neki paralevičarski način, kao, ajmo sada da otmemo od bogatih i da podelimo siromašnima, i šta se sada pomažu banke itd. Niti jedno društvo ne može da se razvija i svetska ekonomska kriza će se prevazići tako što će, naime, država da plati najbogatijima. Ali to ne znači da  Superhik ide i krade od siromašnih i daje bogatima, nego znači da će država morati da pomaže najbogatije investitore da investiraju, jer samo tako može da se izađe iz krize, i da gura ljude da konzumiraju. A ne, ajmo sada da otmemo od banaka i da se banke zatvore i da podelimo pare siromašnima – i šta ćemo onda kada razdelimo jednom te pare?

To je znači logika srpske ekonomije, mi prodajemo ovo malo što imamo, a kad to rasprodamo i kad razdelimo, šta ćemo dalje da prodajemo, šta će biti posle? Znači, nije ni to put, ali nije ni to ni taj surovi liberalnokapitalistički put na kojem ne treba da bude zakona, ne treba da bude državnog mešanja ni u šta. Meni se dopada, na primer, to što su u Francuskoj odlučili da prvi put zabrane da brokeri na berzi dobijaju bonuse bez obzira da li akcije dobijaju ili gube, jer na taj način oni ne odgovaraju ni za šta, i prave sumanute poteze na berzi koji tresu čitave države, čitave kontinente. I sad je to, kao, mešanje države u tržište. Jeste, država mora u nekom smislu da se umeša, ne može da se ne umeša u tržište. I ljudi ovde uopšte nisu svesni da to nama tek treba da se dogodi, oni to ne znaju. Razgovarala sam sa svojim studentima – je l’ vi znate uopšte kako je krenula kriza, je l’ znate šta je to subprimes? Njih to nije ni zanimalo. A meni je to zanimljiva tema za pisanje, jer je to psihologija. Fondacija Eli Vizela izgubila je 15 miliona dolara u aferi Medof – to je fondacija koja skuplja novac od donacija i od ljudi koji žele da daju novac za jednu humanitarnu, jako lepu, veliku ideju, borbu protiv antisemitizma. Zapravo je ta fondacija želela da obrne te pare, ali ne da ih obrne na neki normalan način, nego u tom elitnom klubu Medof, u koji si mogao da dođeš samo po pozivu i u kojem si imao zaradu kao kod Dafine. Pa, bato, ako si odlučio da pare koje ti ljudi daju da bi se borio protiv antisemitizma u svetu obrneš i zaradiš 15% godišnje, kad je čitav svet u recesiji, ja moram da se zapitam da li je tvoja humanitarna ideja uopšte  humanitarna i da li je i trebalo da izgubiš tih 15 miliona ili milijardi, mamu ti tvoju. Ta pohlepa je dovela do toga da se sve raspadne.

Bojim se da u ovoj državi nikada nije bilo organizovanog pokreta, ljudi su ovde u stanju da umru ćuteći. Mi se neviđeno busamo u grudi da smo hrabri, ne damo na sebe, a mi smo hrabri kad pobegnemo na drugu stranu bare, pa odatle ne damo na sebe, a ovde nisam hrabar da ne dam na sebe. Ovde ljudi daju na sebe, daju da im se vlada doveka. Sutra će se dići, pobuniti ovaj ili onaj, ali taj što sad ima 40% će najnormalnije da se sakrije negde i posle dve godine će se ponovo pojaviti, ponovo će neko da glasa za njega. Kao neke patke koje gutaju neke klizave ribice – patka je proguta, a ribica odmah izađe na drugu stranu, patka je iskaki, pa je odmah opet proguta, ona opet izađe, a ona opet proguta. I sad da vidimo ko će da pobedi, da li klizavost patkinih creva i ribice, ili patka. Imam utisak da smo mi takvi. Uostalom, na koji način je predsednica parlamenta dobila svoje mesto, kao i ministar policije? Znači, eto, 2000. smo izašli na ulicu sa tim motkama, nismo umlatili tog Ivicu Dačića i on je sad došao da povuče tu policiju iz Borbe. A za finansijsku policiju koja se danas pojavila finansijska uprava je rekla da to uopšte nije finansijska policija. Opet će, znači, da bude neko zamajavanje. Zato mi se čini da ovde ima nešto u mentalitetu, ljudi daju na sebe, mi smo ona patka što hoće uporno da proguta klizavu ribu, a klizava riba izlazi na drugu stranu, i ne možeš ti sad taj proces da zaustaviš.

Bez obzira koliko neka velika pobuna, čak i socijalna, može da bude opasna po jedno društvo, mislim da bi to bilo dobro, to bi bila neka vrsta katarze, ali nažalost, mislim da se to neće dogoditi. Mi ćemo tako da životarimo – toneš, potoneš, pa ti onda neko upumpa neku lažnu lovu, prodaće se Telekom, pa ćeš malo da se digneš, pa nećeš da razmišljaš, pa će da ti daju neki novi šou-program koji ćeš da gledaš, pa ćeš da otpratiš neku drugu aferu, pa će da odleti neki službenik, pa će da kažu „ja sam se mnogo naljutio na ovog mog službenika i on je vratio te pare“. Slušala sam ministarku ekonomije u Utisku nedelje, nastupila je kao jedna stroga učiteljica i govorila nam o tome kako je ona vaspitavana – ona je konzervativna, ona ne veruje u berzu, i to je susret naše ministarke finansija sa svetskom ekonomskom krizom. Šta mene, bre, briga kakva si ti – ja ne znam ni kako se ona zove, mene zanima šta je strategija ove države za tržište novca. Zanima me da li da pretvaram pare u devize ili da ne pretvaram pare u devize, to mene zanima, ne zanima me da li si ti konzervativna i šta si kome obećala. A ovde ljudi nju tako gledaju, pa kažu – vidiš, ova žena nekako ozbiljna, stroga ali pravedna, učiteljica u školi. Ovde ljudima treba tutor, tako glasaju. Jeste tako glasali? Izvol’te, ljudi, pa da vidimo kako će naš voljeni predsednik nositi tu istorijsku ulogu koju je dobio u jednom istorijskom trenutku. NIje istorijski trenutak gubitak Kosova, istorijski trenutak je svetska ekonomska kriza.

