Rastužila me je vijest da su zamjenik glavnog urednika crnogorskih dnevnih novinaVijesti i njegov fotoreporter, gospoda Jovović i Pejović, sebe nedavno našli u situaciji da im je ne samo bilo onemogućeno da rade svoj posao, nego je u pitanje bila dovedena i njihova lična bezbijednost. Šamarima ih je častio goropadni gradonačelnik glavnog grada, Miomir Mugoša, a vaspitnu nastavu je pesnicama produžio gradonačelnikov sin, Miljan. Kako tvrde napadnuti novinari, Mugoša junior je poentirao potežući pištolj na gospodina Jovovića, i time jasno ilustrovao nivo svojih diplomatskih sposobnosti koji ga je kvalifikovao da bude samo treći sekretar crnogorske ambasade u Vašingtonu. Imajući u vidu personalnu strukturu velikog dijela crnogorske diplomatske službe i jasno manifestovane nivoe i forme lojalnosti prema gospodaru, cinici bi se mogli zapitati koju poziciju u crnogorskoj diplomatiji bi junoša imao da je, ne daj bože, od ranije pokazao sposobnost da potegne oroz? Na kraju krajeva, Crnu Goru u inostranstvu predstavljaju i osobe koje su na slobodi samo zato što ih štiti diplomatski imunitet.
Pesničenje gradonačelnika i nemušta (plašljiva?) reakcija organa vlasti na ovaj primitivni akt visokog funkcionera DPS-a predstavljaju samo jedan u nizu simptoma sve akutnije krize koja hvata Crnu Goru. Bejzbol palica, a potom i “prva pesnica glavnog grada” su postale osnovna nastavna sredstva kojima vlast u evropskoj, multikulturnoj, multikonfesionalnoj, tolerantnoj, demokratskoj i mediteranskoj Crnoj Gori disciplinuje neposlušne. Ovih dana smo se iznova podsjetili kakva je istinska priroda one DPS-ovske ”druge Crne Gore” iz predreferendumskom vremena.
Koliko god da me ovaj napad na novinare uznemiruje na ličnom nivou, nijesam iznenađen da je do njega došlo. Nasilničko ponašanje predstavnika vlasti prema fotoreporteru i zamjeniku glavnog urednika dnevnog lista Vijesti je samo najnovija manifestacija karaktera vladajuće elite u Crnoj Gori. Gradonačelnik, kojega od milja (ili iz straha……često se tepa onome čega se čovjek boji) zovu Mugi, je epitomija metastaze koja je zahvatila sve slojeve crnogorskog društva. Valja se, ipak, podsjetiti da pesničenje crnogorskih glavara nije novina niti je proizvod tranzicije, već da se radi o odnosu prema građanima koji ima svoj istorijat.
“Prvi Crnogorac je bjen 1909, a posle nijesu ni prestajali”. Ovaj pozajmljeni stih odslikava suštinu odnosa vlasti prema narodu u Crnoj Gori tokom posljednjih stotinak godina. Ipak, važno je napomenuti da ovakav odnos nije proizvod modernosti, pošto je crnogorska istorija kao, uostalom, i istorije mnogih naroda, prepuna manifestacija vladarske sujete i brutalnosti.
Vladike, knezovi, serdari, gospodari, lažni carevi i carevići, su se trudili da svojim aktivnostima što češće i snažnije potvrde istinitost pjesničke metafore o puku kao stoci čija poslušnost direktno zavisi od broja polomljenih rebara. Tako je ratobornim plemenima koja su se opirala oporezivanju, crnogorski gospodar prijetio da neće ostaviti ni kamen na kamenu, ako im samo dođe. Gospodarevi perjanici su redovno davali po turu neposlušnim podanicima, a nerijetko imušketali ozbiljnije kritičare vlasti. Grmožur na Skadarskom jezeru je bio njihov Goli Otok.
Vlasti u prvoj zajedničkoj državi Južnih Slovena nijesu bile ništa manje autoritarne. Građanski rat niskog intenziteta u Crnoj Gori je trajao od Božića 1919. do sredine 1924. godine, i koštao je mnogo života i više od 5 hiljada zapaljenih kuća. Komite, koji su de facto oslobodili Crnu Goru do kasne 1918, su najednom postali izdajnici i tretirani su shodno ovoj klasifikaciji.
Ovakav odnos vlasti prema građanima se nije mnogo promijenio ni u periodu “bratstva i jedinstva”. Izgradnja novog socijalističkog čovjeka je zahtijevala oštre mjere, pa su kapaciteti Jusovače, Spuža, kolašinskog zatvora, Bogdanovog Kraja, i Dobrote, konstantno bili popunjeni onima koji nijesu znali da cijene blagodeti socijalističkog samoupravnog raja.
