Intervju sa  Ljubišom Rajićem, profesorom skandinavistike na Filološkom fakultetu u Beogradu, za prvi broj studentskog lista Slobodan student.


Kako vidite Univerzitet danas?

Univerzitet ima pet osnovnih funkcija: nastavnu, naučnu, uslužnu, političku i komercijalnu. Tokom vremena i u različitim sredinama, težište je bilo na različitim shvatanjima tih funkcija, uz određene razlike između univerziteti u državnom vlasništvu, univerziteta zadužbina i komercijalnih univerziteta.

Humboltovsko poimanje univerziteta iz XIX stoleća stavlja težište na slobodu nastave, učenja i nauke, jedinstvo između nastave i nauke, nauku koja je sama sebi cilj i državu kao garant očuvanja samouprave i takve uloge univerziteta, a prednost daje humanističkim naukama. U funkcionalističkom poimanju univerziteta iz prve polovine XX stoleća težište je na univerzitetu kao kulturnom subsistemu koji zadovoljava različite potrebe društva kroz različite vidove organizacije, vlasništva, načina rada i odnosa između nauke i nastave, država treba pre svega da obezbedi uslove u kojima on može da ostvari te svoje uloge i time bude otvoren i sposoban za konkurenciju, a primat imaju prirodne i tehničke nauke. Tridesetih godina XIX stoleća oblikuje se racionalističko poimanje univerziteta po kome je neplanska nastava i nauka arčenje društvenih resursa, univerzitet postaje sredstvo za rešavanje društvenih, političkih i privrednih problema, on se podređuje političkom upravljanju, smanjuje se njegova samouprava, rad se usmerava prvenstveno dodelom sredstava za nastavu i nauku i primat se daje primeni društvenih i tehničkih nauka, delimice biomedicinskih i biotehničkih. Negde od sredine osamdesetih godina razvija se komercijalno poimanje univerziteta sa ishodištem u neoliberalnim idejama (The New Public Management, Management By Objectives, Managerialism), on se određuje kao preduzeće koje proizvodi znanje i na slobodnom tržištu prodaje nastavne i naučne usluge, njime zato valja upravljati kao preduzećem, njegovu uspešnost meriti stopom profita koji stvara oličenom u položaju na svetskoj listi univerziteta, broju objavljenih naučnih radova u referentnim časopisima, broju stranih samofinansirajućih studenata i broju ECTS bodova koje studenti ostvaruju, a prioritet se daje naukama koje ostvaruju najvišu stopu profita.

U Srbiji su aktuelna sva četiri shvatanja, ali se sve više nameće komercijalno stanovište. Vladi je cilj da što više smanji izdatke za univerzitet, ali da osnivanjem novih univerziteta podmiri političke potrebe, državnim univerzitetima je cilj da upisom što većeg broja studenata, osnivanjem isturenih fakulteta i odeljenja i naručenim istraživanjima povećaju svoje prihode, a privatnim univerzitetima je osnovni cilj što veća zarada njihovih vlasnika. Zato imamo nemilosrdnu konkurenciju koja se, uz časne izuzetke, ne ostvaruje kvalitetom već političkim vezama.

Šta još čini „drugačijim“ privatne fakultete (univerzitete) od onih koje osniva država?

Državni fakulteti postoje da bi zadovoljili potrebe celog društva: javne uprave, privrede, civilnog sektora… Zato na njima moraju da postoje i mnoge male grupe i mnogi naizgled periferni predmeti, jer su jednoj državi potrebni stručnjaci za razne oblasti, pa makar samo na svakih nekoliko godina upisivali studente ili davali svoje stručno mišljenje o nečemu od interesa za zemlju kao celinu. Jedna država ne sme da ostane bez stručne kompetencije, a potpuno je politički neodgovorno verovati da će privatne konsultantske kompanije, što je ubeđenje dobrog dela naše vlade, popuniti tu prazninu na kvalitetan način.

