Radio emisija 16.10.2009, govore: ekonomista Miroslav Prokopijević, Filip Ejdus sa FPN, sociolog Vladimir Ilić i knjževnica Biljana Srbljanović.

 
Svetlana Lukić: Stigla nam je zima, eto još jednog razloga da zadremamo u nadi da će, kada na proleće ogreje sunce, naša zemlja biti mnogo uređenije mesto za život. Samo da ne zaspimo sasvim. Mada ima leka i za to – trebalo bi da svakog jutra stavimo kažiprt na usta i tako provedemo dan – to je oprobani recept rimskih legionara da ne zaspiš dok si na straži. Držiš taj kažiprst na ustima, budno gledaš u mrak i spreman čekaš neprijatelja.

Još je samo četiri dana do dolaska dragog gosta iz Rusije. Saznali smo sve: i marku aviona kojim dolazi, i koje kuvare i kuvarice dovodi, i da voli morske plodove, i gde će da polaže vence, i gde će obični smrtnici moći da ga dodirnu – jedino ne znamo koliko će biti težak finansijski ugovor koji nam donosi, to jest pod kojim uslovima će nam odobriti tih navodnih milijardu evra. Detalje će ugovarati čuveni Viktor Čistač, Sergej Šojgu, ruski ministar za vanredne situacije, koga se sećamo iz perioda kada je ugovarao onaj besramni ugovor koji smo sklopili sa Gaspromom. Taj Šojgu samo što nije lupao šamare svojim ovdašnjim partnerima u pregovorima. Kažu da je jedan od uslova da nam se odobri ruski kredit biti da NIS za još godinu dana produži rusku monopolsku poziciju na srpskom tržištu, što znači još godinu dana najskupljeg i najprljavijeg benzina u Evropi.

Pitanje je i šta će biti politička cena koju ćemo morati da platimo; koliko puta ćemo morati da im se klanjamo i dižemo prstiće u njihovu korist u raznim međunarodnim institucijama. Možda nam u razumevanju prirode istorijskog ruskog kredita može pomoći vest da se za nekoliko dana spremaju vojni manevri u Karipskom moru. Silu će demonstrirati Putinova vojska i vojska njegovog novog prijatelja Ugo Čaveza, koji je poželeo da u vežbi učestvuju i avioni, a ne samo lađe. Ne znam da li će mu Putin ispuniti dečačku želju, ali znam da je Čavez od Putina kupio naoružanje i vojnu opremu pod povoljnim uslovima za milijardu dolara, plus što je odmah oduševljeno priznao nezavisnost Južne Osetije.

Mnogo je istorijskih, naučno-fanatastičnih, literarnih, golootočkih, pravoslavnih i ostalih veza između Rusije i Srbije. I naša i ruska istorija je puna primera osvajanja vlasti pomoću političkih ubistava svojih prethodnika i masovnih ubistava običnih protivnika. I jedni i drugi imamo zatvorsko-lopovsko shvatanje da kada nas se plaše znači da nas cene. Bolujemo i od istog oblika šizofrenije – istovremeno smo poniženi i veliki. Još jedna zajednička crta su nam carevi i carevići koji imaju isto shvatanje države kao Musolini – sve za državu, ništa izvan države, ništa protiv države. Nesposobni smo da napravimo pristojna društva, institucije, mrzi nas da zavisimo od parlamenta, vlade i sudstva, lepše nam je da ropćemo pod kapricima svojih vladara, često ludaka, a najviše volimo mešavinu stare nomenklature, novih bogataša, lažnih demokrata, udbaša i kagebeovaca.

Naš predsednik se ponaša slično poslednjem ruskom caru Nikolaju, koji je pred revoluciju išao u lov na divlje patke. I ovaj naš ide u lov – po hodnicima Saveta bezbednosti lovi nesvrstane koji nikada neće priznati Kosovo. Kažu da Nikolaj nije bio glup, i tu prestaje svaka sličnost sa Borisom Tadićem. I Rusi su nadrljali sa svojim novim imperatorom od koga se tresu od straha. Taj strah je nabolje opisao Mickijevič:

Car se čudi – Peterburžani od straha umiru,

Car se srdi – njegovi podanici od straha umiru,

Car je gnevan – umrećemo. Cara razveseliti.

Na početku Peščanika govori ekonomista Miroslav Prokopijević.

Miroslav Prokopijević: Kad radite sa Amerikancima, Englezima ili Nemcima odmah je jasna suma o kojoj se radi i odmah je jasno je li to privatno ili državno ulaganje, jasno je gde pare idu i tako dalje. Kad radite sa nezapadnim, polumračnim režimima, kakvi su ruski i kineski, onda, naravno, ništa nije jasno. Samo je par dana do dolaska Medvedeva, ali ne zna se ni ko je pregovarao o kreditu, ni o kojoj sumi je reč, pominje se cifra od milijardu evra.

Da li Rusi mogu da se tek tako razbacuju milijardama kad su i sami u vrlo rđavoj situaciji – ruski nacionalni dohodak je u padu desetak odsto, bankarski sektor je odobrio 40 odsto kredita koji ne mogu da se naplate. Sve ukupno, to je 180 milijardi evra, što je poprilična suma. Ne verujem da mogu tek tako da se razbacuju, a da pritom ništa ne traže. Pre neki dan je Asošijeted Pres objavio da kredit koji će nam dati Kinezi, pretpostavlja se do milijardu evra, treba vraćati narednih godina, pritom je jedan deo kredita namenjen za most u čijoj izgradnji bi kineske firme učestvovale 60 odsto sa svojom radnom snagom, a srpska strana sa 40 odsto. To je sve što se za sada zna. Sa MMF-om je prilično jasno, to su nekomercijalni krediti, oni nisu besplatni, ali su jeftiniji od komercijalnih. Srbija od banaka trenutno ne može ni da dobije komercijalne kredite. Jedino možda od neke domaće banke pod političkim pritiskom. Što se tiče ruskog i kineskog kredita, ne znamo koliko će nas to koštati, kakva je kamatna stopa, koji je rok otplate, postoji li grejs period i koji su politički uslovi za kredit. Kad vam neko, na primer Rusi ili Kinezi, daje milijardu evra, a nije MMF ili Svetska banka koji traže strukturne uslove, traže se politički ustupci, verovatno zajedničko glasanje u Ujedinjenim nacijama ili ustupci nekim njihovim kompanijama.

Svetlana Lukić: Da li sa MMF-om imamo stalni problem zbog zahteva koje postavljaju, a koje naše vlasti ne žele ili ne mogu da ispune, a ovo sa Rusima i Kinezima im je lakše, eto, da glasaju da li Južna Osetija treba da bude nezavisna ili ne?

Miroslav Prokopijević: Uslovi MMF-a, Svetske banke i Evropske unije tiču se strukturnih reformi. Sve reforme su bolne i skupe. Vlasti, naravno, obećavaju mnogo, a u stvari pokušavaju da iskoriste sredstva da premoste praznine u budžetu, a da za uzvrat ne urade ništa. Tužno je i to što oni neće ništa da urade, što obmanjuju domaću i međunarodnu javnost, ali je tužno i to što mi sami nećemo. Njihovi zahtevi su dobri za nas i pokazuju koliko se mi ne ponašamo racionalno.

Svetlana Lukić: Kakve su posledice ako, kao prošli put, odu nezadovoljni?

Miroslav Prokopijević: To je nemoguće predvideti zato što je naša strana neprincipijelna, a MMF je sada u mnogo slabijoj političkoj i ekonomskoj poziciji. Izuzev kada je situacija dramtično loša, MMF teži da ide do kraja, bez obzira što možda dobije samo 20 odsto od onoga što je obećano. Pre mislim da će aranžmana biti i da će se nastaviti nego da ga neće biti. Ako ga ne bude, bogami, biće povuci-potegni.

Svetlana Lukić: Ljudi koji se u Srbiji bave finansijama se hvale, da, eto, možda ništa ne valja, ali nismo prezaduženi, odnosno da je taj stepen zaduženosti manji nego u Hrvatskoj ili u nekim nama dalekim zemljama. Koliko se užurbano krećemo u neku vrstu zaduženosti koju nismo u stanju da servisiramo?

Miroslav Prokopijević: Ne tako davne 2003. naš nacionalni proizvod bio je oko 13 milijardi dolara, a javni dug je bio blizu 100 odsto. Zahvaljujući računovodstvenoj operaciji i tome da dinar nije tako slabio kao što je morao da slabi u odnosu na druge valute, naši prosečni dohoci su skočili sa nekih 60-70 evra 2000. na današnjih 350 evra. Prošle godine to se malo izduvalo, ali ako se izduva još jedanput ili dvaput u tom volumenu, onda to neće biti zaduženost od 35 odsto, nego će skočiti na preko 50. Uživamo nerealan životni standard, a prema tome se računaju sve cene, pa se prema tome računa i procenat duga. Procenat duga će skočiti ako naši dohoci padnu.

Najveći deo javnog sektora je nereformisan, a ono što je iz javnog sektora najskuplje reformisati je privatizacija penzija. Penzioni sitem je de facto bankrotirao i kad se jednog dana odlučimo da ga kapitalizujemo i učinimo potpuno privatnim, on će Srbiju narednih 40 godina godišnje koštati po milijardu evra.

Kod javnog sektora postoji problem velikog viška zaposlenih, evo, sad je 130.000 ljudi izgubilo posao za godinu dana, to se uopšte ne primećuje, može da nestane još 200.000 radnih mesta i to se neće odraziti na pad društvenog proizvoda, jer prosto, ti ljudi su višak. Postoji enorman višak i niko se ne usuđuje da to takne. Šta bi tu trebalo uraditi? Prvo, obaviti privatizaciju niza funkcija države sa posebnim fokusom na zdravstvo i školstvo.

Postavlja se pitanje kako raditi privatizaciju zdravstva kad imate ovakvog ministra koji to ništa ne razume i koji toliko navija za državni sektor. Privatizaciju je nemoguće obaviti ako nemate jednak tretman privatnog i državnog sektora , njihovih usluga i pokrivanja sredstava. Treba privatizovati i jedan i drugi sektor, a ostatak racionalizovati. Tamo gde imate par đaka, ne možete držati školu sa nekoliko učitelja, nego obezbediti kombi koji će te đake da vozi u najbližu školu. Druga stvar koja mora da se uradi je privatizacija javnih komunalnih preduzeća. Groblja, pijace, autobuske i železničke stanice, aerodromi, sve to treba privatizovati. Paralelno sa tim, treba menjati strukturu i način funkcionisanja tih delova javnog sektora. Recimo, ako otpuštate veliki broj zaposlenih u administraciji, morate da uvedete elektronsku Vladu, koja omogućava i elektronske usluge, da manji broj ljudi efikasno opslužuje veći broj ljudi, mnogo efikasnije nego što ovaj sadašnji broj to čini. Trenutno ne postoji raspoloženje da se to uradi. Videli smo na primeru Hrvatske, oni su pre nekoliko meseci drastično povećali sve bitne poreze, čak su uveli dodatni porez na dohodak, samo da ne bi dirali javni sektor. Zašto? Zato što je reforma javnog sektora kao operacija na samom sebi, to političari izbegavaju kao đavo vruću kašu.

Zato mislim da kod nas od reforme najverovatnije neće biti ništa, pričaće se puno, mnogi sindikati će protestovati, ali na kraju krajeva od toga neće biti ništa. U nekom trenutku doći će do spontanog prilagođavanja, a ono će se sastojati u tome što neće biti para za plate, pa će to koliko ima zaposlenih dobiti manje plate ili plate sa zakašnjenjem. Tako će sa niskim platama mnoge naterati da odu iz državnog sektora i da potraže neki drugi posao.

Svetlana Lukić: Ostaje pitanje – a šta ćemo da radimo s tim ljudima, to je stotine hiljada ljudi, sa članovima njihovih porodica govorimo o pola miliona ljudi.

