Radio emisija 11.12.2009, govore: Žarko Korać iz SDU, Boban Stojanović iz Kvirije, Borka Pavićević iz CZKD, novinari Teofil Pančić i Dimitrije Boarov, profesorka prava Vesna Rakić-Vodinelić, profesor Ljubiša Rajić i reditelj Želimir Žilnik.

Svetlana Lukić: U crkvi je jedan vek najmanja jedinica merenja vremena; 1992. godine, posle više od 300 godina rasprava, specijalna komisija Pontifikalne akademije nauka u Rimu je saopštila da je Galilej bio u pravu, da je stradao na pravdi Boga, to jest da su sudije koje su mu sudile zanemarile istinu koja glasi da se Zemlja okreće, a krst stoji. Ispostavilo se da srpski političari takođe jedan vek koriste kao najmanju jedinicu merenja vremena za uvođenje demokratije. Na današnji dan pre 121-e godine, skupština Srbije je usvojila ustav kojim se uvodi parlamentarna demokratija. Bila nam je potrebna 121 godina da dođemo do ove karikature od parlamenta, sudstva, da se domognemo Vuka Jeremića i Dragana Markovića Palme. A ovi malo pristojniji, koji su navodno posvećeni demokratiji, stalno govore kako je to dugotrajan proces, kako ne treba žuriti, važno je da se stvari kreću, eto ipak smo ušli na beli šengen, eto odmrznut je prelazni trgovinski sporazum. Oni su kao mašinovođe, teraju taj voz, žive po VIP vagonima, a kada se putnici iz smrdljivih, skoro stočnih vagona pobune zbog kašnjenja, oni kažu, važno je da se krećemo, stići ćete, gde žurite.

Praktično u istoj nedelji kada su nam ukinuli vize i otškrinuli vrata ka EU, birači su na lokalnim izborima glasali za radikale Tome Nikolića na Voždovcu i za socijaliste u Kostolcu. Iste nedelje su objavljeni rezultati istraživanja OEBS-a i Beogradskog centra za ljudska prava, prema kojima 64 odsto građana smatra da Mladića ne treba hapsiti i slati u Hag, a samo pre tri godine ih je bilo duplo manje. Pitanje je kako glasači smeštaju u svoju glavu želju da Srbija uđe u EU i stav da ne treba suditi čoveku koji je optužen za genocid. Ljajić je najavljivao da će Bramercu pokazati ovo istraživanje koje pokazuje odnos Srba prema Hagu. Neverovatno je do koje mere se večito rabi isti priprosti mehanizam: proizvedeš neko javno mnjenje, a onda se pozivaš na njega. Jer, kako bi drugačije Mladić, koji za vreme rata nije bio nikakav slavni srpski heroj, koji je doživljavan kao komunistički oficir, postao simbol odbrane srpstva i pravoslavlja.

I sam Ljajić, pa i tužilac Vukčević, svojim nesmotrenim rečnikom uvećavaju slavu Mladića kada ljude koji ga kriju nazivaju njegovim jatacima. Sinoć sam našeg sagovornika Vasu pitala šta je u školi naučio – ko su jataci. Rekao mi je – to su ljudi koji od Mitrovdana do Đurđevdana skrivaju hajduke, koji su neka vrsta balkanske verzije Robina Huda, samo sa dodatkom religioznog momenta, koji brane svoju veru od Turaka.

Ono što je protekle nedelje posle ukidanja viza i odmrzavanja prelaznog trgovinskog sporazuma postalo jasno jeste da Evropa misli da je ovo što nama vlada najbolje što imamo, da će sa njima postupati kao sa pomalo neuračunljivim partnerima, oprezno, popustljivo, jer oni koji se nude kao zamena su mnogo gori. U to ime svi mi koji cvilimo zbog ugrožavanja najelementarnijih sloboda, besramnog podaničkog odnosa sudske i zakonodavne vlasti prema bosovima, koji ceptimo zbog bestijalne pljačke od strane ljudi koji nas vode u EU, zbog toga što su i proevropske stranke organizovane po principu mafije, svi mi smo ne samo remetilački faktor, nego ćemo biti najodgovorniji što je na primer DS do nogu potučena na Voždovcu i što LDP nije uspeo da pređe cenzus, a time smo naravno i najodgovorniji što će Srbijom zavladati Nikolić, Vučić, Koštunica i Velja Ilić.

Nekima od nas je potrebna jedna virtuelna Amerika, ona Amerika iz snova prvih evropskih doseljenika. Potrebno nam je neko parče Srbije, makar neka zabit, gde bismo mogli da na ulasku u taj rezervat prepišemo reči sa Statue slobode na ostrvu Elis:

Daj mi umorne tvoje, tvoje jadne, zlosrećne, što su sa tvoje obale bučne odbijeni, promrzle mase, slobodnog daha gladne, beskućne, burom šibane pošalji meni, što dižem baklju pokraj kapije zlatne.

Ovo je Peščanik, na početku emisije govori Žarko Korać.

Žarko Korać: Voždovačko biračko telo je jako veliko. To je 150 hiljada glasača. Primera radi, Crna Gora ima preko 400 hiljada birača, pa je Voždovac skoro četvrtina biračkog tela jedne države. Ono što je karakteristično za ove izbore je poraz svih, sem Tome Nikolića. Koštuničina koalicija je pala sa 12 na 9, Dačićeva koalicija je takođe pala, LDP i G17 nisu uspeli da pređu cenzus, jedini koji je porastao, koji je doživeo trijunf na ovim izborima, jeste Tomislav Nikolić. Ja mislim da je fenomen Tomislava Nikolića u ovom trenutku, najbolje ogledalo Srbije u političkom smislu. Vi sa jedne strane imate u Srbiji jednu paralelnu realnost, koja se kreira medijski. Otužno je gledati redakcijske uvodnike. Hajde Politika, ali svi redakcijski uvodnici su zastrašujući. Kao da ih je pisala partijska centrala. Kao ono posle Drugog svetskog rata, kada je sve nošeno u agitprop, pa da neko to pogleda. Mi smo država koja napreduje, nije sporno da smo neke uspehe postigli u integracijama evropskim. Ovo jako zakasnelo ukidanje viza za građane Srbije, Makedonije i Crne Gore je veoma važno, odmrznut nam je Prelazni trgovinski sporazum, Bramercov izveštaj je prvi put skoro pozitivan, iako Mladić nije uhapšen. Neki zakoni se u Skupštini donose, Skupština radi, jeste bilo je jedno bacanje cipela, ali hajde da kažem da Skupština sada ipak nešto bolje izgleda, a sa druge strane, vi vidite jedno ogromno nezadovoljstvo, ljudi nemaju posla, u društvu se osećaju elementi razbojništva. Ulazak u evropske integracije nije samo forma. Vama sadržina izgleda sve gore i gore. Znači ljudi su sve agresivniji, sve nevaspitaniji. Mediji su potpuno politički sređeni. Opšta atmosfera odudara od onoga što prikazuju mediji. E sad, Toma Nikolić je po meni najbolji izraz toga. Niko, najzagriženija osoba koja podržava Srpsku naprednu stranku, ne može da odgovori šta je politika te stranke. Nedavno je Tomislav Nikolić dao istorijsku izjavu, da on podržava politiku Tadića, ali da je Tadić ne sprovodi. Da li ja iz toga treba da zaključim da bi on mnogo brže uhapsio Mladića? Da li treba da zaključim da bi se on mnogo više zalagao za evropske integracije? Vučić je bio u Americi, bio je Toma Nikolić, vratili se oduševljeni. A šta je zapravo politika te stranke? Meni je to ogledalo današnje Srbije. Mi smo svi za Evropu, ali sadržaja nema nikakvog. Mi bi da što pre uđemo u evropske integracije, ali koje korake zapravo smatramo prioritetnim?

I vi onda imate jedan fenomen, koji je jasan svakome ko podržava Tomislava Nikolića – njemu se veruje. A zašto se njemu veruje? Zato što je bio Šešeljev pomoćnik, zato što je bio borac na hrvatskom ratištu, zato što kada god se govori o Hagu, odnosima sa Makedonijom, odnosima sa susedima, Nikolić će uvek dati takozvanu patriotsku izjavu. I to je taj takozvani pripitomljeni nacionalizam koji je bez ikakvog sadržaja. Pa ili je nacionalizam ili nije nacionalizan. U slučaju Tomislava Nikolića, to je proevropski nacionalizam. I trenutno najjača stranka u Srbiji sada je dobila i jednu veliku beogradsku opštinu. Da se mi ne zavaravamo, tu živi veliki broj školovanih ljudi. Ipak je to grad, bez potcenjivanja ljudi koji ne žive u gradovima. Ipak je to jasan pokazatelj da je Tomislav Nikolić ono što Srbija u ovom trenutku vidi kao svoju budućnost. Ali u toj budućnosti nema nikakvog sadržaja. Ja sam sa dubokom zabrinutošću video ishod tog glasanja, oni su sa razlogom pili šampanjac, doveli tamo nekakav orkestar tamburaški da im svira, jer oni su rekli, mi smo budućnost Srbije. A još jednom, niko živ ne zna kakva je ta budućnost. Znači, vi hoćete da kao Milošević, uđete u Evropu pod svojim uslovima. To biračko telo od vas očekuje da ćete vi, kao Vuk Jeremić, da lupite šakom, pa da kažete Hrvati su u suštini, to je rekao, genocidni narod. Vi ste nas tužili za ratove devedesetih, a mi ćemo vas tužiti za Drugi svetski rat, kao da je ova današnja Republika Hrvatska pravni nastavljač Nezavisne države Hrvatske.

Bataković u Hagu izjavljuje da nam je Bugarska opet zabila nož u leđa, iako Bugari i Srbi nikakve istorijske razmirice nisu imali do Drugog balkanskog rata. Srbi i Bugari su u Prvom balkanskom ratu čak zajednički ratovali, i Crnogorci i Rumuni, da bi porazili Otomansku imperiju. Drugi balkanski rat je nastao oko deobe plena, Makedonije. Tu su, iskreno govoreći, imperijalne ambicije imale i Srbija i Bugarska podjednako. Ali naša istorijografija to nikada ne kaže. Znači zabila vam je nož u leđa Bugarska kao i ranije. Ja kao da slušam svoju babu, koja je pamtila Prvi svetski rat, pa nije volela bugarsku politiku, pa je uvek govorila, ne znaš ti Bugare, čuvaj se ti Bugara. Crna bako, kakvi Bugari? E to je ta politika. Znači, sa Tadićem je počelo odumiranje sadržaja. Sa Tadićem je to počelo, a Tomislav Nikolić je taj recept doveo do kraja. Sada se Srbija konačno opredelila i pokazala da ne želi modernizaciju, da ona imitira modernizaciju, ali je istinski ne želi i to je veliki problem za naše društvo.