Unutarpartijski prevrat iz januara 1989. godine, koji se, uz obaveznu dozu romantike, i danas pogrešno definiše kao “anti-birokratska revolucija” kreirao je nove “heroje” i nove “izdajnike”. Novi antibirokratski heroji su trenirali strogoću nad novim izdajnicima: antiratnim aktivistima, opozicionim političarima, crnogorskim independentistima, rijetkim nezavisnim novinarima i malobrojnim oponentima nacionalizma. Krvavi čin drame zvane Jugoslavija bez alternative je u Crnoj Gori iniciran savjetom građanima od strane glavnog urednika večernjeg dnevnika TVCG da ne troše njemačke marke na italijanske cipele, nego da štede kako bi mogli kupiti municiju potrebnu za rat sa “ustaškim crnokošuljašima” koji “gomilaju snage na granici sa Crnom Gorom”.
Nastavilo se bacanjem bombi na redakciju nedjeljnika Monitor, pucnjevima na kuću novinara Radončića, bombom na vratima stana bivšeg Yutel-ovca, Velibora Čovića, i nerijetkim batinanjima antiratnih aktivista širom Crne Gore. Kritičari mladog i lijepog crnogorskog rukovodstva su bili markirani za odstrel na svakom koraku. Crnogorska vladajuća elita je tih godina podstrekavala progon neistomišljenika i tako što je promovisala slijedeći diskurs: pisanje za Monitor i Liberal predstavlja podršku Franju Tuđmanu, a autori koji objavljuju tekstove u ovim glasilima, i svi oni koji se slažu sa njihovim stavovima su ne samo izdajnici nacionalne stvari, nego Ustaše. To je bilo vrijeme otvorene sezona lova na poslenike javne riječi koji su bili obilježeni kao kritičari vlasti. Tadašnji predsjednik crnogorske vlade, Milo Đukanović, kritikovao je “apstraktni pacifizam” onih koji su bili protiv fratricida i obećavao kazne mnogo oštrije nego “prosto ostajanje bez posla”.
Podjela u vladajućem DPS-u 1997. godine je značila da su ratni saveznici postali neprijatelji, pa su heroji i izdajnici iz ranih 1990-tih zamijenili mjesta. Nekadašnje perjanice crnogorske vlasti su najednom proglašeni ratnim huškačima. Vladajuća struktura je hitro promijenila obuću, pa su vojničke čizme iz ranih 1990-tih zamijenili lakiranim cipelama nove demokratije. Novi govor crnogorske nezavisnosti je postao mantra vladajućeg DPS-a i svih malih partija koje su godinama bivstvovale u njenoj političkoj orbiti. Pitanje obnavljanja državnosti je na margine potisnulo ne samo značajna ekonomska pitanja, nego i važnu problematiku demokratizacije crnogorskog društva.
To su bile godine u kojima, istini za volju, ni oni malobrojni nezavisni novinari i mediji u Crnoj Gori nijesu uvijek bili na visini zadatka. Mnogi su bili sasvim opsjednuti problematikom državnosti do te mjere da su odbijali svaki prijedlog da se država i demokratija izgrađuju paralelno, te da jedno bez drugog neminovno proizvodi autoritarnu tvorevinu. Slogan država pa demokratija je bio u funkciji uspiješnog referenduma iz maja 2006. godine, i na tom poslu su radili i nezavisni mediji i mnoge nevladine organizacije. Uvjeravali su malobrojne skeptike da se mora izabrati manje zlo (korupirani DPS i njen autoritarni lider) kako bi se povratila državnost Crne Gore. Ove aktivnosti su, istovremeno, predstavljane kao lice “druge Crne Gore” koja se, po tadašnjoj logici vladajuće elite i mnogih independentista razlikuje od one koja je opsijedala Dubrovnik, granatirala Mostar iz Južnog Logora, deportovala izbjeglice na Pale, mučila ratne zarobljenike u logoru Morinj, pljačkala Konavle, i tome slično.
Nivo instrumentalizacije ovih segmenata društva od strane vlasti je tada bio zapanjujuće visok, pa se može reći da su i nezavisni mediji u određenoj mjeri odgovorni za trenutnu situaciju u Crnoj Gori. Vrijeme je pokazalo do koje je mjere bilo naivno vjerovanje da će, kada se uspostavi nezavisna država, demokratsko jezgro u Crnoj Gori biti sposobno da obuzda autoritarne tendecije vladajućeg DPS-a i njenog lidera.