Miroslav Prokopijević: Principijelno pitanje je zašto kažnjavate celu naciju da plaća skuplje nego što mora. Pogledajte samo kako neefikasno rade administracije, tih 62.000 ljudi, ne ulazim u to da li su one na lokalnom ili na centralnom nivou. Šta je tu važnije? Naravno da je važnije da ne kažnjavate i na prevelike troškove raznih vrsta terate celu populaciju, to će se jednog dana morati dovesti u red, bilo spontano, bilo reformama.

Svi plaćamo zdravstveno osiguranje, a onda zbog nekvalitetne usluge i gužvi moramo da idemo kod privatnika gde ponovo plaćamo. Gomila ljudi uplaćuje za obrazovanje što njihova deca ne koriste, jer veliki broj ljudi svojoj deci plaća privatno školovanje. To je deo navike koja ide iz 1945, sve što je državno i društveno se privileguje, a privatno se potiskuje. Kao da ne želimo da živimo u jednom normalnom slobodnom društvu u kome čitava privreda mora da počiva na privatnoj inicijativi.

Svetlana Lukić: Kad god citiram izjave nekoga iz Vlade imam dilemu koliko to ozbiljno da shvatim, tako je pre nekoliko dana ministar Dinkić ponovio da ekonomska kriza prolazi.

Miroslav Prokopijević: Neizrečena pretpostavka ili tvrdnja u toj izjavi je da jedva čekamo da kriza prođe pa da nastavimo onako neodgovorno kao što smo radili i pre krize. Otprilike, pare obično odnekud stignu, sve se nekako pokrpi i onda se gura dalje. Ta Dinkićeva izjava nema mnogo veze sa realnošću, jer da bi se moglo tvrditi da je kriza pri kraju indikatori moraju biti pozitivni. To znači da zaposlenost mora da počne da raste. Ako nezaposlenost i dalje raste to znači da poslodavci smanjuju broj zaposlenih, jer ne znaju šta s njima da rade. Onog časa kad zaposlenost počne da raste to znači da poslodavac zapošljava, jer računa da će za 5-6 meseci imati proizvode koje prodaje na tržištu. Znači, to je jedan od indikatora, takozvani futures indikatori su drugi, sa berze su treći. Ništa od toga nije krenulo onako kako treba da krene u oporavku. Sem toga, kad jednog dana dođe oporavak, to je još nešto o čemu se u javnosti uopšte ne razgovara, to će biti jedan strašno dug oporavak. Zašto? Zato što su monetarne politike sa kamatnim stopama došle na nulu. Kada polako krene oporavak, onda centralne banke i u Americi i u Evropi moraju da rade dve operacije. Prvo, da povlače višak likvidnosti sa tržišta, i drugo, da poskupljuju novac. Zašto to moraju da rade? Da bi izbegli inflaciju, jer ako privreda krene na bolje sa ovom količinom novca, pojaviće se inflacija koja bi bila ista kao ona u vreme Kartera, dakle 16-17 odsto. Ove dve operacije će usporavati privredni oporavak i zbog toga će kad jednog dana počne taj oporavak biti strašno dug i trajaće godinama.

Svetlana Lukić: Čula sam da su neki predstavnici Svetske banke rekli da ako ne budemo radili ono što bi valjalo da radimo, da ćemo kad ostatak sveta izađe iz ekonomske krize mi ući u produženu krizu.

Miroslav Prokopijević: Moraćemo da plaćamo cehove naših neracionalnosti, jer ovo što stiže u vidu krize su uticaji spolja, ali svaka od ovih zemalja koja sad ima manifestnije probleme – Rumunija, Mađarska, Letonija, Srbija, Hrvatska, Slovenija, ima i interne razloge za svoju krizu.

Vreme posle 2000. je bilo vreme tzv. lakog, jeftinog novca, a kod nas je koincidiralo sa donacijama, prihodima od privatizacije, povećanim doznakama i privrednom aktivnošću koju su ljudi odlagali, jer decenijama nisu krečili stan, kupovali auto i slično, i onda su sve to krenuli da kupuju što je podiglo nivo privredne aktivnosti. Kad ovo prođe, toga neće biti, znači, ako hoćete da privučete ulaganje morate da napravite poslovno okruženje. Da li bilo ko u ovoj zemlji radi bilo šta na tu temu? Da li razmišlja o tome? Ovde se prepodne razmišlja za popodne, a popodne šta će biti sutra ujutru, to je maksimum, to je vremenski horizont razmišljanja.

Treba da se kaže – ej, mi sutra treba negde da konkurišemo jer će novca biti neuporedivo manje. Recimo, pre nego što je kriza počela nivo direktnih stranih ulaganja u celom svetu bio je 1.200-1.300 milijardi evra, a sada će se spustiti na 400 milijardi. Jedna je situacija koliko ćeš da ih privučeš kad ih ima 1.200, a druga je kad ih ima 400, znači, biće mnogo jača konkurencija i da bi se u toj konkurenciji bar nešto privuklo, performanse poslovnog okruženja moraju biti mnogo bolje. S druge strane, neophodna je i reforma države, u suprotnom, samo poslovno okruženje ne može da dovuče investicije, jer ih država upropasti. Ništa ne radimo na tome i zato ćemo se suočiti sa popriličnim problemima kad kriza u svetu prođe.

Svetlana Lukić: Ono što će biti potrebno kako bismo servisirali dugove i oporavili se jeste izvoz. Sećam se izjave jednog od eksperata, Đelića, koji je rekao, žaleći se meni valjda, zato što on nije za to zadužen, da imamo strukturu izvoza koja je slična onoj iz vremena kneza Miloša.

Miroslav Prokopijević: Uvek kasnimo. U većini zemalja istočne Evrope napravljena je nova industrijska osnova, te zemlje su se reindustrijalizovale. To znači da su napustile stare industrije koje su izgubile tržišta, ali su onda privukle neka ulaganja. To je suština, koliko imate tzv. tradable sektora, a to je ono što izvozite van svojih granica. To znači da neko ovde pravi automobile, olovke, satove, mašine ili klima uređaje i da tri odsto proizvodnje proda na domaćem tržištu, a ostatak napolju. Zato što posluje u lošem okruženju, Srbija je prodavala firme sa tržištem i tu se stvar završila.

Ovde je jedino došao US Steel i to samo jer je zbog Slovačke i Poljske morao da traži treću destinaciju, neku zemlju koja neće skoro u Evropsku uniju. Moramo da napravimo takvo poslovno okruženje koje će kompanije motivisati da dolaze, kao što su došle širom istočne Evrope. Poljoprivreda, u kojoj se, istina, nešto izvozi i usluge koje se ovde de facto i proizvode i troše nisu, kako neke kolege kažu, razmenjiva dobra, u smislu da ih razmenjujete sa svetom, od toga nema vajde. To je povezano sa ovom osnovnom stvari, sa reformom poslovnog okruženja, bez toga niko neće da dođe ovde, jer da hoće on bi već došao. Mora nešto da se uradi da se ta stvar promeni i tek onda ćemo imati šta da izvozimo. Ne možemo dugoročno da uvozimo i robe i kapital, to je nemoguće. Možete da uvozite kapital, ali za to morate imati pokriće. Možete da se zadužujete, Amerika je najzaduženija nacija, ali zašto – zato što je to uglavnom dug privatnog sektora, koji investira i vrlo lako servisira dug. Dug Amerikanaca je 150.000 dolara po glavni stanovnika, daleko najveći dug, Britanija ide posle SAD, ali to su zemlje u kojima to ne predstavlja problem upravo zato što onaj ko uvozi kapital, on ga u nešto investira, napravi nešto, zaradi i time servisira dug.

Evropska unija je porasla na 27 članica bez Lisabonskog sporazuma, znači mogla je da poraste i na 29 i na 35 bez Lisabonskog sporazuma. Taj sporazum formalno ni na koji način nije bio prepreka proširenju.

Druga je stvar što su neki političari tražili da se on usvoji, jer Lisabonski sporazum i forsiraju zemlje poput Francuske, Nemačke i Italije u nadi da će centralizacijom političkog odlučivanja u Briselu i donošenjem odluka kakve njima odgovaraju uspeti da prikriju neke svoje probleme. Drugim rečima, da će uspeti da na neki način nateraju druge da se promene, da podignu poreze i slično, da one ne bi morale da ih snižavaju i da time snize državnu potrošnju i sprovedu onu mukotrpnu reformu o kojoj smo pričali. Nisam siguran da će im to uspeti, ali svejedno, oni su tražili da to uspe. Ispalo je, kao u vreme komunizma, da se mora glasati onoliko puta koliko je potrebno da se dobije zadovoljavajući rezultat.

Taj ugovor je prepakovan nacrt Ustava koji je na referendumima 2005. odbijen u Francuskoj i Holandiji. Sad je tako kako je, a Irska je uspela da se izbori za separantni sporazum. Jedna od tačaka tog separantnog sporazuma je da će Irci zadržati komesara. Sa tim automatski pada plan Evropske unije, jer ako Irci imaju komesara, svako će tražiti da ima svog i završeno je sa pričom da će broj komesara uspeti da se smanji.

Drugim rečima, da bi dobila irsko DA Evropska unija je prodala jednu od glavnih ideja reforme. Kako će stvari ići dalje teško je reći, nisam siguran da će to ići kako je planirano, jer ni proširenje koje se odvijalo 2004. i 2007. nije išlo kako je planirano. Svaki pokušaj da se Evropska unija na silu centralizuje dovešće do podele na zemlje koje hoće i na one koje neće u tu političku integraciju koja se nije primila, za razliku od ekonomske koja je bila vrlo uspešna i vrlo koristila građanima svih zemalja.

Politička integracija izaziva podozrenje – zato što se u politici ne može odlučivati saglasnošću, jer saglasnosti nema ni oko jednog pitanja, pa se onda odlučuje većinom. Ako se odlučuje većinom, neko je manjina, a manjine gube, one su prosto eksploatisane i trpe troškove koje im nameće većina i zato niko neće političke integracije. Unutrašnja i spoljna politika, nacionalna odbrana, dakle eminentno političke stvari, one su u Briselu koncentrisane sa 3 do 5 odsto, dok je zajedničko tržište 100 odsto u domenu Brisela, antimonopolska politika 100 odsto, trgovinska politika 100 odsto, carinska unija 100 odsto. Zato što svako od nas može da uđe u supermarket i kupi šta hoće, ali ako treba da donesemo zajedničku odluku, ako politički idemo u kupovinu i pitamo se šta ćemo da pijemo od osvežavajućih pića, neko će biti za koka kolu, neko za pepsi kolu i nema odluke koja će zadovoljiti sve. To su banalni primeri, ali pokazuju da su političke integracije potpuno druge prirode i zbog toga one kaskaju i nije čudo što se ne razvijaju. Ako se na tome bude insistiralo, mislim da će to dovesti do velikih podela i trvenja u Evropskoj uniji.

Svetlana Lukić: Predsednik Češke Klaus je personifikacija pokreta otpora prema Lisabonskom sporazumu. Da li je to iz pravih ili pogrešnih razloga, mi to pratimo samo iz njegovih izjava, a neke od njih su poprilično opskurne.

Miroslav Prokopijević: Vaclav Klaus kao političar i kao intelektualac nikad nije rekao da Češka ili bilo koja druga istočnoevropska zemlja treba da izađe iz Evropske unije. Samim tim Vaclav Klaus prihvata da je to dobro rešenje za ove zemlje. Klaus se ne zalaže za politički centralizovanu Evropsku uniju i prenošenje nadležnosti birokratama u Briselu, to jest regulaciju ekonomskih stvari iz Brisela, nego za pravljenje slobodnijeg tržišta koje će stvarno biti integrisano. To je njegov osnovni ton, on ne kaže da Evropsku uniju treba raspustiti, ali mislim da je zakasnio kada je u pitanju Lisabonski sporazum.

