Iz crne kutije

U postskriptumu romana Pad Kolumbije, naslovljenom “Otvaranje crne kutije”, Saša Ilić pominje naše razgovore o teorijskim tekstovima iz vremena kada je privodio kraju rad na ovom romanu. Ne mislim da je to imalo većeg udela u stvaranju ovog romana, ali ovo me pominjanje navodi da, u duhu otvaranja crnih kutija, objasnim da je reč o knjizi Johna McKenzija Perform or Else…: From Discipline to Performance (prevedna na hrvatski kao Izvedi ili snosi posljedice – od discipline do izvedbe, CDU, Zagreb 2006). Fraza “or else” iz engleskog naslova obično se koristi kao upozorenje ili blaga pretnja: uradi to i to, inače…; prevedena na hrvatski, onako kako jeste, ova fraza dobija prizvuk opcije: možeš ili da činiš ili da snosiš posledice. Ovaj prevod je čak i primereniji onome čime se bavi Ilić u svom najnovijem romanu: hladnokrvnim odstrelima, fizičkim i etičkim, koje je organizovao i izvršio netransparentni i opskurni krug moći koji je u Srbiji van domašaja ne samo pravosuđa, već i istoriografije. Na prste jedne ruke mogu da se izbroje istoriografska dela posvećena Slobodanu Miloševiću koja se ne bave isključivo njegovim “stradanjem” u Hagu. Ako malo bliže pogledamo onih nekoliko koja su objavljena, videćemo da mnoga od njih kao glavne izvore koriste publicističke radove autora koji su, na ovaj ili onaj način, u jednom trenutku bili Miloševićevi saveznici. Svedoci njegovog uspona i vladavine polako nestaju, a on ostaje nedodirljiv, kao i njegovi najbliži saradnici i njihovi zaštitnici. Retuširanje SPS-a kojem svedočimo ovih dana tek je uvod u reviziju istorije. Pad Kolumbije s pravom upozorava da, kada se Milošević vrati na velika vrata, to će biti zato što zapravo nikada nije ni otišao.

Dok McKenzie za polaznu (i završnu) tačku knjige uzima pad space shuttla Challenger 26. januara 1986, kao oličenje momenta krize tehnološkog performansa, koja je prethodila njegovom ogromnom uzletu devedesetih, Ilić takođe počinje i završava svoj roman padom space shuttla, ali onog iz februara 2003, po kome je i naslovljen njegov roman. Uzete zajedno, ove dve nebeske katastrofe (prva pri poletanju, druga pri povratku na Zemlju) predstavljaju vremenske graničnike dva toka radnje Pada Kolumbije. Prvi se dešava 18-19 novembra 1988, u dane Mitinga bratstva i jedninstva na novobeogradskom Ušću, i u njenom centru je Vladimir Berat, jedan od pseudonimičnih autora Politikine rubrike “Odjeci i reagovanja”. Drugi tok odvija se od 4. februara do 14. marta 2003. godine, dakle u vreme ubistva premijera Đinđića, i u njenom središtu je Irena Berat, Vladimirova kći.

