Njegovi prijatelji bi rekli da ne znaju šta je bilo veće, njegovo srce ili njegov ego. Kada ga je srce konačno izdalo, ostaje tužna činjenica da je Ričard Holbruk ogroman deo svoje energije potrošio na savete koji su bili ignorisani. Često nije bio član Obamine delegacije kada su se vodili osetljivi razgovori sa pakistanskim zvaničnicima. Obamin kabinet mu je javno zamerio kada je izjavio da u svakoj paštunskoj porodici postoji bar jedan simpatizer talibana. Ignorisano je i njegovo upozorenje da je glupo spaljivati useve maka u Avganistanu. A njegova smrt koincidirala je sa najnovijom konfuznom revizijom jedne politike – poznate kao Af-pak – koja u samoj skraćenici sadrži koren svoje negacije.

RečPakistan je sama po sebi grub akronim. Ovaj akronim je tridesetih godina prošlog veka sklepao Čudhari Rahmat Ali, emigrant koji se bavio islamskom propagandom. Akronim predstavlja Pendžab, Avganiju, Kašmir i Indu-Sind, dok su poslednja tri slova nespretno dodata da označe „zemlju“. Na urdu jeziku, ova nezgrapna reč znači da je ova islamska republika, sačinjena od više delova, „zemlja čistokrvnih“. Baludži i bengalski narodi, koji su siročići i žrtve podele vojne elite u Pendžabu, jednostavno su izostavljeni. Ali pakistanske pretenzije na Avganistan i Kašmir uključene su u ovu kovanicu. Ponovo koristeći slova A i K u skraćenici Af-pak, mi zapravo ponavljamo pretenzije Pakistana da ima svoju kvazi-koloniju u Avganistanu, kako bi se bolje suprotstavio Indiji u Indiji. Ovo je samo po sebi problem, ali je i razlog što je toliko mnogo naših vojnika u stalnoj opasnosti jer mora da se bori sa neprijateljima – talibanima – koje su stvorili naši „prijatelji“, i još uvek ih finansiraju.

Postoje pobedničke i gubitničke politike. Na prvi pogled, „invazija“ koja toliko naglašava dan kada će se okupacione trupe povući, pripada ovoj drugoj kategoriji. Međutim, postoje i oni koji smatraju da se tvrdnjom da NATO neće večno ostati na njihovoj teritoriji Avganistanci ohrabruju da pruže otpor talibanima. I mada ova teorija zvuči neuverljivo, njom bi se moglo objasniti zašto su važne oblasti blizu Kandahara toliko mirne u poslednje vreme. Međutim, to isto se može objasniti i drugom teorijom: da sve što talibani treba da rade jeste da čekaju, odmaraju se i navode lokalnu populaciju da sinhronizuje svoj tajming sa neizbežnim povlačenjem stranih trupa.

Ključno političko pitanje je sledeće: da li smo se opredelili za Avganistan ili za vladu predsednika Karzaija? Postoje mnogi Avganistanci koji će se boriti protiv talibana i Al Kaide nezavisno od nas: Hazari, Tadžiki i veliki deo žena i stanovnika gradova. Samo moralno slep i gluv čovek ne bi osećao neku vrstu obaveze i solidarnosti prema ovim ljudima. Ali na koji način ove naše saveznike zastupa režim koji više ne može da tvrdi ni da je pobedio na izborima? Ili, još gore, predatorski režim koji možda ima tajni dogovor i sa samim talibanima? Neposredno posle Holbrukove smrti, potražio sam mišljenje dvojice iskusnih i uticajnih političara, uz uslov da dozvole da budu citirani. Jedan je ser Šerard Kauper-Kols, nekadašnji britanski izaslanik i specijalni predstavnik u toj zemlji, koji se diskretno povukao sa pozicije kako bi mogao da govori otvorenije. Drugi je Piter Galbrajt, koga je Ban Ki Munova birokratija povukla iz Kabula bez ikakve ceremonije nakon što je u javnosti otkrio zloupotrebu sredstava Ujedinjenih nacija za finansiranje Karzaijeve neskrivene krađe glasova prošle godine.