Prošlo je vreme kad je Češka trebalo da se deklariše da i ona hoće separantni sporazum da bi se saglasila sa Lisabonskim ugovorom. Zahtevajući to sada, Klaus deluje prilično smešno. Mnoge zemlje su htele, a samo su dve tražile izuzeće od Povelje o ljudskim pravima, i to je vrlo bitna stavka. Zato što ako u Lisabonskom sporazumu postoji odeljak o ljudskim pravima, onda to ne može da postoji i u nacionalnom zakonodavstvu. Ako to ne postoji tamo, čemu onda nacionalno zakonodavstvo, kad iz njega sklonite zakone koji štite ljudska prava, jer sav zakon i sudovi služe tome da se zaštite prava i slobode pojedinca. Šta Brisel ima kao legislativu? To obični ljudi i javnost nikad ne doznaju izuzev ako ne izbije neki skandal. Kako će Austrijanci da prate ono što se događa u Beču, ili Mađari šta se dešava u Budimpešti, u nacionalnom parlamentu i vladi, a u Briselu su već napravili mehanizme da sve što ne možete da progurate kod kuće nosite u Brisel. Zato prolazi ta centralizacija, tako Angela Merkel može da kaže – e pa da, ali to je doneo Brisel, mi to ne bismo sami, nismo mogli da se izvučemo iz toga, jer svi traže da bude tako. To je mehanizam kojim birokrate majstorišu građane Evrope.

Srbija spada u zemlje koje užasno sporo menjaju svoje loše navike, to je jako depresivno. Mi nemamo nijednu oblast života za koju možemo da kažemo – e, gledaj, ovo je dobro urađeno. Mnogo je zdravije ne baviti se time, jer jednostavno ne možete ništa da uradite.

Svetlana Lukić: Kao sve može, a u stvari ništa ne može.

Miroslav Prokopijević: To je jedna autoblokada koja je izvedena tako što neki interesi dominiraju nad nekim drugima, imate dominaciju dužnika, a ne poverilaca, dominaciju nekvalifikovanih, neobrazovanih, ljudi koji neće da rade, a hoće da primaju plate, nad onima koji hoće da rade i hoće da žive od svog rada. Sistem je nametnuo loša rešenja i vrlo je skupo promeniti ih, jer recimo, ne možemo da se vozimo jeftinim avio kompanijama da bi opstao JAT. Ne možemo da imamo normalnu vodu da bi postojao monopol Beogradskog vodovoda, ne možemo da imamo slobodan uvoz struje i koječega zato što opet neko ima monopol, navikao je da malo radi, a da prima prosečno veliku platu. Takva rešenja nisu pala s neba, ona su namerno napravljena i naravno, sad je veliki politički i ekonomski trošak da se to promeni.

Svetlana Lukić: Sistem je u stvari postao svrha sam sebi.

Miroslav Prokopijević: Zato što ima dovoljno jake grupe koje ga održavaju i zato što mi drugi koji bi hteli da ga promenimo nismo dovoljno jaki. Pogledajte stranke u parlamentu, ko se tu zalaže za neke stvarne promene, to čak nije ni LDP, a šta da govorimo o ovima drugima.

Svetlana Lukić: Ajde što ja nemam pojma pod kojim ćemo uslovima dobiti i koliko para, nego i čovek koji se ozbiljno bavi tim stvarima, kao što je Miroslav Prokopijević, isto tako nema pojma o visini i uslovima ruskog kredita. Znaju verovatno samo oni što su bili na čajanci kod ruskog ambasadora Konuzina. U novinama se stalno pominje čajanka kod Konuzina, ne znam šta to znači, da li to znači da Konuzin pije čaj, a ne votku, ili je to asocijacija na čajanke američkih desničara. Naravno da se niko ne usuđuje ni da pita o uslovima tog kredita. Da parafraziram Dejana Mihajlova iz perioda kad se pregovaralo o kupovini NIS-a – nepristojno je od Rusa tražiti više od 400 miliona dolara, rekao je, mogli bi da se uvrede. Sad, kad smo kod toga, ova milijarda je naravno velika, pogotovo kada nam je potrebna i kad smo takvi slepci, ali ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da smo za prethodnih deset godina dobili 4,5 milijardi evra bespovratne međunarodne pomoći, da je naš najveći donator bila Evropska unija sa 1,2 milijarde evra, a pojedinačno prednjače zemlje kao što su neprijateljske SAD i neprijateljska Nemačka. Predlažem vam da na našem sajtu pogledate političke biografije sadašnjeg i prethodnog ruskog ambasadora u Beogradu Aleksejeva i Konuzina, pročitajte njihove izjave i videćete, kao da su ih dali Vojislav Koštunica i Tomislav Nikolić zajedno. Zato nije ni čudno što je Medvedev insistirao da na svečanom dočeku osim vlasti bude i opozicija koju je odmah imenovao, to su Nikolić i Koštunica.

Medvedev kaže – ne sastajem se samo sa političarima nego sa srpskim narodom, pri čemu mu nije palo na pamet da su srpski narod, na primer, Čedomir Jovanović ili Vesna Pešić, a ne daj bože, Nataša Kandić i slični. Ali dobro, zna se gde mu je srce, na kojoj je strani. Još jednom vas podsećam da je prethodni ambasador Aleksejev, koji je sad postao neka važna faca, šef direkcije za Balkan ruskog ministarstva spoljnih poslova, bio i veselio se na svadbi Palminog sina sa kompletnim društvancem, od Velje Ilića, Aleksandra Popovića, Dejana Mihajlova, Šormaza, Ivice Dačića, Bidže, Rake, pevala im je gospođa Ceca Ražnatović, a kako bi čestitao svatovima, iz Haga se direktno uključio i Vojislav Šešelj. U takvom društvu voli da bude prethodni ruski ambasador, a verovatno i ovaj sadašnji. Sada idemo dalje i opet ćemo završiti kod Rusa, ali sa jednom drugačijom temom. Imamo novog sagovornika u emisiji, to je mladi Filip Ejdus. Filip je asistent na Fakultetu političkih nauka i tri godine je bio izvršni direktor Centra za civilno-vojne odnose. Govori Filip Ejdus.

Filip Ejdus: Jeljcinova Rusija bila je prozapadno orijentisana i prilično pomirljiva u odnosu na zapadno upravljanje raspadom Jugoslavije. Učestvovala je u nametanju sankcija SR Jugoslaviji 1992. godine i nije se mnogo protivila potezima koje su Brisel i Vašington povlačili u odnosu na Balkan. Glavna karakteristika rusko-srpskih odnosa tokom 90-ih bila je ta da su tadašnji zvaničnici Srbije mnogo više koketirali sa ruskom opozicijom nego sa ruskom pozicijom. Mislim da je to bila jedna od ključnih grešaka Slobodana Miloševića, jer je previše igrao na kartu ruske opozicije, a i podržao je puč protiv Jeljcina. Jednostavno, Jeljcin nije bio zainteresovan da u tom periodu ide dalje od deklarativne podrške Srbiji i u svim situacijama u kojima je imao alternativu da sarađuje sa zapadom ili da stane na stranu Miloševića, on je izabrao da sarađuje sa zapadom. Međutim, javno mnenje u Rusiji je bilo naklonjeno Srbiji i to je ono što je Jeljcina posebno iritiralo. Međutim, 1999. godina je prelomna jer je bombardovanje SRJ od strane NATO-a u Rusiji interpretirano kao neka vrsta napada na samu Rusku Federaciju.

Tadašnje rukovodstvo, posebno opozicija u Rusiji, bombardovanje SR Jugoslavije je doživela kao istiskivanje Rusije iz sfere njenih interesa, a NATO su počeli da gledaju mnogo više neprijateljski nego što je to ranije bio slučaj. Od 1999. godine do danas rusko-zapadni odnosi su u fazi kompeticije, odnosno nadmetanja, ako ne i konfrontacije i u sklopu toga treba posmatrati i odnos između Rusije i Srbije. 1999. godine Rusija je doživela veliki poraz u svojoj politici na Balkanu, ona nije uspela da spreči NATO intervenciju i verovatno se sećate onog incidenta kada je oko 190 ruskih padobranaca osvojilo aerodrom Slatina u Prištini. Oni su došli iz Bosne, međutim, imali su veliki problem sa snabdevanjem i sa logističkom podrškom koja nikako nije mogla da dođe iz Rusije zbog toga što su zemlje između Kosova i Rusije uskraćivale pravo preleta ruskim transportnim avionima, tako da je to osvajanje, zaposedanje aerodroma i uopšte prisustvo ruskih snaga doživelo veliki poraz. Sukob je zamalo izbegnut i to samo zahvaljujući nespremnosti britanskog komandanta Majkla Džeksona da uđe u sukob, iako je tada imao naređenje od svog pretpostavljenog generala Veslija Klarka da Ruse izbaci s Kosova. Rusi su zbog svojih unutrašnjih problema druge vrste 2003. rešili da povuku svoje trupe sa Kosova, uz obrazloženje da se ne slažu sa pravcem u kome se Kosovo kreće, a to je nezavisnost. Već su tada videli da se Kosovo nepokolebljivo kreće ka nezavisnosti i to je bio njihov izgovor, međutim, to je moglo da se razume i kao dizanje ruku od toga da se takav vojno-politički ishod spreči, što je ponovo bio izraz nemoći Rusije da sprovede svoje interese na Balkanu. Period od 1999. do 2005. je period u kome Rusija nije igrala značajniju ulogu na Balkanu i samim tim nije ni sa Srbijom imala neke bog zna kako dobre odnose. Međutim, 2005. godine stvar počinje da se okreće, s jedne strane se zaoštrava Putinova retorika prema Bušu i obrnuto, mnogi su govorili o novom hladnom ratu i ne samo u kontekstu Kosova, nego i u kontekstu antiraketnog štita u centralnoj Evropi i po mnogim drugim pitanjima. Putin je počeo da igra sve samouvereniju ulogu na međunarodnoj sceni i njegova retorika protiv zapada i NATO se zaoštrila i na momente radikalizovala. 2005. godine Putin počinje da izlazi sa stavovima koji upoređuju kosovsku potencijalnu nezavisnost sa nekim zamrznutim konfliktima na Kavkazu, u ruskom susedstvu. To je ona poznata Putinova izjava da Kosovo nikako ne može biti presedan, već mora biti univerzalan slučaj, što znači da ukoliko Kosovo proglasi nezavisnost, provincije u Gruziji, Azerbejdžanu i u Moldaviji će takođe imati pravo da proglase nezavisnost.

U tom periodu koindicira i početak upotrebe energetske politike kao spoljnopolitičkog instrumenta Rusije, a vrhunac u rusko-srpskim odnosima nastupio je nakon proglašenja nezavisnosti Kosova u februaru 2008. godine, kada je potpisan i energetski sporazum. U kontekstu svega što se dešavalo možemo razumeti i ovu Medvedeljevu posetu kao još jedan izraz ruske podrške Srbiji po pitanju Kosova i Metohije, još jedan izraz ruske želje da se energetski učvrsti na zapadnom Balkanu i da spreči reviziju događaja u Drugom svetskom ratu koja se dešava u nekim istočnoevropskim zemljama, a koja u Srbiji još uvek nije toliko dobila na značaju. Između Rusije i Srbije izgrađuju se takozvani odnosi strateškog partnerstva i oni se baziraju na tri osnovna stuba. Jedan je podrška Rusije Srbiji povodom Kosova i Metohije, drugi je koordinacija stavova u međunarodnim odnosima i treći je realizacija zajedničkih strateških infrastrukturnih projekata.

