Radio emisija 02.10.2009, govore: Žarko Korać, Vesna Rakić-Vodinelić, Biljana Kovačević-Vučo, Miljenko Dereta i Borka Pavićević.

Svetlana Lukić: Nasilje nas vodi u fašizam, nasilje je ideologija, a ne samo forma ponašanja u svakodnevnom životu. Države i narodi koji se ne suprotstavljaju nasilju na organizovan način upotrebom prava i zakona, preuzimaju odgovornost za bujanje nasilja na sopstvenom tlu.

Ovo nisam rekla ja, to su jučerašnje reči Borisa Tadića – mali korak za demokratiju, ali veliki za našeg predsednika.

Njemu je od juče postalo jasno sve, pa i to gde su koreni nasilja u našoj zemlji. Vidim, rekao je, neprekinutu nit između nasilja koje se dešavalo devedesetih, zverskih zločina na prostoru bivše Jugoslavije, podrške štrajkovima Jedinice za specijalne operacije, političkog jezika koji je proizveo bes prema takozvanim izdajnicima i stalnog traganja za neprijateljima u društvu.

Predsednik je ovih dana izgleda i sam bio izložen nasilju stranih ambasadora i ostalih preživelih stranaca, pa su mu se od pretrpljenog straha otvorile oči i gle, ugledao je nit nasilja. Dok je još u šoku od krvavog konca koju mu se odmotava pred očima, ili dok se pravi da ga je tek sada ugledao, treba mu poručiti da ga to njegovo otkriće obavezuje, na primer, na sledeće odluke.

Ajmo još jednom, za predsednika:

Hitno hapšenje Ratka Mladića, hitno donošenje rezolucije o Srebrenici, hitno pokretanje postupka za utvrđivanje političke pozadine atentata na premijera Đinđića, privođenje na saslušanje Vojislava Koštunice, Radeta Bulatovića, Ace Tomića, Dragana Jočića i ostalih članova družine, smenjivanje direktora državne TV, izbacivanje iz medija koje kontroliše država svih kolumnista koji huškaju na nasilje, informativno-hrišćanski razgovor sa nekim od članovima Svetog Arhijerejskog Sinoda i njihovom dečicom iz Sabora dveri, Naših, Nomokanona, kažnjavanje raznih varvarogenija koji su pozivali na nasilje i paljenje ambasada i tako dalje, i tako dalje.

Dvojica mladića koji su sa našim Miladinom pretukli američkog studenta, pojavila su se pre neki dan pred američkim sudom. Na sudu jedino nije naš Miladin, čiju smo slobodu platili milion dolara. Ispašće na kraju da će on ostati nekažnjen, iako je čoveka bacio u komu, a da će ovi koji su u komu bacili francuskog navijača, iz koje se nije probudio, dobiti 30-40 godina zatvora – tri do četiri puta više nego oni Škorpioni koji su pred kamerama streljali muslimanske dečake kod Srebrenice. Ovo je Peščanik, na početku govori Žarko Korać.

Žarko Korać: Sa takozvanim uljuđivanjem političke scene u Srbiji posle 2000. godine, nominalno više niko sem Srpske radikalne stranke i Šešelja nije koristio originalni govor mržnje, svi koji tako misle su se malo prikrili. A onda su polako posle 93-e počele da niču te male grupe, a naročito za vreme Koštunice. Te grupe huligana su u stvari vrlo dobro shvatile našu političku scenu. Ako uzvikuješ nacionalističke parole onda si ti nacionalista, a ne kriminalac i ubica, kad vičeš “Nož, žica, Srebrenica” onda veliki broj građana Srbije kaže – dobro, to nije lepo, ali pitanje je šta se dogodilo u toj Srebrenici, to baš i nije bio genocid, pitanje je ko je tu uopšte ubijen. Od akademika i profesora Pravnog faklulteta Koste Čavoškog pa do niza drugih ljudi, Srebrenica se stalno osporava. Konačno, ovo je jedini parlament u Evropi koji ne može da donese rezoluciju o osudi tog genocida.

Oni koji viču „Nož, žica…“ mnogim ljudima izgledaju kao malo ekstremnije političke grupe. Međutim, kada odete na njihove sajtove, na primer na sajt Srpskog narodnog pokreta 1389, videćete da su to nacističke ideje. Navešću vam jedan primer. Svi oni vas upućuju na neku drugu literaturu, recimo, na Protokole sionskih mudraca, arhetipsku knjigu evropskog antisemitizma u 20. veku. Uzgred, na mnogo sudskih procesa, odmah po pojavljivanju te knjige, dokazano je da je to falsifikat, najverovatnije ruske tajne policije.

Imate i sajtove koji vas vode na antisemitska dela Nikolaja Velimirovića, a neki i na prevedena dela Adolfa Hitlera. Tako da su se oni, iako rasisti, antisemiti i neofašisti, sakrili iza tih političkih parola i onda su mogli da terorišu sve one koji su inače nepopularni u Srbiji, da prekidaju skupove koje organizuje Helsinški odbor za ljudska prava ili Žene u crnom. Oni su kao besni psi na ulici. Ova mudra javnost, pokreti kao što su Svetozar Miletić, akademici, listovi kao što je Kurir, oni pokažu prstom, a onda te grupice, 15, 20, 30, idu i prekidaju skupove. Oni su kao Hitlerjungen, a da stvar bude još apsurdnija, pokrivaju se velikim hrišćanskim parolama. Mnogi su za njih imali razumevanja jer su mladi – pa dobro, to su mladi ljudi. U socijalnoj psihologiji to se zove – grupe mržnje. Ti ljudi se udružuju zato što imaju duboke unutrašnje probleme, to su često sadističke ličnosti, sklone nasilju, sa vrlo niskom kontrolom nasilja. Te grupe se moraju posmatrati per se. Imali su još jednu mimikriju – to su mladi, nezadovoljni ljudi, jer, eto, svet ne razume Srbiju. Sećate se da je grupa 1389 išla na Kosovo i kamenicama gađala ministre srpske vlade. Dakle, oni su stalno terorisali one na koje je pokazival prstom takozvana nacionalna javnost.

E sada, šta se dogodilo? Nasilju nema kraja, malo nasilje teži da bude veće nasilje, a veće nasilje da bude još veće, to je logičan put u psihopatiji takve vrste ljudi. Znači, oni su na kraju morali da postanu okrutni i onda je su počela premlaćivanja i ubijanja. I sad odjednom policija tvrdi da ima podatke da su grupe navijača trgovci drogom, znači, odjednom je policija sve nabavila. Sada se pokazalo da se radi o klasičnim kriminalcima, bar kada su u pitanju vođe tih grupa. Oni su na stadionima nosili slike Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Arkana itd. To je sve isti krug. Sada je javnost prvi put reagovala, jer se nasilje suviše zgusnulo, ljudi su shvatili da to postaje ozbiljan društveni problem. Ubistvo Francuza je bila poslednja kap. To je narušilo i princip patrijarhalnog društva, princip gostoprimstva. Potpuno je očigledno da je taj mladić bio nevin, da je mirno sedeo sa drugovima kada su ga divljački napali, pretukli i ubili. On je masakriran na beogradskoj ulici i onda je javnost prvi put ozbiljno reagovala.

Kultura nasilja koju neguju naše političke stranke je rodila svoju decu, a ta deca su sada počela da ubijaju po ulicama Beograda. I mi smo u stvari imali prvi put suočavanje s time šta je rodio Miloševićev program i šta je proizvelo rat. Iz istih tih grupa su se angažovali ratni dobrovoljci. Pa Arkan je bio predsednik Zvezdinih navijača, on je napravio palatu na placu koji gleda na Zvezdin stadion.Njegova Srpska dobrovoljačka garda se, bar u početku, regrutovala među navijačima Zvezde. Sad više nema rata, pa ti mladići ne idu u dobrovoljce nego prete, premlaćuju i ubijaju na ulicama Beograda. I sada se javnost prvi put s tim suočila, naša zemlja je, ako mogu tako da kažem, pogledala deo svoje utrobe, ono što se nije pokazivalo javno sada se rodilo, nakazno. Posle 20 godina je i građanima Srbije postalo jasno šta se zbiva. Naravno, za sve ovo je odgovorna i vlast.

Mislim da je za ovu priču veoma važan slučaj Miladina Kovačevića. Država je stala iza jednog siledžije, falsifikovanim ispravama ga dovela u zemlju, tajnim odlukama isplatila milion dolara, da bi ga na kraju Srpska radikalna stranka dovela u parlament, pokazala ga svim građanima kao heroja koji, eto, prebija Amerikanca. Da vas podsetim da je mladić koga je prebio takođe bio u komi i jedva je preživeo.

Hitlera su na vlast dovele mrke košulje, mi takođe sada imamo svoje mrke košulje koje su postale jako vidljive. Neko će od vaših slušalaca da skoči i da kaže – pa tih ljudi je jako malo. Pa u početku je i Hitler imao jako malo pristalica. Ja ne mislim da mi idemo u nacizam, niti mislim da će se ovde roditi neki novi Hitler, ja samo kažem da je to ta priča. Na sajtu navijača Rada jedno vreme je pisalo da su glavni neprijatelji srpskog naroda – Jevreji, homoseksualci i demokrate.

Kada je hapšen Šljivančanin, došlo do velikih nereda u delu grada gde je on živeo, paljeni su automobila, bili smo na granici ozbiljnijeg sukoba između takozvanih zabrinutih građana i policije. Podsećam vas da su tamo bila i dvojica političara, Vučić i, koliko se sećam, Dačić. Sad pogledajte taj obrt, Dačić je ministar unutrašnjih poslova, a Vučić je nada demokratske Srbije, on je pravi spoj demokratskog i nacionalnog. Njegova sadašnja stranka po svim istraživanjima ima u najmanju ruku istu podršku građana kao i Demokratska stranka, a mogućno i nešto malo više. Pitanje za našu javnost – zašto tako velikom brzinom zaboravlja, pod znacima navoda, ovakve događaje. Nije tačno da se u Srbiji slabo pamti, u Srbiji se dosta pamti, ali selektivno. Tomislav Nikolić je rekao da će se preseliti iz ulice bulevar Dr Zorana Đinđića, jer ga je sramota da živi u ulici koja ima taj naziv. Jel ga novinari pitaju – a kada će da se preseli. Uzgred, njegov sin ima stan pored njega.

Postoje snimci protesta ispred zgrade RTV B92, tamo je Vučić, ali tamo su i ove nenacističke organizacije koje su držale transparente sa slikom Ratka Mladića. Zašto naša javnost to tako lako zaboravlja? Ovi mladići se ne bave kalkulacijom dolaska na vlast. To su posebne ljudske prirode koje samo donekle racionalizuju svoje užasne, destruktivne, ubilačke porive nekakvim nacionalnim ili kvazipolitičkim parolama.