Vi ste videli odgovor iz Demokratske stranke, pa kakve to veze ima, mi smo pobedili u Vrbasu. Pa sad, znate šta, to je kao kad žena ostavi muža, pa muž kaže, ali jedna žena me je danas pogledala na ulici. Pa dobro, možemo i tako. Ali ipak bismo morali da se zamislimo zašto me je ostavila, ako mi je stalo, naravno, do te žene, izvinjavam se na ovako gruboj analogiji. Znači, zašto ti gubiš u opštini sa 150 hiljada ljudi, u Beogradu u kojem kao stalno nešto gradiš, gde Đilas deluje ljudima kao dobar menadžer, zašto si tu izgubio. E, odgovor je da ljudi konstatuju taj paradoks o kome ja govorim, da ti i ako imaš neke formalne korake ka Evropskoj uniji, istovremeno je unutrašnje stanje u zemlji, od medija do ponašanja ljudi u saobraćaju, loše. Ponovo prolaze kroz crveno svetlo džipovi. Neko će reći, pa kakve to veze ima? Pa ima. Zato što je deo jedne opšte slike. Neko divljaštvo, nasilništvo raste. E sad, u tom kontekstu je ovo što je uradila Brankica Stanković strašno važno. Ovoga puta na napad na nju reagovala su novinarska udruženja. Ipak mi je bilo drago da je Politika napisala uvodnik, znači sami novinari su počeli da reaguju i imaju pravo. Ljudi shvataju šta je glavno pitanje, a to je da li novinar sme da iznosi slobodno ono što vidi, i još važnije – da li u našem društvu neko može konkretno prstom da pokaže nasilnike. Te navijačke grupe su simbol ostalih nasilnika u Srbiji. Tu otvarate i mnogo veću temu uprava sportskih klubova. Ti navijači su ništa bez tih uprava, koje sa njima paktiraju, koje se sa njima dogovaraju. Ugledni ljudi koji sede u upravama tih klubova, da li su se oni ikada suprotstavili tim navijačima? Ili im se se sramno udvaraju. Imali smo slučaj na Partizanovom stadionu, da su navijači polupali sve automobile uprave. I uprava je ćutala, verovatno srećna što nisu i njih zapalili sa automobilima.

Ja sam uvek voleo rusku literaturu. Neki kažu da je ta literatura tako velika, jer Rusija tada nije imala nauku. I onda je sve u toj literaturi. Ako ne znaš kako izgleda rusko selo, čitaj Gogolja. Ako hoćeš da doznaš kako izgleda rusko društvo, čitaj Čehova, čitaj Tolstoja. Meni se sve čini da je tako i ovde, gde jedan novinar vrši funkciju 50 institucija našeg društva koje ne rade. Komentari na sajtovima kažu – Brankicu za ministra unutrašnjih poslova, Brankicu za predsednika vlade, Brankicu za šefa države. Pa to je komično. A zašto se to događa? Zato što to niko ne radi. Vi imate jednu hrabru ženu koja vrši funkciju suda, tužilaštva, policije, medija u celini, to je tragično za Srbiju. Divno je da imate takvu osobu. Ali strašno je što je cela demokratska Srbija skočila na njena leđa i kaže – bravo. A što ti to ne radiš? Radiće ona to svoje i dalje, ali što ti ne radiš svoj posao? Da li se trgnuo neko ko je trebalo da reaguje na ispade navijača? Da li je neka uprava nekog kluba nešto rekla? Tu sede vlasnici najvećih firmi u Srbiji. To su njihovi navijači. U kojoj zemlji jedan novinar vrši sve te funkcije? Kažem, kao ruska literatura. Ima čuvena priča – kada je pročitao Gogoljeve Mrtve duše, jedan veliki čovek je sklopio knjigu i rekao – kako je strašna naša Rusija. U smislu da on to nije video samo kao literaturu, nego i kao sociološki opis ruskog sela. Eto, to je za mene šokantno. Ti komentari. Piše – Brankicu za šefa države. Pa čekaj, ali što šef države to ne radi, nego kaže da to nije u njegovoj nadležnosti.

Predsednik države je istovremeno i predsednik stranke koja je okosnica vlade, i onda nam je rekao da neki ministri ne rade dobro. Ja sam pitao koji su to ministri, on kaže, neću da kažem. Zamislite da Brankica napravi celu emisiju, ali bez ijednog imena, i da je ona rekla – ne mogu da kažem, to nije moj posao, to je posao tužilaštva. Niko ne želi da se konfrontira sa onim što Srbiji ne da da diše, nego je sve jedna šminka. Da budemo mi načisto, Srbija je dobila ovo što je sada dobila, pre svega zbog Amerike. Oni su uplašeni situacijom, posebno u Bosni i Hercegovini. Crna Gora je upravo na putu da uđe u NATO pakt, posle svog pisanja o tome kako je to mafijaška država i da se na njenom čelu nalazi čovek koji naručuje ubistva, to je neviđeni šamar medijima koji ovde vode jednu plaćenu kampanju protiv Crne Gore. Znači, naši mediji se mnogo više bave švercom cigareta u Crnoj Gori nego u Srbiji. Oni ne pišu sa takvom strašću o Marku Miloševiću. Njega niko ne pominje. Ne pišu o Jovici Stanišiću. Samo Crna Gora švercuje cigarete. U redu, švercuje, a Srbija? Ja živim u Srbiji, Crna Gora je druga država. Imaju oni tamo svoje medije, svoju opoziciju, svoj parlament, svoje političke stranke. Što bi se ja stalno bavio Crnom Gorom, a Srbijom ne. I sada dobijate šamar, jer cela ta kampanja se i ticala ulaska Crne Gore u NATO pakt, koji je danas više politički savez nego vojni. I oni očigledno u svoje članove primaju zemlju čiji premijer je ubica. Eto, to vam je slika Srbije danas. Jedna Brankica Stanković treba da substituiše republičkog javnog tužioca, predsednika suda, sve vodeće medije, uključujući i takozvani javni servis, koji svi plaćamo, koji naravno, ni slučajno takvu emisiju ne bi napravio. On, naravno, ima emisiju u kome voditeljke imaju bubicu u uvu, gde im njihov direktor Aleksandar Tijanić šapuće koja pitanja da postave kom gostu, znači da ne bi slučajno vladajuća koalicija došla u škripac. Brankica Stanković je uradila sve šta je mogla kao novinar, a sada gospodo da vidimo šta ste vi uradili, a za šta ste plaćeni, školovani i izabrani na ta mesta da to radite.

Ja sam puno puta odlazio u Sjedinjene Američke Države, ali ne pamtim ono što su moj pokojni otac i majka videli 1961, kada su putovali po jugu i moja majka je došla u potpunom šoku. Videla je rasnu segregaciju. Bila je zgranuta – prednji deo autobusa je za belce, zadnji za crnce i sada imate prepun zadnji deo, a u prednjem sedi samo jedan belac. Ja ne znam koliko su neki građani Alabame promenili mišljenje o crnoj rasi. Ja verujem da jesu, ali mnogo manje nego što to izgleda. Ali jedna stvar je sigurna. Vi u Americi ne smete da kažete reč niger, što znači „crnčuga“. Prosto ne smete. U nekoj televizijskoj emisiji, kada bi to neko izgovorio, ja vam garantujem da bi se u emisiji svi okrenuli, prestali sa vama da govore, a možda bi i izašli iz studija. E to je vidite, postojanje javnih standarda, uzusa ponašanja i to je zapravo neko uljuđivanje društva i put među ove razvijenije zemlje, da se naučite da neke stvari ne radite. Kod nas se niko živ za to ne zalaže. Kod nas se smatra, to dolazi samo po sebi. I ja verujem da ćemo mi imati jedan paradoks, da će se ljudi kada pređu granicu ponašati na jedan način, a na drugi kada se opet vrate ovde. Hajde ja sam poslanik, neka javna ličnost, moja je obaveza da letim avionima JAT-a. I ja to uvek radim kada JAT ima liniju. I gledao sam kako pristojan čovek sa aerodroma u Minhenu, u trenutku kada uđe u avion počne da se ponaša kao bitanga. E toga se ja strašno bojim. Trudićemo se da budemo fini samo kada odemo u tu Evropu.

Dobro, nekada nam i tamo isklizne, kao kada Vuk Jeremić kaže, pa nećete valjda nas da primate sa Turcima? Zamislite vi šta je on tamo izgovorio. Pritom mi imamo tursku manjinu. I to se dešava posle posete njihovog predsednika Erdogana, koji kaže da bi on rado da sarađuje sa nama. Turska je dosta razvijena zemlja, naši turisti tamo mnogo idu i vrlo lepo se provode, vrlo zadovoljni dolaze iz Turske. To je meni bilo šokantno. I svi mediji se onda prave da se to nije reklo. Taj ispad je napravljen u Savetu, čini mi se, Evrope, znam da mi je neko užasnut javio da je čuo kako on za Turke kaže da su to naši istorijski tlačitelji. To je taj ispad koji nam se povremeno desi, ali inače vi lepo govorite engleski, imate čiste nokte, umili ste se to jutro, ali kada dođete kući, ništa to ne važi. Ovde nikoga nije sramota da interveniše beskrupulozno da bi ostvario neko pravo na uštrb drugoga. Ovde nikoga nije sramota, kao što se sada otkriva u Vojvodini, da se izigrava zakon javnih nabavka tako da se jedna nabavka podeli na sitne nabavke. To je kao da kupite podmornicu, imate trup podmornice, pa imate njen motor, pa onda imate druge instrumente, pa onda imate krevete, znači četiri nabavke. Naravno, da biste pogodbom vi što više uzeli za sebe. Znači, to nikakav problem nije i to je ono što ljudi vide i na vaše pitanje zašto su ljudi tako glasali na Voždovcu, ja vam kažem – zbog ovoga su tako glasali. Ne možeš da kažeš da ima korupcije u vrhu moje stranke, da ima korupcije u Beogradu, da neki ministri rade loše, a da ništa iza toga ne sledi. To je neozbiljno. Onda nemoj to da kažeš. Međutim, ti imaš tu neozbiljnost i nikada ne reaguješ, sem kada se desi nešto drastično, kao kada prete smrću Brankici Stanković. Ljudi se u stvari sakrivaju iza nje i to je odvratno. Znači oni hoće malo njene popularnosti, njene hrabrosti, da pređe i na njih, kao pelcer znate. Ti si hrabra, ja te branim, pa mora biti da sam i ja hrabar. Kako si hrabar? Iz svog blindiranog automobila, sa dva džipa i 16 telohranitelja i nedodiriv.

Znači, opšta atmosfera nije proevropska i ljudi to vide kao lukavstvo uma. Kako ćete objasniti istraživanja koja pokazuju da ljudi misle da ne treba izručiti Ratka Mladića Hagu. Da li će to istraživanje da komentariše predsednik države. To dovodi do besa i razočarenja proevropski orijentisanih. I oni su na Voždovcu postupili šizofreno. Oni su kaznili proevropsku koaliciju u trenutku kada im je ona ukinula vize. I onda pobeđuje onaj ko najbolje izražava taj šizoidni stav, a to je Toma Nikolić. Jeste, ja sam za Evropu. Ali šta to tačno znači? Ništa. Ja sam borac protiv korupcije. Da, i? A šta to tačno znači? Mi smo za Evropu, ali ne žurimo, mi ćemo sa našim identitetom tamo da odemo. To je rečenica koja apsolutno ne znam šta znači. To je jedna od najbesmislenijih rečenica. Uzmite današnju Evropu. E sad, neka mi neko odgovori – da li su sada Španci i Šveđani postali isti ili su Grci i Irci postali isti? Da li su u Evropi danas potpuno isti Bugari i Danci? Kakve su to gluposti? Pa naravno da se narodni identitet i nacionalni identitet ne menja tako. To je nešto što se menja u jednom postepenom, dugom procesu, a bog sveti zna kako. Ali on uvek ostaje specifičan. Zato što je to karakteristika ljudskog društva. E sad to je ta čuvena forma iza koje se krije što šta drugo. Iza nje se krije – pa nećemo mi vaše standarde, mi ćemo izabrati koji od njih ćemo primenjivati. E to neće moći. Kada ste imali gej paradu, vi ste to videli, a to je pitanje ljudskih prava. Nikakvo drugo pitanje. A vi pričate o ljudskim pravima. Pa to je bio trenutak da šef države nešto kaže. Gradonačelnik je rekao da je to privatna stvar. To je isto, izvinjavam se, kao da nekom invalidu kažete, kad se žali što nema rampi u podzemnim prolazima – to je tvoj privatni problem, moraš nekako to sam da rešiš, uzmi auto i dva jaka druga, pa nek te prenesu. Ne, nego država to ima da rešava. Kad god su u pitanju Ijudska prava, svaki put padnete na ispitu. Imali smo izjave da bi i Bris Taton, da je preživeo, pohvalio rad naših organa.