Dok bi uporedna analiza uspona onoga što McKenzie naziva “režim performansa” ili “paradigma performansa”, i političke ekonomije Jugoslavije bila od velike koristi, njoj ovde nije mesto. Krajem osamdesetih, eksplozija Challengera postala je povod za čitav niz teorijskih radova, a jedan od njih je tekst Gregorija Whiteheada “Forenzičko pozorište: komadi sećanja za post-mortem stanje” (The Forensic Theatre: Memory Plays for the Post-mortem Condition, PAJ, 12:2-3, 1990), u kome autor događaje koji su usledili posle ove katastrofe sagledava kao neku vrstu poniranja u detalj, od morbidnog vatrometa na besprekorno plavom nebu Floride do potrage za mikroskopskim ostacima letilice i njene posade, ne bi li se iz tih tragova rekonstituisalo nešto nalik na identitet atomizirane žrtve. Pad Challengera podstakao je upotrebu analize DNK u forenzičkoj medicini, koja je krajem devedesetih usavršena upravo na procesima identifikacije žrtava masovnih pokolja u Podrinju (u projektu Mateme reasocijacija, predstavljenom pre dve godine na Oktobarskom salonu, beogradsko-tuzlanska grupa Spomenik koristila je upravo rad bosansko-hercegovačkog Instituta za nestale osobe da bi čitav diskurs tragova zločina pomerila van područja sudske identifikacije, dakle forenzike, na područje politike). Polazna tačka Pada Kolumbije je neka vrsta forenzike. Iako u njemu nalazimo dokumente, Ilićev roman nije dokumentaran u klasičnom smislu te reči, a jos manje pseudo-dokumentarna zloupotreba factiona koja se poslednjih godina prodaje k’o alva. Fakti, pre svega tekst “Vojko i Savle” objavljen u Politici 18. januara 1987. kao prethodnica “govora naroda” iz “Odjeka i reagovanja”, i atentat na Zorana Đinđića 12. marta 2003, nalaze se na marginama romana, u mraku u koji su ih gurnuli inspiratori i zaštitnici ova dva zlodela. Ilić ne pokušava da forenzički rekonstruiše ove događaje i da dokumentaciju zameni interpretacijom. Umesto toga, on opisuje stanje u crnoj kutiji. To je kutija u kojoj se ništa ne nazire, ništa ne čuje. Tu ne samo da nema dokumenata, zapisa katastrofe koji bi se našli negde na dnu kutije, već na njoj otpada i samo dno da bi zevnuo crni ponor. Ova bezdana kutija se zove Srbija.

Poniranje u Beograd

Putanja koju opisuje roman Pad Kolumbije podseća na latinično slovo “U”: radnja počinje u avionu koji sleće na Surčin, zatim ponire do najnize tačke grada (i još niže!), i završava se ponovo na nebu iznad Beograda. Naizgled, ovo je priča koja se na beogradskom aerodromu ponavlja hiljade puta, svakog dana: Irena Berat, mlada naučnica koja je devedesetih napustila zemlju, vraća se u Srbiju posle dugog odsustva. Međutim, ovo nije priča koja klizi po sluzi nostalgije, već izranja uz škripu i prasak. Irenino sletanje odvija se u paralelnoj montaži sa padom Kolumbije. Ona na aerodromu sreće mladog taksistu Marka, koji će postati njen vodič kroz grad. Grafikon poniranja u dubinu jedne uklete strukture, sve do prelaska reke na njenom dnu, da bi se sve završilo ponovnim usponom, podseća, naravno, na Danteovu Božanstvenu komediju. Ulogu Vergilija, koji služi kao Danteov vodič kroz pakao, zauzima Marko, “slobodni taksista, tatoo majstor, duh Markusa Omofume” (88) i izvor besprekornog soundtracka ovog romana (Haco, Abd al Malik, Virgin Prunes, rani Bowie). Naravno, Dante nije ni jedina ni glavna književna referenca Pada Kolumbije. Na primer, adresa junakinje romana u Golsvortijevoj ulici nije nimalo slučajna. Razlog Ireninog povratka u Beograd je zao udes njenog oca, Vladimira Berata, koji je pod nerazjašnjenim okolnostima zadobio teške opekotine po celom telu. Ova priča o ocu i kćeri, dakle porodična priča, dešava se u ulici koja je dobila ime po engleskom nobelovcu Johnu Galsworthiju, autoru serije romana poznatih kao Saga o Forsytima, čija se glavna junakinja zove, naravno Irene (Forsyte). Kao kontraserum građanskoj porodici Forsytea Ilić uvodi drugu književnu referencu, priču Jamesa Joycea Mrtvi. Kao u Irskoj s početka 20. veka, danas u Srbiji mrtvi ostaju neupokojeni po cenu umrtvljenja živih.