Osnovno je pitanje kada će u Srbiji prestati ta kultura tolerisanja nasilja i glorifikacije zločinaca. U Srbiji se nikada nije dogodilo da posle presude Haškog suda nekom Srbinu ljudi kažu – pa dobro, čovek je dobio zasluženu kaznu. Uvek se govori da su to lažne optužbe i u tome učestvuje čak i jedna poludemokratska javnost. Vi time šaljete poruku da su zločin i nasilje prihvatljivi ako su okrenuti nekom nacionalnom cilju. To je pravi i jedini stvarni koren ove tragedije koja nam se dešava. Ove grupe su proizvod iste te ideje. Uzmite slučaj Željka Ražnatovića Arkana, pa svi znaju da je imao ogroman kriminalni dosije, da je hapšen, da je ležao u zatvorima po Evropi zbog pljački i krađa, da je posle toga je došao u Srbiju i počeo da radi za državnu bezbednost. Sve je to zaboravljeno u trenutku kad je postao borac za nacionalnu stvar. E, to isto ovi mladići žele – kad smo borci za nacionalnu stvar, svako naše nasilje će biti zaboravljeno.

I sada se postavlja pitanje kada će se to promeniti – ne znam, to zavisi od toga da li će ova reakcija javnosti na ubistvo francuskog navijača biti dovoljna opomena da se to više ne toleriše. Vi ste videli da sve do trenutka dok Taton nije umro i naša javnost nije žestoko reagovala, Tomislav Nikolić je tvrdio da između Obraza i Otpora nema nikakve razlike. Pazite taj cinizam, pa nisu otporaši išli sa štanglama i prebijali svoje političke protivnike, to je ordinarna laž, ali to je bio zvaničan stav Srpske napredne stranke – zašto zabranjujete Obraz? Sada svi ćute, čekaju da se malo stiša gnev javnosti, pa će se onda pojaviti mnogi advokati koji će reći da je to grupa zanesene omladine koja je u suštini u pravu. Svako ko pravda Ratka Mladića, naravno da razume Obraz i Srpski narodni pokret 1389, jer sve je to isto.

Bivši nemački predsednik Vajceker je govorio o tome šta je Nemačka uradila Jevrejima u Drugom svetskom ratu, rekao je – nemački narod je uradio taj genocid i mora s tim da živi, ovo je druga Nemačka, ali ona ne sme da zaboravi taj deo svoje istorije. Sećam se, kada je ušao u sinagogu, dobio je ovacije tih ljudi. Ko je u Srbiji uradio tako nešto? Ko se iz tih velikih proevropskih stranaka usudio da ustane pred našu javnost i da kaže – Ovo u Srebrenici jeste bio genocid, to je sramota srpskog naroda, ja se toga gnušam, ja to osuđujem. Taj koji bi izgovorio te reči zaslužo bi mesto među velikanima Srbije. Niko. Srebrenica je simbol zločina, ona je i sama strašan zločin, ali je postala i simbol zločina. Sve vam to proizvodi Obraz i slične organizacije i ja sam priličan pesimista da će se nešto bitno promeniti. Javnost je reagovala, država će da reaguje, tužilaštvo će da reaguje, ali je pravo pitanje da li će naša javnost pravilno znati da odgovori na pitanje – da li su nasilje i zločin prihvatljivi u odbrani nacionalnih interesa. Pa taman i da se ne slažemo oko toga šta je srpski nacionalni interes, ali da li je dozvoljeno ubijati nevine ljude, zarobljenike, da li je dozvoljeno mučiti ljude, čerečiti ih na najstrašniji način? Da li je u redu da, kada se donese neka presuda u Hagu, cela javnost skoči i kaže – to nije u redu, samo naše kažnjavaju? To je kultura nasilja koja neprekidno proizvodi ovakve grupe.

Znači, naša javnost ima veoma težak zadatak pred sobom, biće joj jako teško da izađe na kraj sa ovim godinama koje dolaze, ali to je kamen temeljac našeg demokratskog poretka. Imaćemo mi institucije, jeste, imaćemo manje-više demokratske izbore, ali ove stvari nas definišu kao društvo. Imamo li mi snage da se odreknemo nasilja. Kad se javnost bude obračunala sa kultom Ratka Mladića, kad bude osudila genocid u Srebrenici, onda će stvoriti pretpostavke da nestanu i ove ulične siledžije, jer to su mali replikanti, to su mali Mladići, to su mini Srebrenice kad on ide ulicom i ubija. Da li su se ovi što su na smrt prebili francuskog navijača bojali kazne? Pa nisu, zato što oni misle da su nacionalni junaci, da će sud imati razumevanja. I da vam kažem nešto, sud ima razumevanja. Da li je Vuk Jeremić kome su puna usta evropskih integracija rekao da to što je njegovo ministarstvo uradilo u slučaju Miladina Kovačevića nije u redu? On je smo promrsio da će se to ispitati. Uzgred, ljudi koji su to uradili su njegovi intimni prijatelji. Znači, hoće li on javno da kaže – to što je urađeno je skandal, Kovačević je tamo pritvoren zbog toga što je nekoga bacio u komu. Nema razlike između onog što je urađeno nesrećnom Tatonu i onom američkom studentu, razlika je samo u tome što je ovaj Amerikanac imao sreće. Uzgred, pojavili su se čak i antisemitski komentari, jer je dečko slučajno i Jevrejin, ali niko to nije gledao kao ekstremno siledžijski akt. Taj Kovačević nikada nije rekao da mu je žao, on nikada to nije izgovorio, rekao je – on nas je provocirao, bio je pijan. Izvinjavam se što toliko pričam o tom slučaju, ali on je paradigma. Naš ministar nije rekao – ovo je skandal, kako može jedan siledžija da dobije zaštitu države? Pa može, zato što naša država misli da kada pretučeš Amerikanca, to je ustvari okej. Pa u čemu je razlika između premlaćivanja u kafiću u državi Njujork koje je napravio Miladin Kovačević i ovoga što su radili ovi navijači na ulici? Pa oni su dobili imprimatum, dobili su dozvolu da to urade.

Dok ne budemo počeli da osuđujemo bilo koje nasilje, a posebno ono koje se zaodeva u velike nacionalne odore, crno nam se piše. Sada će ove grupe stišati, neke će biti zabranjene, ali za mesec dana, za šest meseci, formiraće se nove grupe koje će ponovo početi da terorišu.

Kod nas je veliki problem licemerje naše elite. Govorim o gej paradi – svi su govorili da svi imaju pravo da izraze svoje mišljenje, da oni kao demokrate neće da zabrane paradu, ali su takođe poručivali da je seksualno opredeljenje privatna stvar. Time su rekli da je parada u stvari loša, da ti ljudi rade nešto nakazno. U svakom društvu ljudi oblačenjem pokazuju pripadnost polu, ne postoji nijedna kultura na ovom svetu gde ne postoji razlika u oblačenju između muškaraca i žena. Pa ti već time pokazuješ kom polu pripadaš, kakve gluposti oni pričaju, da su protiv seksualnog opredeljenja, pa ono se pokazuje već oblačenjem. Povodom gej parade naše društvo je pokazalo neverovatno licemerje, tog licemerja ima i sada. Svi osuđuju ove nasilničke grupe, a da li osuđuju lidere Srpske napredne stranke koji su hteli da se Bulevar Zorana Đinđića zove Bulevar Ratka Mladića. To su predlagali pre samo godinu i po dana, a sad svi glasaju za tu stranku. U čemu je razlika?

Demokratska stranka danas počinje da mi liči na stranke poput one u Meksiku, koja se zvala Institucionalna revolucionarna stranka, takve stranke ostaju na vlasti i po 60 godina. Niko njih ne optužuje za diktaturu, niko ne kaže da te stranke nisu dobijale izbore, niko ne kaže da se tu nisu smenjivali lideri, ne, nego to su te stranke koje se stalno prilagođavaju i onda ostaju po 50, 60, 100 godina na vlasti. To su stranke koje zastupaju sve o svemu u svakom trenutku. Tu sada nastaju problemi. Zar vam nije malo neprijatno i gadno da dobijate glasove onih sa kojima se ne slažete, ili vi u stvari nemate mišljenje ni o čemu, pa vam je potpuno svejedno ko za vas glasa? Politika su neki ciljevi, ako za tu politiku i nekom trenutku ne možeš da dobiješ podršku građana, ništa, skloni se. Mi prosto idemo ka jednom sistemu u kome više nema politike, nema ideologije, sve je apsolutni pragmatizam, sve što donosi glasove je dobro. Sve to vode, što ne može slučajno, marketinški stručnjaci. Njihova logika je – sve je dobro i korisno što će prodati sapun, ali politika nije sapun, politika je, hajde da kažem grubo, ako već pravim tu dečiju analogiju, mnogo različitih sapuna. Izvinite, neka građani biraju,oni nekada glupo izaberu, znaju i vrlo inteligentno da izaberu, šta da radimo, to je demokratija.

Mi smo stigli do tačke kada u Srbiji sve može da prođe ako donosi glasove, a odbacuje se sve što ima nekakav ideološki predznak. Takva je i spoljna politika, politika stočić sa četiri noge, a biće tu još nogu, i Amerika i Rusija i Kina i Evropska unija, pa što onda ne dodaju i Egipat i Gvatemalu, da ne pominjem Ugo Čaveza koji ima mnogo nafte. To nije politika, to nije ništa, to je smešno. Moraš da zauzmeš neka stanovišta o nečemu. Ta politika traje već nekoliko godina ali mislim da građani postaju sve više razočarani. Oni su naravno pre svega razočarani životnim standardom i nezaposlenošću.

Vi kažete, biće otpušteno 140.000 ljudi, ako računate i na članove njihovih porodica to znači da će pola miliona ljudi ostati bez prihoda. Ja ne ulazim u to ko su ti ljudi koji će biti otpušteni, kako su se zaposlili. Da li to makar zaslužuje da se premijer obrati građanima, da nam objasni o čemu se radi? Gde će da rade ti ljudi, ima li neke nade da nađu neko novo radno mesto? U redu, neće raditi u administraciji, to su ipak školovani ljudi, gde će da rade? Da li dolazi neka investicija – ne. Opasne su to stvari. U Srbiji je sve veći strah od gubitka radnog mesta, ali niko nam se iz vlasti ne obraća ni zbog čega, oni kao da sede u nekoj kuli od slonove kosti. Od njihovog marketinga ništa neće ostati kad im dođe 5.000 gnevnih radnika iz Kragujevca na ulice Beograda. Marketing upravo dostiže svoj tužni kraj.

Šta god neko mislio o Mesiću, on jeste otvoreno rekao da je na strani antifašističke Hrvatske. Znate, potrebna je prilična lična hrabrost pa reći u Hrvatskoj dve stvari, prva – da je Blajburg ustaški dernek, ustaška proslava. I drugo, da u hrvatskim školama ne može da stoji krst, to je religiozni simbol, a u školi ima i onih koji ne moraju da budu hrišćani. Sad zamislite da kod nas neko izjavi ovakve stvari, zamislite da neko kaže da ove grupe koje idu ulicom i terorišu ljude to čine jer mi nismo u stanju da usvojimo rezoluciju o Srebrenici, da je nasilje još uvek model ponašanja u Srbiji koja glorifikuje Ratka Mladića. Bože, nezamislivo je da bi to neko rekao, a znate zašto, izgubio bi glasove. Ja razumem da političar mora da brine o glasovima ali ne po cenu da napravi apsolutno svaki kompromis sa nečim što su njegova ubeđenja. Pod jednim uslovom, da ih uopšte ima.

