- Peščanik - https://pescanik.net -

Taoci kulturalizma

Tribute to multiculturalism, Toronto

Šta je to multikulturalizam, pojam koji se često nekritički koristi u savremenom „civilnom“, ali i akademskom diskursu, pri čemu oni koji ga upotrebljavaju retko osećaju potrebu da ga definišu, preciznije odrede? Je li to stanje stvari u pojedinim zemljama, činjenica da nekoliko kultura tu paralelno egzistira, ili nekakav ideal koji tek treba da se ostvari, nešto što se tiče promene politike i načina mišljenja u jednom društvu? Je li to, najzad, nešto što je bilo, predstavljalo realnost u državnim zajednicama utemeljenim na ideologiji međuetničke tolerancije i utopiji etnopluralizma (slučaj bivše Jugoslavije, osobito BiH), a potom ubrzo nestalo s raspadom takvih država, njihovom nesposobnošću da se demokratizuju i garantuju bezbednost svojim građanima kao pojedincima, a ne samo kolektivnim pripadnicima „suverenih“ i „konstitutivnih“ nacija?

Ovo je jedna od tema koju Jens-Martin Eriksen i Frederik Stjernfelt načinju pri kraju knjige Anatomija mržnje: Putovanje u Bosnu i Srbiju (2004), a detaljnije razmatraju tek u svom novijem delu Politika segregacije: Multikulturalizam – ideologija i stvarnost (2008).1

U svom „mekom“ značenju, multikulturalizam je, smatraju ovi autori, sasvim kompatibilan s idejom demokratije i liberalno-demokratskom političkom kulturom. Reč je tu, zapravo, o slobodi pojedinca da bira kulturu, religiju, pogled na svet i identitet koji mu odgovara, pri čemu ta osoba ne bi trebalo da predstavlja prepreku drugima koji isto tako žele da se opredele, afirmišu u okviru svojih individualnih prava, vrednosti, ukusa i normi. Problem, međutim, nastaje u kontekstu „tvrde“ interpretacije multikulturalizma, kao sistema koji zastupa nepovredivost, pa i suverenitet kolektivnih kulturnih prava. Drugim rečima, vele Eriksen i Stjernfelt, ovde je reč o verziji koja je utemeljena na svetosti i imunitetu različitih kultura kao kolektivnim pravima. U najekstremnijoj formi multikulturalizma kolektivni autoriteti imaju, štaviše, vlast nad članovima svoje zajednice, pa „nameću red i zakon u slučajevima koji se tiču specifičnih kulturnih i religijskih pravila“. U takvim slučajevima kulturne grupe polažu pravo na vlastito zakonodavstvo, pravosuđe, policiju i druge nezavisne, autonomne institucije. U Maleziji, multikulturnoj zajednici koju čini dve trećine Maležana, 26% Kineza i 8% Indusa, mladi muslimani, na primer, ne smeju javno da se drže za ruke, da učestvuju u igrama ili piju, a lokalna verska policija sve to prati budnim okom, obilazeći parkove, barove i restorane, fotografišući, kažnjavajući i hapseći izgrednike na licu mesta. Te mere se, pak, ne odnose na Induse i Kineze u ovoj zemlji, ali zato te druge etničke zajednice u Maleziji i same žive u vlastitim getima segregacije, po sistemu etničkih kvota. Mešoviti brakovi i napuštanje islama, dominantne religije u toj državi, praktično su nemogući. Etnifikacija i religizacija politike predstavljaju stoga veliki izazov za ljudska prava u takvim zemljama, jer država pretpostavlja prava kulturnih zajednica individualnim, ljudskim pravima. Moralne vrednosti tu, dakle, proizilaze iz kulturne, ali ne i individualne autonomije.