Pad Kolumbije bilo bi lako svrstati u žanr političkog trilera. Jedno od poglavlja iz drugog dela knjige (delovi su, kao pri lansiranju rakete ili egzekuciji, organizovani u formi odbrojavanja: 3, 2, 1, 0) naslovljeno je po Bowijevoj pesmi iz sedamdesetih Space Oddity. Po svojoj preciznoj i složenoj strukturi naracije, čitav roman može da se opiše kao “time oddity”. Ilić majstorski vodi i prepliće četiri paralelne priče; prva, o povratku Irene Berat iz Berkeleya u Beograd (februar-mart 2003), odvija se paralelno sa pričom o dva dana iz života njenog oca Vladimira Berata (18-19. novembar 1988); ove dve radnje koje predstavljaju okosnicu romana, presečene su pričama o emotivnom životu Irene Berat ispripovedanima kroz razmenu elektronskih poruka sa njenim mentorom/ljubavnikom Nomurom i cimerkom/ljubavnicom Kim, te sa fragmentima posvećenim trojki “umetnika” (kako bi rekao Miloš Vasić), izvršioca naručenih ubistava, koji postepeno stupaju u trag kćeri inkriminisanog Berata. Vešta montaža ovih uporednih narativnih tokova, služi s jedne strane stvaranju napete dramske strukture, a sa druge uspostavljanju snažnih simboličnih značenja. I zapravo, ono čemu likovi ovog romana neprestano teže, i ono što im neprestano izmiče, jeste upravo značenje. I dok sama radnja romana ima tok i napetost trilera, njegova smislovna okosnica jeste potraga za identitetom.

Epidermalna analiza

U jednoj predstavi poljskog režisera i scenografa Tadeusza Kantora postoji, kažu, sledeća scena: Jednom od likova ruka je obmotana debelim slojem zavoja. Počinje odmotavanje. Ukazuju se prve kapi krvi. Sa odmotavanjem, mrlja se širi, narasta, postaje sve veća. Onda počinje da se smanjuje, postepeno nestaje, vraća se do jedne kapi, da bi onda potpuno nestala, i ponovo se ukazao čist beli zavoj. To bi mogla da bude shema lika Vladimira Berata.

Sa jedne strane, Irenin obilazak njenog skoro do smrti izgorelog oca, pretvara se u njihovo produženo, dugo odlagano i posredno upoznavanje. Tokom čitavog romana, Irena i Vladimir Berat ne razmenjuju nijednu jedinu reč, kako u prezentu radnje, tako i u brojnim reminiscencijama: ono što se nalazi između njih postaje, zapravo, predmet Irenine privatne detektivske istrage (“Ako hoće da sazna istinu, mora sama da je traži”, 63). Sa druge strane, narativ Vladimira Berata jeste zapravo studija o čoveku bez svojstava sa kraja jugoslovenskog dvadesetog veka. V. B. je ratno siroče koje odrasta u domovima za nezbrinutu decu, da bi u svom zrelom dobu našao sebi mesto kao literarni činovnik par excellence (lektor u Gradskom komitetu SK, 37), sve dok ne postane jedan od skrivenih autora Politikine rubrike “Odjeci i reagovanja”. Pridruživanje strogo kontrolisanoj pobuni, čiji je ova rubrika bila integralni deo, daje mu nagoveštaj mogućeg pronalaženja sopstvenog smisla. Berat je, kao nevidljivi čovek H. G. Wellsa, potpuno prekriven zavojima. Pitanje u istrazi Irene Berat jeste ko je zapravo osoba ispod zavoja. Uskoro se ta intriga pretvara u upitanost da li je tu ikada ičega i bilo; i pošto nije, od čega se sastojalo to nepostojanje.

Povest o Beratovoj sprženoj koži direktno je povezana sa citatom iz Wittgensteina koji Ilić uzima za epigram knjige: “Svaki znak sam po sebi čini se da je mrtav. Šta ga oživljava? – On živi u upotrebi? Ima li on živog duha u sebi? – Ili je upotreba njegov duh?” Pad Kolumbije nije tek pod znakom ovog epigrama. On na njega odgovara pitanjem: Šta upotreba čini sa znakom? Ako je smisao znaka u upotrebi, onda se on podaje toj instrumentalizaciji upravo kroz sopstveno svođenje na čistu površinu. Kao što je znak tek jedan efekat, tako je i V. B. nekonsenkventan i svoj smisao nalazi u upotrebi, kao ona svirala sa kojom Rosenkrantz i Guildenstern začikavaju Hamleta. Za razliku od danskog princa, V. B. pristaje da na njemu sviraju. Dah koji ispunjava njegovu šupljinu, na iznenađenje samog Berata, ima neočekivane posledice na površini, toj jedinoj dimenziji njegovog postojanja. Kao što lektor popravlja i uređuje tuđe tekstove, tako i tekstovi prepravljaju i kanališu lektora. Ubrzo po pristupanju Politikinoj trojci (pored njega tu su i izvesni Eraković i dijabolični otac Kiril, povratnik iz Amerike, daleki odjek Šatova i Kirilova iz Zlih duhova Dostojevskog), Berat otkriva da njegov noćni rad na redigovanju i prepravljanju tekstova za “Odjeke” priziva za sobom jednu čitavu alternativnu egzistenciju. On može to da radi samo ukoliko poprimi drugu ličnost i bukvalno se transformiše kroz šminku i kostim. Kao što je govorio Valery, suštinu izmišlja koža (Valery, Ouvres complètes, II 216).

