Naziv ove izložbe inspirirala je Početnica za nepismene, tiskana u Zagrebu 1946. Korice te početnice izbrazdane su tankim, vodoravnim, crvenim linijama, a iznad naslova – Početnica za nepismene – koči se nezgrapna crvena zvijezda. Tako naziv implicira ne samo predmet moga interesa (moje vizualno polje mahom su socijalističke početnice iz pedesetih godina prošlog stoljeća), nego i moj autorski status: u stvarima vizualne umjetničke prakse ja sam doista nepismena.

Velika smjena bukvara

Godine 1991, kada se raspadala Jugoslavija i kada je započeo rat koji će efikasno dovršiti njezin raspad, u mojim rukama slučajno se našla početnica koja je prema godini izdanja (1957) lako mogla biti i moja. Listanje početnice duboko me uzbudilo. Preda mnom su najednom iskrsla dva svijeta: davnašnji, zaboravljeni svijet početnice, koji je obećavao sretnu budućnost, i drugi, zbiljski, sadašnji, koji je tu budućnost brutalno osporavao. Potražila sam druge početnice, baš kao da ću u njima naći tajni razlog ratnog ludila koje se odigravalo pred mojim očima. Pronašla sam hrvatsku početnicu s kraja devetnaestog stoljeća, i uzela novu, štampanu 1991, stotinu godina kasnije. Usporedila sam svjetove triju početnica – s kraja devetnaestog stoljeća, s kraja dvadesetog stoljeća i moju, iz sredine dvadesetog stoljeća. Esej o tome s naslovom Početnica objavljen je u holandskom izdanju Kulture laži. Eric vande Pitte, belgijski umjetnik, uvrstio je taj esej u katalog svoje izložbe Paul va ouvrir la porte (Antwerpen, 2004). U svojim radovima belgijski umjetnik uskrsava vizualne detalje starih belgijskih bukvara.

Mila myla mamu

U lipnju 2009. umrla je moja mama. Cijelo ljeto provela sam dobrovoljno zatočena u svom amsterdamskom domu. Jednoga dana naletjela sam, posve slučajno, na knjigu koju mi je netko davno bio poklonio, na ruski sovjetski bukvar iz šezdesetih godina. I baš kao da je netko drugi upravljao mnome, stala sam obilaziti amsterdamske radnje sa slikarskim materijalom. Kupila sam prve bojice, blokove, gumice, kopirni papir. U ruskom bukvaru moju je pažnju iz posve nejasnog razloga privukao crtež djevojčice koja u malom lavoru što stoji na stolici pere šalice. Tekst pored te sličice glasio je Mama ušla. Mila myla… (Mama je otišla. Mila je prala…) Mali korisnik početnice trebao je na mjesto gdje su stajale tri točke upisati riječ – šalice.

Mama je, dakle, otišla, a Mila je prala šalice. I kao da je netko upravljao mnome daljinskim upravljačem, ja sam precrtala crtež djevojčice na kopirni papir. Kopirni papir položila sam na bijelu papirnu podlogu. Djevojčica se sada, nasilno izbačena iz svijeta bukvara, našla u praznom prostoru. Oko nje je bila bjelina, pred njom stolac, na stolcu maleni lavor. Taj prazan prostor započela sam opsesivno naseljavati. Mila je u maminu odsustvu najprije prala šalice, zatim veliku mrkvu, zatim biljke, krokodile, ptice, brodove, cio grad… Još uvijek mi nije bilo jasno odakle moja potreba da precrtavam nedužnu djevojčicu Milu. A onda je slučajna greška izvukla na površinu papira objašnjenje. Uz crtež djevojčice ispisala sam: Mama ušla. Mila myla mamu. Bio je to oblik dubokog žalovanja kojeg nisam bila svjesna: cijelo to vrijeme ja sam zapravo ritualno prala svoju pokojnu mamu, mamu koja je otišla.

Terapija?

Pa ipak ostaje pitanje zašto sam se ponovo – baš kao u vrijeme raspada Jugoslavije – zakvačila za početnicu kao za slamku. S psihoanalitičkog gledišta ovaj oblik “regresije” čini se razumljivim: početnica, kao naš prvi prvi koordinatni sistem, ujedno je i comfort zone i traumatsko polje. Početnica je početak znanja o svijetu, prva ideološka pilula koju ćemo progutati, prva lekcija iz morala, prva lekcija iz vizualnih umjetnosti. Pripadam jugoslavenskoj poslijeratnoj generaciji. Za djecu moje generacije početnica je ujedno bila i prva knjiga koju su mnogi uzeli u ruke. Moje (naše) djetinjstvo bilo je lišeno igračaka, jer ih naprosto nije bilo, a slikovnice su bile rijetkost. Nije postojala televizija, video, CD, DVD, kompjutori, sve ono čime su izdašno zatrpana današnja djeca i bez čega se život danas čini nezamislivim. Unutrašnje korice knjiga iz skromne kućne biblioteke mojih roditelja služile su kao moji prvi crtaći blokovi. U vremenu općeg poslijeratnog siromaštva, čak je i papir bio luksuz.