To je kao da imate božićno drvo u kući, a niko se ne raduje. Sve svetli, sve je okićeno, ali atmosfere nema, nema ručka, svi su posvađani. Razumete? Nešto ne valja u atmosferi u Srbiji. Umesto da ljudi sa nekim entuzijazmom grade one vrednosti koje bi nominalno trebalo da postoje, one kojima Evropa teži, evo ljudska prava, ili borba protiv korupcije. Ne. Onda je Toma Nikolić najbolji izraz toga. Znači, nacionalista koji je sada odjednom postao proevropski, a u stvari mi svi znamo da je on vuk u jagnjećoj koži, tako ga Corax crta. Znači, Toma Nikolić je prevario naše biračko telo, a naše biračko telo će da prevari Evropsku uniju.

Nikada nije napravljena istraga – da li je tačno da su podaci o doktoru Dabiću postojali i za vreme Koštunice i Radeta Bulatovića, da li možda je ovo hapšenje jataka, posebno tog pilota, koji je poslat kući da ubedi Mladića da se preda. A onda se vratio i rekao, pa Mladić je već otišao. Da li je ikada vođena ozbiljna istraga? Pa nije. Zato što ste vi tada abolirali Koštunicu ulaskom u tu vladu, vi imate tu ambivalenciju i u vezi sa Ratkom Mladićem. Negativan stav prema Mladiću u suštini bi bio negativan stav prema ratu u Bosni i Hercegovini. Mladić je simbol tog rata. I simbol Srebrenice. Odnos prema njegovom hvatanju je daleko od onoga što bi trebalo da bude i mene ne čudi da ljudi onda ovako vide Ratka Mladića. Vi ostavljate nekim predsednicama nevladinih organizacija da govore o Ratku Mladiću. One su najomraženije žene u Srbiji. Zato što vlast to neće da radi. I nemate nikakav pokušaj da se nešto kaže o Ratku Mladiću. A šta je on zapravo radio? Kako je penzionisan Ratko Mladić? Danas znamo da ga je Koštunica lično penzionisao. Ko je podizao njegovu penziju, dobro ima ovlašćenje. Da li je tačno da se Ratko Mladić skrivao u jednoj kući, pa kada je krenula policija da pretresa tu kuću, neko mu je javio iz susedne kuće, koja je vlasništvo sadašnjeg poslanika Srpske radikalne stranke. Kuća pored. Znači, ja donekle razumem konfuziju u glavi. Ja je ne pravdam. Ali ja mogu da razumem šta se zbiva u glavi ljudi. Vi niste nikada pokušali sistematski da jasno kažete ko je i šta je Ratko Mladić. Izvinite, na svakom drugom ćošku, dok sam dolazio kod vas, piše heroj Ratko Mladić, svi smo mi Mladić i tako dalje. A istovremeno, Ratko Mladić je simbol kasapina danas u zapadnom svetu. Deca u školama uče u Evropi da je Ratko Mladić tvorac najstrašnijeg pojedinačnog zločina u Evropi posle Drugog svetskog rata, to je genocid u Srebrenici, a istovremeno, naša deca, šta u školi uče? Ništa, nula. Ja tvrdim da se on verovatno i ne pominje, a ako se pominje, to je nešto krajnje neutralno. Da je bio komandant vojske bosanskih Srba, što može značiti da je radio svoj posao. Eto to je fenomen Mladića. I za to je apsolutno odgovorna vlast. Vlast formira vrednosti, takođe. Kod nas se veruje da se društvene vrednosti same od sebe formiraju. Nije tačno.

Još jedna stvar o koju se spotičemo je ogromna popularnost pokojnog patrijarha Pavla. Neke stvari su tu nesporne. To je da je on živeo kao pravi kaluđer, da je u zemlji gde svi teže tome da imaju što bolju kuću, što bolju vilu, što bolji stan, da idu preko reda, da voze skup auto, vi imate čoveka kome to ništa nije značilo. U tom smislu, on nije puno toga učinio za crkvu. Činjenica je da se on o najvažnijim stvarima tokom ratova devedesetih praktično nije izjasnio, da je pod uticajem drugih davao krajnje protivrečne izjave i tako dalje. Ali on je poštovan jer retko imate čoveka na visokom položaju koji se vozi autobusom. U Engleskoj su prezreli svoje poslanike koji su, kao i naši, često zloupotrebljavali svoje privilegije. Onda s druge strane imate karikiranje toga, pa predsednik sam želi da bude kažnjen jer je na stadionu pio šampanjac. Pa nemojte se tako izrugivati sa jednakošću ljudi pred zakonom. Šta, predsednika države, koji inače ima imunitet, neko će da strpa u zatvor. Pa mislim, hajde da se ne igramo. Naravno, treba da pravimo gestove kojima pokazujemo da poštujemo zakon, ali ima mnogo drugih načina da se to pokaže, mnogo ozbiljnijih načina.

Mene ne čudi da E-novine, Peščanik, takve retke emisije, imaju sve više slušalaca. Ljudi osećaju da nešto ne valja i traže za to tumača. To je kao da postoji neka hronična bolest, a ljudi ne mogu da je definišu. Hronična je bolest da mi sa tim takozvanim pristupanjem Evropi negde regrediramo u smislu društvenih normi. I tu stižemo do fenomena Đinđića. On je u tom smislu apsolutno najatipičniji političar kojeg je Srbija imala u svojoj modernoj istoriji. On uvek kaže – moraš da se menjaš. Ko u Srbiji to kaže građanima? Pa svi kažu da su naši građani divni, a Evropa je protiv nas. Evropa nas ne razume. Oni se bave nama kada moraju ili kad napravimo neku veliku brljotinu. Pitaju me skoro, pa što toliko Austrija podržava Zapadni Balkan i ulazak Srbije u EU? Pa normalno, kakve god da se tragedije ovde dese, svi će da završe u Beču na železničkoj stanici. Normalno je da Austrija ima najdirektniji interes da svesrdno podržava Srbiju. Svi će doći tamo da traže posao, da kukaju za azil, Crveni krst. Zato mi je dosta ovog udvaranja građanima Srbije. U tome se sastoji ceo opus Dobrice Ćosića – vi ste nebeski narod, a oko vas je zlo. Čekaj, možda je nešto u tebi. Kako je Crna Gora počela da odlazi od tebe. Pa to ti je po svim božijim i ljudskim zakonima najbliži narod koji imaš na ovoj planeti. Pogledaj kako se izmiču. Ti stalno tražiš problem i zlo u drugima.

Šampion u tome je Vuk Jeremić. On se bori stalno protiv zlih nemani. On simbolizuje svetog Georgija u Srbiji. On ide sa mačem i kopljem i probada neman antisrpsku. Znači gde god on kroči, neko je protiv Srbije i on se tu uspešno bori i trijumfalno se vraća, neman je probodena. I ni malo me ne čudi da je on najpopularniji političar birača Demokratske stranke Srbije, Srpske napredne stranke, jer to je ta priča – svi nas mrze, Milošević je malo pogrešio, bio je komunista, pa nije umeo da jedan dobar program realizuje. Evo, to vam kaže Toma Nikolić o Tadiću, ma to je dobar program, samo ne zna Tadić da ga realizuje. Ali program je uvek dobar. A zamislite pitanje, da li možda nešto ne valja u programu? Kada govori Dobrica Ćosić o humanom preseljenju, možda je to kontradikcija ad adjecto, možda nema humanog preseljenja, ili ima preseljenje ili nije uopšte humano. Znači, nikada to pitanje ne postavite, a i što biste. Dobrica Ćosić u jednoj svojoj knjizi kaže, mene budućnost više ne interesuje, ja u njoj neću biti. To je najstrašnija izjava koju sam pročitao u poslednjih godinu dana.

Te duple standarde sada imate gde god hoćete. Kako se kvalifikovalo paljenje američke ambasade, a kako napad na grčku ambasadu. Ja ne mogu da prihvatim da je bacanje molotovljevih koktela samo razbijanje prozora, znači ne mogu to da prihvatim. Mislim da to jeste krivično delo, ali je zanimljivo je da je u jednom slučaju to državni terorizam, a u drugom slučaju nije. Zašto, zato što je Grčka pravoslavna, prijateljska zemlja, koja nije priznala Kosovo, pa ko nju napadne, to je državni terorizam. A kada pališ američku ambasadu, to je jako loše, ali to nije tako strašno, oni su nas bombardovali. Pa znate šta, nećemo nigde stići tako. Konačno, simbol pravde je ona boginja koja ima mač i terazije, ali ima i slepe oči. Ona bi morala nepristrasno da sudi. Izvinite, napad na svaku ambasadu, i tajlandsku i kongoansku, je krivično delo. Ušli smo u period kada Srbija pokušava što manje da se promeni, a što dalje da ode ka Evropi. Evo, sada smo došli do zakona o saobraćaju. I vraćao sam se sa Milošem Vasićem sa neke tribine u okolini Pančeva, zaustavio me policajac, kaže vozili ste malo brže i znate šta on mene pita? Kaže, šta mislite, da li ćemo mi moći da primenjujemo ovaj zakon? Da li vi znate zemlju u svetu, civilizovanu, gde policajac to vas pita? Nije on kriv ništa. I onda on meni priča kako ga ponižavaju, kako ga kažnjavaju kada kazni tatinog sina koji vozi prebrzo, odmah mu od plate odbiju. Kaže on meni, hoću li ja moći to da primenjujem? Zamislite vi, on mene to pita. E moj Dačiću.

Svetlana Lukić: U ponedeljak smo održali 99. promociju Peščanika, bilo je to u Novom Sadu. Bilo je jako prijatno, imali smo oko dvesta Novosađana koji su došli u kafe Radija 021, a govorili su im Dimitrije Boarov, Borka Pavićević i Teofil Pančić. Evo šta se između ostalog pričalo tamo.

Teofil Pančić: Mislim da nema mesec dana kako su bili vanredni izbori u Vrbasu. Vrbas je važio, to se bar u Vojvodini dobro zna, za nekakvu tvrđavu radikala i onih starih socijalista. Ali sada su demokrate pregazile i naprednjake, a o ostalima da se i ne govori. Onda odjednom u sred Beograda dobijamo ovu sliku. Treba Bojan Pajtić da dođe i da kaže, je li šefe, šta radite vi tamo dole? Činjenica je da demokrate u Vojvodini, dakle čak i u takvim sredinama kao što je Vrbas, manje-više trijumfuju, a na izborima južno od Save i Dunava, pogotovu u samom Beogradu, prolaze sve neslavnije. Rezultat Srpske napredne stranke je u granicama očekivanog, radikali su ostali ispod cenzusa i LDP je ostao ispod cenzusa. Ako pogledaš njihova tri poslednja izborna rezultata na Voždovcu, prvi put je bilo, čini mi se, blizu 8%, drugi put malo iznad cenzusa, a sada su ispod 5%. Imam jednu privatnu teoriju o tome. Ja glasam na Voždovcu , pa sam tako i juče glasao. I prvi put iz protesta nisam glasao za LDP i čim ja ne glasam za LDP, LDP pukne.