Jedna je stvar objektivna uloga Dragiše Cvetkovića, njegov sporazum sa Nemačkom je bio pokušaj da se reši nacionalno pitanje. Međutim, sasvim je druga stvar njegova rehabilitacija. Najpre, jedno je pravna rehabilitacija, drugo je politička. Šta mi ovde brkamo? Ako mi smatramo da su komunistički sudovi posle rata donosili nelegalne odluke, zašto onda jednom odlukom skupštine Srbije ne poništimo sve sudske odluke od 45. do 90, jer dotle je nominalno u Srbiji vladao komunizam. Pa onda ćemo preispitati sve presude kriminalcima, silovateljima. Kako mi određujemo kada je komunistički sud postupio po zakonu, a kada nije? Ja lično mislim da to može samo na osnovu nekih činjenica.

Ako je u slučaju Dragiše Cvetkovića u pitanju politička rehabilitacija, onda me interesuje koji su kriterijumi za to, zašto je izabran Dragiša Cvetković, zašto nije rehabilitovan Kalabić, zašto neko hoće da rehabilituje Dražu, a neće Kalabića? Izvinite, Kalabić je bio gorski car, bio je dugo ugledni član četničkog pokreta, zašto onda ne rehabilitujemo sve? Znači, to je jedan potpuni ideološki haos.

Ja ću vam za Dragišu Cvetkovića navesti samo dve stvari. Njegova vlada je potpisala antisemitske uredbe koje jesu bile po ugledu na nacističku Nemačku, gde je Jevrejima na prostoru Kraljevine Jugoslavije bilo zabranjeno baratanje životnim namirnicama. E sad, neka se slušaoci zaustave na trenutak i razmisle šta znači ta uredba. Ona znači da vi ne dozvoljavate da puter, jaja ili mleko u ruci drži prljavi Jevrejin, jer ako Jevrejin to drži nije dobro da vi to jedete. Zamislite uredbu u bilo kojoj zemlji da Srbi ne mogu da prodaju namirnice, ja mislim da bi ovde ljudi rekli da je neko s uma sišao, ne bi stigli ni da budu gnevni, nego bi prosto pomislili da je neko lud. Druga uredba se zove Numerus clausus, tom uredbom se ograničavao broj Jevreja koji su mogu da se upišu na univerzitete. Sad, ima jedna stvar koju malo ljudi ovde zna. Kad govorimo o ponosnim tradicijama Srbije, treba da znamo da ova uredba nije poštovana u Savskoj banovini, grubo rečeno današnjoj Hrvatskoj, ali jeste poštovana u Srbiji. Znači, na Zagrebačkom sveučilištu su uredbu odbili da primene, ali je poštovana na Beogradskom univerzitetu. Da ne pominjem sporazumu sa Hitlerom, o tome ljudi dosta znaju.

Postavljam pitanje, kad pričate o Cvetkoviću kao o pozitivnoj istorijskoj ličnosti, kako ćete opravdati odluke njegove vlade, šta ćete reći, da je Hitler to tražio da bi šta, bolje gledao Jugoslaviju? Da je Srbija imala neki razvijeni nacistički pokret koji je pravio pritisak? Nije.To je autentična odluka te vlade koja je mračna da mračnija ne može biti. On je proveo, i to će vam biti interesantno, celu svoju političku karijeru braneći se od optužbi da je Rom.

Ja mislim da su sve te rehabilitacije podstaknuto time što je sa vladom Demokratske stranke inaugurisana politika – mi radimo sve što je dobro za Srbiju, politika nas ne interesuje. Mislim da je to Lao Šio Či rekao – nije važno da li je mačka bela ili crna, važno je da lovi miševe, Boris Tadić bi trebalo tu izreku da urami i zakači je u svom kabinetu iznad glave. Nije baš tako. Kada bi to tako bilo, onda zašto bi u Portugalu građani glasali ponovo za socijaliste, a u Nemačkoj socijalisti bili tremeljno poraženi. Prosto, ljudi se opredeljuju politički. Ta takozvana nepolitička, pragmatička vlada, tehnokratska vlada, u stvari je jedna velika laž, jer ona i te kako ideološki funkcioniše. Pa direktor BIA, umesto da nam odgovori gde je Ratko Mladić, njegova delegacija polaže vence na Ravnoj Gori na Dražin spomenik. Državni sekretar u ministarstvu pravde se najviše bavi traženjem kostiju Draže Mihailovića, izvinite, kako to nije politički, kako nije ideološki? Draža Mihailović je sigurno za polovinu Srbije simbol ekstremnog nacionalizma i izdaje nacionalnih interesa. U početku je taktički, a kasnije i strateški sarađivao sa Nemcima. Tako da, nije tačno da mi ovde nemamo jednu restauraciju, ona je počela s Koštunicom a, izvinite, nastavljena je za vreme Tadićeve vlade. I ta restauracija je mučna i mračna za gledanje. Ona pokazuje nezrelost jednog društva. Koji Francuz bi se usudio sada da kaže da je višijevska vlada, koja je otprilike isto što i Nedićeva, nešto pozitivno u Francuskoj, ko bi se usudio da traži njegovu rehabilitaciju?

Kod nas je predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti Dejan Medaković u knjigu Sto najznačajnijih Srba u istoriji stavio Milana Nedića , a to je uradio iz potpuno ličnih razloga. Medaković je kao srpski izbeglica iz Hrvatske dobio posao tokom Drugog svetskog rata i za to je zaslužan neko iz Nedićevog kabineta. Znate, to što mi radimo ne radi nijedan narod u Evropi. Ne znam da li znate, za vreme Drugog svetskog rata se jedan Grk noću popeo na Akropolj, skinuo nacističku zastavu i stavio grčku. I kad je svanulo jutro, cela Atina je videla zastavu, a cela Grčka je doznala da se njihova zastava vijorila na Akropolju. Taj grčki junak je bio tvrdi, prosovjetski komunista. Grci još uvek imaju veliki problem da progutaju njegovo političko opredeljenje, ali je on i dalje njihov heroj. Staljin je za mene jedan od najvećih zlikovaca u 20. veku, ako ne i u ljudskoj istoriji, ali u tom Drugom svetskom ratu on jeste vodio taj pokret protiv fašizma, to ne možete izbrisati iz istorije. Niko ne može da izbriše da je Nedić sarađivao sa Nemcima. Kod nas se istorija briše i prepravlja kao kod Orvela. Kod nas je NOB borba zlikovaca komunista koji uništavaju srpski narod, to je tragedija. Predsednik države se o tome uopšte ne izjašnjava. Izvini, brani neke vrednosti kada si izabran na to mesto.

Srbija je danas u potpunoj ideološkoj konfuziji i što reče jedan cinik – ti četnici mora da su bili fantastična vojska, evopobedili su 50 godina po završetku Drugog svetskog rata. I tako, današnja Srbija traga za kostima Draže Mihailovića umesto da nam odgovori na jedno zanimljivo pitanje – a kako je to da su pokolji, naročito crnogorskog četnika Pavla Đurišića, svi bili u istočnoj Bosni u svim onim mestima gde su se desili zločini i u ovom ratu. Kako to? Kako? Da li je to slučajnost ili je to možda bio isti program koji su imali i jedni i drugi u razmaku od 50 godina? Tako da kada glorifikujete četnike, vi indirektno šaljete poruku da su ti pokolji takođe bili deo nekog dobrog političkog programa. E, moja nesrećna Srbijo.

  • EELS – Bad News

Svetlana Lukić: Videćemo u kojoj će se realnosti naći vlast kada prođe ovaj šok, kada se Francuzi malo smire i sete da smo ih opevali u pesmi Kreće se lađa francuska sa pristaništa solunska. Bojim se da će se naši ugledati na četvrti stub spoljne politike, na Kinu. Pre neku godinu, dva Kineza su u parku uz pretnju nožem opljačkali jednog američkog diplomatu, uzeli su mu ručni sat, fotoaparat i 48 dolara. Osuđeni su na smrt i streljani. Kinezi, dakle, ne žele da se kače sa strancima a naravno, sebi ostavljaju pravo da terorišu svoje neposlušno stanovništvo. To je već oprobani recept, a u nastavku emisije slušate profesorku Vesnu Rakić-Vodinelić.

Vesna Rakić-Vodinelić: Čini mi se da ovo nije nikakvo novo nasilje. Brine me činjenica da se u ovoj državi osim tri vlasti koje imamo po ustavu – zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, već veoma dugo, gotovo 20 godina, formira neka nova, četvrta grana vlasti, koja je u početku možda izgledala kao neformalna ili kao suprotstavljena državi, ali mislim da se može dokazati da je ona od države, bilo Slobodana Miloševića, bilo Vojislava Koštunice, pa evo, sada i Borisa Tadića, bila prećutno ili na neki drugi način priznavana. Taj četvrti sloj ili stub državne vlasti predstavlja amalgam između siledžija i nasilnika u uobičajenom smislu reči, onda pater familiasa ili takozvanih domaćina, i treće, tajkuna i ekonomskih moćnika koji ne preduzimaju akte fizičkog nasilja, ali svakako demonstriraju ekonomsku i finansijsku moć i silu koju nesumnjivo u ovom društvu imaju. Taj amalgam je možda specifičan za Srbiju i zvanični organi ove države su priznali i pokazali da se takve vlasti boje ili da se bar pretvaraju da je se boje. Ministar policije je pred održavanje Parade ponosa, koja je zapravo bila zabranjena, rekao da policijske snage kojima on raspolaže nisu u stanju da se suprotstave nasilnicima. Ne znam i ne mogu da tvrdim da li je to odista njegovo uverenje, ili, pak, on samo to tvrdi da bi tom tvrdnjom postigao premeštanje Parade ponosa na neko drugo mesto, ali u tom premeštanju se sasvim očito krije zabrana Parade. Činjenica je da svi građani ili bar većina građana ove zemlje oseća da uz one tri vlasti postoji i ova četvrta koja sve više i više demonstrira svoju fizičku silu. To nije ništa novo, ponavljam, još u Miloševićevo vreme taj monopol fizičke sile države bio je zloupotrebljavan, pre svega preko tajnih službi, i to se tako nastavilo sve do današnjeg dana. Mislim da je na etabliranju te četvrte grane državne vlasti veoma mnogo učinila vlada Vojislava Koštunice i on lično, jer je implicite na jednom javnom skupu koji, nota bene, nije bio prijavljen, a koji je organizovala vlada Srbije, on pozivao na nasilje, ne eksplicitno i ne sasvim otvoreno, ali je implicirano da će nasilje biti tolerisano.