Po rečima Šerarda, Karzai je „veliki vladar, ali loš upravljač… ni heroj ni ništarija kako ga predstavljaju američki političari i mediji, već istinski patriota koji se bori da održi balans i kontrolu nad unutrašnjim i spoljnim snagama, koje su mnogo jače od njegovih. Mnogo toga što on instinktivno oseća – da međunarodna pomoć pojačava korupciju, poguban uticaj privatnih kompanija za obezbeđenje, loši efekti civilnih žrtava na lokalni otpor pobunjenicima, činjenica da je Helmand u mnogo lošijem stanju nego pre – u osnovi je tačno.“ On je oprezno dodao i da neki drugi Karzaijevi stavovi – poput onoga „da bi američka vojska bila u stanju da potisne pobunjenike da to stvarno i želi, ali to ne radi kako bi pružila izgovor za prisustvo stranih vojnih sila“ ne deluju dovoljno dobro utemeljeno.

Po Galbrajtovom mišljenju, „ispravnije je razmišljati o Paštunskim delovima Avganistana kao o mafijaškoj državi, gde vlast, lokalni moćnici i talibani istovremeno sarađuju i sukobljavaju se. Moćnici (koji pripadaju vlasti ili je kontrolišu) često sarađuju sa talibanima kako bi se obogatili i podelili kontrolu nad određenim ključnim područjima… Tu je i američki sistem zapošljavanja lokalnih kadrova, potreba Amerike da avganistanska vlada izgleda efikasnije tako što će samostalno upravljati razvojnim projektima, kao i nesavesno ponašanje vojske i mnogih diplomata (koji ostaju kratko i izolovani su u bazama), pri čemu obe strane neprekidno traže povećanje novčane pomoći.“

Ove dve naizgled slične procene eksperata razlikuju se suštinski u jednoj stvari. Kako saznati koja od njih je prava? Radživ Čandrasekaran iz Washington Posta je 13. decembra objavio zastrašujuće svedočenje o sastanku na kome su učestvovali Karzai, General Dejvid Petreus i ambasador Karl Ejkenberi. Amerikanci su upozoravali predsednika da bi brzopleto raskidanje ugovora sa stranim privatnim firmama za obezbeđenje ostavilo mnoge mete nezaštićenima. Na to je Karzai, pre nego što je besno izašao iz sobe, povišenim glasom izjavio da sada ima tri glavna neprijatelja: talibane, Ameriku i međunarodnu zajednicu, dodajući: „Da danas biram stranu, izabrao bih talibane.“ Ovo nije prvi put da Karzai upućuje ovakvu histeričnu pretnju, koja psihološki mnogo govori. Istu takvu pretnju uputio je i na sastanku sa članovima avganistanskog parlamenta aprila ove godine.

Čandrasekran u svom članaku potom suvoparno primećuje da u mnogim slučajevima prepuštanje ovih ugovora lokalnim ponuđačima često ide u korist Karzaijevih saveznika i rođaka. Ovo je za Karzaija situacija u kojoj dobija u svakom pogledu, jer sa jedne strane izigrava branioca avganistanske autonomije, dok u isto vreme omogućava bogaćenje svoje ratničke klijentele. Nije potrebno ni pominjati da u ovoj situaciju NATO gubi u svakom pogledu, i na ovaj način naoružava i daje podršku nekome ko u budućnosti može postati koalicioni partner talibana.

Iako nije nekritična, Kauper-Kolsova analiza podržava predstavu o dve sukobljene strane u Avganistanu, pri čemu SAD trapavo pokušava da podrži možda slabiju, ali bolju od njih. Galbrajtova dijagnoza je da su dve navodno suprotstavljene strane u stvari partneri koji žive u skrivenoj simbiozi. Prvi zaključak bi mogao da podrži tvrdnju da je trenutna politika u velikoj meri donkihotovska, ali da se ipak može opravdati. Drugi zaključak je toliko strašan da je o njemu teško razmišljati, i baš zbog toga se sa njim moramo suočiti što pre i što iskrenije.

Slate, 20.12.2010.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 29.12.2010.

AVGANISTAN