Borka Pavićević: Kad je bilo ono paljenje ambasada na dan proglašenja nezavisnosti Kosova, razgovarala sam sa devojčicom, imala je 13 godina, i ona mi je ispričala da je iscepala sa zidova sve američke postere. I onda mi je rekla da je ona ča-ča-ča devojka, tako kažu u Beogradu kada je neko iz Borče, Ovče ili Krnjače. Pa kada imate dečka sa Opštine Stari grad, onda je to veliki uspeh u vašem životu. Tako da bih ja fenomen Voždovac pogledala iz tog ugla klasnih razlika. U ovoj zemlji je toliko kumuliranih problema, da ono što ne uradi levica, uradiće desnica. Naše društvo je kao pred Francusku revoluciju, tu postoji stratifikacija staleža. Pa postoji taj stalež, dvorski, pa onda imate neki stalež takozvani građanski, i na kraju treći stalež. Izbori na Voždovcu pokazuju šta treći stalež misli. Da se vratim na ovu devojčicu, rekla mi je, kada dođem u školu, onda sve dovode tate u džipovima, a ja nemam para ni da pojedem nešto. Onda je upotrebila jednu strahovitu rečenicu – demokrate su bogate, a radikali su siromašni. Ja znam da to nije tačno i ja znam šta nam tek sledi. Nikako ne bih volela da nam dođu ovi ne-bogati.

Teofil Pančić: Treći stalež sebe naziva narod, je li? A mene je to podsetilo na jednu potpuno briljantnu, genijalnu, ciničnu misao Viktora Jerofejeva, koji je naravno pisao o Rusiji. Kaže, 80% stanovništva Rusije čini narod.

Dimitrije Boarov: Nešto na tu temu, recimo Mihajlo Polidesančić, čuveni liberal vojvođanski, on je jednom rekao, teško narodu kome proletarijat dođe na čelo. To je taj naš strah od tog proletarijata. Ja mislim da činjenica da taj treći stalež obično glasa za radikale, dosta govori o strankama na vlasti. O ovim drugima, više nego o samim radikalima, jer ja ne vidim da su radikali ponudili bilo šta tom svetu sem stereotipa o jednakosti, borićemo se protiv lopova. Što se tiče Kostolca, to je ogroman rudnik, nije tu bilo dovoljno lokalne radne snage, pa se dolazilo sa raznih strana. Tako je nastala jedna specifična struktura, koja više glasa za državu nego za političku opciju. Znači, ko je na vlasti, ko je blizak vlasti, i radnici su se i sad uhvatili za državu kao poslednju odbranu i otud ta misteriozna popularnost Rasima Ljajića, koji uvek zabrinuto deluje i deli iz budžeta. Posle ga uhvati revizija, pa mu kaže nije po zakonu, ali on se ne uzbuđuje. Očigledno je jedan deo tih para trošen da se sklone neki radnici sa pruge, da se spasu neki koji seku prste, da se zaustavi neki štrajk glađu. To je manje-više ova revizorska komisija pronašla u budžetu, a one ozbiljnije stvari nije pronašla.

Samo da vam kažem, prema jednoj studiji o ekonomskim perspektivama Srbije u Evropskoj uniji, razlika je 3% u stopi rasta. Bez Evrope je recimo 2-2,5% neka projektovana stopa rasta u narednoj deceniji, sa Evropskom unijom je plus 3%. To je na 10 godina 30%, što je 1000 milijardi evra. Naravno, tu će biti još raznih kriza, novih uslovljavanja, novog batrganja Srbije da izvrda neke stvari, da ne uđe u napor da se menja, ali ja pretpostavljam da je reč o jednoj strateškoj odluci, da oni nas uzmu. Kao što su uzeli Bugarsku i Rumuniju, koji su još gori od nas, smem to da kažem, znači doneta je u stvari jedna geopolitička odluka, hajde da tako malo karikiram. To je ta politika koja je prevagnula u Evropskoj uniji – hajde da ih uzmemo, bolje da budu sa nama, da ih varimo u tom evropskom buragu, nego da ih pustimo da sami odlučuju o sebi.

Teofil Pančić: Dakle, što reče Mita Boarov, oni su odlučili da nas usvoje i mi ćemo morati da se potrudimo da napravimo užasno velika sranja, pa da se to ne dogodi. Tu nas Evropa neće mnogo da tetoši ni da ometa, ona će da gleda samo te neke najkrupnije stvari, ono što se vidi sa Marsa. Ono što se ne vidi sa Marsa, to njih uopšte neće zanimati, a to sa druge strane ohrabruje vladajuću elitu, da prosto smatra da je dobila neku vrstu implicitnog zelenog svetla za to da uređuje stvari u svojoj kući onako kako ona misli da treba, tako da mislim da mi nećemo moći mnogo da računamo na pomoć spolja. Naša elita ima sada jedno dovoljno široko polje da upotrebi Srbiju onako kako će njoj najviše da odgovara. Mi pri tome imamo jedan ogroman problem da jedino što se nama nudi kao alternativa jeste svrgavanje te političke elite, a jedina druga elita koja može da svrgne ovu političku elitu je mnogo gora od nje. Mi ćemo prosto imati taj problem – kako da kritikujući one koji nas šamaraju, a da ne osnažimo one koji hoće da nas ubiju.

Borka Pavićević: Videla sam jednom u životu Frensisa Forda Kopolu kod Makavejeva. To je bilo kada je snimio Kuma 3. Tada je on rekao nešto vrlo zanimljivo – kad neko dugo snima u B produkciji, jako teško može da napravi film A produkcije. Mi smo se navikli na uslove B produkcije. Jedan od najtežih zadataka je ispuniti svoju slobodu. E sad, da li smo mi za to spremni, da li smo suviše dugo tretirani kao robovi, to je veliko pitanje koje je pred nama. Evo recimo, sinoć je Đelić rekao u Utisku nedelje – nisu dobri zakoni, pa je to i to moguće. Zar su ljudima koji reprezentuju narod potrebni zakoni da bi znali da ne treba nešto da rade.

Dimitrije Boarov: Opet da se vratim na mog Mitu Cenića, koga sam predavao studentima. On je 1881, dakle davno, rekao ključnu stvar za Srbiju – prvo su neophodne političke reforme, ekonomske reforme nisu moguće bez političkih reformi. To je bila zabluda komunista, da mogu privrednu reformu da izvedu bez političke reforme. Političke reforme vode napred. I u tom smislu, ja ne razumem Demokratsku stranku i mislim da je dobro što na Voždovcu nisu pobedili, sa tom skalamerijom marketinga i veštine, koja je u velikoj meri primenjena i u Vrbasu. Jer Demokratska stranka, ona je jedno vreme simulirala da ima inicijativu kod političkih reformi, a sada može da izgubi, jer ne može sačuvati auru neke moralnosti. Jednostavno, to je takva stranka, stranka vlasti i suviše vešta sa novcem, suviše ima pohlepnih ljudi u toj stranci, suviše su gornji sloj, neka aristokratija, tranziciona. Oni moraju držati inicijativu, pre svega u političkim reformama. Jer neće biti tako baš brzo investicija, dok god u čarapama general se krije, dok god se ne postavi jedan drugi model odnosa sa Republikom Srpskom, sa Kosovom, dok god se ne skloni taj nesrećnik, koji je ministar inostranih poslova, koji je pre svega nezreo čovek. I samo da kažem oko budžeta jednu jeres. Kad je budžet jedne države od 8 miliona stanovnika 7 milijardi evra, pa kad od tih 7 milijardi evra odbijete 2 i po milijarde, što ni u jednoj zemlji na zapadu nije budžet, na penzije, to je pravi budžet od 5 i po milijardi evra. I to je bedno mali budžet. To je budžet jednog Frankfurta. A kada pogledate koliko je tako bedan budžet pretežak Srbiji, onda vidite koliko je Srbija jedna beda. Težak je i Hrvatskoj budžet od 15 milijardi evra. Ali naš je 7, a mi smo dva puta brojniji od Hrvata. Slovenački budžet je 8 milijardi evra. Naš je 7. Znači, mi smo jedna velika beda.

I mi, bez tuđe pomoći ne možemo izaći na zelenu granu. I bez nove reindustrijalizacije. Beograd je 1989. godine imao 250 hiljada industrijskih radnika. Sada ima 4.800. Pa od čega živi milion ipo ljudi? Naravno da je taj grad za centralizam, za jedinstvenu Srbiju, jer oni žive od toga. Ali to je put u propast. Možemo mi kritikovati, kradu iz budžeta, ali glavne krađe se ipak odvijaju na tržištu. Ja stalno pišem da treba se zadužiti jer kada budeš dužan, onda ćeš morati slušati. Mi još nismo uspeli ništa da se zadužimo u Rusiji, evo sada se pregovara o 200 miliona evra. Ono što su oni nama bili dužni, tri i po milijarde dolara, to je prebijeno, pa će opraviti Đerdap i na kraju od te tri i po milijarde dolara, koje Srbija potražuje još iz klirinškog doba, naplatiće 100, 200 miliona dolara. Eto, tako je kada imaš dužničko-poverilačke odnose sa Rusijom. Tako mu to dođe.

Borka Pavićević: Ne možete vi da deliver Mladić i da istovremeno imate reformu prosvete. Ne možete imati dobre kreditne linije u zadnji čas. To što vi stvarate unutar zemlje, pogledajte sve te partijske relije, mene zaista čudi kako ti ljudi mogu sa tim veselim balonima da idu preko tih razdrmanih stepenica. To je poprimilo neke kataklizmičke okvire, ta diskrapancija između života naroda, naroda i autizma partijskog života. Ti autobusi, ti baloni, umesto da stave to u neku kasu i srede Muzej savremene umetnosti, da ne moramo svaki put da izginemo kad se penjemo. Dakle, taj odnos prema stvarnome životu, prema svakodnevlju ljudi. Pogledajte Zlatibor, pogledajte Kopaonik, na koji način se to uzurpira. U pitanju su štetočine koje jedu civilnu matricu i koje jedu prirodne resurse. Mi više nemamo puteve. Mi imamo pravce. To nije put, jer nema osvetljenja, nema trake, nema ničega. To je neki pravac u nekom pravcu.

To stvara jednu strašnu alijeniranost građana od ove zemlje. To čini da vi ne osećate ovo sve kao svoje, zato što se ono svakodnevno uzurpira. I ljudi kada protestuju, oni protestuju protiv toga što je uzurpacija njihove zemlje. I taj nedostatak empatije. Ko zapravo stanuje ovde? Gde to vodi, do toga da vi kažete, čekajte, ovo nije moje, zato što to počinje da pripada nekome ko nismo mi. I izduvajte brate te balone i nemojte lepiti te plakate. Potreban je jedan stvarno strašan obrt, a ja, verujte mi, mislim da je to na nama. Ako bi u Beogradu počeo požar, ja bih išla da ga gasim. Jer znam da nema nikog drugog, ljudi. Jel vi shvatate da sem nas nema nikoga. Što pokazuje da, kako oni kažu, svako radi svoj posao. Kao kad bih vam ja rekla – neću ja to da radim, neka to uradi Teofil, neka to uzme Mita, neka svako radi svoj posao. Znači, ja nisam odgovoran za celost toga što funkcioniše. Ali oni jesu odgovorni za celinu, jer sve je to ljudi povezano.

Dimitrije Boarov: Ja se uvek pitam koliko je Srpska pravoslavna crkva stvarno emiter neke politike, a koliko je ona apsolutno instrumentalizovana i uvek se pitam ko su zapravo srpske vladike, srpski episkopi. Ako pogledate saopštenje Srpske pravoslavne crkve u kojoj sada ima gužve oko tog pisma u vezi sa statutom Vojvodine. Ovaj Irinej je rekao da to nije bilo, da on nije potpisao. Ali ono prvo saopštenje Sinoda, uporedite ga sa intervjuom Koste Čavoškog Kuriru, po redosledu primedbi, po formulaciji, i videćete da je apsolutno identično. Pazite, Sinod prepisuje od Kurira primedbe na statut Vojvodine. Tako da se meni uvek postavlja pitanje da li su zapravo pravi episkopi Srpske pravoslavne crkve Ćosić, Ekmečić, Čavoški i tako dalje. Koliko je i ta institucija u službi jednog relativno neuhvatljivog štaba, jer oni ipak deluju sinhronizovano. Kao da jedan klub upravlja velikim idejama Srbije.