I to je u razvoju od 97. godine bila druga prelomna tačka u formiranju jedne respektabilne fizičke sile i moći. U Miloševićevo vreme ta fizička sila je bila upotrebljena za vođenje ratova van granica Srbije. Od Koštuničinog vremena na ovamo, ona se okreće prema teritoriji Srbije. Nisam primetila da je vlast koja je nastala uspostavljanjem nove vlade bilo šta promenila u tom pogledu, izuzev možda na jednom blagom verbalnom planu. Čak ni to ne bi bilo jako problematično kada bi država pokazala volju da tu svoju konkurenciju, koju očigledno smatra ozbiljnom, suzbije. Počev od Miloševića, preko Koštunice, pa do današnjeg dana mi imamo verbalne osude nasilja koje deluju manje ili više uverljivo, što mnogo više zavisi od glumačkih sposobnosti onih koji te izjave daju nego od njihovog istinskog uverenja da nasilje treba suzbiti. Meni u ovom trenutku izgleda da nosioci vlasti u ovoj zemlji ili nisu svesni koliko je ta konkurencija jaka i opasna ili su možda svesni, ali pristaju na takvu vrstu konkurencije jer veruju da bi ih neka druga, pacifistička vrsta konkurencije sa političke scene lakše i brže oduvala nego ova sada. Ovako imate jednu vlast koja kaže – pa dobro, smenite nas, ali ako nas smenite, doći će mnogo gori od nas, oni koji su povezani sa tim nasilničkim grupacijama, Našima, grupom 1389, Obrazom itd. Mi makar na verbalnom planu osuđujemo ono što oni čine i zbog toga smo mnogo bolja vlast za vas nego što bi u ovom trenutku bila ijedna druga.

Ti verbalni izlivi postali su veoma bljutavi, gadni, pogotovo zato što dolaze u situaciji kada je izgubljen ljudski život, kada patetika ne sme da se ispoljava na takav način, kada imate pravo samo na istinski pijetet prema žrtvi. Kao i sve drugo u zemlji Srbiji i ova smrt jednog mladog i nevinog čoveka opet je politički zloupotrebljena. Ono što naši političari, pa i neki državni činovnici izgleda ne razlikuju je ispoljavanje drugačijeg mišljenja od ispoljavanja drugačije pesnice. Imala sam priliku da u razmaku od samo dva ili tri dana čujem dve dijametralno različite izjave vršioca dužnosti javnog tužioca, koji je prilikom najave nasilničkih grupa da će razbiti Paradu ponosa i fizički se obračunati sa njenim učesnicima imao da izjavi samo toliko da će tužilaštvo reagovati kada do nasilja dođe i da u svakom demokratskom društvu svako može da ispoljava svoj politički stav. Da bi posle dva ili tri dana rekao nešto sasvim drugačije, a to je da je nasilje u Srbiji zaista zabrinjavajuće i da neke nasilničke grupe moraju biti zabranjene. Ja mogu samo da pomislim da je on veoma nestabilan u svom stavu prema krivičnom progonu, što je zabrinjavajuća činjenica, ili da pod uticajem nekog drugog veoma lako menja svoje stavove, što je podjednako zabrinjavajuća činjenica. Dakle, mora se razlikovati ispoljavanje političkog mišljenja od ispoljavanja političke pesnice i razmene udaraca. Bojim se da neki naši državni činovnici tu razliku još uvek ne uočavaju.

Takođe mislim da se mora praviti razlika u vrednostima koje brani jedan ili drugi stav, ne mislim tu na vrednosti koje zastupa politička stranka desnice ili levice, ali postoje vrednosti demokratije koje moraju da važe u svakom demokratskom društvu. Vlast ima razne vrste odgovornosti, a u ovakvom društvu vrlo je važna odgovornost vlasti da štiti ugroženu manjinu. Jedan od zadataka građana jeste da pokušaju da im pomognu da razlikuju politički govor od govora pesnice, bezbol palice ili sličnog hladnog oružja. To je jedan deo posla, drugi deo posla jeste izvršiti pritisak na državu da vrši svoja ovlašćenja. Vi ne smete nikoga moliti da vas zaštiti, a nažalost, mi smo došli u takvu situaciju. E, pošto vlast nije svesna da mora da vrši ono zbog čega postoji, onda tu ideju možemo da joj nametnemo. Ja ne znam koliko građana je spremno da izrazi svoj stav na način koji nije samo verbalni, nego koji znači i neki protest na ulici. Videla sam da je danas prilično mnogo Beograđana zapalilo sveće ili ostavilo cveće usled smrti, odnosno ubistva, ne treba upotrebljavati eufemizme, ovog mladog francuskog navijača. I to može možda pomalo i da ohrabri, ali ono čega mi kao građani moramo da budemo svesni jeste da moramo da se trgnemo pre nego što neko bude ubijen, a ne tek pošto je ubijen.

Čovek koji je ubijen u Beogradu i ljudi koji su fizički napadnuti bili su stranci, ali činjenica da su oni stranci i da njihovo ubistvo ili teško ranjavanje involvira loše međudržavne odnose sa onim državama čiji su državljani, podiglo je na noge ono što mi zovemo našom političkom elitom. Međutim, ta politička elita se ne potresa baš preterano kada dođe do smrti nekog državljanina Srbije, jer u takvom slučaju ne postoji opasnost za ugrožavanje takozvanog međunarodnog položaja. Ja i tu vidim licemerstvo naše vlasti, ubijen je nevin čovek, proglašen je dan žalosti. Na skupu Odgovor civilnog sektora na nasilje kome sam prisustvovala u CZKD-u jedna od učesnica iz publike je postavila pitanje da li bi bilo isto da je ubijen državljanin Albanije. Ne verujem da bi gradonačelnik Beograda u takvom slučaju proglasio dan žalosti, i imam osnova da ne verujem. Dakle, nasilje je upereno i vrši se ne samo iz ksenofobičnih razloga. Ksenofobija jeste karakteristika mlade populacije u Srbiji, ona je posledica mnogo čega i dugo bi trajalo da se objašnjava, ali govor mržnje kod nas nema samo ksenofobičnu podlogu, dakle, nije uperen samo protiv stranaca. On je, bar u većini najčitanijih medija, uperen protiv bilo koga ko se smatra manjinom u ovom društvu – bilo da je ona jezička, nacionalna, politička ili polna manjina. Sve izvore govora mržnje treba identifikovati, jer se na njima formiraju ideologije nasilničkih grupa. One su međusobno vrlo bliske, mi ih sve nazivamo desničarskim ekstremističkim grupama, što one u suštini jesu, neke od njih su nacionalsocijalističke, neke fašistički orijentisane, a neke imaju obeležja u kojima ne možete tačno da prepoznate određenu ideologiju. Ono što im je svima zajedničko to je nasilje prema slabijem i nasilje prema manjini.

To nasilje je u vrlo velikoj meri rezultat ne samo istorijskog razvoja u ovoj zemlji u poslednje vreme, nego negovanog govora mržnje. Tu dolazimo do tog govora mržnje i do svih tih raznoraznih zloupotreba ovog pojma i od strane ljudi koji su teoretičari i naši čuveni kolumnisti. Za njih je svaki govor koji se izgovori sa strašću ili čak sa mržnjom prema nekome govor mržnje. Ne, govor mržnje je govor sa namerom da se inicira nasilje prema pripadnicima manjinskih grupa bez obzira koje je to obeležje koje taj njihov manjinski status dominantno označava. To što ja ne mogu baš s ljubavlju da se obratim nekom od likova na našoj javnoj sceni, recimo Antoniću ili Vukadinoviću, i što možda kažem o njima nešto što pokazuje moju emociju, a to svakako nije ljubav, to uopšte nije govor mržnje. Govor mržnje ima mobilizatorski karakter, govor mržnje se preduzima sa tim da bi usledila ne samo verbalna, nego stvarna diskriminacija manjinskih grupa. I to je ono što se, nažalost, kod nas neguje – u političkom govoru od strane velikog broja čelnika političkih stranaka i od strane nekih državnih službenika, i na kraju krajeva, što se neguje i u medijima i to u vrlo velikoj meri.

Pozitivan rezultat takve jedne akcije, dakle, zabrane tih ekstremističkih grupa i proglašavanje dana žalosti mogao bi proizvesti izvesne efekte samo u međunarodnim odnosima sa involviranim državama, dakle, sa državama čiji su građani ubijeni ili teško povređeni. Na nas u Srbiji to samo po sebi neće imati nikakav naročiti efekat. Zabrana svake grupacije, bila ona registrovana, neregistrovana, politička stranka ili neka druga grupacija, jeste jedna represivna mera koja sama po sebi nikada nije dovoljna. Ona čak može da proizvede i neke negativne efekte. Svojeveremeno je u Nemačkoj vođena veoma ozbiljna debata, o tome da li treba zabraniti političke stranke koje nose obeležja ili propagiraju nacionalsocijalističke ideje. Jedan od argumenata protiv takve zabrane bio je da se zabranom te političke grupacije čine nevidljivim, stavljaju potpuno izvan zakona i postaju manje podobne za zakonsku i uopšte bilo kakvu kontrolu države nego kada nisu zabranjene.

Ako mene pitate, ja bih pozdravila zabranu ovih grupacija kod nas zato što mislim da im je dato previše pažnje, previše su bili paženi, maženi i negovani, i to ne samo od strane države, nego mnogi od njih i od strane crkve. Ja tu ne bih ostavila nepomenutim i sabor Dveri, bez obzira što oni za sebe tvrde da kao hrišćani ne propagiraju nasilje. Možda ga i ne propagiraju, ali nisu ništa uradili da to nasilje spreče, a da su širili govor mržnje, pa ne može se baš reći da nisu. Mislim da ne bi bilo loše da te grupacije budu zabranjene, ali to uopšte nije dovoljno. To je jedna represivna mera koja sama po sebi može da naiđe na dobar odjek u međunarodnim odnosima, ali nisam baš sigurna da li bi u Srbiji bilo tako. Ali ako stvari ostavite ovako, a obrazovanje u Srbiji, od osnovnog do visokog, ostavite u stanju u kome se nalazi i ne učinite ništa na promeni vladajuće kulturne matrice, nego promovišete kulturu ili nekulturu splavova kao glavnu atraktivnost Beograda – posle se nemojte čuditi što u toj kulturi splavova neko biva ubijen. Čini mi se da tu postoji prilična zbrka u glavi onih koji pokušavaju da formulišu te kulturne matrice. Jednostavno, ako bi došlo do represivne mere zabrane ona bi morala da bude praćena strahovito snažnom reformom kulturnog obrasca u celini, koji podrazumeva promenu pristupu obrazovanja, suočavanje sa prošlošću, priznanje krivice države Srbije za sve ono što je rezultiralo u ratovima iz bivše Jugoslavije. Za takvu seriju poteza i uopšte osmišljeni plan, nažalost, na našoj javnoj političkoj sceni ne vidim ni energiju, niti bilo kakvu osmišljenu državnu i društvenu akciju. Dakle, ta zabrana, ma kako ona dobro zvučala nekome, ako uopšte do nje dođe, sama po sebi za nas ovde neće mnogo značiti.