Što se tiče podrške u vezi sa Kosovom, Rusija je još pre nekoliko godina najavila da nikada neće priznati nezavisnost Kosova i da će u Savetu bezbednosti vetirati bilo kakve namere zapadnih sila da ga priznaju i da na nivou Saveta bezbednosti legitimizuju nezavisno Kosovo. Dugo se govorilo o tome kako je taj stav Ruske federacije zasnovan na poštovanju principa međunarodnog prava, teritorijalnog integriteta. Međutim, od 2008. godine i rata u Gruziji, pa zatim i priznanja Južne Osetije i Abhazije od strane Ruske federacije, argument da je takva politika Ruske federacije prema Kosovu zasnovana na principima više ne stoji, jer se Ruska federacija prema Južnoj Osetiji i Abhaziji ponela na identičan način kao što se zapadna međunarodna zajednica ponela prema Kosovu. Na taj način se potvrdila teza koju su mnogi zagovarali i pre tog rata u Gruziji u avgustu 2008. godine, da je ruski stav prema Kosovu zasnovan pre svega na ruskim nacionalnim interesima, a ne na nekakvim principima i moralno superiornom stavu Rusije u međunarodnim odnosima. Drugi stub strateškog partnerstva jeste koordinacija stavova u međunarodnim odnosima. To znači da pored Kosova, Rusija i Srbija usklađuju svoje spoljnopolitičke stavove recimo po pitanju odnosa na Kavkazu, po pitanju raznih drugih tema u raznim međunarodnim forumima kao što su OEBS, Savet Evrope, Ujedinjene nacije itd. Srbija je u nekoliko navrata pokazala solidarnost sa Ruskom federacijom prilikom glasanja u OEBS-u, kada je glasala protiv Rezolucije za povratak izbeglica u Abhaziju. Takođe, Srbija je podržala ili iskazala zainteresovanost za ruski predlog o novom ugovoru o bezbednosti.

Da podsetim vaše slušaoce, Rusija je nedavno pokrenula inicijativu koja se zove Novi ugovor o bezbednosti, koji bi zamenio ekskluzivnu ulogu NATO-a u evroatlantskoj bezbednosti sa zajedničkim holističkim okvirom koji bi na jednake osnove postavio, s jedne strane Rusku federaciju i njenu Zajednicu nezavisnih država i ugovor Saveza o kolektivnoj bezbednosti iliti CSTO, sa NATO paktom.

Međutim, zapadne zemlje su skeptično reagovale na ovaj ruski predlog zbog toga što Rusija tako pokušava da izjednači ulogu NATO-a i Zajednice nezavisnih država Ruske federacije u garantovanju bezbednosti na evropskom kontinentu i u evroatlantskom prostoru, što jednostavno ne odgovara objektivnom odnosu moći i ravnoteži snaga u evroazijskom prostoru. Izgledi da tako nešto uspe su jako mali, oni mogu da urode plodom jedino ako Ruska federacija pristane da u tom novom ugovoru o bezbednosti u Evropi stoji da države, recimo Ukrajina, Gruzija, Belorusija, imaju pravo da biraju da li će ući u NATO ili u ruske bezbednosne integracije, i da na njihovu odluku da se učlane u NATO Rusija ne može da utiče. Velika je verovatnoća da Ruska federacija neće pristati da se takve odrednice nađu u novom ugovoru o bezbednosti u Evropi zato što je to upravo ono što Ruska federacija želi da spreči, a to je širenje NATO-a na Ukrajinu, Gruziju i približavanje granica NATO-a ruskim zonama interesa. U odsustvu člana ugovora kojim bi se garantovala mogućnost državama da na referendumu slobodno odluče kom će se savezu prikloniti, jednom, drugom, a možda i oba, sumnjam da će zapad, odnosno NATO pristati da potpiše takav ugovor o bezbednosti.

Srbija je novi ugovor o bezbednosti primila sa velikim interesovanjem i u nekoliko navrata podržala tu ideju, dakle, Srbija usklađuje svoje stavove sa Ruskom federacijom, nasuprot evropskom zvaničnom stavu. I konačno, kao treći stub strateškog partnerstva javlja se realizacija strateških infrastrukturnih projekata. Tu je pomenut energetski sporazum o prodaji NIS-a, zatim Južni tok, međutim, za sada je neizvesno da li će i kada otpočeti radovi na izgradnji Južnog toka. Iako Putin to negira, mnogi stručnjaci kažu da je i finansiranje Južnog toka pod velikim znakom pitanja. Pored Južnog toka i energetskog sporazuma, tu su mnogobrojni zajednički projekti, kao što je remont vojne opreme i naoružanja u Vojsci Srbije od strane ruskih kompanija, zatim remont hidroelektrane Đerdap, koji treba da sprovede ruska firma Silovije mašini. Eto, to je ono što se tiče tog strateškog partnerstva. Ruski ambasador Konuzin je izneo jedan zanimljiv komentar, a to je da Srbija mnogo više zavisi od Rusije nego Rusija od Srbije. Tako da je Rusija ta koja je strateški partner Srbije, ne može Srbija biti strateški partner Rusije, dakle, odnosi su prilično asimetrični.

Srbija ne može biti nekakav trojanski konj ili veliki prijatelj Rusije u Evropskoj uniji. Rusija ima puno moćnijih prijatelja od Srbije u Evropskoj uniji koji su već članice, recimo Italiju. Postoji dobar odnos između Silvija Berluskonija i Vladimira Putina. Rusima će naravno goditi da im još jedna članica Evropske unije bude prijatelj, ali to nije od strateškog značaja za ruski uticaj unutar Evropske unije. Srbija treba da iz odnosa sa Rusijom izvuče ono što je u ekonomskoj i infrastrukturnoj sferi najbitnije, da iskoristi ruske investicije, infrastrukturu i gas za ekonomski prosperitet zemlje. Mislim da strateško partnerstvo Srbije i Rusije ne treba da ulazi u vojnopolitičke dimenzije i da na vojnopolitičkom planu Srbija ima životni interes da se veže za Evropsku uniju i NATO.

Neki analitičari su ironično primetili da je ruski veto u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija koštao Srbiju 500 miliona dolara i da je to prvi put u istoriji da je veto u Savetu bezbednosti procenjen preciznim ciframa na tržištu i da sad sve druge države tačno znaju koliko košta veto jedne supersile u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija. Postavlja se pitanje šta je Srbija dobila ruskim vetom u Savetu bezbednosti. Da li ta cena koju smo platili može da se interpretira kao – daćemo vam nešto, a vi nama ništa, ili smo zaista i mi dobili nešto zbog ruske podrške u Savetu bezbednosti? Podsetiću vas da su za poslednjih godinu i po dana Kosovo priznale 62 države ili trećina svih država na svetu. Od toga 80 odsto svih država članica Evropske unije, 85 odsto država članica NATO-a, 70 odsto Saveta Evrope i 7 od 8 ekonomski najmoćnijih država G8, što znači da je većina država koje čine okosnicu međunarodne zajednice kojoj Srbija teži priznala nezavisno Kosovo. S druge strane, Ruska federacija, Kina, države članice pokreta nesvrstanih, Afričke unije, Arapske lige, Organizacije islamske konferencije uglavnom nisu priznale nezavisno Kosovo. Međutim, ove države igraju daleko manju ulogu u globalnim međunarodnim odnosima, posebno na Balkanu. Ukoliko bi se radilo o nekom pitanju u Japanskom ili Kineskom moru ili na Bliskom istoku, možda bi ovakav odnos snaga drugačije izgledao, međutim, kada je reč o pitanju koje se nalazi u srcu evropskog kontinenta, o kome odlučuje NATO u vojnom pogledu i Evropska unija u političkom pogledu, tako da ruska podrška teško može da dovede do nekih konkretnih rezultata. Rusija nema kapacitete i moć da promeni pravac u kome se kreće Kosovo. Kina još manje. Podrška koju je Srbija dobila od Ruske federacije više znači Rusiji, pošto Rusija to pitanje koristi kao instrument za sprovođenje nekih sopstvenih interesa u kavkaskom regionu. Srbiji u ovom trenutku ta pomoć ne znači mnogo.

Mislim da je nakon petooktobarskih promena propuštena važna prilika da se ponovo i na drugačiji način interpretira raspad Jugoslavije. Slobodan Milošević i intelektualna i politička elita koja ga je okruživala interpretirali su raspad Jugoslavije na, da tako kažem, antizapadnjački način. Oni su krivicu za raspad Jugoslavije prebacili na Evropsku uniju, SAD i NATO. Nakon 1999. godine i demokratskih promena u Srbiji, postojala je mogućnost da se ta interpretacija promeni, da se više u obzir uzmu sopstvena krivica i unutrašnji razlozi, faktori unutar Srbije i Jugoslavije koji su doveli, ne samo do raspada, već i do rata u Jugoslaviji. Postojala je prilika da se uloga zapada prikaže na objektivniji način, kako bi se otvorio prozor mogućnosti da se Srbija lagano i sigurno uklopi u evroatlantske integracije. Taj posao nije urađen kako treba, ministar spoljnih poslova Goran Svilanović je u svom predstavljanju spoljne politike odmah izjavio da je cilj Srbije ulazak u Evropsku uniju i NATO, po mom mišljenju pomalo potcenjujući ulogu istorijskog sećanja. Srpski narod je zapamtio NATO bombardovanje i mešanje Evropske unije i NATO u raspad Jugoslavije kao jedno potpuno nelegitimno, bezočno, agresivno mešanje u sve ono što se dešavalo u Jugoslaviji. Ti duhovi prošlosti nam se sada vraćaju.

Zbog tog propuštenog zadatka koji je trebalo uraditi posle 2000. Godine, građani danas s pravom postavljaju pitanje – pa čekajte, zašto bismo mi išli u NATO, taj isti NATO nas je bombardovao, nikad nam se nije izvinio, oteo nam je teritorije, zašto bi mi sada sa njima ulazili u bilo kakve dilove, evo, s druge strane stoji majka Rusija koja nas je uvek podržavala, nikad nije radila protiv nas. I njima se logično nameće zaključak da je Rusija prijatelj Srbije. Kažem logično, zato što iz te interpretacije koja je opstala i nakon Miloševića zaista proizlaze takvi zaključci. Međutim, ukoliko bismo malo se podrobnije pozabavili i ulogom NATO-a i ulogom Evropske unije i domaćih faktora tokom 90-ih godina, videli bismo da su i NATO i Evropska unija mnogo više od domaćih aktera uticali na to da dođe do završetka sukoba i do kakve-takve stabilizacije regiona. Da nije bilo američke intervencije u Bosni i Hercegovini rat bi mnogo duže trajao, možda i do danas. Da nije bilo intervencije NATO saveza 1999. Godine, možda Kosovo ne bi bilo nezavisno, ali bi sigurno i dalje tinjao, ako ne i buktao mnogo krvaviji sukob na liniji Srba i Albanaca. Ne smatram da je NATO intervencija bila u potpunosti legitimna, ima tu dosta problema vezanih za međunarodno pravo i za posledice njihove intervencije. Ali kada pogledamo intervenciju zapada na Balkanu en blok, ona je više doprinela stabilizaciji nego što je doprinela razbuktavanju krize u Jugoslaviji i u taj kontekst treba staviti i savremene odnose između Srbije i zapadne međunarodne zajednice.

Bojim se da Srbija sve više tone u izolaciju u odnosu na zapadnu međunarodnu zajednicu. Srbija će još neko vreme sedeti izolovana na dve stolice i u nekoj strateškoj paralizi, neće biti u stanju da prelomi na koju će stranu, kao onaj magarac između dva plasta sena, i ostaće izolovano pusto ostrvo u moru NATO integracija.

Rezolucija koja je doneta u skupštini Srbije nije o vojnoj neutralnosti, već o zaštiti teritorijalnog integriteta i suvereniteta Srbije. U tom tekstu se u jednoj jedinoj rečenici pominje da Srbija zbog ukupne uloge NATO saveza, protivpravnog bombardovanja 1999. godine, uloge NATO u stvaranju nezavisne države na Kosovu, proglašava vojnu neutralnost u odnosu na postojeće vojne saveze, tačka.