Misao je, nadovezuje se francuski psihoanalitičar Didier Anzieu, epidermalni proces. Prema njemu, kožni ili epidermalni ego nastaje kao odgovor na potrebu za narcisističkim omotačem koji psihičkom aparatu daje osećaj celovitosti i sigurnosti (Anzieu, The Skin-Ego, 1989, 39). Kožni ego nastaje u najranijoj fazi formiranja ličnosti, i njegova bitna odlika jeste dvoslojnost. Kao i “unutrašnji” ego, ovaj epidermalni ego je fantazmična formacija, i za razliku od njega, on je podeljen sa (hraniteljskom) okolinom. Dete deli kožu sa majkom, i kroz nju prima sve najranije impulse. Rečju, pojam komunikacije i sam jezik stiče se kroz kožu. Samim tim, funkcije epidermalnog ega su podudarne sa funcijama kože kao fizičkog organa: on uspostavlja granice, pruža zaštitu, daje zaokruženost ličnosti i reguliše razmenu sa okolinom omogućavajući procese integracije. Koža nosi ožiljke koji dolaze izvana, ali i ispoljava patološke promene koje dolaze iznutra. Tako Beratova transvestija može da se čita kao odgovor kožnog ega na nedostatak majke. Logično je, dakle, da njegovo sećanje na novogodišnji ples sa Jovankom Broz u sirotištu “Moša Pijade” postane jedan od ključnih momenata u formiranju njegove seksualnosti. Nadomeštajući nedostatak hraniteljske okoline, Berat postaje ne samo muškarac-žena u odnosu na samog sebe, već i otac-majka u odnosu na svoje dete, a to se opet odražava na formiranje njene seksualnosti. I upravo ga epidermalni ego navodi da u sopstvenoj instrumentalizaciji pronađe srž svog postojanja (Wittgensteinov “duh”). Omotač, kojeg formira narcisoidna težnja, održava iluziju da okolina neposredno i neizostavno reaguje na svaki impuls koji dolazi iznutra. Epidermalni ego je sfera čistog reciprociteta, i on omogućava psihi da se opredmeti u stvarnosti. Berata vuče gravitacija mase okupljene na Ušću upravo stoga što u njoj želi da pronađe odraz i potvrdu sopstvenog postojanja. Naravno, tamo će upasti upravo u sopstvenu prazninu.

Sve ovo ne ide u prilog tezi da je Pad Kolumbije prikladna ilustracija izvesne psihoanalitičke teorije. Naprotiv: Anzieu je tu samo da potvrdi da kada jednom uspostavi logiku kože, Ilić je dosledno razvija do njenih krajnjih posledica. Već na prvim stranicama romana, koža se odvaja od fantomske ličnosti Vladimira Berata i proširuje na jedan opšti princip koji se pre svega tiče odnosa doživljaja i značenja. To se najpre vidi na Ireni i njenoj nemoći da pomiri dokumente (tekstove koji sežu od tajnih beležnica do ambivalentnih svedočenja i deliričnih video zapisa) o Vladimiru Beratu sa sopstvenim doživljajem svog oca. U transkripciji elektronskih poruka koje ona dobija od svog ljubavnika/mentora, Ilić nimalo slučajno preinačuje njeno ime u Ajroni (irony) umesto “Ajrin”. Ironija je, kako je govorio Paul de Man, neprekidna parabaza (rascep), i upravo je Irena smeštena u vremenski i smislovni razrov koji se pruža od početka do kraja romana: “[…] ta dva viđenja stvarala su prazan prostor u koji je prvo upao Vladimir, a sa svakim narednim satom u Beogradu i Irena je sve više videla sebe unutar tog prostora. Predosećala je da će uskoro biti prepuštena onima koji su nesmetano delovali u tom prostoru, uklanjali ljude, kasapili tela i lomili stvari, i tako navikavali sugrađane na užas beogradske svakodnevice” (32).