Svetlana Lukić: Na kraju razgovora Vesna Rakić-Vodinelić govori o neverovatnoj, istorijskoj presudi Vrhovnog suda Srbije protiv knjige Jukoma o Aleksandru Tijaniću.

Vesna Rakić-Vodinelić: Tu je sud stao na stanovište da treba primeniti Zakon o autorskom pravu i u obrazloženju ukratko navodi sledeće argumente. Kaže da se ta knjiga sastoji od Tijanićevih citata, da je drugi deo knjige komentar tih citata ili izvođenje zaključaka iz njih. Sud je, dakle, našao da je prilikom citiranja došlo do povrede autorskog prava zato što je bez odobrenja autora izvršeno citiranje. Sam sud kaže da je citiranje bilo korektno, to je prvo što je izazvalo moje zaprepašćenje. Prvo što mi je palo na pamet bilo je – e pa Vesna, ti si potencijalno bogata žena, možda zvuči neskromno, ali neki moji članci i knjige se često citiraju u stručnoj literaturi, i kada bih to sabrala, pa od svakog tražila naknadu zbog toga što su me citirali verovatno bih vrlo dobro stajala u finansijskom pogledu. Ono što je suština ove presude jeste da onaj drugi deo knjige koji je čisto autorski jeste izvođenje zaključaka iz tih citata. Ako vi zabranjujete knjigu u kojoj se ne samo citira određeno lice, svejedno je ko, i zatim komentarišu ili izvode zaključci iz tih citata, vi negirate slobodu mišljenja. To znači da ako citiram nekog, pa onda prema njemu zauzmem kritički stav, onda ja vređam nečije autorsko pravo. Ne, sud vređa moje pravo da iznesem sopstveno mišljenje. Pitam se da li bi Aleksandar Tijanić tužio Jukom da je Jukom iz njegovih citata izvukao zaključak da se radi o genijalnom autoru i da je autor potpuno u pravu. Da je, dakle, reč o knjizi koja bi bila napravljena po istoj matrici, citat i njegov komentar, ali da je taj komentar bio pohvala za njega. Ako prihvatimo logiku Vrhovnog suda onda bi i u takvom slučaju, kada bi komentar bio povoljan, a autor ipak odlučio da tuži, sud morao doneti istu presudu. Sudska odluka ne sme da protivreči zdravom razumu prosečnog čoveka.

Iz imena sudija koje su sudile, koleginica koje poznajem, ne bih mogla da zaključim da one tu razliku nisu u stanju da naprave, naprotiv. Vrhovni sud kao nijedan drugi sud ne bi smeo da vodi računa o tome ko su stranke u postupku, da li su javne ili dnevne ličnosti, politički bliske ili udaljene, to ne bi smelo da ima nikakav značaj. Bojim se da je u ovom slučaju to imalo značaja i bojim se da to degradira, ionako sporan ugled koji Vrhovni sud Srbije ima u javnosti. Pogotovo ta zabrana umnožavanja i rasturanja, to je mera koja se može primeniti onda kada za nju postoje krajnje opravdani razlozi, a u ovom slučaju nema nijedne jedine reči o takvim razlozima.

Svetlana Lukić: Irci danas glasaju o Lisabonskom sporazumu. Od njihovog DA ili NE u velikoj meri zavisi sudbina daljeg proširenja Unije na ove naše krajeve, ali koga briga, mi u ovoj rupi imamo svoje uvek iste teme, na primer život ili smrt. Sad, olakšavajuća okolnost je što je izbor tako strašno čist. Posle skoro četvrt veka, ove jeseni još jednom spoznajemo razmere naše drame, a jedan deo te drame je i u tome što, tako iscrpljeni, nemamo pravo na umor zbog toga što svaki put kad zaspimo – jedan manje se probudi.

Do kraja današnje emisije slušaćete Biljanu Kovačević-Vučo i delove rasprave sa jučerašnjeg skupa u Paviljonu Veljković gde su govorili i Miljenko Dereta i Borka Pavićević. Ali prvo Biljana Kovačević-Vučo iz ozloglašenog Jukoma koji se usudio da citira Tijanića.

Biljana Kovačević-Vučo: Očigledno je da je doneta politička odluka – preterali ste, nema više. Imamo dva događaja: zabranu Parade ponosa i ubistvo Tatona. Naravno, postojao je čitav niz događaja, ali kulminacija je zapravo bila Parada ponosa i tu su nevladine organizacije iz organizacionog odbora uspele da preko Parade ponosa, što je veliki uspeh, javno mnjenje koje je bilo maltene listom okrenuto protiv njih, okrenu na svoju stranu. Iako su i oni najliberalniji govorili – nemam ništa protiv, ali neka rade to u svojoj kući, šta ima da paradiraju, pogotovo šta ima da budu ponosni zbog toga. Ali oni su zapravo uspeli da isteraju mečku iz rupe, da ogole celu stvar i da se vidi da je Srbija jedna kontaminirana zemlja u kojoj dominira nasilje. Nisu nasilje samo batine i fizičko nasilje, nego i mentalno nasilje nad neistomišljenicima. Zbog Parade ponosa ponovo smo postali vest na CNN-u i na BBC-u. I naravno, drugi događaj, to je ubistvo Tatona i intervencija francuskog ambasadora kod državnih organa. Došlo je do onoga što je bilo potpuno neverovatno, da su ljudi koji su homofobični, kojima zaista ne pada na pamet da idu na Paradu ponosa, koji su mene pitali – nećeš valjda da ideš na to. Kad se ovo desilo oni su se identifikovali sa tom ugroženom grupom i shvatili su – čekaj, ako su ovakvi protiv njih, ne bih ja njih tukao. Oni su se identifikovali sa tom grupom i došlo je do pozitivne promene u svesti ljudi koji nisu nasilnici, ali koji imaju veliki niz predrasuda o tome i koji se vode stereotipima. Oni su u stvari stali na stranu jedne manjine koja je pokušala da organizuje pride paradu. Međutim, odlaskom francuskog ambasadora kod vlasti, koji je, naravno, s pravom protestovao, političari su shvatili da je mnogo manja cena od protivljenja nasilju, da stanu iza francuskog državljanina, jer ceo svet je to isto tako osudio, i da će tako imati manje posledica u javnosti i u biračkom telu. I onda su poništili priču o Paradi ponosa, krenuli su svi zajedno u novu sabornost – svi osuđujemo nasilje, svi osuđujemo ubistvo francuskog državljanina, palimo sveće, što je sve jedna lepa manifestacija solidarnosti, ali tu nema ni reči o sopstvenoj odgovornosti kako je do toga došlo. Znači, ti isti političari koji pale sveće su objektivno odgovorni za to što se desilo. Ali što je još gore od toga, više nema reči o ljudskim pravima i borbi protiv diskriminacije. Priča o Tatonu se pretvorila u ogoljenu priču o nasilju huligana protiv stranog državljanina, ali ne u smislu – to je ksenofobija, koja dominira ovim prostorima. Ne povezuje se ubistvo francuskog državljanina sa jednim odvratnim, ksenofobičnim, rasističkim tekstom Vukadinovića u kome on pozdravlja visoku svest navijača koji zvižde na Marseljezu. Ništa se to ne povezuje i uopšte se ne povezuje ta atmosfera ksenofobije sa nasiljem koje je direktna posledica govora mržnje, ksenofobije, rasizma i Antonića i Nove srpske političke misli i svega, nego sad svi osuđuju nasilje. To je tako jedno beznačajno opšte mesto, kao kad bi pitali ljude na ulici – da li ste vi za ubistvo ili protiv ubistva. Mislim da najokoreliji ubica ne bi rekao – ja sam za ubistvo, zato što on ima svoje razloge zašto ubija, ne ubija on zato što je za ubistvo kao takvo. U takvoj situaciji nije ni čudo što se javlja 1389. da učestvuje na skupu protiv nasilja.

Ti sve te momke koji su u 1389. da pitaš da li su za nasilje, oni bi rekli – ne, mi nismo za nasilje, kad smo mi bili nasilni. A što su dolazili do naših prostorija, urlali, vrištali protiv nas, pa i to je nasilje. Ti nekome osporavaš pravo, prozivaš da su izdajnici, opsedaš im kancelarije i pretiš. Oni će reći – to nije nasilje, oni su izdajnici i antisrbi. Kao što akademik i istoričar Krestić kaže – ne treba zabraniti te organizacije, one su patriotske, one reaguju na antisrpsko ponašanje i izdajništva nevladinih organizacija. Znači, oni su posledica naše izdaje. I od Krestića u Pravdi do ovog prijavljivanja 1389. i ponašanja naših političara, koji su sada markirali nasilje kao takvo, nije veliki korak. Na kraju, kad se sve svede i izračuna biće da ne bi bilo fašista da nema antifašista. Znači, našli smo zajednički imenitelj, to je nasilje. Ajde da vidim tog čoveka koji će da kaže – ja sam za nasilje. Naši političari koji smatraju da su evropski političari moraju da shvate da nasilje u sebi sadrži jednu vrednosnu komponentu, ne može da se nasiljem nazove borba protiv fašizma, ali fašizam to jeste, on je nasilna ideologija sam po sebi. Nije nasilje samo čin ubistva, nasilje je i zagovaranje ostvarivanja određenih ciljeva koji ne mogu da se ostvare nenasilno. To je posledica dugogodišnje kriminalizacije Srbije, koja je kriminalizovana već 20 godina i sada se ono što se nekad dešavalo u ratu u Bosni i Hrvatskoj dešava u Srbiji. To je patološka, ali očekivana, posledica patološkog stanja u kojem smo živeli. Ne kažem da je dobro, ali je očekivano zato što nije sprečeno, zato što ni nova vlast, ni ona prethodna, ni ona iza nje nije zauzela jasan i prosvetiteljski stav i rekla – da bi došli u Evropu, da bi ostvarili modernu, otvorenu Srbiju, moramo da se zalažemo za te, te i te vrednosti. Sada smo u situaciji da je Ivica Dačić, koji je deo te vlasti, koji je deo te najodgovornije stranke za ono što se dešavalo i za ove posledice, jedini u stanju da kaže – Nedić van, nema rehabilitacije Cvetkovića, i koji je jedini u stanju da poveže nasilje sa kontaminiranim vrednosnim stavovima vlasti. Ne može se boriti protiv nasilja i tražiti da se stoji mirno pred Nedićem ili kad se on spomene. Ako Nedić simbolizuje i Banjicu i logore i progon Jevreja, da li je on subjektivno ili objektivno kriv, hajde da to bude stvar za raspravu, neka pišu komade, neka razmišljaju o tome. Ali ti kada kažeš – pred Nedićem se stoji mirno, onda šalješ poruku da su te vrednosti koje su postojale za vreme okupacije i te kvinsliške vlade prihvatljive. I onda se čudiš otkud nasilje, pa ja sam tako fin čovek.

