Odnose između državnih službenika regulišu pravni propisi; oni su po definiciji nedovoljni da predvide sve moguće situacije, pa uvek ostaje određeni prostor za decizionizam.

Karadžiću se, s obzirom na sva iskustva koja javnost ima sa njegovim radom, može verovati povodom svega što piše. Ministar za ljudska i manjinska prava dr Svetozar Čiplić odlučio je da mu onemogući da radi svoj posao, odnosno da realno učestvuje u radu ministarstva u kojem je državni sekretar, zatim, da mu ograniči radne aktivnosti na praćenje pravnih akata, potom, da ga odstrani iz javnosti, onda, da izbegne da ga uzme u zaštitu od pretnji i, napokon, da ga izloži omalovažavanju podređenih službenika.

U državnoj službi o nekima od ovakvih stvari (svakako ne i o omalovažavanju i uskraćivanju zaštite od pretnji) odlučuje šef, ako nije drugačije propisano.

Šef je nekad mediokritet u odnosu na podređenog. U vreme nepodeljene vlasti činovnici (“zaposleni u društvenim delatnostima“) bili su često u znatnoj meri izloženi samovolji svojih mnogo nesposobnijih šefova koji su, za razliku od njih, bili članovi Saveza komunista. Pitanje je šta podređeni u službi želi da dobije od svog posla i šta želi da tom poslu pruži.

Moj utisak je da ministar dr Čiplić živi od svoje službe, trudeći se da je obavlja u skladu sa zakonom, a da državni sekretar Karadžić živi za svoju službu, koju u značajnoj meri shvata i kao svoj lični poziv. Je li realno očekivati da se u današnjoj Srbiji živi za državnu službu, a ne pre svega od nje, kada su ministarstva nalik na tavane prepune isluženih stranačkih kadrovskih ormana i njihovih sadržaja!?

Da li je čoveku misije mesto u državnoj službi čak i kad poštuje sva njena pravila i načela!? I ima li on pravo da u državnoj službi ostane čovek poziva i misije!?

Marko Karadžić u resoru kojim je zajedno sa dr Čiplićem zadužen pokazuje sposobnosti koje po nečemu podsećaju na velike administratore, i to u državi partijskih kadrova i činovničkih mediokriteta. To što je rođen da doprinese više od drugih ne znači nužno da će mu to biti i omogućeno. Njegova poruka je nerazumljiva njegovoj okolini – šekspirovski rečeno, satkana je od snova o pravima ljudskih bića i njegov radni život je takvim snom zaokružen. Ovakvim ljudima možda pripada budućnost, ali im nisu pripadali ni prošlost ni sadašnjost. Karadžić je, kako bi rekao Breht, već danas stanovnik vremena naseljenog potomcima naših ministara. Ne zaboravimo, pri tom, da su mnogi sadašnji ministri duhovni vršnjaci svojih dedova.

Ali, Marko Karadžić kao državni funkcioner nije u pravu. On zaboravlja da su samorazumevanje vlastitog poziva kao svojevrsne virtuoznosti i objektivne okolnosti u kojima se obavlja služba po pravilu u neskladu. Pisac „Izbora po srodnosti“, u ono vreme četvrt veka stariji nego što je Karadžić sada, poručio bi mu da odvoji od života sve što je u stvari posao, da prihvati (i ovu i ovakvu) ozbiljnost i strogost, da se pomiri sa partokratskom doslednošću i da ne pokušava da „u nekoj mešavini ono slobodno iščupa i uništi ono što je sigurno.”

Doslednost je, uz ostalo, i nipošto na poslednjem mestu, i lojalnost nadređenom, makar samo zato što je on(a) (bio) član Saveza komunista, u vreme kada je to bilo neophodno da bi se bilo pretpostavljenim. Nisu promenjena stvarna, neizrečena pravila službe, nego samo njihovi nazivi. Igra koja se igra u osnovi je ista.

Na jednoj ljudskoj ravni, nešto mlađi Gete (onaj iz „Majstera“, nekoliko godina stariji nego što je ministar dr Čiplić sada), razumeo bi ako bi „naš prijatelj potpuno rezignirao“, ali bi i zatražio da se u isto doba sa velikim marom posveti poslovima, i da „šta god mu je naloženo, svršava i obavlja najvećom marljivošću i revnošću“. Jednom, kad se svi budemo našli na Jelisejskim Poljima, mnogo štošta biće svejedno, ali Gete bi, savetujući Karadžića da „legne na rudu“ i da radi samo šta mu se naredi, dodao i ovo: „ Naravno, ne onom veselom marljivošću, koja je u isti mah nagrada zaposlenom, ako on ono, za šta je rodjen, obavlja uredno i poslušno, nego tihim marom dužnosti, koji se temelji na najboljoj nakani, koji se hrani uvjerenjem i nagrađuje nekim nutarnjim osjećajem vlastite vrijednosti. Ali koji vrlo često, pa i onda, kad mu najčistija savjest pruža i krunu za nagradu, jedva može da zatomi nadirući uzdah.”

Ipak, ne sme se zaboraviti: uz ministra je i državni sekretar politički funkcioner, a ne profesionalni državni činovnik. Praktični političari moraju da prihvate pravila igre; za njih nema spasenja. Na njih se odnose sledeće reči Maksa Vebera: „Jedino onaj ko je uveren da neće propasti ako je svet, sa njegovog stanovišta, suviše glup ili suviše prost da bi zaslužio ono što on želi da mu ponudi, a ko ipak može da kaže „pa ipak!“, ima „vokaciju“ za politiku.“

Ali Karadžić je mlad, i treba mu uputiti i ljudsku reč podrške. Evo je: “…postideti pristalice svakog principa ispunjavajući ga…”

Mi ostali, koji se politikom ne bavimo na praktičan način, imamo neveselu slobodu da se, čekajući da li će Čiplića u dogledno vreme zameniti neki Nikolićev kadar, pozovemo na jedan drugi stav, prepun veberovske patetike: „bez obzira koja grupa pobedi, pred nama nije letnji procvat, već polarna noć, ledeno tamna i huda.“

 
Peščanik.net, 04.03.2010.