Privatni fakulteti se osnivaju ili kao zadužbine, kada se ostvarena zarada mora vratiti u nastavu i nauku, ili kao preduzeća čiji je cilj profit. Postoji nekoliko privatnih fakulteta koji su otvoreni da bi se mogla držati bolja nastava nego na odgovarajućim državnim fakultetima, i oni to i čine, ali su svi ostali otvoreni da bi vlasnici zaradio novac i ništa drugo ih ne zanima. Zato uzmu program jednog državnog fakulteta, njegove smerove pretvore u posebne fakultete, dodaju neku izmišljenu oblast kao ekstra fakultet, upišu gomilu studenata čiji roditelji ćele da im dete što pre i što lakše dođe do diplome, više prodaju diplome nego znanje, na brzaka proizvedu gomilu doktora i onda traže da im se prizna status univerziteta. To je najlakše uraditi sa ekonomijom i pravom, delimice nekom umetnošću, jer zahteva minimum ulaganja, a obezbeđuje maksimum zarade, i takvih je najviše. Drugih postoji dva-tri. Većina njih ne bi prošla akreditaciju ni u jednoj ozbiljnoj zemlji. Ne bi me začudilo da se pokaže da deo njih služi za pranje novca, jer niko ne ispituje poreklo kapitala koji se u njih ulaže.

Međutim, ne treba zato pohvaliti državne fakultete. Mnogi od njih ne vrede ni pet para, proizvod su političkog voluntarizma i želje da i naše selo ima fakultet. Ista merila moraju važiti za sve.

Da li studiranje u Srbiji počiva na principima „Bolonjske deklaracija“?

Bolonjski proces je u roku od svega nekoliko godina prošao kroz više faza, od ideje o ujednačavanju sistema obrazovanja u EU preko ideje o sprečavanju odliva studenata i nastavnika pre svega u SAD do ideje o univerzitetu kao visokoprofitabilnom preduzeću na svetskom tržištu obrazovanja. Neki od elemenata Bolonjskog procesa su bili i ostali poželjni, na primer svođenje gradiva u razumne mere, jasno određenje ciljeva nastave, jasnija razlika između predmeta na osnovnim i postdiplomskim studijama, bolja kontrola kvaliteta nastave, uvođenje studentske evaluacije… Mnogo toga je na ovaj ili onaj način postojalo kod nas i pre Bolonje, samo je vremenom odumrlo, posebno tokom devedesetih godina, a i nije nam nužno zbog Bolonje već zbog bolje nastave i nauke. Nažalost, ceo proces je zbrzan, od lošeg zakona preko besmislene odluke skupštine o izjednačavanju diplome i mastera do meni potpuno neshvatljive štetne podele svih predmeta na četiri grupe sa fiksiranim međusobnim procentualnim odnosima. Kao i kod akreditacije, bolonjski proces se sprovodi čisto mehanički bez analize uslova za njegovo sprovođenje i bez razmišljanja o njegovim posledicama. Ponegde je reforma dobro sprovedena, ali najčešće nije.

Za to su krivi nepostojanje strategije razvoja univerziteta, loša merila za reformu, otpor nastavnika, ogromna količina neznanja o tome šta je univerzitet upravo unutar univerziteta i trka za zaradom. Ipak, ne treba zanemariti i da među studentima preovlađuje shvatanje da do diplome treba doći što lakše. Na primer, mnogi studenti vide prednost u cepanju jednog predmeta na manje segmente, jer ga lakše polože kroz kolokvijume i testove. Ali posledica je da onda nikada ne vide ni celinu predmeta ni celinu studija, to jest ni mesto jednog kursa unutar određene grupe predmeta, ni odnos između pojedinih predmeta.

O Bolonji bi valjalo razgovarati još jedanput, analizirati do čega se došli i odmah ispraviti ono što je loše. Neko je ovo nazvao Bolonjom sa čvarcima i nije mi nikakva uteha što bih to isto mogao da kažem za njeno sprovođenje u mnogim zapadnim zemljama. Posledica insistiranja na prohodnosti kao značajnijem merilu kvaliteta rada od količine i kvaliteta znanja studenata dovodi do obaranja nivoa i lošijeg kvaliteta kao i u svakoj masovnoj proizvodnji u kojoj se pažnja preusmeri sa kvaliteta na kvantitet, odnosno sa kvaliteta znanja na profitabilnost nastave. To je pogodilo praktično sve zemlje, ali političari nigde ne odustaju od istrajavanja na lošim konceptima. U reformu je sada uloženo već previše interesa i prestiža i niko, ni političari, ni Komisija za akreditaciju, ni mi nastavnici, a ni studenti nećemo priznati da smo u nečemu pogrešili.