Živimo u vrednosnom zagađenju iz koga ne možemo da izađemo dok stranke na vlasti ne preuzmu tu prosvetiteljsku ulogu. Bojim se da će tu prosvetiteljsku ulogu jednog dana preuzeti ove najdesnije i najnacionalističkije stranke i to u cilju nekog pragmatizma i dodvoravanja. To je ono što je opasno. Sada imamo ovu sabornost na koju padaju i predstavnici nevladinih organizacija koji pritiskaju državu da preduzme sva sredstva. Pa nije cilj da teraš državu da bude represivnija. Država mora da pokrene krivične postupke i da se tačno zna šta jeste a šta nije kriminalno ponašanje, međutim, kod nas je nasilje, govor mržnje i zločin iz mržnje postao deo svakodnevnog života na koji smo mi senzibilisani, koji ne prepoznajemo dok nekoga ne ubiju. Pa ni tada se to ne prepoznaje kao posledica kolektivne zatrovanosti mržnjom i nasilničkim ponašanjem dok to ne pogodi neku stranu državu ili dok to ne izazove pažnju BBC-a, CNN-a, stranih vlada, međunarodnih organizacija, UN-a, Evropske unije, Saveta Evrope. Eto, dotle se to ne prepoznaje. Juče sam gledala ono što je organizovao ministar za ljudska i manjinska prava, paljenje sveća Tatonu. Svi su stali u taj red, stao je i Božović, ja čekam i Amfilohije da se pojavi, što se ne bi pojavio, pa čovek je protiv nasilja, ali to ne važi za Sodomu i Gomoru, pa zna se šta se radi sa Sodomom i Gomorom, a zna se šta su pederi. A pa nećemo tako. Svi će stati u taj red. Priča je kidnapovana za neke pragmatične političke uske ciljeve i treba biti jako oprezan i istrajavati u pritisku na vlast da zaista promeni nešto u poimanju toga što se zove nasilje, govor mržnje, diskriminacija, zločin iz mržnje i da preduzme sve mere, pre svega preventivne da se to više ne dešava. Preventivne mere bi podrazumevale da predsednik države Boris Tadić nauči neke pojmove iz politike i da ne lupeta o principu strogosti i odgovornosti. Stvarno te sramota da ga gledaš kad sa onom ozbiljnom facom kaže – primenićemo princip strogosti.

Šta znači princip strogosti? Ne može da se tako igra predsednik države. Ili može, ali kada ga posle toga pobedi Toma Nikolić onda ćemo mi biti krivi mi što smo ga napadali, a neće da bude kriv on koji je lupetao, sve vreme bio nekompetentan i izigravao tu nekog cara i postavljao Zoricu Tomić za ambasadora. Mislim, stvarno, školski drugovi. Pa je l’ ima još neko u iz tog razreda, ne znam, da li je i tetkicu zaposlio da bude šef u Gradskom saobraćajnom. Ne znam koliki je taj razred, valjda računa i onaj u kome je bio razredni starešina.

Oni su nasilje sveli na ono ogoljeno fizičko nasilje, nisu sveli na nasilnu ideologiju koja u ime patriotizma poziva na linč, koja poziva na diskriminaciju i mržnju. Sad će samo te dve organizacije problematizovati i to će da se razvlači godinama i oni će raspravljati da li da se zabranjuje, da li da se ne zabranjuje, 1389. će promeniti način nastupa, pa će da se javljaju sociolozi kulture, psiholozi i svi drugi da pričaju o nasilju, pa će to da se pretvori u jednu veliku političku debatu. Isto kao i stav Borisa Tadića da je Nomokanon legitimna politička opcija, tako će se i pitanje zabrane pretvoriti u demokratsku raspravu i tu je najlakše podmetnuti Obraz i 1389, jer ih najviše ljudi prepoznaje.

Amfilohije je prvo dao onu strašnu pogromašku izjavu, onda se Irinej složio sa njim i rekao da je to stav Sabora, a onda je posle nekoliko dana izašao sa tim da to nije stav Sabora. Oni su merkali da vide da nisu preterali, neko im je javio – daj, malo spustite loptu. Sada će isto tako da se spušta lopta. Iz tog spuštanja tenzije može da proistekne i nešto dobro, atmosfera može da se malo slegne. Ne kažem da ne treba preduzimati represivne mere, ali u svemu tome ima toliko selektivnosti i političkih interesa, i ne znači da, bez obzira što nisu udarili zmiju u glavu, oni ipak nisu pokrenuli postupak koji će zapravo uticati na smirivanje tenzije koja je prešla granicu normalnosti, jer sada sa strahom izlazimo na ulicu. Ponavljam da problem neće biti rešen dok naši političari ne budu načisto sa tim šta je fašizam, šta je antifašizam i da ovi nisu nikakve patriote i da to nisu nikakve dve legitimne političke opcije, da onaj koji je za diskriminaciju, za isključivanje ljudi iz zajednice zato što ne pripadaju tom patrijarhalnom, patriotskom načinu razmišljanja i ideologijama, ne može da bude demokratska politička opcija. Niko ne može javno iznositi stav da su gejevi i lezbijke izvitopereni, da su zlo, jednostavno ne može, zato što je, između ostalog, to dostignuti standard ljudskih prava. Da ne pričam o tome da nisu izvitopereni, da nauka, psihologija i medicina govore o tome. Niko ne može javno da kaže – invalidi nemaju šta da traže, svi ovi u kolicima treba da sede u kući. To je ista fašistička ideologija, a ona ne može da bude legitiman stav. To je ova vlast dužna da shvati – šta je zabranjeno i društveno opasno ponašanje, a šta predstavlja legitiman politički stav.

To je stav nevladinih organizacija koje su kritične u odnosu na ovu vlast, kritične na izvitopereni patriotizam, koje osuđuju i Tadića i Ljajića i sve druge kada vrište protiv presude Šljivančaninu jer time brane zločin i nasilje. Sve dok političari ne nauče da svojim izjavama ne smeju da brane nasilje i ideologiju nasilja, u ovoj zemlji se u tom pogledu ništa neće promeniti. Ovako imamo sitne mere koje jedan podanik kao što je tužilac Radovanović, koji čak i kada dobije naredbu – e, sad ganjaš ove i pokrećeš postupak – on ne zna šta radi, on ne zna to ni da pročita. Kaže – mi ne možemo da ulazimo u te polemičke tonove, to nije stvar za tužioca. E daj čoveče samo malo integriteta. Pa čoveče, gde si, pa izađi i kaži – neću više da budem v.d. On ne zna ni da pročita ono što mu kažu i ne razume, kako on može da razume kad su prvo bili polemički tonovi, taman je to savladao, kako će sad da razume kad treba da se zabrani organizacija. Naš tužilac je najveći problem. Jao, to podaništvo koje se više niko ne trudi da sakrije, nego im je podaništvo mera lojalnosti prema Tadiću, prema svim političarima. Podaništvo koje izvire iz svake reči koju napišu kad brane svoje nerazumne i glupave odluke, e od toga mi je muka. Ali samo pokretanje pitanja i govora mržnje i zabrana ove organizacije već je veliki korak za Srbiju. To nasilje je sada postalo državno pitanje i to je u redu, ali nije u redu da se sad fokusira samo na ubistvo francuskog državljanina, da se ne govori o svim ostalim slučajevima, da se to iskoristi za poništavanje onih strašnih stvari koje su se desile oko Pride parade, jer to je ključ svega.

Organizatori šetnje za Tatona prvo moraju da objasne zašto se šetaju rutom koja je bila zabranjena za Pride paradu, i kako podnose to da je skup nevladinih organizacija zabranjen, a njihov nije.

Svetlana Lukić: Zašto misliš da su oni zabranili sutrašnji skup?

Biljana Kovačević-Vučo: To je ova priča, ajde sad idemo protiv nasilja, to je naše, to je sad ta priča – Peščanik, nevladine organizacije, to nam sve smeta, to nas nervira, šta se sad oni tu upliću, mi lepo idemo u Evropu, lepo sve, kako ne shvataju naše napore i sve živo. Pa ti ih kritikuješ zbog toga što vidiš da neke stvari rade pogrešno, zato što vidiš da prave takve greške koje će dovesti Tomu Nikolića na vlast. Ne pravimo mi grešku što kažemo – ej ljudi, nemojte to da radite, nije u redu. Ne kritikujemo mi Borisa Tadića zato što ga mrzimo, nego zato što mislimo da je neodgovorno da izađe pred svet i da kaže – sad će da pobedi princip strogosti. Možda je Boris Tadić taj predvodnik u Evropsku uniju, ali, čoveče, čekaj da ti kažemo šta nije dobro od toga što radiš, ne kritikujemo te zato što te spoplićemo, nego zato da Toma Nikolić ne dođe na vlast. Dosta mi je da 20 godina budem talac onih koji pogrešno rade stvari i ulaze u strašne i grozne poslove, i na kraju da ja budem optužena zbog njihovog pada. Pa ne ide, stvarno ne ide. Kao političari na vlasti oni moraju da istrpe kritiku, ona možda jeste radikalna, možda preterujemo – ali oni to moraju da istrpe. Neću ni pet minuta da budem njihov talac. Sad smo mi krivi za njihove neuspehe, padove i greške, jel? Pa neće biti tako.