Teofil Pančić: To je Sinod u civilu. Čavoški je episkop banatski, Ćosić je episkop šumadijski a Ekmečić je, kako ono beše, zvorničko-tuzlanski.

Svetlana Lukić: I cele Italije.

Teofil Pančić: Postoji jedan, pod navodnike debele stavite, fascinantan trend komercijalizacije javnih resursa. Navešću vam jedan primer iz svakodnevice, jer ja takve primere najviše volim, kao i Borka. Uđeš u autobus Gradskog saobraćajnog preduzeća, sedneš i posle nekog vremena shvatiš da ne znaš gde si. Zato što je do tebe prozorsko staklo. Ali to prozorsko staklo je sasvim neprozirno, jer je išarano reklamnim porukama. Ja sam se juče vozio jednim od drastičnijih primera takvog autobusa i stalno sam gledao ljude kako naviruju okolo, pokušavajući da vide gde su i gde treba da izađu. Ljudi se muče, ljudi koji su, pretpostavljam, platili svoje karte ili imaju mesečne markice, dakle uradili su svoj deo posla, obavili svoju građansku dužnost. Na kraju krajeva, radi se o jednom javnom preduzeću, dotiranom iz budžeta i ne bi bio problem da ono izdaje prostor na autobusima, ako to nikome ne smeta. Ali ono je svoje prozore učinilo neprozirnim, da bi na taj način još više profitiralo. A da vi i ja od te vrste njihovog profita realno nemamo ništa, nego smo naprosto poniženi i kao da nam je neko rekao – bagro, ko te šiša. Ako ti kažeš, pa čekajte ljudi, to nije normalno, oni će ti reći, pa to je kapitalizam. Pa jebiga, nije kapitalizam. Ja to nisam video u Londonu. A valjda je London etalon za svetski kapitalizam.

Borka Pavićević: Ali ima još nešto lepo u Beogradu, a propo Evropske unije. Posmatram već dugo na autobusima koji su nam poklonjeni, piše Bank Hoff. Već osam godina ne piše Banovo Brdo nego Bank Hoff Kreutzmiller. Tako da ja znam, da je u stvari Evropska unija već odavno unutra, samo mi to ne znamo i produkujemo kulturu koja je proizvod te strašne smese, kič čoveka zapravo. Dok sam još imala prilike da idem po školama zbog svog deteta, kada je počela tranzicija, onda ste imali to da je bogat roditelj u jednom odeljenju kupio sve novo, okrečio, a u drugom odelenju nema bogatog tate i oni sede kako sede. I onda sam zatekla u učionici, koja je bila roze, sva ljubičasta, nešto potpuno strašno, oni masni zidovi, i onda sam rekla da imam vrtoglavicu, da mi je muka od pomisli da deca tu sede kao u nekom sladoledu. Na šta se digao čovek koji kaže, ja sam slikopisac u manastirima i neka gospođa umukne, jer valjda ja znam na šta treba da liči učionica. Pa onda prodavačica pica u školskom dvorištu, iznenada njena ćerka postaje najbolja učenica. A u Narodnom pozorištu sam pitala da li bi neko hteo da opere prozore, jer se kroz njih ne vidi Trg republike. Onda su mi rekli da ne mogu oni da operu, jer to pere grad. To je a propo da svako radi svoj posao.

Svetlana Lukić: Opozicija je s pravom tražila da se pre usvajanja novog budžeta raspravlja o izveštaju Državne revizorske institucije. A znate kako je to na kraju ispalo, predsednica parlamenta je to odbila sa obrazloženjem da predlog nije podnet po predviđenoj proceduri i onda ostaju one čuvene opcije – ili ona laže, ili ona ne zna poslovnik, ili opozicione stranke ne znaju proceduru, ili znaju proceduru, a namerno su predlog podnele tako da on ne bude prihvaćen i onda kao svi su zadovoljni, opozicione partije jer su pred svojim glasačima pokazale principijelnost, a vlast je naravno ostala netaknuta. Ali dobro, makar je nekome palo na pamet da pomene raspravu o izveštaju revizora. Nije mi jasno kako baš niko nije pokrenuo ozbiljniju raspravu o izboru na primer Nate Mesarević za prvog sudiju Srbije. Pravosuđe nam je toliko sramno da bi izbor svakog sudije, u svakom selu morao da bude tema dana, a kamoli izbor žene koja će voditi celo srpsko sudstvo. Da vidimo makar onako radi razonode kako je ona to vodila Vrhovni sud Srbije dok je bila na njenom čelu. Ali da ne otvaram tu temu, možda idući put.

Samo da vas podsetim da je Vrhovni sud Srbije produžio pritvor za još dva meseca za šestoro mladih anarhista koji su optuženi da su bacili dva Molotovljeva koktela na grčku ambasadu. Ta činjenica je uznemirila, čućete zbog čega, neke ljude koji su govorili juče na jednom okruglom stolu. Samo kratko da se podsetimo, dakle policija je 3. i 4. septembra uhapsila Ivana Vulovića (24 godine), Sanju Dojkić (19 godina), Ivana Savića (25), Ratibora Trivunca (28 godina), Tadeja Kurepu (24) i Nikolu Mitrovića (29 godina) pod sumnjom da su izvršili krivično delo izazivanja opšte opasnosti bacanjem Molotovljevih koktela na zgradu grčke ambasade. U roku od 24 sata republičko tužilaštvo je izmenilo policijsku kvalifikaciju počinjenog dela i kvalifikovalo ga kao krivično delo međunarodnog terorizma. Oni su već tri meseca u pritvoru, a Vrhovni sud im je sada produžio pritvor za još 60 dana. Važno je napomenuti da je najmanja zaprećena kazna za delo međunarodnog terorizma tri godine, a najveća 15. Na ovom okruglom stolu koji je organizovala Grupa za monitoring procesa protiv šestoro anarhista govorili su i Vesna Rakić-Vodinelić, Ljubiša Rajić, Želimir Žilnik, Ljubomir Živkov, Borka Pavićević.

Vesna Rakić-Vodinelić: Vidi se da je motivacija za izvršenje ovog krivičnog dela bio zahtev za puštanje na slobodu grčkog državljanina Iliopulosa koji je pušten nekoliko dana pošto je do hapšenja došlo. I znate, taj razlog je prestao da postoji i svaki razuman čovek bi se zapitao – ako razlog ne postoji, razlog za ponavljanje krivičnog dela, zašto bismo onda ove ljude držali i dalje u zatvoru. Kao da to nije opšta poznata okolnost, da je štrajk glađu prekinut, da je Iliopulos pušten iz zatvora, pa to zna svako ko čita novine. I odista bih volela da vidim to rešenje Vrhovnog suda Srbije kojim se odbija žalba protiv rešenja o produžavanju pritvora, da vidim u čemu Vrhovni sud Srbije sada vidi te neke osobite okolnosti. Tako da sam ja uverena da je razlog za produžavanje pritvora fingiran, da se ne radi o pravnom razlogu, nego da se radi o političkom razlogu, a politički razlozi znamo, vode političkom suđenju.

E, sada, u čemu je tu diskriminacija? Insajder je veoma popularna emisija i verujem da se svi sećamo onog mnoštva slučajeva koji su u toj emisiji pomenuti, iz kojih se vidi da neka lica koja su bila okrivljena za ozbiljna nasilnička krivična dela niti su bila zadržavana u pritvoru, ili ako su zadržavana bila su puštena za nekoliko dana. I onaj koji je jedini okrivljen u slučaju napada na američku ambasadu, on se, prema vestima koje sam ja pročitala, brani sa slobode. U čemu je onda stvar? Znate, zašto u sličnim ili istim situacijama se jedni okrivljeni tretiraju na jedan način i diskriminišu, a drugi na drugi način, tj. braneći se sa slobode i na taj način se privileguju. U čemu je objašnjenje? Pravnog objašnjenja za ovakvo nešto nema. Pravo je, znate, bezlično. Razlog opet može biti samo vanpravni, prema tome, naravno, politički.

Kao što nam je poznato, šestoro okrivljenih, stavljeno im je na teret krivično delo međunarodnog terorizma. Ova glava zakona počinje krivičnim delom genocida, dakle, možete pretpostaviti koja su još krivična dela tu sadržana. Sa druge strane, za istu radnju sa mnogo težom posledicom napadači na ambasadu američku posle onog mitinga u februaru mesecu 2008. godine, stavljeno im je na teret krivično delo ugrožavanja opšte sigurnosti ljudi i imovine. Krivična dela protiv međunarodnog prava i čovečnosti po pravilu ne podležu zastarevanju. Svi znamo da ratni zločin, genocid nikad ne zastareva. Sa druge strane, krivična dela koja se tiču ugrožavanja opšte sigurnosti ljudi i imovine sva podležu zastarevanju, a ja mislim da nam je dobro poznato, i to je zaista jedna notorna činjenica, da se u Srbiji mnogi krivični postupci zapravo završavaju tako što zastari ili krivično gonjenje ili zastari izvršenje krivične sankcije. Jednostavno, stvar se završi bez ikakvog početka. Zašto se slične radnje kvalifikuju na različit način i to od strane istog tužilaštva? Radi se o okružnom tužilaštvu u Beogradu. Kao da su udaljeni hiljadama kilometara, pa jedan zamenik tužioca ne zna šta radi drugi zamenik. Sada smo čuli da se oni koji su lepili plakate “Sloboda okrivljenima”, da se oni sada gone za krivično delo ometanja pravosuđa. To se nikad nije desilo, vi se sećate parola “Pravda za Uroša”, da li je iko uhvaćen? Da li je onaj koji je uhvaćen krivično odgovarao? Ne. Gde su uzroci te pravne diskriminacije? U čemu su uzroci te pravne diskriminacije? Oni naravno nisu pravni, ponavljam, pravo ne prepoznaje lica. Razlozi su naravno politički.

I ja vidim nekoliko političkih razloga za diskriminaciju, pretpostavljam da će sagovornici kasniji videti mnogo više nego što ja vidim. Prvo, znate, ovih naših šest okrivljenih su pripadnici Anarhosindikalističke inicijative, ili im se to pripisuje u optužnici, ne znam da li jesu ili nisu, nije ni bitno da li jesu. Dakle, jedne levičarske organizacije, s jedne strane. Oni koji su palili američku ambasadu su, pod navodnicima, navijači, dakle, programirani da budu desničari i desničarski orijentisani, takozvani patrioti. To je prvo, da ovo naše društvo izgleda i naši državni organi pokazuju mnogo više razumevanja prema desnici nego prema levici. U ovom slučaju naših okrivljenih šestoro oštećena je, i to ne naročito, jedna strana država, to je Grčka, ona se doživljava po raznim osnovama kao prijateljska država. Ali, znate, i ta Grčka je u nekom saopštenju, u mnogim svojim saopštenjima, pa čak i na sajtu, napisala da smatra ovo jednim minornim incidentom i da nastavlja da radi tamo gde je stala. Nekako nisu odavali utisak da su se preterano uzbudili zbog svega toga. U drugom slučaju oštećeni su roditelji domaćeg državljana koji je izgubio život u toj američkoj ambasadi, i Amerika je oštećena nekom malo većom materijalnom štetom. Ali se američka država doživljava kao neprijateljska, a za domaće državljane baš nas briga, to je poruka koja se ovim šalje. U prvom slučaju izvršioci su iz ASIA, jedne malobrojne i marginalne, to se mora priznati, društvene grupe i pripadnici te društvene grupe ja mislim nemaju baš neki mnogo veliki uticaj ni na ishod izbora, ni na privatizaciju, ni na sve ostalo. U drugom slučaju radi se o pripadnicima grupa koje su povezane i sa sportskim organizacijama, sportskim pod znacima navoda, ja to moram reći, i sa vrlo uticajnim centrima moći. Predstavljaju veliko biračko telo i meni se nekako čini da i tu treba tražiti i možda štaviše i pre svega tu treba tražiti razlog diskriminacije.