Kakva je danas politika države prema Univerzitetu, a posredno i prema studentima?

Od kako je univerzitet proglašen preduzećem koje na tržištu prodaje znanje, insistira se da je svakoj državi potrebno da ima što više visokoškolski obrazovanih stanovnika. Srbija ima premalo visokoškolski obrazovanih stanovnika, a i njihovo obrazovanje je često sumnjivog kvaliteta, ali je otišla u drugu krajnost. Ove godine smo upisali generaciju rođenu 1990. godine, kada je u Srbiji van Kosova rođeno oko 94.500 živorođene dece, a raspisan je konkurs za upis preko 60.000 hiljada studenata, dakle dve trećine živorođene dece. To nije upisna politika, to je jagma za većim brojem studenata zarad veće zarade. Niti je toliko mladih sposobno za studije, niti mi imamo kadar da ih sve obrazujemo, niti nam je potrebno toliko visokoškolski obrazovanih, jer neko treba da radi i ostale poslove. Ali u državi u kojoj svega oko 30 odsto bruto nacionalnog proizvoda dolazi iz proizvodnje, a ostatak je administrativno prelivanje iz šupljeg u prazno, to ne treba da čudi. Niš ima oko 300.000 stanovnika, svega oko 40.000 zaposlenih, a od njih svega oko 5.000 radi u proizvodnji. To je slika Srbije, a njoj je primerena upisna politika.

Prebacivanje tereta studiranja na studente preko školarina, uzgred budi rečeno sasvim neprimereno visokih u odnosu na kvalitet nastave, pogrešna politika koja samo produbljuje socijalni jaz i ne obezbeđuje da najbolji stignu najdalje, jer to ne čini nigde u svetu, teško čak i onde gde postoji dobar sistem stipendiranja. A tražiti visoke školarine u državi sa tolikom nezaposlenošću i tolikim siromaštvom je besmisleno. Odnos države prema univerzitetu samo se dalje preslikava u loš odnos univerziteta prema studentima.

Neko bi trebalo da se zamisli nad nekim krajnje jednostavnim činjenicama. Na primer, ako dobar deo studenata mora da radi da bi mogli da se izdržavaju dok studiraju, ne može se propisati obavezno prisustvo nastavi. Ako se naplaćuju visoke školarine, znanje tretira kao roba, a finansiranje sve više vezuje za prohodnost studenata, onda ne treba da čudi što ćemo na kraju poklanjati ocene, jer mušterija je uvek u pravu. Pre nekoliko desetaka godina uvedeno je plaćanje nastavnika u školama po broju odličnih ocena i broj vukovaca je drastično skočio, a da se njihovo znanje uopšte nije poboljšalo. To nisu toliko složene stvari, to se odavno zna, samo je potrebno nešto naučiti.

Univerzitet u Beogradu je imao svoj Centar za istraživanje i razvoj univerziteta, a onda ga je 1992. godine ukinuo rektor Veličković i više nikada nijedan rektor nije hteo da obnovi njegov rad. Mi istražujemo sve sem nas samih i naš rad. I zato malo znamo o tome šta studenti misle, kako uče, šta očekuju, a još manje se trudimo da poboljšamo svoj sopstveni rad. Kada je sredinom  osamdesetih donošen novi zakon o univerzitetu, pa zatim 2001. godine, predlagano je obavezno obrazovanje nastavnika iz visokoškolske didaktike, ali smo mi to sa gnušanjem odbili. Posle se pitamo otkud toliko loše nastave. Nisu studenti cvećke kojima se ne može ništa zameriti, znamo to i mi i oni, ali nismo ni mi profesori baš takvi da se možemo hvaliti koliko god voleli da stojimo pred čarobnim ogledalom i sami sebe ubeđujemo da smo skoro savršeni (ni skromnost i nedostatak sujete nam nisu baš među prvim vrlinama).