Masovno nasilje paljenja ambasada je politički opravdano i verifikovano od strane države, prethodno smo imali paljenje džamije, zatim borbu za Kosovo, pa Ceca, Kristijan. Stalno su iste grupe na čelu tih patriotskih akcija. Kosovo, rat, patriotizam, sve je to uvezano u isti čvor i sasvim je svejedno da li je to Demokratska stranka Srbije ili Demokratska stranka. Desilo se da eskalacija tog nasilja bude najvidljivija preko ubistva Tatona. Oni kažu, odradićemo to za nekoliko dana, dali smo Ustavnom sudu predlog za zabranu dve organizacije. Sve mi to govori da prava politička odluka nije doneta, jer vlast koja insistira na takvom patriotizmu ne može da se razračuna sa onima koji će morati ponovo da joj pomognu. Krajnje je vreme da postanemo jači faktor od predstavnika stranih država. Vlast se uplašila zato što je francuski ambasador intervenisao, ne bi bila takva reakcija da je bosanski ambasador intervenisao, a da je ne daj bože ruski ambasador intervenisao onda bi uveli vanredno stanje. Desničarske organizacije zagovaraju vrednosti koje ne predstavljaju vrednosti otvorenog i civilnog društva. Ne možeš se boriti protiv nasilja kad nemaš jasno definisane pojmove. Ovde je bilo puno ubistava ali nikad ovakve reakcije – demonstrirali su delovi društva, ali ovo je prvi put da stranke na vlasti demonstriraju i da se bore protiv nasilja kao da je to nasilje nešto za šta one nisu objektivno odgovorne. Ne optužujem ih da su odgovorne jer to nasilje ovde postoji, ali ih optužujem da su objektivno odgovorne zato što su na vlasti. Prema tome, Demokratska stranka nema šta da protestuje, ona mora da se pravda zašto je došlo do ovog nasilja i da preduzima i predlaže mere zajedno sa svojim koalicionim partnerima da se to nasilje suzbije. Evo, juče gledam Snežanu Marković, ministarku sporta, i glupo mi je, nemam ja ništa lično protiv nje, ali ona je bila na našem skupu u CZKD-u i posle toga je otišla na Trg gde je kao ministarka podržala akciju G17 plus da se proglasi dan žalosti u svim gradovima u Srbiji. I sad, ministarka koja je iz G17 plus podržava akciju G17 plus, a akcija G17 plus je tipična građanska akcija. Oni se u ovom trenutku ponašaju kao da nisu stranka na vlasti. Šta oni ima da skupljaju potpise. Pa kako može vladajuća stranka da protestuje? Pa gde to ima? Protiv koga protestuje? Njihovo je da preuzmu odgovornost, aman, to ubistvo se desilo u sred Beograda. Moramo da budemo pošteni – policija preuzima odgovornost, ali ne i vladajuće stranke. One demonstriraju. Mislim, one mogu samo da se priključe nečemu, ali ne mogu da demonstriraju. To je ono kad ih upozoriš da nešto ne rade kako treba, odmah te markiraju kao neprijatelja, ne žele više ni da komuniciraju ni da sarađuju s tobom i optuže te da dovodiš fašiste na vlast. Ej, nećemo tako da se igramo, ne dovodimo mi fašiste na vlast, dovodite ih vi. Neću da preuzmem odgovornost za dolazak fašizma ili za odustajanje od Evropske unije zbog toga što ste vi rešili da ima da vlada harmonija i nema da vas kritikujemo dok ste vi na velikom zadatku ulaska u Evropsku uniju. E pa i mi smo na zadatku ulaska u Evropsku uniju i mi smo ti koji ćemo da insistiramo na određenim standardima i ukoliko ih vi ne budete poštovali – nećemo mi biti odgovorni što će jednog dana Toma Nikolić da ih poštuje. Ma nosite se, bre, više, ne može tako, ne možete se stalno igrati ucenama, krajnje je vreme da se naučite demokratiji i političkoj kulturi, ali ne kulturi finog govora, nego političkoj kulturi koja podrazumeva oštru raspravu u društvu i kritiku vlasti sa svih strana. Naravno, i da se nosite sa tom kritikom, a ne da izigravate uvređene mlade, jer vas kritika ometa u vašem idiličnom ulasku u Evropsku uniju, kad imate baš tako dobre ideje i kad ste se baš tako podastrli da se žrtvujete za nas. Pa neće moći.

Miljenko Dereta: Mislim da ne postoji dramatičniji opis naše situacije od one u kojoj civilno društvo moli državu da upotrebi pendrek. Ovi događaji su politički inspirisani, podržani i kontrolisani i iza sebe imaju jasan politički scenario i plan. Već danas vidimo koje se političke snage u Srbiji javljaju u odbranu onoga što se uopšteno zove borbom protiv nasilja, a zapravo se radi o jednoj političkoj borbi. U toj borbi oni za koje često mislimo da su manjina, pokušavaju da održe svoj uticaj, da se vrate na vlast i budu jednako neefikasni u sprovođenju demokratskih promena kao što su bili i do sada. Meni je vrlo zanimljivo s kojom bezobzirnom hrabrošću neki komentatori relativizuju sve to što se događalo, govore o pravu većine na stadionima da zvižde Marseljezi, da je to, eto, njihova svest o tome šta nam je zapad učinio kroz bombardovanje, deset godina kasnije. U vreme bombardovanja to su bila deca koja se verovatno i ne sećaju svega što se dogodilo, ali oni se izgleda doživljavaju kao osvešćeni deo srpskog društva. Ako su ovi nasilnici osvešćeni deo srpskog društva onda je srpsko društvo u dubokoj, dubokoj krizi i u velikoj opasnosti da ostane crna rupa u Evropi. Stalno se čini još jedna zamena teze kojom se hoće minimalizovati to pitanje političkog iza svega ovoga što se događa, a to je da se radi o napadu na strance. To je napad i nasilje nad svim građanima i građankama Srbije, to je legitimacija da može da vas tuče kao što nas i tuku, kao što nas ometaju ili nam prete – to je legitimizacija svega toga pod krinkom da ako su stranci bezbedni onda je sve u redu. Ne, pre svega mi građani moramo biti bezbedni da bismo bili uopšte spremni da branimo strance od napada koji im se događaju na ulici. Ne smemo primati poruke kao što su – primenićemo princip strogosti. Ako u nekim slučajevima primenjujemo princip strogosti to znači da imamo izbor da nekad ne primenjujemo taj princip u zavisnosti od toga da li se obračunavamo, pod navodnicima, sa političkim prijateljima ili neprijateljima. Očekujem da predsednik naše države kaže – primenićemo principe pravne države.

Ono što mene plaši je ta vrsta nekakvog zadovoljstva koje struji kroz grad zbog pozitivne reakcije koje je ovaj niz događaja izazvao. Svi nasilnici koji su optuženi za ovaj gnusni zločin su bar jednom nogom još uvek u sistemu obrazovanja. Ako sistem proizvodi takve ljude, onda ovaj sistem sigurno ne valja. Važno je da se ono što se zove reforma obrazovanja sprovede što pre i što temeljnije. Na kraju, moram da se zahvalim onima koji su pokušali da organizuju Paradu ponosa, zato što mislim da su svojim upornim insistiranjem na ljudskom pravu koje im je uskraćeno isterali državu iz rupe u koju se ona sakrila.

Borka Pavićević: Bilo bi dobro da ubuduće ovo što se dogodilo zovemo ubistvom i zločinom. Bilo bi jako dobro kada bismo doneli rešenje da rat i nasilje više nećemo zvati događajima, jer je ta vrsta jezika strahovito suodgovorna u onome što se događa. Drugo, volela bih da vlast vrši vlast i da više prestanu da govore – neka svako radi svoj posao, ta rečenica vam je dobro poznata – kada Ajhman sedi ispred onog zida u Jerusalimu, on takođe kaže da je samo radio svoj posao. Sestra u bolnici će vam reći – jeste, stvarno nešto nije u redu s tim bolesnikom, ali ja samo radim svoj posao. Uđete u samoposlugu, oni tamo naprave nešto i kažu – gospođo, mi samo radimo svoj posao, mi samo izvršavamo naređanja. To rađenje svog posla instalirano je u našoj demokratiji kao nekakva rečenica koja otuđuje odgovornost. Dakle, ja bih zamolila našu vlast da ona u celini vrši tu vlast, jer to je njen osnovni posao, da donosi odluke i da za to bude odgovorna.

U ovom istom prostoru smo se od 1995. nadržali minuta ćutanja, komemoracija i svega ostalog. Ovo što se sada dešava je prosvetno pitanje, gde je ministar prosvete? Kakvi su udžbenici u školama? Koji je kulturni koncept u ovoj zemlji? Zašto se stimulišu stvari koje donose širenje populizma? Ovih dana pisani su tekstovi, ljudi se izjašnjavaju, kolumnisti govore, i to je dobro – govori se, jer ovo sve služi da bi se zaveo teror i da bi se prestalo govoriti. Unošenje straha i haosa su metode iz kojih nastaje nacionalsocijalizam. Jako dobro znam šta je fašizam, a ovde su me učili da se nacionalizam i šovinizam razlikuju, da je nacionalizam nešto što treba da se podnese, a šovinizam ne. To danas isto piše u Pravdi kod Antonića. Na terenu jugoslovenskih ratova i etničkog čišćenja koji se finaliziraju u unutrašnjem teroru, nažalost, nisam videla neke naročite razlike u toj terminologiji. Neka vlada u celini i političke elite budu u stanju, osove se sebe i nas radi, da shvate već jednom kako se odvijaju društveni procesi. Imaju valjda neke sociologe, psihologe i savetnike, a nešto treba i pročitati, nešto treba videti.

Današnji skup služi tome da ih još jednom upozorimo da 330 miliona dinara koje se daju crkvi imaju neke posledice, da u glavi moraju imati svest šta i kako podržavaju i zašto dolazi do smrtnog slučaja čoveka, nakon svih priča o splavovima i Beogradu kao gradu veselja, Beograd je svet, ljudi, dođite, ovde imate sve da kupite ni za šta. U jednom ovakvom zatvoru naravno da devojke postaju prostitutke, a muškarci nasilnici. Otvorimo taj zatvor i pustimo ljude napolje. Čovek koji je došao u prijateljsku posetu nije preživeo.

2005. godine imali smo izložbu o 10 godina Srebrenice, predložili smo deklaraciju o Srebrenici, predložili smo da se Ratko Mladić konačno imenuje. Kako će Ivica Dačić da radi svoj posao ako svi predstavnici države na čelu s predsednikom kažu da je Mladić heroj? Pa kako? Pitam vas šta će da bude u decembru kad ljudi krenu da se tuku gladni? Pomenuli smo Vajmarsku republiku, ja bar 60 puta, više me je sramota od Mirjane Miočinović koja ovde sedi, profesor je univerziteta i svih vas ostalih, pa dokle, bre, ljudi? Šta se sve nije radilo, predlagalo, da li to neko čita? Jesmo li sedeli ovde, Vesna, u istoj ovoj dvorani, Miljenko, kad ste išli u skupštinu i bunili se protiv zakona o verama, jesmo li rekli – ljudi, aman zaman, ovo je laička država. Radila sam u komisiji UNESCO-a, trebalo je tri godine da se objasni da spomenici na Kosovu ne mogu biti srpski zato što u konvenciji UNESCO-a isto tako ne postoji engleski Stonehenge. Pa ljudi moji, toliko toga se kumuliralo, ja nisam besna, ja ću i dalje da radim to što radim, ali koja je komunikacija između svih nas i toga što imenujemo kao država, a ja vrlo dobro vidim da ta država zapravo ne postoji. Jel neko pročitao Filozofiju palanke Radomira Konstantinovića? Antonić je pročitao i kaže – evo filozofije palanke, evo šta radi palanka – bije. Pa ljudi, šta je ovo?

Jedna od najvećih trauma koje živimo je ta imaginacija Kosova. Vodimo razgovore koji uopšte nisu u stvarnosti, mi živimo hipotetično, raspravljamo o himerama i mitovima. Opet će da me zove ona voditeljica da sedim sa tim istim Vukadinovićem. Ona zaboravlja da me je gledala kao izdajnika. Šta smo mi ovde koji sedimo? Izdajnici, tako je počelo, a oni su patriote. I žena me gleda i ja mu kažem, alo, čoveče, Čanak i Obraz nisu isto – isto su, kaže – fašisti i antifašisti. Svako ima prava da kaže šta god hoće. To nikako nije kraj, jer će doći glad, sve se prazni, doći će radnički štrajkovi, zato su i pohapsili onu decu što su ono radili ispred grčke ambasade‚ zato što se plaše solidarnosti. Plaše se pokreta.