Pratite epidermalnu logiku u Padu Kolumbije: ona će vas odvesti do presvlaka Snejka (blago sakrivena aluzija na Zvezdana Jovanovića Zvekija Zmiju), ali i do Dürerovog “Rhinocerosa” (i, posredno, do onog Joneskovog). Spržena, orožala, ispucala, izbodena, tetovirana, odrpana, pomodrela, mrežasta, napuderisana – koža zadržava svoju dvostruku prirodu. Unutrašnjoj koži odgovara spoljašnja, koja se najjasnije prepoznaje u enterijerima: tako nalazimo “rošava vrata” (22) na odeljenju VMA, “iskrzani enterijer” policijske stanice (30), pocrnele zidove stana Beratovih, i obuđale zidove podrumskog stana bivše Beratove ljubavnice (88). Bezbrojnim naborima, faltanjima i invaginacijama, ovaj spoljni epidermis (usput, Ilić daje anatomski presek kože, upućen onima koji su zaista okoreli, u vidu plakata koji prikazuje poprečni presek kože: “iz tog epiderma je kao iz zemlje izrastala tamna zašiljena dlaka” (20); toliko o boden; on pluta rekama bluta) formira lavirintozni prostor u koji je smeštena radnja romana.

Van nevinosti

U šminkanju je, dakle, Vladimir “pronašao mnogo više odgovora o sebi nego u bilo kojoj matičnoj knjizi, arhivu ili domskoj dokumentaciji”. Ne poniranje u sebe, već odstupanje od sebe vodi ovog nevidljivog čoveka ka nekoj vrsti samospoznaje. “Koliko će godina proći, pitao se Vladimir hodajući bučnom ulicom Maršala Tita, koliko ratova i mirovnih sporazuma, dok konačno ne bude moguće da neko otvoreno kaže to sam ja? (83, kurziv u originalu). Ne samo sadržina pitanja, već i scena njegovog uprizorenja, upućuje na duboku pripadnost Pada Kolumbije tradiciji nadrealističkog romana. Vladimirovo pitanje jasna je rezonanca Bretonovog čuvenog “Ko sam ja?” sa samog početka “Nađe” (1924). Počev od ovog Bretonovog teksta, nadrealistička potraga za sobom dešava se na paradoksalnoj sceni unutrašnje spoljašnjosti: ona se odvija kroz ulice, kejove, buvlje pijace, hotele, trgove, pozorišta, restorane. U Padu Kolumbije hodanje ulicama Vračara, trčanje uz Bulevar, zalaženje u fabrike i na fakultete, u udžerice i vile, uskakanje u trolejbuse i jurnjave kolima ulicama Dorćola upućuje na podudarnost psihičkih i policijskih procedura. I dok su predstavnici glavne struje nadrealizma svoju prozu posvetili istraživanju čuda i sna, neka od najintenzivnijih istraživanja frenetičnosti gradskih ulica, ako i najsubverzivnijih primena nadrealističkih principa na tlu masovne kulture, došla su iz pera nadrealističkih otpadnika. Tako su već pedesetih godina situacionisti počeli da prepoznaju u krimi-romanima Léa Maleta neke od svojih ključnih strategija kao što su psihogeografija i dérive. Marginalni nadrealista predratnog perioda (ali ne i beznačajan: njemu se pripisuje otkriće tehnike décollage, koju će koristiti mnogi posleratni neoavangardisti, između ostalih i već pomenuti Kantor), Malet, tokom rata i u prvoj deceniji poratnog perioda uveo je u francusku detektivsku literaturu hardboiled krimi priču koju su sa druge strane okeana razvili Dashiell Hammett i Raymond Chandler. Kod Maleta, ovaj anti-sentimentalistički pristup svetu kriminala stapa se sa tipično nadrealističkim osećajem za mesto, iz koga su kasnije situacionisti izveli teoriju psihogeografije. Psihogeografska nepodudarnost mape i teritorije nalazi se u centru petnaest romana iz Maletove serije “Nove tajne Pariza”, od kojih je svaki smešten u drugi arondisman (Malet nije istrajao u nameri da napiše po roman posvećen svakom od 21-og pariskog arondismana). Kao i u Maletovim romanima, u Padu Kolumbije mesto zločina ne predstavlja tek scenografiju, već postaje živi i integralni deo priče. U tom smislu, ovaj roman sadrži psihogeografski portret Vračara, kao i delova grada koji se graniče sa njim (Zvezdara i Karaburma). Radnja se povremeno pomera od ovih krajeva i zadire u udaljene predele kao što su Trg Republike, Dorćol, okolina Save, pa čak i Senjak. Svako od ovih odmicanja iz lucidnog centra romana dovodi do iskrivljenja perspektive i neretko se završava gubitkom svesti ili – života.