E sad, sam ovaj slučaj, nezavisno od toga što je diskriminatorski, sasvim sigurno predstavlja jednu poruku zastrašivanja koja treba da odvrati od slične vrste aktivizma kakvu je ASI do sada pokazao, za razliku od aktivizma nekih drugih, i po mom mišljenju društveno opasnijih grupa. Ali takođe, čini mi se, da se šalje poruka o omnipotentnosti države, onih ili onog u kome mi u ovom trenutku tu državu vidimo, ko misli da tu državu oličava. I sasvim neskriveno priznanje da pravosuđe ne postoji kao treća državna vlast, nego samo kao produžena ruka jedne od dve državne vlasti koje imaju moć, zakonodavne i izvršne državne vlasti. To je opasna poruka, to je poruka koja preti da izigra vrednost demokratije u očima većine građana. To je poruka koja otprilike kazuje – demokratija i podela vlasti, šta nam to uopšte treba. Autoritarizmi oprobani u ovoj državi su već imali uspeha, pa zašto ne bismo probali opet?

Ljubomir Živkov: Vidim strašnu nesrazmeru između onoga što se dogodilo i ovoga što se sada događa i naročito između onoga što bi se tim mladim ljudima moglo dogoditi. To posebno izgleda licemerno kad se dešava u jednoj državi koja je pokazala neviđenu ekvilibristiku kad je u pitanju ratni zločin. Tu su se svi iskazali kako da se to relativizuje, a ovde sad imamo potpuno suprotnu stvar, da se jedna stvar preuveličava, i zato sam ja tu.

Borka Pavićević: Samo apolitična vlast može da donese ovakvu odluku, da ne kažem da to može značiti da si kriminalizovan. Naravno, ja sam se prisetila suđenja šestorici, prisetila sam se ljudi pohapšenih 1984. U to vreme Stane Dolanc se plašio ljudi skupljenih u kružoke po kućama, da slučajno ne dignu neku bunu, jer je to bilo paralelno sa poljskom Solidarnošću. I mene ovo podseća na te događaje, jer se progon odnosi na levicu. Desničar, kriminalac i patriota zaista možete biti u neograničenim količinama, za to ćete dobiti parkiralište, vile, placeve. Ali ukoliko imate politički stav koji može imati neke veze sa radničkom klasom u ovoj zemlji, ja mislim da je u tome deo objašnjenja ove drakonske, brutalne optužnice, da ona treba da služi tome da se nikako ne povezuju ljudi. Jedan jako zanimljiv izraz je pomenula Vesna Vodinelić – pozivanje na okolnosti. Izvini Vesna što ću ih dramaturški tumačiti, ali ovde se uvek pominju okolnosti kada se politički nešto prohibira. Dakle, nismo mogli da nastavimo 1991. štrajk zbog okolnosti ugroženosti Srba u Hrvatskoj. 1968. nije moglo da se demonstrira zato što će ući Rusi. Uvek je ovde pozivanje na neke vanredne okolnosti, naročito ako imate sindikat. U ovoj zemlji ima jako mnogo gladnih ljudi i oni leže po prugama, u Boru nema vode, krade se u neograničenim količinama, zaista bestijalno. Svaki dan čitamo, šta je ono bilo u Lapovu sinoć, beda je sve veća, klasne podele su veoma velike i zato je trebalo optužiti anarhosindikaliste da se ne bi organizovala bilo kakva pobuna i bilo kakav stav koji je stav jednakosti i stav solidarnosti sa ljudima, a ne razaranje ovog društva, ambasada i svega. I samo još nešto bih htela da kažem što je jedno veliko kulturno pitanje. Vlasti koje reaguju na napade na strane ambasade, u stvari imaju jedno kolonijalno ponašanje. Šta bi bilo da to nije ambasada?

Ljubiša Rajić: Kad ono beše mirovna povorka u Novom Sadu? Mirovnjaci su išli mirno sa parolama za mir sredinom ulice, u parku su stajali neonacisti, a interventna brigada je stajala okrenuta leđima neonacistima, a pendrecima i oružjem prema mirovnoj povorci. To jasno pokazuje koga doživljavaju kao neprijatelja, a kome smeju da okrenu leđa. Svojima okrećeš leđa, jer se u njih pouzdaješ. Mi nemamo nikakvo empirijsko istraživanje stavova u vojsci i policiji, ali dovoljno je da čovek razgovara sa desetak policajaca i da vidi da bar osmoro zdušno podržavaju Dveri, Nacionalni stroj i slične institucije. Ovde je već 20 godina u toku džinovski obračun sa svim što predstavlja, ne levicu, nego sa svim što predstavlja koliko-toliko demokratsko razmišljanje. Dakle, možete mirno da se zalažete za Ljotića, da Nedić dobije svoju ulicu, da se traži da trg u Smederevu dobije ime po Ljotiću, može da se rehabilituje Draža, može da se veliča kralj Aleksandar, a da se zaboravi da je uveo diktaturu. Može da se primi u posetu najsrdačnije ministar spoljnih poslova Izraela Liberman koji bi da je kojim slučajem rođen ranije i u Nemačkoj bio član nacionalsocijalističke partije. Može da se glasa protiv rezolucije kojom se osuđuje gaženje ljudskih prava u Iranu, drugim rečima, sve što je desno, još radije, sve što je ekstremno desno to je nama blisko i drago, sve što je od sredine pa ulevo, iole demokratski raspoloženo to nama nije drago.

Treći element je što u ovoj državi ima sigurno desetine hiljada ljudi koji bi sa mnogo više opravdanja mogli da sede u istražnom zatvoru nego ovi koji trenutno sede u njemu. I to pokazuje da ovde postoji jedno temeljito opredeljenje za to šta je nama od koristi i ne mislim tu sad više toliko politički, mislim da je ovde reč o prilično primitivnom, prizemnom ekonomskom interesu elite koja prosto koristi gužvu da skloni kritičare i da ćapi što više para. To se delimice vidi, i time ću da završim, i po setu zakona koji su doneti u poslednjih nekoliko meseci, Zakon o tajnosti podataka, Zakon o medijima i Zakon o krivičnom postupku. Njih treba gledati kao celinu, ne kao pojedinačne činjenice, kao celina oni jasno pokazuju da treba zapušiti usta kritičkoj javnosti, odnosno u državi u kojoj slika generala Nedića može da visi u predsedništvu vlade i u kojoj slika gradonačelnika Beograda iz Drugog svetskog rata može da visi u gradskoj većnici, mene bukvalno ništa više ne iznenađuje. U stvari, iznenađuje me to da imamo ovoliko slobode koliko imamo u ovom trenutku, nisam je očekivao.

Želimir Žilnik: Ne bi li na primer na ovom skupu pre mene, Borke i svih vas trebalo da sedi Koštunica sa svojim zahtevom za pravnom državom i legitimitetom i legalnošću? Pa da kaže – gospodo, ako ste oprostili onima koje sam ja pozvao, odnosno koje sam ja podžegao da krenu u rušenje i paljenje onih ambasada, dajte, živimo u ozbiljnoj državi, hoćemo da je konstituišemo na zakonu, dajte da se tako isto ponašamo i prema ovoj grupi. U tom smislu se treba zamisliti otkuda ta konfuzija i taj anarhizam u samom funkcionisanju državnog aparata. Reč je zapravo o tome da je ovaj naš antikomunizam ništa drugo nego jedna vrsta magle koju pre svega jednim delom emituju i mnogi vrlo rigidni bivši funkcioneri komunističkog režima. Vi ste primetili da u ovom antikomunizmu nisu najaktivniji oni ljudi koji su se zaista protiv antidemokratskih, diktatorskih elemenata u komunizmu borili. Taj takozvani antikomunizam, on je zapravo uperen jednoj drugoj stvari, a to je skrivanje ovog surovog, divljeg kapitalističkog grabeža i zatomljavanja svih onih dostignutih elemenata socijalne pravde, određenih mogućnosti koje je ondašnji sistem pružao i u pogledu zapošljavanja i u pogledu besplatnog školovanja i u pogledu putovanja po celom svetu i u pogledu prava žena. I naročito, u pogledu zabrane širenja verske i nacionalne mržnje. Da bi se to stavilo pod tepih, sad se govori o užasima komunizma, a zapravo šta je to glavno što treba zaboraviti? Nije to ni Tito, ni Kardelj, ni Ranković, glavno je što treba zaboraviti činjenica da se najmasovnija pljačka i grabež imovine danas odvija na nivou i u domenu grabeži imovine radnika koji su četrdesetogodišnjim radom od onih malih fabrika nacionalizovanih ’46. i ’47. godine napravili velike kombinate u bivšem sistemu samoupravljanja, koji je, razume se, imao i ugrađen ulog zaposlenih u proširenje kapitala.

Vi danas o svemu možete da govorite, ali kad pomenete samoupravljanje vama kažu – ti si budala, ludak, sentimentalan. Ali vidite, to među radnicima nije zaboravljeno i oni se na ovaj ili onaj način počinju da organizuju i da ta svoja prava traže. Sad nema nikakvih zakonskih mogućnosti da se ta prava traže, jer jedan od najvećih falsifikata koji je urađen u ovoj zemlji i u njenom zakonodavstvu, to je eliminisanje jednog izvornog traganja za pravim kontinuitetom vlasništva i društvenog bogatstva u ovdašnjim preduzećima.

Anarhosindikaliste, ovu malu grupu, sam ja sreo slučajno kada sam se prošle godine bavio ovom temom radničkih protesta i šta su uzroci radničkih protesta. Ti ljudi su sad totalno devastirani, apsolutno stavljeni u poziciju da budu ismejani, da budu prezreni, da nemaju nikakve mogućnosti da se pojave pred bilo kojim organom itd. Nisam znao da je ostalo ne samo sećanje, nego i dokumentacija o tome kako su participirali u izgradnju društvenog bogatstva. I vidite sada, ova grupa anarhosindikalista se interesovala za ta pitanja i izdaje jedan časopis koji se zove “Direktna akcija” gde delimično to i analizira. Ona se nije bavila nikakvom antidržavnom delatnošću, ukoliko antidržavna delatnost nije to istraživanje istine, ali očigledno, u ovom ideološkom kontekstu koji je ovde uspostavljen, to je jedna od stvari koja je, ja bih rekao, jedan od poslednjih tabua koji je ostao. I vi možete uhapsiti još pet grupa anarhosindikalista, ali vi nećete nahraniti gladna usta koja ovde postoje. I to je, nažalost, ja bih rekao kratkovidost i glupost našeg establišmenta, što je sebe ovim slučajem pred celim svetom pokazao kao slučaj jednog nedoslednog primenjivanja zakona. Umesto da krene u normalan socijalni dijalog, a što bi se praktično trebalo da zove prekidanje špekulacija i pljački. Vi ste videli ministra unutrašnjih poslova, on je pre neki dan rekao – pohapsićemo gazde koji su opljačkali, ali to su te gazde koje nisu opljačkali, nego su sa državom potpisali neadekvatne ugovore. Država je u tim ugovorima bila neoprezna, pa im je dala mogućnost da rade to što rade. Tako da ta priča – pohapsićemo gazde, ona bi trebala da ima nastavak rečenice, sa zapetom – a onda da vidimo koga da pohapsimo između nas, ko je to uradio.