Nisam molila ovu državu koja ne postoji da ide da bije, nego hoću da ukažem na nešto. Na sajtu grada Beograda pre dve godine je pisalo da su nazivi ulica promenjeni jer su doneseni pod komunističkom okupacijom. Evo vam sad maršala Tolbuhina. Pa Velmar Janković, pa nije hard core pornografija Dobrica Ćosić, nego ovi naši fini građanski pisci. To je ta malograđanština – dajte, mi smo bili fini građani između dva rata, nikad nismo bili fašisti, sve je bilo divno. Zar ne vidite šta se u sferi duhovnosti događa? Otkad je DSS imenovao kulturu kao duhovnost, imate ovo što imate. Kultura je kultura, umetnost je umetnost, a duhovnost je duhovnost. Pa ljudi, šta je, bre, to? Zato što se udvaraju, zato što je to moda, zato što se svi venčavaju u 60-oj godini u hramu svetog Save s onim zvonima, zato što se to inauguriralo, zato što je za njih kultura Glorija, zato što će sutra da govore slavni glumci koji su slučajno igrali neke uloge. Što reče Ruža Sokić – slučajno sam igrala Žanku Stokić. Pa jesu li nam doneli predsednike upravnih odbora, pre dva meseca ste glasali Ivanu Žigon za šefa Bitef Teatra. P, šta mi to radimo? Najmanje je stvar na policiji, i mi ponavljamo da policija radi nešto, ali šta rade druga ministarstva, šta su oni odnegovali kao suprotnost toj duhovnosti? Jel ima racionalnosti u ovoj zemlji? Racionalnog pristupa stvarima umesto slovenske duše, Dostojevskog, duhovnosti, zvona i boga oca. Svi aparati sile su besmisleni i izlišni ukoliko se stvari, što rekla Biljana, ne imenuju svojim pravim imenom, ukoliko se zločinci ne osude. Nije mi važno da li je Mladić uhapšen, baš me briga gde je on, važno je da se u društvu imenuje zločin, da postoji svetonazor. Onda čujem kako u Skupštini pominju vrednosni sistem, pa to je nepodnošljivo, kakav vrednosni sistem, o čemu oni pričaju? Ko to u svojem dosadašnjem radu ima legitimitet da nam govori o vrednosnom sistemu? Šta je istorijski, moralni, ljudski, stručni – ne legalitet, nego legitimitet Miloša Aligrudića? Šta je taj čovek uradio do sada da bi mu se mi obraćali i molili ga da nam navede pojam vrednosnog sistema? Da vas pitam, ko su oni, ko je taj aparat? Pitam – ko to govori o Zakonu o informisanju, e pa, kaže, to je devojka od onoga. Pa nemojte više, ljudi, dosta.

Moderatorka: Pozivam ministarku sporta Snežanu Marković-Samardžić da nam se obrati.

Snežana Marković-Samardžić: Javila sam se zato što, pod jedan, hoću da se izvinim što sam kasnila, a kasnila sam zato što sam bila u ovoj koloni koja je polagala cveće. I da se izvinim što moram da idem‚ pošto imam nešto još od ranije zakazano i zaista svima se izvinjavam. Moram uskoro da krenem. Poslednje što sam htela da kažem je otkud ja danas ovde, iz minimalno dva razloga. Jedan je što mislim da je tolerancija zajednički zadatak i nešto što je stvar kontinuirane borbe i nema tu država na jednoj strani, a ostali na drugoj. Ja čak ne mislim da sam vlast, nego nekakav predstavnik neke institucije. Dakle, nema jedne i druge strane oko ovoga. Omladina svakako nije briga ili vlasništvo jednog ministarstva, nego treba da bude vlasništvo i briga celog društva, a ja čak mislim i crkve, koja je ovde pomenuta, ja bih volela da je, ako je ikako moguće, pominjemo na jedan pozitivan i konstruktivan način, a ne na način da se kontaminira.

Sonja Prodanović: Ja sam Sonja Prodanović, mislim da je nedopustivo da se ministarka obrati, a da mi nemamo šansu da je bilo šta pitamo. Pitala bih je da li oblikom nasilja smatra to što je učestvovala na velikoj konferenciji mladih lidera iz dijaspore koja je nedavno održana, i da na tom skupu uz prisustvo mnogih ministara budu prisutni samo pravoslavni popovi. Pored nasilja prema civilnom društvu u ovom društvu sve više i više se javlja nasilje prema građanima. Oblik nasilja su i ljudi koji sebi grizu prste, koji se samopovređuju. Žena koja je u Valjevu dobila otkaz na poslu, obesila se, a mi nismo reagovali. Čovek koji osam meseci nije dobio penziju, a imao je hendikepiranog sina takođe se obesio u Valjevu i niko nije reagovao. Kod mene na Zvezdari je pre neki dan pukla bomba. Na moju nesreću imala sam upaljen radio pa sam čula da mi se komšija razneo ručnom bombom. Došli smo u situaciju da organizovano nasilje polako ulazi u privatan život.

Moderatorka: Da pomenem da su ovde prisutni poslanici Lige socijaldemokrata Vojvodine, LDP-a, Socijalističke partije Srbije‚ mislim i Demokratske stranke.

Minja Pejić: Dobar dan, ja sam Minja Pejić ispred organizacionog odbora Parade ponosa, imam pitanje za učesnike i nevladinih organizacija koje učestvuju u organizaciji sutrašnje šetnje, kao i za predstavnike DS-a i LDP-a. Znamo da omladina DS-a, LDP-a i SDU-a, kao i određene nevladine organizacije sutra učestvuju u šetnji. Meni je jako žao što će ta šetnja proći istom trasom kojom smo mi želeli da prošetamo pre dve nedelje, što nije bilo moguće. Boris Tadić je tada izjavio da će svi skupovi u centru grada od sada biti zabranjeni i da će se odvijati ispred SIV-a na Ušću. Mene zanima kako DS može da bude tako licemeran i da sutra učestvuje u organizaciji događaja istom trasom kojom mi nismo mogli da prošetamo. Zašto oni ne idu na Ušće i zašto se današnja komemoracija i postavljanje cveća i sveća ne dešava ispred SIV-a, kako oni nazivaju centar grada, nego na Trgu Republike?

Vesna Rakić-Vodinelić: Svi zajedno su odvratno licemerni, tu ne bih izdvajala Demokratsku stranku, ali odgovor valjda leži u pojmu političke kulture.

Borka Pavićević: Ja mogu da ti kažem da sam kolegama iz Inicijative mladih predložila da zbor bude u obliku sedenja. Ja više nikad neću šetati. Šta šetate, koji bog? To je jedna ogromna javna pornografija, sve je ogađeno – patriotizam, ognjište, tolerancija – sve su reči toliko korumpirane, a od pre neki dan ja sam im dodala i šetnju.

Vesna Rakić-Vodinelić: Hajde, idemo u šetnju na to prokleto Ušće, možemo mi i na Ušću da se pokažemo. Zašto bismo išli u šetnju po trasi po kojoj je trebalo da ide Parada ponosa, kada po toj trasi ti isti koji sada idu u šetnju nisu imali kuraži da prođu? Što onda niste došli? A da ćemo ići svi zajedno, i ti ćeš Borka ići u šetnju, uvek si išla, bez obzira koliko ti je grozna, ići ćemo, što da ne, nije to sporno.

Biljana Kovačević-Vučo: Ja sam to shvatila kao pragmatično pitanje, njih niko neće da bije, to je sigurno, a i 1389. se prijavio da učestvuje u tome. To pitanje me brine od samog početka ovog razgovora. Stalno govorimo – budimo jedinstveni – bojim se da se na borbi protiv nasilja ne pojavi neka nova sabornost koja će ići ka tome – ej, idemo ka jačanju države, ka ukidanju demokratskih institucija, samo da vi pobedite nasilje. I kad se tako nešto radi, stalno smo u opasnoj situaciji, moramo da vodimo računa za koje vrednosti se mi to borimo, da ne pominjem vrednosni sistem da me Borka ne bi gađala u glavu. Kada tražimo jaku državu koja će štititi našu bezbednost moramo da znamo koje su vrednosti za koje se zalaže ta država. Svi smo se našli na nasilju, svi su protiv nasilja, i Andrija Mladenović kao osnivač Obraza je protiv nasilja, 1389. hoće da učestvuje na skupu da pokaže svoj nenasilni profil. Ne može, drugari, ne može. Ne znam ko im je rekao – možete ako ste nenasilni. Pred Ustavnim sudom teče postupak procedure za vašu zabranu, ne možete da učestvujete na skupu zato što ste promoteri nasilja. U poslednjih nekoliko godina ste pokazali da je nasilje u vašoj definiciji, bez obzira što ne postoji sudska presuda. Treba da se čuvamo te sabornosti.

Jelena Milić: Vlast je odlično, hvala na pitanju, vlast nije kapitulirala. Samo vlast nije tamo gde nam je ovi predstavljaju, vlast je u nekontrolisanim obaveštajnim službama. Ovi nesretnici što su se primili da su vlast, samo što nas nisu molili da to shvatimo, da vlast i mogućnost upotrebe sile nije kod njih. Kao građanin se ne stidim toliko što je čovek ubijen u Beogradu, jer niti sam huligan, niti plaćam porez za huligane, niti za njih glasam. Stidim se ovih foliranata na vlasti koji ovaj povod hoće da iskoriste da pokažu kako smo mi u stvari divni, krasni i drugačiji. Pa, molim lepo, jel hoćete da šetamo? Da napravimo neki kompromis, ne mora Ušće, hajmo do Batajnice. Pa da vidimo jesmo li mi to stvarno protiv nasilja‚ jesmo li mi to stvarno proevropski orijentisani ili nam nekontrolisane službe koje kontrolišu vlast to ne daju. Pa neka onda Evropa to vidi i neka nam otvari vrata, da tako pokažemo da stvarno hoćemo to, iako ne znamo gde je Mladić. Ako je Srebrenica daleko, ajmo sutra peške u Batajnicu.

Građanka: Šta bi bilo da je umjesto Francuza stradao Albanac? Naravno da ne bi bilo ovako, nego bi opet izašlo 15 ljudi, kao što izlazi za Srebrenicu. Možda bi se čak i slavilo, jer jedan je manje.

Mirjana Karanović: O Nemačka, bleda majko, kako uprljana sediš među narodima, među ukaljanima padaš u oči. U tvojoj kući urla laž, a istina mora da ćuti, je li tako? Zašto te svuda hvale tlačitelji, a potlačeni okrivljuju? Izrabljivani prstom ukazuju na tebe, a izrabljivači hvale sistem što je u tvojoj kući izmišljen. A svi vide kako skrivaš skut svoje suknje, krvav od krvi tvog najboljeg sina.Kad slušaju govore što dopiru iz tvoje kuće, smeju se, ali ko te ugleda, maša se noža kao da vidi haramiju. O Nemačka, bleda majko, ala su te udesili tvoji sinovi, da među narodima sediš kao ruglo ili kao užas. (B. Breht)

Studenti na protestima 1996/97: Vreme je za pravdu, vreme je za istinu, ah, ah, kakva sreća, disciplina sve je veća. (Disciplina kičme)

Ljuba Tadić: Pitaće nas svet odakle smo, a mi ćemo odgovarati – mi smo iz Srbije. A oni će nam govoriti – a to ste vi što doživotno šetate.

Emisija Peščanik, 02.10.2009.

Peščanik.net, 02.10.2009.