Od tog momenta do danas Srbija nije dobila nijedno obrazloženje kako će ta vojna neutralnost izgledati, da li će vojna neutralnost moći da ugrozi recimo članstvo Srbije u Evropskoj uniji, da li mi imamo novca za tu vojnu neutralnost. Sva pitanja koja se nameću su do današnjeg ostala otvorena i mnogi su očekivali da će taj koncept vojne neutralnosti biti dodatno objašnjen u Strategiji nacionalne bezbednosti i Strategiji odbrane koje se nalaze na dnevnom redu skupštine Srbije. Međutim, ovi dokumenti su u potpunosti izignorisali pitanje vojne neutralnosti i nijednom jedinom rečenicom ne kažu da li će Srbija biti vojno neutralna, da li teži članstvu u NATO itd. Oni koji su pisali ove Strategije su vrlo dobro upoznati sa ovim problemom i nisu zaboravili da pomenu vojnu neutralnost što su učinili iz vrlo praktičnih političkih razloga. Naime, NATO alijansa je jako nepopularna u Srbiji, samo oko 20 odsto stanovništva podržava ulazak Srbije u NATO, s tim što veliki deo populacije ne samo da se protivi ulasku u NATO i taj stav gradi na nekim argumentima, već je taj negativan stav prema NATO-u nabijen prilično jakim emocijama, i to je ono što se najsporije menja. Bojim se da će to tako i ostati ukoliko ne dođe do reinterpretacije ukupne uloge NATO u bivšoj Jugoslaviji o kojoj sam pričao maločas.

S druge strane, vojna neutralnost možda dobro zvuči na unutrašnjoj političkoj sceni, ali se na spoljnopolitičkom planu graniči sa besmislom. Nije tajna da postoje vojno neutralne zemlje u Evropi, međutim, te vojno neutralne zemlje su neutralnost stekle u potpuno drugačijim istorijskim okolnostima i njihova neutralnost nije uperena protiv NATO saveza. Naprotiv, vojno neutralne zemlje kao što su Finska, Austrija ili Švedska učestvuju u NATO operacijama u Avganistanu i na drugim tačkama zemljine kugle. One nisu punopravne članice NATO, ali njihova se neutralnost ne zasniva ni na kakvom animozitetu prema NATO savezu, koji je i dalje centralni bezbednosni akter na evropskom kontinentu.

Naše političke elite, pisci ovih Strategija, izabrali su nešto što je u ovom trenutku politički realno, s obzirom da je jedna opcija gotovo nemoguća na unutrašnjepolitičkom planu, a druga na spoljnopolitičkom planu, pa su rešili da odbace obe opcije i da o tome ništa ne kažu. To je realpolitički dobar manevar, međutim, ne deluje dobro ni u Briselu, ni u Vašingtonu i mnogi očekuju od Srbije da svoju poziciju dodatno razjasni, a ne da izbegava da objasni šta pod tom vojnom neutralnošću podrazumeva. Postavlja se pitanje kako mi definišemo vojnu neutralnost. Od te definicije će zavisiti odgovor da li je moguće ući u Evropsku uniju i biti vojno neutralan. Članstvo u Evropskoj uniji je vrlo jasno, oko toga nema nikakvih metafizičkih ili sholastičkih rasprava. Članstvo je definisano ugovorima, pregovori se sprovode po određenoj proceduri i kada država postane članica, dobija određena prava i obaveze, tačka. Jedna od tih obaveza je učestvovanje u evropskoj odbrambenoj i bezbednosnoj politici. Evropska bezbednosna i odbrambena politika je deo drugog stuba Evropske unije koja se zove zajednička spoljna i bezbednosna politika i taj drugi stub je razvijan od ugovora u Mastrihtu, dakle, od 1991. godine do danas. Od 1998. godine razvija se i odbrambeni element, odnosno evropska odbrambena i bezbednosna politika i u okviru te politike je u poslednjih deset godina poslato i pokrenuto preko 20 civilnih vojnih misija od Prištine do Kabula.

Takođe, Lisabonski sporazum u osnivačke ugovore unosi jedan deo koji se zove Klauzula o međusobnoj odbrani, koji nalaže državama članicama da pruže svu pomoć ukoliko je jedna od njih napadnuta. Na taj način Evropska unija postaje vrsta vojnog saveza koji možda nije tako zacementiran, ne postoje tako čvrste obaveze kao što postoje u NATO savezu, međutim, čak ni u NATO savezu, u članu 5. Vašingtonskog sporazuma, države članice nisu obavezne po svaku cenu vojnim sredstvima da pomognu onoj državi koja je napadnuta, već samo ako smatraju za shodno. Evropska unija Lisabonskim sporazumom i razvojem ugovora iz Mastrihta postaje vrsta vojnog saveza. Da li je moguće biti članica takvog saveza, koji sve više postaje vojnopolitički savez i biti vojno neutralan je veliko pitanje. Na to pitanje pokušavaju da daju odgovor i evropske neutralne zemlje kao što su Finska, Irska, Švedska, Austrija. Traju velike debate oko toga na koji način će se pozicije vojno neutralnih država članica sada redefinisati. To ide čak dotle da predstavnici Austrije i Finske kažu da nisu vojno neutralne već vojno nesvrstane zemlje, dakle, zemlje koje nisu članice nijednog vojnog saveza, ali su članice Evropske unije, a članstvo u Evropskoj uniji podrazumeva učestvovanje u kolektivnoj bezbednosti.

Čini mi se da je proglašenje vojne neutralnosti u 2007. godini prilično anahrona stvar. Takva politika nije održiva i pre ili kasnije ona će morati da se redefiniše. Nakon januarske javne rasprave o Strategiji nacionalne bezbednosti mnogi delovi nevladinog, akademskog sektora i opozicije ukazivali su na to da vojna neutralnost nije održiva i zahtevali su od ministarstva odbrane da u Strategiju o nacionalnoj bezbednosti i u Strategiju odbrane ubaci deo koji se tiče srpskog članstva u NATO savezu. Tada je ministar Šutanovac ovakve glasove nazvao ekstremnim, i rekao da je politika ono što je u ovom trenutku moguće, odnosno da je vojna neutralnost nešto što se u ovom trenutku nameće kao realnost. Takođe, u nekoliko navrata on je pravdao takvu politiku činjenicom da, kako je rekao, Srbiju nikad niko nije pozvao u NATO. Međutim, ljudi koji se bave NATO-om vrlo dobro znaju da prvo država mora da pokaže interesovanje da uđe u tu organizaciju.

Mit o tome da nas niko nikad nije pozvao u NATO demantovan je ovih dana kad je portparol NATO saveza rekao kako NATO ima politiku otvorenih vrata prema Srbiji i kako su netačne tvrdnje da Srbiju nikad niko nije pozvao u NATO, već je tačna tvrdnja da Srbija nikad nije izrazila interesovanje da uđe u ovu organizaciju. Ukoliko Srbija to bude učinila, NATO će joj otvoriti vrata i omogućiti počinjanje pregovora koji su predviđeni za svaku potencijalnu državu kandidata. Mnogi poznavaoci prilika u Briselu upućuju na to da Srbija nije iskoristila ni mali deo onoga što je mogla u okviru Partnerstva za mir. Oni se čude zašto je Srbiji trebalo tri godine da otvori kancelariju Srbije pri NATO, zašto je trebalo toliko vremena da se imenuje ambasador Srbije u NATO i zbog čega je toliko vremena bilo potrebno da se potpiše bezbednosni sporazum. Sve je to Srbija mogla uraditi mnogo brže da je postojala politička volja, međutim, iz nekih unutrašnjepolitičkih kalkulacija takva politička volja nije postojala. Ministarstvo odbrane i Vlada Srbije smatrali su da naše članstvo u Partnerstvu za mir treba svesti na nivo niskog intenziteta i maksimalno usporiti naše učestvovanje i doprinos unutar Partnerstva za mir, a potencijalno članstvo u NATO staviti ad acta. Takvu politiku pravdali su navodnim stavom NATO pakta koji nije prijateljski prema Srbiji.

Ponavlja se narativ o NATO savezu koji ne želi Srbiju, koji je neprijateljski prema Srbiji, koji neće Srbiju pod svoje skute, ali hoće Albaniju, Hrvatsku i ostale neprijatelje srpskog naroda, što prosto nije tačno. Političari su retorički zarobljeni u narative koji su napisani tokom 90-ih godina, oni su ukopani u pozicije definisane za vreme Slobodana Miloševića. Iako su se deklarativno ogradili od politike Slobodana Miloševića, taj narativ je opstao i oni su njegovi zatočenici, a zajedno sa njima i svi mi.

Zakon o izmenama i dopunama Zakona o Vojsci Srbije predviđa unošenje člana 14a kojim se profesionalnim pripadnicima Vojske Srbije zabranjuju bilo kakve aktivnosti u udruženjima građana koje za cilj imaju reformu vojske, evroatlantske integracije, harmonizaciju domaćeg zakonodavstva sa evropskim pravom, dakle, to su manje-više sve one aktivnosti kojima se bave nevladine organizacije i istraživački centri koji se bave bezbednošću. Vojnicima je zabranjeno da učestvuju u aktivnostima ovih udruženja. Mislim da je taj član 14a. namerno tako široko napisan kako bi se zabranio bilo kakav kontakt između profesionalnih vojnih lica i ovih organizacija. Šta to znači? Ne samo da im se zabranjuje članstvo i aktivno učešće, nego i učestvovanje u bilo kakvim aktivnostima ovih organizacija. Znači, vi ste predstavnik udruženja građana koji učestvuje u nekom istraživanju o evropskoj odbrambenoj i bezbednosnoj politici i hoćete da intervjuišete neko profesionalno lice za svoje naučno istraživanje – ne može. Želite da pozovete nekog profesionalnog vojnika na seminar o ljudskim pravima u oružanim snagama – ne može. Zovete profesionalno vojno lice da održi predavanje o stanju ljudskih prava u Vojsci Srbije – ne može. Pokušavate da napravite bilo kakav kontakt sa profesionalnim vojnicima – ne može, ne može, ne može.

Smatram da je ovo skandalozan član koji ne može da izdrži ni pravnu ni političku kritiku. S pravne strane gledano, Ustav Srbije ne ograničava pravo vojnim licima da učestvuju u udruženjima građana, već samo članstvo u političkim strankama. Takođe, zakoni o vojsci i odbrani kažu da je Vojska Srbije pod demokratskom i civilnom kontrolom. Kontrola javnosti je jedan od ključnih stubova demokratske i civilne kontrole. Ukoliko javnost preko svojih udruženja građana ne može da dođe u kontakt i da nadzire profesionalne vojnike i vojsku, onda od demokratske kontrole i nadzora javnosti nema ništa.

Za vreme Slobodana Miloševića građansko društvo je, ne samo u odnosu na sektor bezbednosti, nego i u odnosu na državu uopšte, bilo posmatrano kao unutrašnji neprijatelj. To je posebno bio slučaj sa sektorom bezbednosti koji je bio najzatvoreniji deo sistema i koji je organizacije civilnog društva posmatrao kao produženu ruku stranih obaveštajnih službi, srpskih neprijatelja. Od 5. oktobra pa nadalje taj odnos se dosta promenio; od unutrašnjih neprijatelja građansko društvo je postalo neka vrsta nužnog zla. Političari su shvatili da demokratska tranzicija ne može da se izvede bez građanskog društva i da i iznutra i spolja stižu pritisci da se građansko društvo uključi u proces donošenja odluka, pa i u oblast politike bezbednosti.

Oni bi možda najradije želeli da tih organizacija nema, ali ako je to nužno zlo, oni će zapušiti nos i prihvatiće građansko društvo kao ravnopravnog partnera. Mi iz građanskog društva i nevladinih organizacija smo se nadali da je to prirodan tok i da ćemo kada prevaziđemo fazu nužnog zla doći u fazu korisnog resursa, resursa znanja, ljudi i simboličkog kapitala. Međutim, članom 14a pravi se korak unazad. Na kraju krajeva, i jedna i druga strana imaju iste ciljeve, a to je povećana nacionalna i regionalna bezbednost, to je povećana bezbednost za sve građane. Postoji set vrednosti oko kojih možemo da se složimo, tako da nema razloga da budemo na različitim stranama i da se posmatramo preko nišana.