I s druge strane, juče je ministar za privredu, on kaže – javiću se nekoj banci u Engleskoj da kažem gazdi da treba da isplati radnike. Pa, ljudi, vi znate, i u starom sistemu i u Gvineji Bisao i u Americi se plate isplaćuju na osnovu ugovora o radu, a ko ne poštuje ugovor o radu on biva tužen. I vi kad bi imali jedan pravosudni sistem koji bi se bavio jednim malim procentom umesto ovim histerijama i nedoslednostima, odbranom socijalnih prava, vi jednostavno ne bi mi imali jednu državu pred ambisom. A mi se u ekonomskom pogledu i u pogledu socijalnog konflikta nalazimo pred ambisom.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Želimir Žilnik, a ove nedelje policija je uhapsila neke od ljudi koji su pretili ekipi Insajdera i Brankici Stanković. Koliko sam videla, policija je saopštila da će ispitati da li su oni preko svojih kompjutera pretili još nekome. Kladim se da ako nešto nađu, da će tu naći i pretnje upućene našem sledećem sagovorniku Bobanu Stojanoviću, pretnje zbog njegovog seksualnog opredeljenja. Dakle, naš sledeći sagovornik je Boban Stojanović iz organizacije Kvirija.

Boban Stojanović: Koliko živimo nenormalno to ja ne merim time da li imamo vize, jesmo li u EU, nego bre to koliko smo svakodnevno, pod navodnicima, lepi jedni prema drugima. Ovde ljudi hodaju kao zombiji, nema nikakve energije i ono što me iz te ružnoće plaši je da zaista ne postane gore nego devedesetih. Svi su fini, svi ti pomažu. Država – požališ se, trči, a sve je gore i gore. I nekako se meni čini da idemo ka nečemu gde će ‘ladno moći da te ubiju, gde će svi to da osude, svi mediji će to preneti, sva ministarstva će to osuditi, ceo diplomatski kor i državni vrh će se pojaviti na tvojoj sahrani. To će biti skandalozno, svi će reći da to ne može da se dešava, uhapsiće nekog trećerazrednog kriminalca. Tri dana o tome će napisati svoje izveštaje i onda će to tako proći. Užasno se plašim tog demokratskog ubijanja saosećanja, jer osećam da ljudi nemaju odnos ni prema čemu. Ružno se desi, a nema bre, reakcije, desi se lepo, nema reakcije.

Onaj skup koji je bio pre par meseci, kad se desilo ubistvo Brisa Tatona, skup u Pionirskom parku je meni bio poraz. To je bila jedna politička parada, odeš kao na taj građanski skup koji liči na svadbu, jer ti ideš i pozdravljaš se sa svima zato što sve znaš. I mene jako plaši to određivanje mog života, znaš kao, okej, ti se baviš aktivizmom, tu su donatori, tu su sad ministarstva, sve se to kao otvara, tu je država da te štiti, a ti opet ostaneš sam samcit. Što kaže Milica Tomić – nosi svoju pušku i svakog dana se bori od kad kreneš ujutru da kupiš hleb i jogurt. Ja danas ne mogu da nađem gde pripadam, znaš, koje je moje mesto. Dešava mi se to da imam 31 godinu, pa preispitujem sebe, 12 godina radim to što se zove ljudska prava, krenuo sam zaista vrlo entuzijastično, iz kolektivnih centara sa romskom, srpskom, bošnjačkom decom. To me nekako vuklo, prošao sam ceo taj sistem do međunarodnih organizacija. Prazno, svi kao tu nešto radimo i onda vidiš, zatvori se kolektivni centar, kud koji mili moji, ko brine bre, o tim ljudima? Ja znam te priče, to su stvarno ljudi koji ne mogu da mrdnu, pa nismo svi sposobni. Neko je uspeo da se izvuče iz rata sa četiri kamiona stvari, neko nije ni sa kesom veša. Jako se brinem za to kako će život u ovoj zemlji da izgleda za deset godina, stalno se pitam koji je to mehanizam, koja je to, bre, aparatura koja dovodi do takvog stanja?

Baš sam razgovarao sa jednom prijateljicom pre nekoliko dana i ona kaže studenti se bune zbog školarine, ali oni treba da se bune što ne dolaze profesori gostujući, što im je rejting fakulteta na evropskoj skali minus tri, što im pola profesora ne zna engleski. Ja više ne mogu ništa da podržavam. To je kao da odeš u pozorište i gledaš 67 puta početak predstave. Nema procesa. Ovde se stalno sve dešava ponovo, stalno ponovo. Ti prosto nemaš pojma gde si stigao. I ja nekako sam odrastao u ideji ljudskih prava, evo, kao danas je 10. Decembar, Dan ljudskih prava, pa kao nekako veruješ, veruješ… I ja gledam, mojih 12 godina života gde su? Moram da se pitam, 12 godina ja pričam jednu priču, i ako je ta priča toliko dobra, ako ta priča ima sadržaj, ako ta priča radi, ako ta priča vredi, pa ukačiće se ljudi. Mislim, ukačili su se protiv Miloševića. Odu ljudi i u Grand paradu, nešto ih poveže, dobiju sendviče i coctu i kao to je kul. Ako ti ne možeš za 20 godina da skupiš više od tima koji to nešto radi, to je kao da napraviš koncert i onda dođu tonci i binski radnici i rasveta, a publike nema.

Moji roditelji su bili radnici. Tu neku malu kuću koju su uspeli da izgrade, izgradili su zahvaljujući tom kamionu, zahvaljujući tome što on ode da tovari tamo za neku firmu, pa onda kupi litar neke rakije, pa onda da tamo onima što utovaruju po nekom stovarištu, pa tu padne neki kubik dasaka, pa tu padne neki kubik nekog kamena, nekog peska. Pa onda on to pre nego što odveze u firmu, on dođe pa s nekim komšijom istovarujemo to kao što je neki višak, što obično bude ograničeno nekim kartonima i daskama. I onda ti kažeš – čekaj, čekaj malo. Ovde svako krade gde može. Sećam se isto, moja ujna koja je radila u prodavnici svojevremeno, mi smo uvek čekali, ja sam tad bio mali, pa kad odem tamo kod babe, ja čekam da se ona vrati, jer znam da će od onog viška koji ona treba da prijavi tamo, već kako ide, imaš, bre, po zakonu ti je dužnost. Ne, taj višak se sračuna pa se onda kupe deci krem bananice i ostalo. Mama je radila u firmi. Mi smo imali tonu svezaka u kući i moje školovanje do petog, šestog razreda je išlo tako što ona na početku godine naruči šta im treba od kancelarijskog materijala, ona naruči onda one sa onim debelim koricama, pa onda to nosimo u neku knjižaru Nolit, tamo u Zaječaru kod neke komšinice, pa ona nama to kao zameni za obične sveske. Sve te firme, sad da ih ne imenujem, znači gde je radio moj otac, gde je radila moja majka, to je sve propalo. To je propalo zbog toga, nemoj da se lažemo, što su radnici to pojeli. A onda se oni bune, kao direktor, pa ima švalerku, pa vikendicu, vidi kakvu. Ali hajde malo zaviri u sebe, očisti sebe, ne svoje dvorište nego sebe, pa se malo operi.

Znaš ono, otišao sam kod druga pa sam otprintao mejl od 250 strana, znaš, nije fer, i nije problem što jesam, nego znaj da jesam. E, to je kod nas problem, što uvek vidimo drugog, a nikad ne vidimo sebe. A ti ne možeš da kreneš ništa, ništa, ništa dalje da radiš ako nemaš tu sposobnost da kažeš – ukrao sam dugme, bre, dugme. Ja se sećam isto tatine koleginice koja je radila u konfekciji, ta je imala tonu dugmadi, konaca kod kuće, 270 nijansi crvene dugmadi. E, i onda ti radnici tako kradu, kradu, kradu, pa sad ti kažeš – šta je sad, eto, to dugme i taj konac, to je 30 dinara, nemam pojma. Ali 30 dinara puta 300 žena u konfekciji i ne znam, kubik peska koji je, ne znam, 200 dinara, pa puta koliko tih šofera koji ukradu taj kubik peska. Pa, normalno je da će država da se raspadne. I onda je kriv direktor, onda je kriva država, samo mi ništa. To ti je kao i rat, kriv je on. Pa, nisu krivi oni. Lako je pokazati prstom na glavešine, ali hajde ti vidi šta ti radiš, šta rade ljudi u nevladinom sektoru. Ajde o tome da pričamo.

Ti sve više shvataš da neke optužbe, da neki stereotipi, da to postoji, to ništa nije izmišljeno. Kad spojim sve te stvari onda se ja stvarno brinem šta rade moji prijatelji zadnjih 20 godina, ako mi ne možemo ništa da promenimo. I tako, odem na neku međunarodnu konferenciju u neki najskuplji hotel, a kao mirovna konferencija. Majke ti. Pa za to smo mogli da uradimo pola Afrike. Kad me pozove ministarstvo neko, ja onda sednem, pa sve iznova. Ljudska prava su nastala, na-na-na, sedi ponovo, pa da vidiš što te oni zovu, je l’ te oni zovu za taj neki izveštaj, pa da bude kako su oni fini i da je država na dobrom putu do EU i da tu ima sadržaja. Uglavnom nema sadržaja nego ima forme, i onda mi pišemo u našim izveštajima – zvalo nas je ministarstvo, a ministarstvo piše – zvali smo manjine, raduju se svi, a sadržine nigde. I onda naravno, ubiju čoveka na sred Beograda i onda to osudi 200 ljudi, 200 istih ljudi koji 20 godina to isto rade. I opet imaš u toj nehijerarhiji hijerarhiju, u tom neprofitnom profitno, u tom nevladinom vladino. Ništa od onoga što mi znamo se ne dešava van države, ništa se ne dešava građanski, ništa se ne dešava na tom civilnom planu. Nego je to sve, koliko ti da država toliko će toga biti.

I bili smo letos u Kopenhagenu na nekom dešavanju i tamo njih dvoje-troje stoje ispred jedne vladine zgrade i oni svakog dana protestvuju zbog nekog izvoza oružja iz Danske. Znači, sad pitaš da li to ima smisla, ali ovi se njih plaše. To su neke babe, doslovce babe koje verovatno nemaju šta da rade, pa se bave mirovnim aktivizmom. One tako stoje po ceo dan i ovi se njih plaše, jer to pokazuje sliku da nešto nije u redu u državi. I onda im, šta je ironija, donose sendviče i hrane ih svaki dan. Znači, ja kažem – ti si đubre, a on kao, samo ćuti, nemoj da vas je više. I onda ti shvatiš da to ima smisla, da tvoja pobuna ima smisla. Ovde nema smisla. Koliko godina pričamo o Srebrenici, ma ko je prstom mrdnuo? Mene bi bilo više sramota da mi svaki dan dođe neko i kaže – jao, komšija, je l’ možeš da prefarbaš ogradu, pa ja bih uzeo ono, milijardu sedamstoti put pa bih rekao – hajde, više da mi ne dolazi. Ma, jok, bre, niko. Prebiju te, niko, meni prete, prete, prete smrću, kao šta da radimo. Kažu ti u policiji – je l’ ti prete imenom i prezimenom, kažem – prete mi imenom i prezimenom, kad kažu adresu – pa, znaju adresu. Oni sajt su napravili, pucaju mi u glavu, gde ćeš više eksplicitno – ubij pedera, pucaj mu u glavu. Državni tužilac kaže – ako vam se ne dopada postoji dugme shut down, isključi. Pa, isključi ga ti.

E, onda izlepe tamo opet ti neki džiberi koji meni prete, izlepe postere protiv Tadića. Onda ih uhapse odmah. Kako znaju ko je lepio? A ne znaju ko meni preti dve godine da će da me likvidira. Ja tom Knez Mihailovom hodam sam samcit ili sa nekim društvom, a eno, Tadić se pre neki dan pojavio u Knez Mihailovoj da da neku izjavu, gomila telohranitelja. I onda mi je ostala ta slika te neke žene iza njega koja tako gleda izbezumljeno, kao, predsednik je to. Bili smo u Kopenhagenu na gej paradi, ideš i sretneš njihovu gradonačelnicu, ona stoji i maše bez igde ikoga, tamo 40-50.000 ljudi na ulici, ona nema nikakvo obezbeđenje. Naš Đilas izađe, on ima obezbeđenje da to nije normalno. Mislim, oni od sebe zaista grade građane prve klase, i mi koji smo druge klase za nas ništa nema, a za njih ima sve. Mi ne postojimo.