Kulturalizam, ključni pojam koji Eriksen i Stjernfelt razmatraju iz različitih uglova u Politici segregacije, prepoznatljiv je, kao ideološki konstrukt, i na političkoj levici i na desnici. Na levici se, naime, multikulturalizam nekritički prihvata kao bilo kakva inicijativa koja ima legitimaciju religije ili kulture. Na desnici se, pak, kulturalizam najčešće zaodeva u nacionalizam, s tim što je tu neophodna (i dovoljna) legitimizacija lokalne kulture, istorije, tradicije. Danski autori primećuju kako se srodnost ta dva vida kulturalizma često gubi iz vida zbog činjenice da je tu, pre svega, reč o političkim protivnicima. Ali posledice neupitne podrške koju i jedni i drugi pružaju toj ideji su dalekosežne: baš na tim izvorima, mada na dva različita načina, hrane se savremene pristalice etnonacionalizma i verskog fundamentalizma.

Teorijske osnove kulturalizma, kao ideologije i doktrine, treba, prema Eriksenu i Stjernfeltu, tražiti u delima antropologa, kulturnih relativista 20. veka. Time bi se bar donekle moglo objasniti i kako je tvrda verzija multikulturalizma odnela prevagu baš među levičarima i liberalima, a ne samo među desničarima, koji su tradicionalno više bili zaokupljeni pojmovima rase i biološke uslovljenosti. Tu teorijsku liniju u savremenoj sociokulturnoj antropologiji danski autori prate od Franca Boasa, preko njegovih učenika Rut Benedikt i Melvila Herskovica, sve do Kliforda Gerca i njegovog Anti antirelativizma iz 1984. godine. Bar neki od tih antropologa (pre svega Benediktova) od jednog metodološkog načela prave ontološki postulat i zasnivaju novu etiku, etiku „tvrdog“ multikulturalizma. Iz činjenice međusobne različitosti kultura izvodi se, naime, stav (postulat) o nemogućnosti da se jedna kultura razume sa stanovišta druge, a onda se još i pojedinci potpuno determinišu u okvirima svoje kulture, plutajući u njoj kao brodolomnici, bez svoje volje.

„Ličnost individue može da se razvije samo u pojmovima kulture njenog društva“, isticao je Melvil Herskovic, predsednik Američkog udruženja antropologa (AAA) koje je 1947. godine čak uložilo protest protiv donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN, sa sledećom argumentacijom: „Standardi i vrednosti zavise od kulture iz koje potiču, pa bilo kakav pokušaj da se formulišu postulati koji izrastaju iz verovanja ili moralnih kodeksâ neke kulture minimalizuje primenjivost Deklaracije o ljudskim pravima na čovečanstvo u celini“. Neobično je da se slična argumentacija u kritici ljudskih prava i danas često čuje iz redova levice i desnice, kada se, na primer, ističe da se standardi iz jednih (zapadnih) kultura ne mogu olako primenjivati na druge (nezapadne) kulture. A ideja da pojedinac bez ostatka potpada samo pod svoju kulturu, da je njome determinisan, jeste, prema autorima Politike segregacije, san svake totalitarne države!

S napetostima između kulturnih prava grupa, zajednica, s jedne strane, i univerzalnih ljudskih prava, s druge strane, mora danas da se nosi i liberalno shvatanje multikulturalizma, koje, dakako, odbacuje desničarski rasizam i ksenofobiju uvijenu u oblandu kritike multikulturalizma, ali se i sámo rve s obimom kolektivnih prava manjina u pogledu njihovog negovanja autohtone religije i kulture. Jer nije uvek jasno šta ta prava sve podrazumevaju, obuhvataju: samo zajedničke molitve ili i zabranu transfuzije krvi; ritualne ručkove ili i sakaćenje žena? Na primer, religijske zajednice u Evropi zahtevaju poseban status i prava u odnosu na druge institucije, pozivajući se na načela verske slobode kao tekovinu prosvećenosti. Ali ta sloboda može podrazumevati dve sasvim različite stvari: slobode i prava pojedinaca da pripadaju određenim religijama, kao i prava religijskih organizacija na nekakav poseban status. A u tome danas, možda, leži i najveći multikulturni izazov s kojim se suočava evropska praktična politika u oblasti ljudskih prava i religije. U tom smislu se i Eriksen i Stjernfelt u jednom poglavlju svoje knjige osvrću na kontroverzu nastalu povodom objavljivanja 12 Muhamedovih „portreta“ (samo neki od njih su i satirični, karikaturalni) u danskom listu Jiland posten 2005. godine. Taj spor, i njegovu međunarodnu eskalaciju, autori posmatraju u kontekstu religijskog pritiska na slobodu izražavanja koja već u prvoj deceniji 21. veka postaje ozbiljan politički problem i na Zapadu. Iako je objavljivanje spomenutih crteža najpre osporavano kao ugrožavanje verskih i kulturnih prava jedne danske manjine, prilikom internacionalizacije ovog slučaja razni međunarodni akteri su izazvali jedan od najvećih pritisaka na slobodu govora i izražavanja u novijoj evropskoj istoriji.