Svetlana Lukić: Čuli ste Filipa Ejdusa, našeg budućeg redovnog sagovornika, koji redovno piše i za naš sajt pescanik.net. Od sledećeg ponedeljka na sajtu vas očekuje dnevna kolumna Teofila Pančića. Još jedan naš stalni sagovornik i kolumnista sajta, Boris Dežulović, juče je govorio na tribini na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Ima nas malo, ali smo dobro raspoređeni, stigli smo i na Filozofski fakultet, a tamo je održana tribina koju je organizovala Antifa, na kojoj se govorilo o našim stalnim temama, rasizmu i fašizmu. Na tribini je govorio i sociolog Vladimir Ilić.

Vladimir Ilić: Nijedna konzervativna struja ni pokret nisu poželjnu viziju društva smestili tako duboko u prošlost, kao što su to učinili fašisti. Oni su svoju poželjnu viziju sveta, kakav su želeli da naprave, smestili u preddruštvenu prošlost čovečanstva, u vreme borbe za opstanak između pripadnika pojedinih vrsta ili rasa.

Fašizam je apsolutno najreakcionarniji od svih oblika misli koje su se mogle sresti na idejnoj sceni XX veka, a preživeo je i u XXI veku. Iz ovoga slede dve konsekvence. Prvo, sama ideja o rasnoj homogenosti i o protivstavljanju rase nečem drugom, podrazumeva načelo ekskluzije, odnosno izbacivanja, uključujući tu i fizičko uklanjanje onih što su rasi strani, što se nacističkim rečnikom kaže art freunde (izgubljeni prijatelji). I drugo, kada je Hitler negde 1930, 1931. godine držao govor industrijalcima u Ruru, on im je obratio pažnju na nedoslednost njihovog ponašanja u ukupnom društvenom životu Nemačke. Rekao im je da potpuno razume njihovo ekonomsko ponašanje, koje se odvijalo po načelu da sposobniji treba da prežive, ali da ne shvata zašto oni to ne prošire i na politički život, jer bi bila potpuno dosledna javna poruka, da ne samo u privredi, nego i u ukupnom javnom životu, samo oni koji su u biološkom smislu superiorniji, moraju i treba da prežive. Industrijalci su to saslušali i zapamtili. Hitler nije bio njihova jedina karta, jer su imali nekoliko karata u rukavu. Međutim, sticajem okolnosti, oni su odigrali na tu kartu i prošli su kao i Hitler i cela Evropa, onako kako su već prošli. A ko su art freunde? To su rasno nekvalitetni. To su pripadnici drugih rasa, Jevreji ili Romi koji su navodno biološki nekvalitetni pripadnici vlastite rase, zatim oni koji se razlikuju, oni koji su opterećeni neizlečivim bolestima ili onim što se smatra da su neizlečive bolesti. To su zatim psihotičari, oboleli od teških fizičkih oboljenja sa beznadežnom prognozom, duševno zaostali, homoseksualci. Svi oni bili su izloženi fizičkom uništavanju još pre početka Drugog svetskog rata. Ovo važi i za neke druge internacionalističke grupacije ili grupe, kao što su, recimo, komunisti ili socijaldemokrati sa jedne strane ili slobodni zidari, odnosno masoni, sa druge strane. Svi oni svojim delanjem izričito negiraju vrednost rase i rasne homogenosti.

Sve ovo navodi na traganje za nekim sličnostima sa našim vremenom. U većini evropskih zemalja, fašizam je marginalan. U Srbiji, ako hoću dosta grubo da odsečem, fašizam nije marginalan, nije ni dominantan – on je razvijen. On je više glasan i nasilan nego što uživa podršku širokog jezgra građana. A kao njegove tri bitne i aktuelne sastavne odrednice javljaju se prvo nelegitimno političko nasilje, najčešće u formi fizičkog nasilja, zatim prihvatanje neograničenih društveno-ekonomskih nejednakosti kao nečeg prirodnog, i na kraju, ekskluzija onih koji svojim identitetom narušavaju homogenost fašističke grupe, ili onih za koje fašistička grupa želi da ih uključi u sebe. Ovaj društveno-ekonomski aspekt je vrlo važan.

Fašizam u Srbiji ne bi mogao da bude nešto više od marginalne pojave, da Srbija nema opterećenja prošlosti, kakva ima u poslednje dve decenije. Mi imamo ratne huškače koji su se u međuvremenu pretvorili u ratne profitere, a zatim u mirnodopske profitere. Uvek u njima možemo naći potencijalne pandane nekadašnjim rurskim industrijalcima, koji su finansirali i uzdigli Hitlera. Od njih potencijalno preti najveća opasnost, to su ovi koji su opljačkali narod, stvorili socijalne razlike i koji produžavaju stanje socijalne pauperizacije.

Ako bi došlo do neke nove nacionalne homogenizacije kapitala u slučaju još veće privredne krize, stvarni nosioci fašizma bili bi tajkuni, a ne desničarski orijentisana omladina koja bi opet služila kao hrana za topove ili hrana za ulične obračune. Potrebna je promišljena akcija državnih organa i drugih društvenih činilaca na smanjivanju društveno-ekonomskih nejednakosti. Fašizam ne može da izraste tamo gde su društveno-ekonomske nejednakosti male. Fašizam izrasta samo i jedino na drastičnim socijalnim razlikama. Tu sad imamo problema sa onom levicom koja je 1943/1944/1945. slomila klasični fašizam.

Milošević, za koga ja jedini u našoj teorijskoj misli pre 14 godina, a i danas sam u manjini, mislim da je bio levičar, potpuno je i za dugo vremena kompromitovao mejnstrim levicu u Srbiji. Nova alternativna levica nema poželjnu zamisao društvene strukture. Meni je žao, ali mi se čini da je sadašnja vanparlamentarna nova levica pesma jedne mladosti i da će ona prestati kada ta mladost ode tamo gde sve mladosti s vremenom odlaze, sem ako na teorijski produbljeniji način ne osmisli svoju poziciju. Ako su tajkuni, predstavnici nacionalne buržoazije i monopolisti potencijalni i aktuelni neprijatelji građana Srbije, ne bih se libio da kontaktiram sa predstavnicima onoga što je Mao Ce Tung zvao kompradorskim kapitalom, niti sa njegovim medijskim i NVO eksponentima.

Iskušenja fašizacije ovde su tesno povezana sa iskušenjima reetnizacije etničkih odnosa, odnosno obnovom etničkih sukoba. Transnacionalni kapital, koji jeste pacifikovao Bosnu, može u ovom slučaju da bude saveznik protiv ekstremnih nacionalista u vlastitoj zemlji i protiv njihovih potencijalnih domaćih i buržoaskih zaštitnika. Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj u onim stvarima gde nam se podudaraju interesi, a u drugim oblastima ne moramo biti u slozi. Možemo biti u stanju napetosti, pa čak i u sukobu.

Levica je kod nas potpuno izolovana, ona nema mnogo prijatelja. U njene prijatelje u sukobu sa fašizmom mogu da uđu samo određeni liberalno-demokratski krugovi. Ovi krugovi kao i strukture koje stoje iza tih krugova povezane su sa transnacionalnim kapitalom, stranim ambasadama i sličnim činiocima. One su izložene pritiscima fašizoidne i fašističke srbijanske desnice, podjednako kao i pripadnici nove levice. Ako nova levica u najmanju ruku ne zadrži stav prijateljske neutralnosti prema liberalnim krugovima napadnutim s desna, ta nova levica će biti izmanipulisana i iskorišćena od desnih ekstremista.

Mondijalistima, koji su potencijalni prijatelji nove levice, u datom društveno-istorijskom kontekstu nije potrebna podrška nove levice. Ali ako levica podrži krajnju desnicu, preko navijačkih grupa ili desnih grupa i desnih organizacija, bilo protiv mondijalista ili protiv države kao nosioca legitimnog monopola na prinudu, nova levica će završiti kao pešadija i to kao laka pešadija neofašizma.

Nova levica mora da bira. Hoće li da pokuša da koketira sa raznoraznim grupama koje su izložene državnom pritisku, a pre svega, sa fašizoidnim, fašističkim, navijačkim i sličnim nasilničkim grupama, ili će pristati da preispita svoj odnos prema socijal-demokratskim i liberalnim grupama iz mejnstrima, prema NVO sektoru, medijima i državi.

Ako nova levica misli da joj je glavni protivnik državna represija, ta nova levica će završiti samo kao meso za topove, ne čak ni domaćih tajkuna, nego njihovih navijačkih i ultradesnih obrazovskih i sličnih eksponenata. Optimalna politika je nešto što je teško formulisati s obzirom na sužen prostor za manevar, ali ona podrazumeva politiku narodnog fronta, osavremenjenu naravno.

Potreban je savez nove levice sa socijal-demokratima i liberalima, sa nefašističkim konzervativcima i pre svega, jedan nedvosmislen i trajan savez sa državom, zakonom i Ustavom. U onoj meri u kojoj nova levica osporava aparat legitimne državne prisile, u toj meri otvara prostor za uspeh ne sebi, nego onim mnogobrojnijim fašistima i onima koji stoje iza njih. Najlepše hvala na pažnji.

Svetlana Lukić: Vladimir Ilić je govorio o opasnosti da novolevičari postanu pešadija fašista, odnosno desnice. Evo jedne vest iz Nemačke koja opravdava ovaj strah- Horst Maler, jedan od osnivača ekstremne levičarske organizacije Frakcija Crvene armije, završio je tako što je postao advokat Nacional- socijalističke stranke i nedavno je osuđen na šest godina zatvora zbog izjave da je holokaust najveća laž u svetskoj istoriji. Kao kolateralna šteta pao je i jedan nemački tužilac, jer je rekao da je Maler čovek koji zaslužuje poštovanje zbog spremnosti da snosi odgovornost za stavove koji su u suprotnosti sa zakonom.

Na kraju današnje emisije govori Biljana Srbljanović. Biljana je retko u Beogradu, a kada jeste, uvek je u Peščaniku.

Biljana Srbljanović: Ja mislim da je problem u tome što Rusija nije demokratska zemlja. U ovoj našoj Srbiji postoje ljudi koji razumeju i koji ne razumeju šta znači demokratija. Među onima koji razumeju postoje oni koji su za demokratiju i oni koji su protiv nje. Znači, de facto dve trećine ljudi su protiv demokratije, taj prosečni nacionalizam o tome uporno govori. Ja sada živim u jednoj bivšoj sovjetskoj republici u kojoj se koriste isti argumente da bi se objasnilo zašto je dobro da ne postoji demokratija u Azerbejdžanu. I oni su narod kome je potreban autoritet. I oni su drugačiji od svih, ne mogu da se uklope ni u šta, oni imaju svoju specifičnost, bay the way, odlično se slažu sa Vukom Jeremićem, jer dele isti svetonazor, a to je – nama nije potrebna pravna država i demokratija, nama je potrebna čvrsta ruka i jedan paternalistički odnos prema nama, da neko drugi odlučuje u moje ime, a onda u nekom trenutku dođe neka revolucija koja to promeni. Ovde postoji jedan veliki broj tih prosvećenih nacionalnista ili potpuno neprosvećenih ljudi, koji svoju apolitičnost objašnjavaju time da je nama potreban jedan pater familias i tretiraju državu kao jednu familiju u kojoj postoji tata, postoje neka braća, neki stričevi koji imaju manje ili više moći. Svi oni čine neke klanove i ti se možda i ljutiš, ali se ljutiš globalno na državu ili to prihvataš zato što je to tako. Neko drugi odlučuje i sa tebe je skinuo svu odgovornost.