Zahvaljujući prijateljima koji su moju “kompulzivnu aktivnost” shvatili ozbiljno na moju adresu počeli su stizati bukvari: Partizanska početnica iz 1944, hrvatska Matematička početnica iz 1946, makedonski bukvar iz 1946, bugarski bukvar iz 1953, ruski bukvar, znameniti poljski Elementarz Mariana Falskoga (s ilustracijama Jerzy Karolaka) – taj je bukvar prvi put objavljen 1910, i doživjevši tokom vremena određene promjene, služi poljskoj djeci i danas. Početnica nije nevino štivo, iz pažljivog čitanja može se mnogo što iščitati. Trebalo je, na primjer, samo nekoliko godina da se “jugoslavenske” crno-bijele početnice iz vremena Drugog svjetskog rata i neposredno nakon rata rascvjetaju u raskošne bukvare zagasitih boja i detaljističkog crteža; da tate zamijene pušku traktorima ili bušilicama, a mame kuhaču knjigom ili liječničkim slušalicama. U početnicama je sve zanimljivo, čak i skrivena povijest pojedinih slova. U partizanskoj početnici, na primjer, ne postoje Srbi, Hrvati, Bosanci, ali se pojavljuje slovo Dž. Za promociju slova dž, osim džaka, odgovoran je i Džafer. Džafer je preživio Drugi svjetski rat, socijalističku Jugoslaviju, jedini se uspio provući kroz sve bukvare i naći u novim bukvarima. Istu dugovječnost pokazuje i slovo I – kao igla. Na spomen Džafera i igle ozaruju se mnogi bivši Jugoslaveni različitih generacija.

Pokora?

U Berlinu 1994. slučajno sam naletjela na nekog Grka Telemaha koji je zarađivao novčiće svirajući baglamas po krčmama. Njega spominjem u jednoj epizodi svoga romana Muzej bezuvjetne predaje. Saznavši odakle sam, Grk je rekao: “Mislim da sam ja kriv za rat u tvojoj zemlji”.

Grk je 1989. sanjao san, dvije ukrštene sjekire. Nekoliko dana nakon neobičnog sna pao je Berlinski zid. Grk je isprva mislio da su sjekire iz njegova sna najavile pad Zida, ali kada je započeo rat u Jugoslaviji, shvatio je pravu poruku sna.

“Otada čekam svake noći da mi se vrati taj san, pa da razdvojim te sjekire”, rekao mi je Telemah.

Tko zna, možda i ja svojom nejasnom bukvarskom rabotom mešetarim kao Telemah u svojim snovima, spajam zaraćena pisma, ćirilicu i latinicu, zaraćene bukvare, pomirujem Milana s Ivicom, Stipu s Džaferom. Precrtavanje bi, kao i prepisivanje, mogao biti ritual neke duboke unutrašnje pokore.

Čime se ja to bavim?

Čime se bavim? Iskreno rečeno, ne znam. Istina je, nisu mi strani pojmovi appropriation art, art intervention, soc-art (rani Ilja Kabakov), znam i tko je bio Henry Darger. Suvremenu umjetnost, međutim, već duže vremena ne doživljavam kao kretanje prema “naprijed” (niti pak kao kretanje unazad), ni kao “osporavanje”, niti kao promišljeni citat, nego više kao ponavljanje individualnih umjetničkih gesta koje međusobno jedva da komuniciraju, što još uvijek ne znači da su geste različite i originalne. Svoju, kompulzivnu “umjetničku gestu” vidim isključivo u okvirima – Početnice za nepismene.

Uzbuđuje me papir, otkriće paus papira i igra skrivanja i otkrivanja detalja. Uzbuđuju me posjete radnjama sa slikarskim materijalom, nasumičnost kupnje neke olovke, otkriće da postoji bijeli flomaster, da postoje plajvazi koji nisu samo ljubičasti. Uzbuđuje me kada srce takve drvene olovke navlažim jezikom. Uzbuđuje me otkriće da se svaki Holanđanin, baš kao da se u njemu aktivira neka mentalna akupunkturna točka, nepogrešivo ozaruje na rečenicu A is een Aapje. U tome vidim smisao ove izložbe: u podražaju točaka na nekom davno usvojenom i odavno zboravljenom unutrašnjem pejzažu.

Travanj 2010.

Iz kataloga za izložbu Početnica za nepismene

Danas, 04.09.2010.

Peščanik.net, 04.09.2010.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)

Author: Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.