Psihogeografija vidi prostor kao prožimanje psihe i predela, predmeta i vremena. Ona odlučno odbija svaku generalizaciju o mestu i iluziju o mogućnosti njegove potpune spoznaje. Ona aktivira urbani prostor, ne dozvoljavajući mu da bude tek puki prizor akcije. Ova sprega grada i subjekta upućuje na veze koje postoje ne samo između radnje Pada Kolumbije i lokala u koji je ona smeštena, već i na veze između ovog romana i lokalnog nadrealizma. Naime, ako Nestor Burma, detektiv oko koga se vrte Maletove “Nove tajne Pariza”, odstupa od metoda logične dedukcije jednog Sherlocka Holmsa ili Hercula Poirota, on to čini u korist intuitivnog postupka opisanog u nadrealističkim traktatima iz tridesetih godina, kao što su Dalijevi tekstovi o “paranoično-kritičkom metodu” ili “Nacrt za jednu teoriju iracionalnog” Koče Popovića i Marka Ristića. Kroz svoja dva vremenska pola (kasna jesen 1988, rano proleće 2003), Pad Kolumbije zadire u periode u kojima se čini da se događaji zgrušnjavaju do te mere da pod njima pucaju gradske fasade. Beograd je “ruševina okićena glupim bilbordima” (66), koji, kao i novine, imaju “povišen, agresivan ton” (91); on izgleda kao “razmrskana letilica” (234). Grad prestaje da bude jedan koliko-toliko održiv poredak nastao iz saveza kapitala i industrije i postaje lavirint interesa, sećanja, osećanja, izdaja i zločina. Kretanje kroz ovaj grad-krhotinu nije više regulisano znakovima i pravilima, već instinktima. To je upravo ona smeša svesti i stvarnosti koju opisuju Popović i Ristić: “Delirični sistem paranojačkih interpretacija nije samo jedan sistem mišljenja, već postaje jedno konkretno reagiranje, njegove posledice nisu više jedan sistem hipoteza, već jedan niz stvarnih zaključaka, koji povlače jednu materijalnu razradu, u svakom trenutku, jedno materijalno odgovaranje i odgovornost” (“Nacrt…” 1985, str. 39). Po primopredaji materijala sa Lazarom Gazibarom, “spoljnim agentom Politike” u rasklimatanom trolejbusu na liniji 22, Vladimir Berat sedi u Čuburskom parku i priseća se svog remek dela sa samog početka karijere u “Odjecima i reagovanjima”. Godinu i po dana po objavljivanju teksta “Vojko i Savle”, rubrika je i formalno otvorena sličnim diskurzivnim atentatom, i to upravo na potpisnika gorecitiranih redaka: “Neću ni da se osvrćem na Popovićeve frojdističko-erotsko-nadrealističke vulgarne egzibicije u kojima opisuje i kako uskače u krevet one ‘druge’ nevoljene, ali ‘majstorice’”, pisala je, između ostalog, Vjera Bakotić, prva žena Koče Popovića, time dajući ne samo ton prvim izdanjima “Odjeka i reagovanja”, već i lažne inicijale budućim piscima ove rubrike, kao i “prave” inicijale protagonisti Ilićevog romana (vidi Politika, 8. jul 1988, str. 13).