Sprema se veliki doček Medvedeva. Prvo, Medvedev je jedna potpuno neelitna figura i u Rusiji samoj. I on je trenutno u vrlo lošoj poziciji zbog toga što se usudio da početkom septembra, u nekom krajnje lapidarnom komentaru na svom sajtu, iznese jednu opštu kritiku ruskog društva. Rekao je nešto nalik onome što je rekao Boris Tadić, kako moramo da razvrgnemo spregu mafije i vlasti. Medvedev je napisao kako Rusija ima jako visok stepen korupcije i da je to već godinama tako. Ako je to već godinama tako, znači da je za to odgovoran Putin, Putin je vladao Rusijom u prethodna dva mandata. Inače, sada imate najnoviji vic o Rusiji, 2024. godine su izbori u Rusiji i Nikolaj pita Fjodora, šta misliš ko će da pobedi, a ovaj kaže, pa to je barem lako – u Rusiji je na izborima uvek ćelavi smenjivao kosatog. Bio je Lenjin pa Staljin, pa Hruščov, pa Brežnjev, pa Gorbačov, pa Jeljcin, pa Putin, pa Medvedev, pa Putin, pa Medvedev, pa Putin, pa Medvedev, pa Putin, pa Medvedev.

Šta je Putin uradio? Imao je ta dva mandata a onda je napravio taj neviđeni salto, kao on se povukao, izbacio ovog kosatog kao svog kandidata, i to samo zbog toga što su iz istog sanktpeterzburškog klana. I tako Putin sada ima pravo da se kandiduje na sledećim izborima. U međuvremenu je promenio pravilo tako da sledeći predsednički mandat traje ne četiri, nego šest godina. Pre neki dan je rekao da on smatra sebe vrlo dobrim kandidatom. On je relativno mlad čovek i čitava Rusija zna, tu nema greške, koga će izabrati između Medvedeva i Putina. Medvedev neće preživeti ni u bukvalnom smislu ako bude pomislio da može da bude kontrakandidat Putinu. Putin je inače vrlo nezadovoljan Medvedevom koji je rekao, nas dvojica ćemo se dogovoriti ko će biti kandidat. Da Rusija ima osećaj za autoironiju, svi bi se nasmejali, ali oni tome ne smeju da se smeju, nego su se uplašili, jer znaju šta to znači. To je meni isto kao kada predsednik LDP-a kaže, nisam se video sa Borisom Tadićem jer nam naši termini to nisu dozvolili. U stvari, meni moje kupaće gaće to nisu dozvolile ili, kako da ti kažem, ja se nisam videla sa nekim ko uopšte nije u mom rangu. Tako isto kaže Medvedev, mi ćemo se dogovoriti, neka pobedi bolji, time je sam sebi potpisao smrtnu presudu. Šta je, između ostalog, njegova slaba tačka? Neke statistike govore da je u Jeljcinovo vreme, od ljudi koji su bili zaposleni u javnoj službi, samo 4 odsto bilo pripadnika bivših tajnih policija. Sve ostalo je bilo na neki način lustrirano, ili su se povukli, ili su pootvarali firme, ili su pobegli. Danas 65 odsto bivših pripadnika KGB-a i svih tajnih službi radi u državnim administracijama Rusije. Ključna i jedina razlika između Medvedeva i Putina je u tome što je Putin bivši KGB, a Medvedev nije. Time on gubi. Putin je tajni policajac, ruku umrljanih u ko zna šta sve, a Medvdev je samo jedan arivista, čovek koji nema nikakvu niti moć, niti autoritet i koji je tu postavljen kao pion samo da bi ovome popuni vreme do sledeća dva kandidovanja. Znači, do 2024. Putin može da ubije još dva mandata.

2012. godina je ključna za Rusiju, oni će tada odlučiti da li će postati Putinova carevina ili ne. Kako sada stvari stoje, kakav je nivo demokratije, kakva je građanska svest, kako ubijaju svoje oponente i kako alternativno društvo ne nalazi sagovornike na Zapadu, sve mi govori da će Putin ostati.

Ne razumem ovo sa dodeljivanjem Nobelove nagrade Obami, ja bih volela da je američki narod dobio Nobelovu nagradu, što je izabrao Obamu. To bi bilo super. Ali ne da Obama dobije Nobelovu nagradu u trenutku kada ubijaju novinare i aktiviste u Rusiji ili u Kini, hapse blogere. Internet scena je strašno važna za te nedemokratske zemlje, zbog toga je, bay the way, kod nas toliko uništena i kontrolisana, to je jedini medij koji je rasprostranjen a koji ti ne možeš ni na koji način da kontrolišiš, osim kao u Iranu, da ti provaljuju u kuću i odvode te ako imaš kompjuter. Sada su osudili na smrt jednog blogera. Ja se spremam da idućeg vikenda odem za Iran ali ti kod sebe ne smeš da imaš ni kameru, ni telefon ni kompjuter. Ali prosto me zanima to da vidim. Hoću da kažem da je internet jako važan medij jer su svi drugi mediji potpuno kontrolisani. Kod nas je takođe bio jedan trenutak u kome se pojavila internet scena, koja je bila mnogo jača i važnija od štampanih medija. Toga više nema, neće ovde oni da dođu i da nekoga uhapse, nego će da uz blogove ljudi koji pišu na političke teme da stave neke što pišu o životu na selu.

Ja razumem objašnjenje da na primer na mojoj TV stanici B92 mora da postoji vulgarni komercijalni program da bi se od tog novca finansiralo istraživačko novinarstvo. Ali koja je mera u tome da sada ovog drugog nema, ja dođem posle tri meseca u Beograd i prvo što vidim na B92 je neka žena koja peva u gaćama i kaže – znaš li onu od Sinana? I onda tražim da li na ekranu piše B92. Nemam ja ništa protiv tooga, to je jedna subkultura legitimna kao i svaka druga subkultura. Ne znam što bi američki kantri, koji ja obožavam, imao veći legitimitet nego ova što voli Sinana. Ali ne u mojoj kući. Otkud to na mojoj TV stanici i šta se onda tim parama pokriva? I zbog čega građani ove zemlje moraju da dobiju tu količinu šećernog udara da bi mogli jednu kap leka nekoga da progutaju? Zašto se količina šećera povećava a ova kap se sve više i više smanjuje? Leka više gotovo da i nema. Ti ovde više nemaš novine, imaš neke koje izlaze u vrlo konfidencijalnom tiražu. Svi govorimo o tome da mora da se uspostavi red na medijskoj sceni. Otkad se o tome govori? Znači to nije od juče i nije od Kurira. Znači svi govorimo o tome da moraju da se znaju vlasnici medija, da mora da se poštuje zakon. Napravili su strašan džumbus, slomili su kičmu građanskoj Srbiji, izlupali šamare, da bi zatvorili jedne novine. Pa te novine su mogli da zatvore mnogo ranije samo da su se pozvali na postojeće zakone, ali njima nije smetalo kad su te novine sve ono drugo pisale, a sad ni te novine nisu uspeli da zatvore. A šta su uspeli da urade? Kao da su uradili neki klistir i očistili sve ono što im je pravilo grčeve u stomaku, a to smo mi.

Mi smo ovde vodili ratove koji su se stalno vrteli oko pitanja pravoslavlja i nacionalnog identiteta. Ali to kako mi vodimo ovo društvo najviše liči na islamske ili katoličke integriste. Znači liči na one sa kojima smo bili direktni neprijatelji u tim ratovima, judeo-katolički zapadni svet i muslimani koje si želeo da istrebiš, i istrebio si ih u Srebrenici. Taj stupanj homofobije, ta država – porodica koju vodi jedan virilni muškarac, gde se muškarci udružuju u često nasilne klubove. Da li su oni vandali na ulici ili su ministri u vladi, svejedno. To su bahati muškarci koji se sa nipodaštavanjem ponašaju prema svakome ko je slabiji, prema ženama, nacionalnim, seksualnim, religioznim manjinama. Naši frajeri ministri se vrlo bahato ponašaju i prema socijalnim manjinama, prema siromašnim ljudima i to je klanovsko, plemensko udruženje, koje viđaš samo po tim primitivnim integrističkim društvima. U njima se, naravno, ne prihvata ni homoseksualizam i onda je logično da ti izađe gradonačelnik i sa punim pravom prekrši zakon.

Neću mnogo da davim o gej prajdu ali mi se u tom događaju jako dopalo što gej organizacije nisu bile unisone, jer one nemaju samo jedan identitet. Čovek je sastavljen od sklopa različitih identiteta, to što su oni homoseksualnog opredeljenja ili da kažemo, mi svi, to je jedan deo našeg identiteta koji niko nema pravo da nam ukine. Imaš pravo da ga prikažeš, kao što imaš pravo da prikažeš svoj nacionalni, intelektualni, bilo kakav drugi identitet. Ali to ne znači da su oni obavezni da dejstvuju kao sekta. Ovde im se prigovaralo što se nisu dogovorili i složno izašli na paradu, pa kao neću ja da izađem i da se mlatim za njih. A što bi se oni pa dogovorili, a što bi svi Srbi morali da misle isto? Što bi svi pederi morali da misle isto? Zbog čega? E onda postoji još jedna nijansa u kojoj se pokazuje da je ova sredina mačo. U tom mejnstrimu tog pseudo džet seta, svaki taj Sinan Sakić izgleda kao da je izašao iz gej kluba ali neće niko da ga premlati na ulici, štaviše prići će i reći, b’ate, gde si to kupio, oću i ja da kupim to isto. Hajde ti budi lezbejska žena i idi u bioskop, idi u tržni centar Ušće i gledaj film, pa da vidim da te neko neće premlatiti, izađi na ulicu kratko išišana buč lezbejka, bez ikakvog paradiranja.

A onda imaš gradonačelnika, koji izađe i ispriča jednu strašnu primitivnu priču, koja je potpuno suprotno od priče na osnovu koje je izabran. Kad bi samo zamenio reč homoseksualac sa Albanac i rekao, nemam ja ništa protiv toga što su oni Albanci, ali moraju da izađu na ulicu bez obeležja, znači bez kečeta, tako mi zamišljamo da Albanci izgledaju, mogu da budu Albanci kod kuće, ali ne mogu na ulici. Da je gradonačelnik to rekao za Albance ovde bi se nadiglo sve što je ostalo od Druge Srbije, svi bi izašli na taj trg. Ali pošto je on rekao nešto što je mačo, to je nekako prošlo. Jer ti kad pogledaš i najalternativnije političke grupe, i one su užasno mačističke. To meni stvara strašnu nelagodu, osećam se duplo ili troduplo diskriminisana, na raznim stupnjevima.

I Rusija je uradila istu stvar, zabranila je Gej prajd silom. Mi smo takođe Gej prajd zabranili silom, jer de facto, time što ti neko kaže, spremila se horda na tebe a ja te neću sačuvati, to je demonstriranje sile. Ja mislim da se to ne radi slučajno, to je jedan smišljeni način skretanja Srbije na onaj put na kome ona nikad nije bila, mi nikada nismo bili pravi ruski saveznik niti Rusiju boli uvo za nas. Ovi naši sada vode stvari ka toj 2012. kada će ova zemlja totalno da se prevrne i da postane jedna mala Putinica. Kako tamo bude vladao Veliki brat, tako će vladati i ovi ovde, a u međuvremenu će svet potpuno da okrene leđa od nas i mislim da će biti u pravu.

EU već ima mnogo problema sa svim tim bivšim komunističkim zemljama koje su prihvatili, češkog predsednika hoće da zadave, ja bih ga zadavila, bay the way, on se protivi ratifikovanju Lisabonskog sporazuma, između ostalog, zbog toga što ne želi da pristane na zakon o antidiskriminaciji. Čemu toliki strah za sopstvenu zadnjicu, u najbukvalnijem smislu. Šta je ovim muškarcima? Neće njima niko ništa, zatvorila bih ih sve da gledaju film Bruno u slavu treš homoseksualizma, ne razumem zbog čega se toliko boje.

