Dragi Miljenko,
Pročitao sam sinoć agencijsku vijest u kojoj se kaže da je u Beogradu uhapšen Radovan Karadžić. Moja prva reakcija je bila da se zapravo ništa nije dogodilo, a to opet nije bila ravnodušnost, više razočaranost – nakon trinaest godina, sve se pretvorilo u laž, tako da je i ovo sad dio iste laži, njen završni čin. Vidiš, mi govorimo o svijetu iščezlom i njegovom zaslugom, on je u ovoj priči skoro glavni lik. Tek smo se počeli dopisivati, a već je spomenut, aluzivno, kao pjesnik i političar »sa tragičnim rasponom moći u odlučivanju o životima drugih«. Tek nakon njega dolazi cijela šarena bulumenta nitkova koji su pjesme pisali iz patriotske koristoljubive strasti. Dok sam čitao tvoje pismo, sjetio sam se Kišove poeme »Pesnik revolucije na predsednikovom brodu«, koja je kritika pisca u službi politike, dokaz da i pamflet može biti izvrsna poezija. Ti si imao vrlo crna iskustva s tom vrstom dvorskog gada, tako da o tome znaš i više nego je našim običnim životima potrebno. Kad kažem da je poezija suprotstavljena politici, tad ne mislim samo na zloupotrebu poezije i pjesnika od strane politike i obrnuto, niti na službu u koju se stavljaju pjesnici o kojima si pisao, i o čemu Kiš piše, već prije svega na dijametralno različite pristupe jeziku. Politički jezik podrazumijeva brisanje značenja riječima, a poezija insistira na značenju. Pritome, ne mislim naravno da je moguće stihovima proizvesti neki ozbiljan socijalni utisak, nisam blesav, niti se politika zbog te funkcije poezije inakoji način osjeća ugroženom. Ne, ovdje se radi o pojedinačnome moralnom stavu koji izriče pjesnik. Naš je ovaj svijet crn i naopak te bi, za početak, trebalo samo riječima vratiti njihova značenja, da bi se na taj način vratio smisao običnom ljudskom govoru. Meni je to važno. Sasvim je dovoljno to da pjesnici poeziju zaštite tim moralnim stavom. Istina je da je ogromna većina pjesama koje se danas objavljuju praznogovorenje i u tom smislu se ne razlikuju od jezika politike. Na internetskoj stranici Slate.com, prije koju godinu su objavljene neke izjave Donalda Rumsfelda, doslovno prenešene onako kako ih je izgovorio, samo što su izlomljene u stihove. Evo jedne izjave iz 12. februara 2002, sa pres-konferencije iz Pentagona:
Kao što znamo,
Postoje poznate poznatosti.
Postoje stvari koje mi znamo da znamo.
Mi također znamo
Da postoje poznate nepoznatosti.
Što bi rekli
Mi znamo da postoje stvari
Koje ne znamo
Ali postoje također nepoznate nepoznatosti,
One koje mi ne znamo
Da ne znamo.
Ovo naravno nije pjesma, već jednostavan eksperiment u kojem je počuđen politički jezik, to jest – formiran je stav u odnosu na njega, tako da gornje pusto palamuđenje više nije samo doslovna izjava tadašnjeg američkog ministra odbrane, već je u isto vrijeme i počuđavanje poezije jer je i sama najčešće prazni govor. Američko iskustvo kazuje da je pisanje pjesama najčešće konformistički egzistencijalni izbor, a meni drag ovdašnji pjesnik Kent Johnson kaže da je poezija u Americi biznis, pretvoren u full-time posao koji podrazumijeva i zdravstveno i zubarsko osiguranje. S druge strane, po svome utjecaju u javnom životu, u Americi je poezija kao religija u socijalizmu: poluilegalna i privatna stvar. Kod nas je to malo drukčije, više javno, i pjesnici nerijetko koriste pisanje za stvaranje nekog ličnog statusa u društvu, a rado se služe tako stečenom pozicijom da iskorače u politiku. U svom najradikalnijem obliku, to je priča o Karadžiću.
Vijest o njegovom hapšenju, nakon svih propuštenih godina, meni nije donijela neko radovanje, ali sam pod dojmom jutrošnjeg razgovora sa Harunom. Izmijenili smo nekoliko rečenica na ovom Googlu u povodu Karadžićevih fotografija koje su preplavile vijesti i internet. Harunu je rat pojeo djetinjstvo i u proteklih dvanaest godina, otkad je to stalo i otkada više nismo u Sarajevu, on o tim godinama izbjegava govoriti. Jutros smo raspravljali o fotografijama i on je ispisao sljedeće: DJECA MRAK KARADŽIĆ! Pitam ga: »Šta to znači?«, a on veli da se upravo probudio i da je u pitanju greška u tipkanju, naime, opisujući sjedobradost zločinca, mislio je napisati: DJEDA MRAZ KARADŽIĆ! Nekada samo naslućujem kako se patnja rata bolno ugrađivala u dječju psihu. Hoću vjerovati da su njegovi prsti odvojeno od njegove svijesti i podsvijesti ispisali te tri riječi. Pozdravljam te,
S.
Odlomak iz knjige Transatlantic Mail Miljenka Jergovića i Semezdina Mehmedinovića (prepiska od jula 2008. do aprila 2009), čiji deo su i fotografije Milomira Kovačevića Strašnog, pod nazivom Pisma u slikama, VBZ, 2009.
Peščanik.net, 15.10.2009.