Među tim akterima našli su se: Organizacija islamske konferencije (OIK), različite muslimanske države, Vatikan, Ruska pravoslavna crkva, Svetska luteranska organizacija, Svetski savet crkava, Evropski savet za fetve i istraživanja, Ujedinjene nacije, Savet Evrope, Al Kaida, ali i, pomalo neočekivano, engleski premijer Toni Bler, čiji je pokušaj iz 2006. da se zakonski kriminalizuje kritika religija propao za samo jedan glas, i sve to u zemlji koja je uvela slobodu izražavanja još u 17. stoleću. Pod uticajem OIK, koja je, odmah nakon stišavanja bure oko karikatura, pozvala zapadne vlade da ograniče slobodu izražavanja u svrhe zaštite kulturnog i verskog identiteta, Ujedinjene nacije donose rezoluciju protiv vređanja religija (defamation of religions).

Eriksen i Stjernfelt, pak, ironično primećuju: „Ako sasvim određenom političkom pravcu kao što je islamizam (koji u svim svojim raznoraznim reformističkim, revolucionarnim i terorističkim verzijama zahteva da se društvo upravlja prema šerijatskim zakonima) uspe da se ubaci u fioku s nalepnicom ’kultura’, onda iz tih razloga on smesta postaje miroljubiv, a politička kritika islamizma se može odbaciti kao ’islamofobija’ ili ’rasizam’, zato što ne ’respektuje’ jednu ’kulturu’.“ Otuda, prema danskim autorima, idolatrija kulturnih razlika može imati slične antidemokratske političke posledice i na levici i na desnici, bilo da je reč o ksenofiliji (multikulturalizmu) ili ksenofobiji (nacionalizmu). U oba slučaja se, naime, individua „hapsi“ u svoju kulturu, a iz tog „zatvora“ se posle teško izlazi. Kulturalizam je ustrojen tako da „stalno pokušava da navede pojedinca da zaboravi na svoju autonomiju i da je, umesto toga, podvrgne ’kulturi’, odnosno sveštenstvu, političarima, portparolima, tradicijama, autentičnosti, dakle … autoritetima koji žele da pojedincu ospore osnovnu slobodu mišljenja koja može da se razvije jedino u slobodnoj, javnoj sferi“. A onda etničko i kulturno poreklo čoveka može da potisne i sve druge njegove osobine i identitete, tako da između različitih etničkih i nacionalnih kultura bude sasvim onemogućen dijalog i komunikacija. Tada, pak, na scenu lako stupa prinuda, nasilje, na šta u novije vreme možda najviše opominje rat u Bosni. Jer šta ako tri kulture na istoj teritoriji promovišu kulturne dogme koje su međusobno nepomirljive?

Na provokativnim koricama knjige Politika segregacije u prvom planu je prikazan poljubac između jedne mlade muslimanke i ortodoksnog Jevrejina. To je, rekli bismo, slika multikulturalizma koji se čak i u Zapadnoj Evropi danas nazire samo kao ideal (možda i kao utopija?), tj. nešto što tek treba zadobiti u bližoj ili daljoj budućnosti.

Peščanik.net, 24.05.2010.

Srodni linkovi:

Jens-Martin Eriksen i Frederik Stjernfelt: Kulturalizam – kultura kao ideologija

Jens-Martin Eriksen i Frederik Stjernfelt: Scenografija rata

NAŠ TERORIZAM

________________

  1. Jens-Martin Eriksen, Frederik Stjernfelt, Adskillenses politik: Multikulturalisme – ideologi og virkelighed (The Politics of Segregation: Multiculturalism – Ideals and Reality), Lindhardt og Ringhof Forlag A/S 2008, København.