Ja tako nekako mislim da će za par godina, eto, ta Jorgovanka Tabaković da vodi gej paradu. Kad smo je gledali pre neki dan nešto na televiziji, tako kao mislim da će ona da kaže – hej, ajde samo od 12 do 1 pa završite to brzo, žurim, jer ona meni nekako više obećava nego neki u koje verujem. Seti se, mi smo se borili protiv Miloševića, super, kul, bravo, i? To je meni sa demokratijom kao plaćena prostitucija, gde ti nemaš odnos nego platiš, uradiš, sve ti je jedno da li ćeš da kažeš – prijatno, hvala, to je to, plaćeno, srušen režim. I svi smo, znaš, ostali u tom bordelu, a on je izašao. Ono što mene umara u okviru posla koji radim, to je da stalno imam sukob sa ljudima sa kojima radim oko te etičke superiornosti. Mi znamo, mi smo rekli, a ko ode pa priča sa ljudima. Znači, ja živim u radničkom delu Beograda, sve samo ne elitnom, i tamo ide ovako – mesara, pa prodavnica, pa kiosk, pa prodavnica zdrave hrane i farbara. Ja sam tamo došao, kupio sam stan pre nekoliko godina tako što sam prodao stan u gradu u kome sam živeo, pa sam onda kupio jedan mali. Došao sam i počeo sam tu da živim sa svojim dečkom i vremenom, budući da radim javni posao, saznalo se ko smo mi. I svaki dan kad uđeš u prodavnicu, kez od uva do uva, kad te nešto nervira, nema da te nervira, zato što te gledaju drugim očima. I sad čekaju da ti budeš namrgođen. Ali ja duboko verujem da kad se prema ljudima postaviš okej, ja sam tu pa pitaj, a ne kao – ja sam ugrožena manjina i nemoj tako da me gledaš. Izvini, ja izađem i kažem – ja sam gej na televiziji, pa normalno da će da me gleda, ja izađem da bi me oni videli, da bi shvatili da ja živim tu. Nema od tih prodavnica koje su meni vrlo bitan taj jedan lokalni faktor, tu nema gde ja nisam dočekan kao zvezda, pa onda, znaš ono, od koje butkice ti seku, pa da li da kupiš pljesku ili ne.

I sećam se tog prvog šoka mog u toj mesari. Dakle, ulazim ja sa svojim dečkom, neka žena ispred nas kupi 400 grama džigerice, sećam se, to je istorijski trenutak. I sad ona žena koja tamo naplaćuje, a sve su to neki Srbi iz Hrvatske, neki nose majicu Radovan Karadžić. I ona ovako uperi onu džigericu i kaže – komšija, gledala sam vas juče na televiziji. Svi ljudi se okreću, kao koga je gledala na televiziji, ostanemo nas dvojica u dnu te mesare, ja se istopim, otprilike oči u čvarke odu, i onda ona baci onu džigericu. Naravno, sav se isečem, a ona kaže – znate šta, komšija, mnogo smo mi neobrazovan narod. To ti je jedan reper, ti obični ljudi, ti ljudi za koje ja kažem da me biju. I onda ti shvatiš da kad si iskren onda to ljudi valjda vide. Pa onda u toj drugoj radnji jedanput smo ušli, ona nešto radi tamo, vadi neku robu i sad zamoli nas kao za minut da sačekamo. I naravno, onako u toj ljubaznosti ona sad sve vreme priča, kao animira nas, na šta ja naravno odgovaram 55 puta žešće svojim vrcavim jezikom, na šta ona opet pita, kao obrati se mom dečku i kaže, kao – je li on takav svaki dan, na šta on odgovori – ma, takav je od kad je jutros otvorio oči pored mene. Na šta ona sa sve onom lopaticom što meri, ovako gleda i onda kaže – ha, ha, ha i dobije desetominutni napad smeha. I ja znam da sam sad probio u njoj 27.000 barijera koje ima, jer ti stojiš sa tim državnim neprijateljem zvanim peder, srpski peder, delite ratluk i žele na merenje, a znaš, ne bi bilo toga da ti ne ulaziš tu sto šesti put, da sto šesti put nisi ljubazan.

To je odnos, o tome pričam, ali ja ne mogu da njoj dođem i da kažem – komšinice, pročitaj zakon o zabrani diskriminacije, ne smeš da me pogledaš popreko. Telo joj se raspada od raka, dete je u pubertetu, traži milione i milijarde za garderobu, ekskurziju, muž možda neki kreten i sad se ja pojavljujem sa mojim problemom. Nisam usamljen, moram da pokažem da bi ona mene razumela, ja moram da kažem – ja tebe razumem. I onda mi je vrh bio ta farbara, gde ja letos odem da kupim nešto, a ona me pita mrtva ‘ladna – a je l’ vas dvojica idete negde na more, hi-hi-hi. Gde ti shvatiš da si tema. E, i ta prodavačica, to je sad hit, ona meni kaže – gledala sam te, komšija, na televiziji i kažem sinu, a meni se kao u Ameliji Pulen ovako pojavi slika sina koji je onako dva sa dva, bilduje, ćelav, nosi krst, tihi ubica moj. Ali ona kaže, i baš kažem sinu – evo ga komšija. Ja onako pomislim – e, baš ti hvala, ali opet znam da kad bi taj sin rekao – kevo, idem da ga bijem, da bi mu rekla – nemoj, ja sam siguran da bi mu rekla – nemoj. Ne, a mi stalno imamo to – mi znamo, a vi ne znate, i to je ono što kaže Nadežda Milenković o vaspitanju dece, ako mu ti govoriš – glup si, glup si, glup si, ono će da bude glupo. I opet citiram stvarno Nadeždu – Milošević je pričao – vi ste divni, vi ste nebeski narod, vi ste krasni, svi nas mrze jer smo dobri, a mi njima pričamo kako oni ne vide, ta masa ljudi, kako su glupi, kako ih je Milošević ovo, ono. To ne radi. I zato kad te neko udari na ulici, nema nikog, padne čovek, kažeš – pao i produžiš. Nema ničega.

I to mi je bila fenomenalna priča, jedna moja prijateljica poznata glumica kaže mi, znaš, kao zanimljivo, sve češće srećem Seku Aleksić na premijerama i kaže, znaš šta sam primetila, ta blazirana ekipa, tako elitna, taj politički vrh, oni stoje i niko se nikom ne javi, a Seka Aleksić se svima javi. Pa smo onda analizirali slučaj dotične, gde ti shvatiš da ta žena koju ćemo mi da osudimo jer je folkerka, pa se skida gola, pa je sve najgore u odnosu na nas koji smo elita, obrazovani, znaš ono, ona ima odnos. Ona ume da kaže svemu – hvala što sam tu, jer sam provela godine i godine u kolektivnim centrima kao izbeglica, nisam imala šta da jedem i ja sam uspela iz blata. Ja sam uspela da uđem negde gde je lepo, toplo, da budem lepo obučena, a možda i skupo, da pijem neko piće o kome nisam sanjala da ću da ga pijem. I kao, hvala što sam tu. A ti imaš čitavu tu blaziranu ekipu koja nema odnos prema tome.

Ja kad osetim da se unovčavam od ovog posla, ja ću iz toga da se izvučem, jer ne mogu u odelu od 7.000 eura da kažem nama je mnogo strašno, jer nije. Živim u adaptiranoj garaži, kad se izvučem iz te garaže i dođem u Knez Mihailovu, neću više da radim. To je mnogo zeznuta stvar. Koji političar kao zna kako žive ljudi? Oni dođu, izdeklamuju nešto i onda se mi zezamo, kao evo, sad ćemo mi reći, Kvirija centar će sve učiniti da uđemo u EU. To može svako da kaže, to što oni govore može svako da kaže. I onda to nema smisla. Desničari preuzimaju naš jezik, pa naravno da ga preuzimaju kad ga ti nisi napunio pojmom, kad ti ne objasniš taj govor mržnje. Ti onda vidiš da je to odrađivanje, vidiš da je to samo forma, ja to vidim uvek kad odem u institucije i kad vidim da sve žene uvek imaju nužno iste čizme. Znaš, ima taj jedan dreskod koji to nije u smislu uniforme, nego šta je to dobar posao, šta to znači nositi te džempere od mohera. Sve te to nekako brine. Oni ne mogu koliko godina od ’99. da sruše ili da obnove one srušene zgrade. Pa, to je nezdravo, to je kao da svaki dan gledam posekotinu na svojoj koži, kad te nervira što ti je ogrebano, pa navlačiš rukav. I taj život u ružnom, to je kao ono kad putuješ sa koliko, 24 godine, ja sam prvi put otišao negde u inostranstvo, pa te onda vuče da ideš još, ali oni ti ne daju da odeš ni prvi put, jer onda ćeš da se navučeš na dobro, šta ćemo onda da radimo. Kao, ode Tadić, Kina, Japan, to mi je bilo fenomenalno, prva vest u dnevniku da je posetio neki hram Velike guske. Šta ja da radim sa tim? I sve nekako tako grandiozno i pompezno i ceo taj jedan turbo folk manir iz devedesetih se preneo na političku scenu, a sam turbo folk je skrajnut. Totalno su preuzeli tu jednu Grand paradu na političkoj sceni, a mi aplaudiramo. A pogledaj Grand, ljudi u publici su užasno siromašno obučeni, i to smo mi.

Dobro, nije vreme za gej pride, za šta je vreme? Nije vreme da prihvatimo Srebrenicu, dobro, za šta je vreme? Za Evropsku uniju, ni tu nismo. Je l’ možemo svuda da putujemo? Pa ne možemo još uvek. Dobro, za šta je vreme? Kao, da imamo standard, ni to se nije desilo. Za šta je vreme? Da imamo zdravstveni sistem, pa i njega nemamo. Ako nije vreme za gej paradu zato što trenutno obezbeđujemo i sređujemo probleme koje imamo sa romskom zajednicom, kul, stavi me na listu čekanja. Ali oni svima kažu – nije vreme. U tom nije vreme oni se samo smenjuju, kradu i lažu, a ne idu u zatvor. Imam utisak kao kad čitaš nekad tamo po novinama, kao stigla neka razglednica posle 35 godina, e, tako će kod nas sve da stigne nekad kad se najmanje nadaš, ali mi to da dočekamo nećemo.

Znaš, ja moram da znam, kad svima kažem da sam gej, da ću biti imenovan kao peder, pederčina, dupedavac, čitav spektar tih reči. I ti to prihvatiš, to ti je krizni PR, prihvatiš, to je deo toga. I onda kad mi neko to kaže, ja se ne iznenadim aaa, kao vidi koliki je stepen homofobije. Pa nije, ja sam se izložio pa sam rekao, ali onda ja komuniciram, kažem – dobro, važi, jesam, ajmo dalje. Ja bih da te šutnem u glavu, dobro, šutni me u glavu ako misliš da nešto postižeš, pa onda baš kad mu to kažeš onda on ne zna šta da ti radi. Pa onda ostvariš neki mikro minimum nekog pomeranja. Pričamo, pričamo o evropskim vrednostima, daj mi to u praksi. Ovde evropska vrednost nije tolerancija prema manjinama, nego, brate, beli zubi, jer druga Srbija kaže – krezub narod, smrdi im iz usta. Ma nemoj. Ne može tako, ne radi, to ne radi.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Boban Stojanović i završen je još jedan Peščanik, hvala što ste nas slušali.

Emisija Peščanik, 11.12.2009.

Peščanik.net, 11.12.2009.