Epizoda dnevnog sanjarenja na Čuburi služi kao uvod u frenetično ubrzavanje događaja koji nose V. B-a do susreta licem u lice sa posledicama njegovog transvestitskog pregalaštva. Postepeno ubrzanje koje gotovo neprimetno dovodi do zastrašujućeg gubitka koordinata svesti, postaje zaštitni znak Ilićevog novelističkog postupka. U Berlinskom oknu to je bio prelaz iz privida realističkog pripovedanja u jednu fantazmagoričnu pozorišnu scenu. Sedma glava: “Blago onom ko izgubi razum! Cap! Pa umesto nečijeg kreštanja čuje Mariju Kalas, na primer.” (194); Osma glava: “Cap! Scena se menja. Umesto u kafeu, vi ste u pozorištu!” (208). Kao i u Berlinskom oknu, u Padu Kolumbije roman u svom središtu kao da pokušava da iskorači iz sopstvenog medijuma i pređe u neku vrstu mentalnog pozorišta. U oba romana, ove scene predstavljaju čas anatomije srpske nacional-socijalističke ideologije sa kraja dvadesetog veka, kakve, u svom udvorištvu, beogradska mainstream pozorišta sebi nikada nisu dopustila. U poslednjem Ilićevom romanu ova scena je naznačena kao san, i upravo ova karakterizacija upućuje na dalje veze između Pada Kolumbije i tradicije nadrealizma kod nas. Osvrnemo li se unazad, naći ćemo scenu uporedivu sa “dnom sna” (216) iz Ilićevog Pada Kolumbije, u sceni “Humor-san lunaparka” iz poznog romana Aleksandra Vuča “Zasluge” (1963, vidi str. 205-209). Ali, jezivi humor sna u Ilićevom romanu nije tek produžetak nadrealističkih snevanja, već i obračun sa njihovim zloupotrebama.

Iako napisan više od trideset godina posle poeme “Humor zaspalo”, Vučov roman Zasluge predstavlja dosledan nastavak nadrealističke potrage za mitom o nevinosti. Program ovog projekta prepoznaje se već u Bretonovoj romantizaciji ludila kao “najjednostavnijeg vida revolucije” u kojem subjekat deo po deo svog tela – glavu, pa ruku itd – izvlači iz tamnice logike, “tog najomraženijeg od svih zatvora”. Sloboda, tako zadobijena, je jedno stanje nevinosti. U Padu Kolumbije, još jasnije nego u Berlinskom oknu, Ilić ovaj program povratka nevinosti postavlja u politički kontekst Jugoslavije i Srbije sa kraja dvadesetog veka. Oni koji su krajem osamdesetih zajahali mit nevinosti, predstavili su politiku koja iz njega proizilazi kao jedan katarzičan, uvek poslednji i presudni napor. Pad Kolumbije snažno ukazuje da mit o osvajanju nevinosti nije inherentno vezan za specifičan politički program. Ako je krajem osamdesetih ovaj simulakrum nade bio zasnovan na oslobođenju od birokratskog tereta samoupravljanja, on je devedesetih za svoju osnovu dobio ideju oslobađanja od propale politke Miloševića. Druga nevinost, katarza, svođenje računa, nisu nastupili 19. novembra 1988, kao ni 5. oktobra 2000, i to upravo zbog toga što je u njihovom samom središtu onaj neuhvatljivi i nevidljivi, bezimeni i bezlični aparat koji je taj program osmislio i postavio. 12. mart 2003. je tu da nas na to podseti. I Pad Kolumbije je tu da nas podseti da Milošević nije ni mrtav ni prežaljen sve dok srpska literatura mora da radi ono što se srpsko zakonodavstvo, srpsko sudstvo, srpska policija, pa čak i srpska istoriografija ne usuđuju da dotaknu.

Prikaz knjige Pad Kolumbije Saše Ilića, Fabrika knjiga, 2010.

Peščanik.net, 18.12.2010.