Imam jednog studenta u Italiji koji je odlučio da napravi dramu o izmetu, o govnima, njega je zanimao fenomen, kada je fiziološka funkcija postala sramota i tabu, to je de facto devetnaestovekovna tabu-tema. Ima jedan zanimljiv komad koji smo zajedno radili. U nekom malom italijanskom selu na jednoj pjaceti nalazi se sladak restorančić, tamo jede jedan stari bračni par koji proslavlja pedesetogodišnjicu braka, i čikica voli svoju babu, ali ga malo muči stomak. Jeo je svoju pastu i stomak je počeo malo da mu krči, i on sad mora da ide u toalet. Njemu je, iako su 50 godina u braku, neprijatno da pita nju, nego hoće da pita kelnera „izvinite, gde vam je…“, i ne može da se objasni sa kelnerom, kelner ga ne razume, čak i na kraju, kada čikica pita „gde je toalet?“, ovaj kaže „ja vas uopšte ne razumem“. I, mic po mic, taj deka shvata da su svi ludi i da se svi prave da nikad ne idu u toalet, i on izađe na taj trg i kreće da zaustavlja ljude i pita „izvinite, gde se ovde kaki?“. Ljudi kažu „šta je tebi, ko je ovaj ludak?“, a neka druga baka kaže „a, to se nekad radilo negde“. I on poludi i odluči da se pokaki posred fontane na tom divnom italijanskom trgu. Skine gaće, natrći se, „sad ćete vi da vidite!“ i krene… I ne ide, ne ide, nastupila je temeljna opstipacija, on više nikada neće kakiti. Vrati se, zakopča se, postiđen sedne za svoj sto i nastavi da jede pastu.

I ja se uporno osećam tako; osramoćen si kada izađeš i kažeš da ne mogu zabraniti Gej strejt alijansi da se oglasi, i ti momci što su prekinuli film se osećaju kao ovaj što je hteo da kaki u fontani. A gledaju te svi ti fini i pristojni ljudi, i ti na kraju zakopčaš pantalone i kažeš „u stvari, idem ja da jedem svoju pastu“. U jednom trenutku nastupi temeljna opstipacija i bude ti dosta da osećaš sramotu i da svi vrište i da svi ukazuju na tebe – ti znaš da si u pravu, i oni znaju da si u pravu, i ti si uporno onaj jedini koji govori, a oni su, kao, svi mnogo neki fini ljudi, i ti mnogo vičeš, i mnogo si čupav, i mnogo ne umeš da biraš reči, i mnogo sereš, brate. Teraju te u taj tor, da budeš jedan od finih, pristojnih, dobrih, koji u svemu vidi neku dobru stranu. Imali smo na fakultetu jednu osobu kojoj kad kažeš „ja ću dati otkaz“, ona kaže „to je divno, to je divno, jer sve je toliko divno da je divan i tvoj otkaz“. Pa, možda su oni i u pravu, možda je to zapravo divno, možda će nastati neka velika revolucija – to je divno, to je divno, i iz mnogo mrtvih i puno razočaranih će nešto drugo da se napravi. Ali ja mislim da ovo nije takva zemlja. Mislim da će uvek kad se pojavi neko ko hoće da povede i da vikne „ajde, ljudi, idemo da pravimo nešto“, mislim da će prvi da se povuku baš oni iz prvih redova i da kažu „ne mogu, bre, da se brukam više, sramota me, mator sam, zašto uvek ja, nemoj, nepristojno je“. Oni nas sada udaraju tako što nam kažu da smo nepristojni – ja sam uvek bila nepristojna, iako smatram da su me roditelji lepo vaspitali, ali mislim da je nepristojno biti pristojan, da je jednostavno nepristojno prećutkivati i razgovarati kao da ne idemo u WC. Idemo, i neophodno je da svi znamo da to radimo, i neophodno je da to organizujemo tako da bude dobro. I bojim se da će to mrtvilo sve da nas odnese u neko afričko pleme, koje više nikada neće moći da izađe iz sebe. Neće imati potrebu, neće znati ni šta da traži, eto.

Svetlana Lukić: Bila je ovo Biljana Srbljanović. Biljana će zajedno sa Vesnom Rakić-Vodinelić i Srđom Popovićem govoriti na promociji Peščanika sutra u Lazarevcu u Modernoj galeriji u 19 sati. A u ponedeljak imamo promociju u Šapcu, naši gosti će biti Vesna Pešić i Srđa Popović. A vas Beograđane pozivamo da sutra u podne dođete u Centar za kulturnu dekontaminaciju na promociju knjige Kakva i kolika država, koju je izdao Helsinški odbor. To je knjiga tekstova Olge Popović-Obradović koju je priredila gospođa Latinka Perović. Govoriće Dubravka Stojanović, Mirko Đorđević, Ivan Vejvoda. Ona krhka srpska vertikala o kojoj je govorila Latinka Perović još je krhkija bez Olge Popović-Obradović, ali eto sutra prilike da odamo počast i njoj, a i Latinki Perović koja se potrudila da napravi ovu knjigu. Vidimo se sutra, nadam se, u podne u Paviljonu Veljković, doviđenja.

Emisija Peščanik, 27.02.2009.

Peščanik.net, 27.02.2009.