Paralelno sa procesom učenja demokratske retorike kao dimne zavjese za autoritarni manir vladanja, oligarhija, odnosno, partitokratija u Crnoj Gori se sasvim posvetila ekonomskoj tranziciji koja je rezultirala problematičnim privatizacijama, sumnjivim vezama poslovnih struktura, vrha vlasti i organizovanog kriminala, devastacijom nacionalnih resursa i enormnim bogaćenjem pojedinaca bliskih vlasti. Crna Gora sada prolazi kroz fazu legalizovanja bogatstva koje je stečeno na netransparentan način. Nove dinastije se, stoga, bore svim silama da operu sopstvene biografije i po svaku cijenu zaštite svoje interese, pa se o bogatstvu crnogorskih lidera, članova njihovih porodica, i njihovih poslovnih i političkih saradnika smije govoriti samo šapatom. U protivnom, slijedi tužba sudu, a iza ugla možda vreba i neka bejzbolka. Naravno, uz novac i moć ide i iluzija o svemoćnosti i nedodirljivosti. Što bi rekli crnogorski tajkuni: može mi se! U Crnoj Gori su svemoćnost i nedodirljivost oligarhije postali integralni dio sistema. Finansijska moć crnogorske oligarhije je tolika da su, kao dio od ranije definisanog političkog kursa, uspostavili kontrolu nad svim segmentima države. Ovo stanje nije ostalo neprimijećeno u brojnim izvještajima evropskih institucija i međunarodnih organizacija koje su revnosno prenosili neki crnogorski mediji.
Poslenici javne riječi su mete napada, kad god se drznu da pokažu trun kritičkog odnosa prema vlasti. Generalno posmatrano, kritike post-referendumskog stanja u Crnoj Gori, politike vladajuće koalicije, i aktivnosti predsjednika vlade i države su, kao po pravilu, od strane vladajuće koalicije DPS-SDP tumačene kao atak na Crnu Goru i njenu tek obnovljenu državnost.
Dakle, novi izdajnici animiraju društveni prostor i nakon maja 2006. godine. Nezavisni mediji se dovode u red na dva načina: finansijskim pritiskom i fizičkim obračunima sa neposlušnim urednicima. Višemilionske frivolne tužbe za duševne bolove i povredu psihičkog stanja bezgrešnika iz vrha vlasti prijete da ozbiljno uzdrmaju Monitor,Vijesti i Dan. Istovremeno, urednici i novinari ovih glasila se, manje-više stalno, na sudu bore da odbrane svoje profesionalno pravo na javnu riječ. Univerzitetskim profesorima se dostavljaju pozivi na saslušanje u vrijem predavanja, i time se ne samo manifestuje sila pred studentima, nego se mladima šalje upozorenje da se niko ne drzne da kritikuje vlast. Osim toga, po važećim zakonima u Crnoj Gori, napad na novinara nije krivično djelo. Što se tiče fizičkih obračuna sa poslenicima javne riječi, bejzbol palice su bez upozorenja sijevale u mračnim sokacima Podgorice po glavama novinara i urednika. Pokojni urednik lista Dan, Duško Jovanović je prvo pretučen u ulazu zgrade u kojoj je stanovao, a nešto kasnije je poginuo kao žrtva atentata. I direktorVijesti, Željko Ivanović je, na sreću, preživio napad bejzbolkama. Jedan od rijetkih boraca za ljudska prava u Crnoj Gori, Aleksandar Saša Zeković, je dobijao mnoštvo prijetećih poruka sa naglaskom na “bukovo odijelo i betonske čizme” koje mu se spremaju ako se ne okani ćorava posla kritikovanja vlasti.
Nedavni napad gradonačelnika Podgorice i njegovog sina na novinare se, ipak, razlikuje od dosadašnjih incidenata. Do sada su udarci šipkama i pucnjevi dolazili iz mraka i od strane osoba sa fantomkama na glavi. Sada je, po prvi put, visoki funkcioner DPS-a lično poželio da dijeli pravdu. Ovakav slijed događanja može da bude ilustracija prgavosti gradonačelnika, ali i signal sve veće nervoze vladajuće elite kada je u pitanju transparentnost njihovog djelovanja i odgovornost za teško stanje u Crnoj Gori.
Ovaj incident, takođe, može da bude tačka susreta onih koji se trude da istinski demokratizuju Crnu Goru. Dosada manifestovani narcizam malih razlika unutar malenog demokratskog jezgra je zadugo onemogućavao jedinstven napor ka rješavanju problema autoritarne vlasti u Crnoj Gori. Možda će ovaj najnoviji nemili događaj poslužiti da se te razlike prevaziđu za dobrobit istinske demokratije jer hibridni režim proto-demokratskog tipa koji je stvoren u nezavisnoj Crnoj Gori prijeti da sasvim razori temelje ovog novog i slabašnog demokratskog pokušaja.
Autor je profesor istorije na Univerzitetu Alberte u Kanadi
Peščanik.net, 18.08.2009.