A kakva bi ta politika trebalo biti?

Znanje nije roba, znanje je sredstvo pomoću koga obrazujemo akademsku radnu snagu, a ona se kao proizvod suštinski razlikuje do svih drugih zamislivih ljudskih proizvoda. Sigurno je teško konstruisati mlazni avion, ali je još teže obrazovati nekoga ko će biti u stanju da ga konstruiše. Konačno, obrazovanje i zdravstvo nisu trošak već razvojni resurs jednog društva, studije nisu investicija mladih u svoju privatnu budućnost već investicija društva u svoju kolektivnu budućnost. Kada to shvatimo, počećemo da menjamo sistem na bolje. Redosled je jednostavan: jasna strategija razvoja, mere prilagođene objektivnim okolnostima, mreža visokoškolskih institucija prilagođena resursima, merila za nastavu i nauku prilagođena osobitostima pojedinih struka, programi prilagođeni ciljevima nastave i objektivnim mogućnostima studenata, bolja opremljenost fakulteta učilima, apsolutna merila za studentsko znanje umesto prohodnosti, didaktičko obrazovanje nastavnika, interaktivna nastava i studentska praksa, predaniji rad nastavnog osoblja, korektniji odnos prema studentima, studenti koji studiraju, a ne spremaju ispit…

Ovo zvuči kao fantastika, ali ako hoćemo dobar univerzitet, od toga ne možemo pobeći. Ako hoćemo.

Kakvu ulogu tu može da odigra proces akreditacije?

O akreditaciji mogu govoriti kao član prošle Komisije za akreditaciju, na osnovu dva meseca specijalizacije iz akreditacije i kao recenzent za društvene i humanističke nauke u akreditaciji Univerziteta u Agderu u Norveškoj. Akreditacija fakulteta je nužan proces provere kvaliteta, a posebno je važna u Srbiji koja nema nikakvu strategiju razvoja visokog školstva i krajnje manjkavu strategiju naučnog razvoja i gde se i univerziteti i fakultetu osnivaju bez ikakvog reda i ikakve kontrole u jagmi za zaradom. Nažalost, izabran je pogrešan put. Prvoj komisiji nisu dati nikakvi uslovi za rad i skoro nikakva ovlašćenja, a sa dolaskom prve Koštunicine vlade, njen rad je blokiran i sve pripreme odbačene. Drugoj komisiji su pak data prevelika ovlašćenja, o njenom imenovanju i načinu rada nije vođena nikakva rasprava, postupak akreditacije nije javan (recenzenti su anonimni, recenzije nisu javne), a merila za akreditaciju su čisto mehanička, uopšte ne vode računa o objektivnim razlikama između pojedinih nastavno-naučnih oblasti i više guše nego što pospešuju nastavu. Mislim da je, uz neke dobre stvari koje je uradila, ipak nanela više štete nego koristi, posebno svođenjem svih merila na ono što se može uneti u Excel tabele i popuštanjem pod pritiscima. Na primer, grupnim interesima kao u slučaju prihvatanja pripajanja Više škole za predškolsko vaspitanje u Beogradu Učiteljskom fakultetu ili političkim pritiscima kao u slučaju akreditacije Pravnog fakulteta u Kragujevcu (protiv skoro polovine nastavnika se vodi sudski postupak zbog prodaje ispita).

Ako se želi dobra akreditacija, postupak će morati da se ponovi, ali na daleko ozbiljniji način i pre svega na osnovu jasne strategije razvoja državnog visokog školstva i jasnih i diferenciranih merila. Srbija ima šest državnih i jedan privatni akreditovani univerziteta, na akreditaciju čekaju dva državna i devet privatnih univerziteta, a uz njih postoji popriličan broj samostalnih fakulteta i viših škola. Istovremeno, mi nemamo nastavnika i naučnika za više od dva do tri ozbiljna univerziteta. Ali bi i puki nagoveštaj racionalizacije državnih i veoma stroge kontrole privatnih izazvao veliki lom, jer je reč o kolopletu političkih, ekonomskih i ličnih interesa.

 
Slobodan student br. 1, 01.03.2010.

Peščanik.net, 30.03.2010.