S druge strane, mislim da se naša sudbina odlučuje upravo ovih dana. Da ti sad odlučuješ da vraćaš ulice ruskim vojskovođama, važi, ali da pobrojimo koliko je žena bilo silovano od ruskih vojnika. Ja sam veliki pristalica NOB-a, ali smatram da ruska vojska ovde nije došla ni iz kakvog altruističkog poriva, da nas oslobađa od bilo koga, nego je prosto imala imperijalističke namere. Sad sam bila u državi u kojoj živim, na proslavi šezdesetgodišnjice kineske revolucije, da bi ušao u svečanu salu moraš da prođeš metal detektor, onda su se pojavili jedan deka i jedna baka, pogureni, svako je imao preko sto ordena na grudima, to su bili sovjetski heroji. Prvo nisu mogli da prođu kroz metal detektor. Rekla sam nemačkom ambasadoru, ovi mora da su pobili mnogo Nemaca kad su dobili svo ovo ordenje, na šta je on meni rekao, ili mnogo Jevreja. I to je zaista tačno. To je zaista istorija Sovjetskog saveza. To je bila jedna duboko antisemitistička tvorevina, kada su nacisti došli da poubijaju ono što je ostalo od Jevreja, nisu imali gde da ih zakopaju jer gde si zabo pijuk, ti si vadio leševe Jevreja ili drugih manjinskih grupa koje su boljševici pobili i zakopali u masovne grobnice. Prema tome, uz šta se mi lepimo?

Od toga smo uspeli da se otrgnemo u jednom potpuno sumanutom zaokretu istorije, a sad se retroaktivno za jednu veliku svetsku sramotu lepimo. Ja jednostavno to ne mogu da razumem. Mi ćemo sada u stvari da proslavljamo sovjetsku revoluciju, a nećemo da obeležimo pad berlinskog zida, a 9. novembra je i godišnjica Kristalne noći. Da li se o tome govori? Ceo svet govori o tome, ko je do poslednjeg trenutka kočio ujedinjenje Nemačke, ko je govorio da se monstrum ponovo rađa i tako dalje. Mi potpuno okrećemo leđa nekom svetu kome smo pripadali. Mi smo stajali na vrhu tog berlinskog zida,mi smo gledali i levo i desno . Herta Miler je pričala da je njen pogled u svet bio, dok je bila u Rumuniji, RTB. Da li se sećate temišvarske revolucije, svrgavanja Čaušeskua. To je Televizija Beograd danonoćno prenosila. Mi smo bili nešto drugo, to je takođe deo naše tradicije. Ne znam zašto brišemo tu tradiciju i izmišljamo neku koja ne postoji. Ovde jednostavno ruski vojnici nikada nisu bili dobrodošli, došli su sa inperijalističkim težnjama, pokušali su da budu okupatori. U ludilu jedne opijenosti koja je trajala godinu-dve bili su prihvaćeni kao neka vrsta braće, ali to je bilo neiskreno i lažno, mi smo to krvavo platili Golim otokom, ova država je platila glavama, žrtvama, istrgnuće iz Staljinovih ruku. I mi se sada popišavamo po žrtvama Golog otoka, pravimo u stvari kontra-informbiro, vraćamo se u 47-u godinu i pripremamo teren za 2012. godinu. Tada će možda mali đak od Putina da postavi svog Medvedeva, Vuka Jeremića pa će se onda smenjivati, ide jedan glup, drugi glup, jedan glup, drugi glup, do 2024. godine. To će biti srpski vic. Tako ja vidim stvari.

Za mene je poražavajuće to što ovde ne postoji nikakva svest. Svi su se ostrvili na Homena jer je išao da traži i iskopava Čičine ostatke. I meni je to potpuno skandalozno, ali mi je mnogo skandaloznije sve drugo što on radi, a najskandalozniji mi je on sam, kao pojava. Tog čoveka ne poznajem, on je inteligentan, ima civilizovani izraz lica, pristojno govori, ali ljudi, on je slika i prilika, paradigma poraza svega što je ovde moglo da bude nešto drugo. Bio je u Otporu, a postao je poluministar. Rekla bih da je njegova životna misao vodilja – kad porastem, biću Vuk Jeremić. Ljudi, to je ostalo od Otpora, od nečega što je bilo najspontanije sa nekim ipak čistim ljudima.Gledala sam njegov intervju povodom Parade ponosa, kad ga je Olja Bećković pitala, pa dobro, policija je rekla da ne preporučuje skup, skup je zabranjen ili nije zabranjen, evo vi kad ste bili u Otporu, kako je bilo? On kaže, dok smo bili u Otporu stalno su nam zabranjivali skupove, ali mi smo ipak dolazili i održavali ih. Mlatili su nas, hapsili, tako je bilo, a vidite gde smo sad. Ja ga gledam i kažem – pa vidi gde si sad. Sa 20 kila više, u odelu sediš i braniš neodbranjivu stvar. Gde si dečko, gde ti je država? Eto gde si sad. To govori čovek koji se hrabro mlatio sa tom policijom, tada je govorio – zabrani mi, do sutra mi zabrani, regrutuj me, baci me u zatvor. Tada je pokazivao veliku hrabrost, a evo gde je sad. Sedi u odelu i brani nešto, od čega mislim da mu se i telo brani. Stvarno moraš da budeš protoplazma pa da braniš stav tog ministarstva, vlade, i pritom da imaš tu prošlost koju je on imao.

U Francuskoj će sada zabraniti revolving kredite, jer štite svoje građane i ne dozvoljavaju da banke postanu zelenaši. Zbog krize i siromaštva, ljudi se masovno odlučuju za revolving kredite koje ne mogu da otplaćuju, ajde što idu u bankrot, nego idu u zatvor jer ne mogu da plate kamate koje su im se nakupile na stravičnim kreditima kojima su hranili svoju decu. Ovde ne da niko ne vodi računa o tome, nego ne postoji niko da kaže, ljudi ko kontroliše ovo? Svako će ti reći, čak i ovi sa naše strane, o pa to je slobodno tržište. Ako si budala i ne čitaš ugovor iz banke, ti potpiši. Pa ne radi se o tome da li sam ja budala ili da li čitam ugovor iz banke, ne želim time da se bavim u životu. Pritom, postoje ljudi koji čitaju ugovor iz banke, ali ne znaju šta će drugo i nemaju drugog izlaza. Ne postoji socijalni program Vlade, Ivica Dačić i SPS su dobili izbore na obećanju socijalne pravde. Šta je socijalna pravda? Socijalna pravda ne znači povratak u socijalizam. To nije nikakva socijalna pravda, naime, to je velika socijalna nepravda jer ti deca plaćaju to što si ti delio. Za početak, to je velika nepravda prema generacijama koje dolaze. Drugo, socijalna pravda znači zaštitu ugroženih, a na koji način ih štite, tako što će podeliti trinestu penziju. To je socijalna demagogija, ali ovde nikome ne treba više od te rečenice – ovo je socijalna pravda. Štaviše, sa naše građanske strane, dovoljno je da Dačić izađe i kaže neću Nedića u vladi. Ne, meni to nije dovoljno. Meni to nije dovoljno jer bi on umesto Nedića stavio Miloševića, a ja mislim da su Nedić i Milošević ista vrsta zločinca.

Smatram velikom građanskom neodgovornošću to da se apsolutno niko, niti jedan medij, niti jedna parlamentarna stranka, ne bavi time šta će biti od te 2012. na dalje. Skoro su našli neki actečki kalendar po kom je smak sveta u decembru 2012. godine. A u stvari je posle neko provalio da je taj što je crtao kalendar umro kad je stigao do 2012. Ta 2012. je ključna za nas i mislim da treba da razmislimo o tom actečkom horoskopu. Bojim se da je ovo samo uvertira u nešto strašno što nas čeka. Do tada će ova generacija dece koja su pravljena 2001. i koja sada kreću u prvi razred, a koju je Nikola Samardžić pominjao kod vas u emisiji, već planirati gde će, u koju državu, u bilo koju p.m. da odu čim završe gimnaziju, samo da ih ovde više niko nikad ne vidi. To će, na neki način, biti kraj ove zemlje i dobro, to nije neki slavan kraj, ali je očekivan i zaslužen.

Mislim da se planski i sistemski radi na potpunom urušavanju svih demokratskih institucija. Nekada smo imali diktaturu Miloševića, i stalno smo govorili – kad dođe demokratija, pravo, pravna država, onda se to sve po automatizmu sređuje. E sad, šta smo dobili? Jedno razulareno, anarhističko društvo u kome je sistematski urušen autoritet svih institucija koje državu čine državom. Do te mere je narušen interes i autoritet svake demokratske institucije, da ti na kraju kažeš, pa možda ovde stvarno i treba bude kao u Rusiji, gde postoji samo jedan čovek koji preuzima svu odgovornost. Zašto ovde stalno govore o monarhiji? Desničari uvek kažu da je to zbog toga što je vlast prokletstvo. Ona na neki način i jeste prokletstvo, samo što meni ne treba vlast, meni treba odgovoran građanin koji je preuzeo funkciju za koju sam ga izabrala, a ne da bude vlast. Kao, monarhija nosi prokletstvo vlasti koje na sebe uzme jedna porodica i onda to prokletstvo nosi na svojim leđima i prenosi ga na svoje potomke kako bi ga skinuli sa naroda koji bi tim prokletstvom samo bio uprljan. To ti stalno govore, da ti time spasavaju dušu, jer je vlast kao prvobitni greh. Pa da se immaculata rodimo bez tog prvobitnog greha. To neće biti baš biti prava monarhija, više će biti klanovska monarhija, gde će se naslednik odlučivati upiranjem prsta, a ne rađanjem. To što je Putin odlučio da je Medvedev njegov naslednik, a što on nije njegov sin, to je samo jedna koincidencija. On je, de facto, i mogao biti njegov sin. To je sistem jedne autoritarne monarhije, koja polako preuzima sve, tako što uruši poverenje i potrebu za demokratskim ustanovama. Koji će ti sud, kad sud ne sudi. Koji će ti zakon, kad ti gradonačelnik krši zakon. Koliko god da je simbolično, ako ne smeš da piješ alkohol na stadionu, nema šta da Ivica Dačić, ministar svih ministara, odlučuje da li će protiv tebe da poteže postupak ili ne. To je urušavanje pravosudnog sistema, jer zakon nije isti za sve. Od Romana Polanskog do Borisa Tadića, zakon mora biti isti za sve. Ovaj prvi je dao šampanjac devojčici u kadi, a ovoj devojčici je neko dao šampanjac na stadionu. Svejedno, to je protivzakonito i to mora da bude sankcionisano.

Nema posledica javne reči, ničega. Tako je moguće da ministar policije, srpski Edgar Džej Huver, jer se Dačić ovde vodi kao direktor policije, pre četiri godine pobegne iz stana u kome je nađen kofer sa 100.000 evra. Ljudi, o čemu se radi? Ako si uspeo i to da urušiš, onda stvarno treba da imamo jednog čoveka koji će imenovati svog naslednika, koji će voditi državu tako što će dekonstruisana i rekonstruisana porodica njegovih pajtaša, prijatelja, klipana, pa što da ne i dece, rukovoditi tom državom, koristiti državnu kasu kao svoju, deliti nagrade ovima, drugima zakidati, ove ukidati, a ove ubijati. Samo, ne vidim da to ljudima ovde smeta.

Meni smeta, ja ću i dalje da radim sve što mogu da radim, ali mislim da ovde više ne možeš ni da optužuješ, a ranije si mogao – kradu izbore, varaju, kada bi nam dali pravu demokratsku utakmicu, Milošević bi bio svrgnut. Milošević nije mogao da bude svrgnut, jer on nije ni krao izbore. Malo je krao, a ostatak je dobijao. Putin krade malo, a ostatak dobija, vidi sad kako je prošao na lokalnim izborima, pa to je razvaljivanje, zakucavanje iza leđa. To je samo da vam kažem šta sve mogu. Ovde jednostavno ne postoje demokratske institucije, ono malo što su počele da se prave su razgrađene i za nas će jedini izlaz biti neka prosvećena diktatura. Prosvećena, zbog toga što ovi sada znaju da kupe Bosovo odelo, ne nose više Prvi maj Pirot. Eto, to je jedina razlika među njima.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik.

 
Emisija Peščanik, 16.10.2009.

Peščanik.net, 16.10.2009.