Konačno su ga uhvatili. Trenutno nema mnogo lepih vesti iz Evrope, ali činjenica da Ratko Mladić sada sedi u ćeliji zatvora Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, svakako je razlog za slavlje. Čovek koji je direktno odgovoran za masakr 8.000 nenaoružanih muškaraca i dečaka u Srebrenici, sada će odgovarati za ovaj i druge zločine. To je još jednak korak napred u velikim dešavanjima našeg doba: u globalnom pokretu ka odgovornosti.

Pre samo 60 godina, poljski pesnik Česlav Miloš napisao je pesmu upućenu mučiteljima i masovnim ubicama jednog od najkrvavijih perioda evropske istorije. „Vi, koji ste povredili običnog čoveka“, upozorio je on, „nemojte misliti da ste bezbedni“. Možda vam sada laskaju, ali „pesnik pamti“, poeta pamieta.

Tih godina je ratni zločinac mogao da strepi jedino od toga: da pesnik pamti. Taj posleratni trenutak vrlo nesavršene međunarodne odgovornosti, oličen u nirnberškim suđenjima nacističkim vođama i novoosnovanim aktima međunarodnog humanitarnog zakona, izbledeo je iza gvozdenih zavesa i u nužnim amnezijama hladnog rata. Čak su i najosnovnije činjenice o mnogim zločinima sistematski prikrivane i falsifikovane. Čudovišta su umirala u krevetu, sa odlikovanjima koja su im još uvek visila na uniformama u ormanu. Samo je pesnik pamtio; pesnik, običan čovek, ako je još uvek bio živ.

Ali ovi posleratni ideali nikada nisu sasvim zamrli. Od sedamdesetih godina prošlog veka, izgrađivani su mnogi oblici pozivanja na odgovornost, od Latinske Amerike do Južne Afrike, i od jugoistočne Azije do jugoistočne Evrope: komisije za istinu, sudske istrage, otvaranje arhiva, zabranjivanje bavljenja javnim poslom kompromitovanim ljudima (lustracija), domaća i međunarodna suđenja. Sve ove stvari zauzimaju svoje časno mesto, ali međunarodni sud je za sada najbolji način da se izborimo sa najgorima od najgorih: sa optuženima za zločine protiv čovečnosti.

Domaći sudovi obično podležu pravnim nedostacima i jakoj sumnji da su pod političkim uticajima. Da li je kažnjavanje bivšeg predsednika Hosnija Mubaraka sa 34 miliona dolara pred egipatskim sudom zbog ukidanja interneta za vreme demonstracija, zaista pravi način da se utvrdi njegova politička odgovornost za prethodni režim? Egipatska vojska očigledno smatra da jeste – ali tako se odvraća pažnja od nečasne uloge te iste vojske pod Mubarakom.

Međunarodni sudovi, poput specijalnog suda za bivšu Jugoslaviju, gde se sada nalazi Mladić, ili Međunarodni krivični sud (ICC), takođe imaju svoje nedostatke. Pored sporosti sudskog procesa, što je dovelo do toga da bivši srpski predsednik Slobodan Milošević neosuđen umre u Hagu, najčešći prigovor se odnosi na takozvane dvostruke standarde međunarodne pravde.

Zašto – zapomažu mnogi iz Srbije – optužujete samo Srbe, a ne Hrvate i Bošnjake? Ova optužba je prosto netačna. Pored optužnica podignutih protiv Miloševića, Mladića i Karadžića, tribunal je osudio hrvatskog generala Antu Gotovinu, i trenutno ponovo sudi Ramušu Haradinaju, gerilskom vođi kosovskih Albanaca.

Zašto, kažu drugi, sudite krupnim ribama a puštate sitne? To je tačno, ali neizbežno. Ne može se suditi desetinama hiljada ljudi, koji su odgovorni, u različitoj meri, za užase neke diktature. Da li bi bilo bolje da je obrnuto: da se hvataju sitne ribe, a puštaju kupne? To je bio opravdani prigovor denacifikaciji krajem četrdesetih.

Zatim, postoji primedba: „Zašto gonite osobu X, a ne Y?“ Zašto Miloševića i Liberijca Čarlsa Tejlora, a ne Tana Švea iz Burme ili Bašara al Asada iz Sirije? Za to postoji više objašnjenja. Jedno je: ako ne možete da pohvatate sve ubice, ne znači da ne treba da uhvatite nijednog. Drugo je: možda bi trebalo suditi i osobi Y. A treće: drugačiji odgovori nisu uvek dokaz dvostrukih standarda.

Ako neki vođa prekorači liniju koja ga kvalifikuje da bude optužen za zločine protiv čovečnosti, onda bi on uvek morao da snosi odgovornost pred međunarodnim sudom. Međutim, ako njihova nedela ne dostižu taj zahtevni standard, postoji mogućnost da odgovaraju u svojoj zemlji. Ako neki lider pristane na mirni odlazak s vlasti i ukidanje diktature, takvo dobro ponašanje bi trebalo uzeti u obzir. Na primer, pogrešno bi bilo tvrditi da poljski vojni diktator Vojćeh Jaruzelski, koji nije kriv za zločine protiv čovečnosti i koji je pokušao da se iskupi pružajući pomoć poljskoj demokratskoj tranziciji 1989, treba sada – kao starac – da odgovara za svoja ranija nedela.

Najteži izbor bi bio kada bi neko poput Moamera Gadafija u Libiji, koji je terorisao svoj narod i svakako zaslužuje krivično gonjenje, odigrao ulogu Jaruzelskog u pregovorima o tranziciji. Ali za tako nešto nema naznaka. Može li bilo ko ozbiljno da tvrdi da je jedino što Gadafija sprečava da državnički preda vlast nalog za hapšenje koji je izdao ICC?

U ostatku sveta, optužba za dvostruke standarde uglavnom je usmerena prema Zapadu, a naročito prema SAD. Od latinoameričkih diktatora do sadašnjih vladara Saudijske Arabije – kako se obično tvrdi – omiljeni tirani Vašingtona se izvlače, dok su njihovi neprijatelji slobodne mete za odstrel. U proteklih 60 godina, bilo je previše primera ovako ekstremnih „realističnih“ dvostrukih standarda. Međutim, ubistvo Bin Ladena ne može se uvrstiti na taj spisak.

Da, u nekom idealnom svetu, Bin Laden bi sada sedeo u ćeliji u Hagu, pored Mladića, Gotovine, Gadafija i mnogih drugih. Ali da li iko zaista misli da bi se pakistanskoj tajnoj službi moglo poveriti izručenje Bin Ladena međunarodnom sudu? Recite to onom hrabrom pakistanskom novinaru koji je upravo platio životom za izveštavanje o vezama iste te službe sa Al Kaidom. U uslovima izuzetno opasne noćne operacije, na neprijateljskoj teritoriji, ne znajući šta Bin Laden krije pod pojasom, ne možete očekivati da će američki specijalac zastati da pročita nemilosrdnom masovnom ubici prava koja mu pruža konvencija Ujedinjenih nacija. Ali to je bio, i treba da ostane, veliki izuzetak.

Generalno gledano, ako postoji šansa da međunarodno pravo spreči buduće zločince, Amerika će morati da ga se pridržava i praktično, a ne samo na rečima. To podrazumeva primenu međunarodnog prava i na njene građane, ne samo na ostale. Trenutno, Amerika nije ni članica ICC.

Govorio sam o „pokretu ka odgovornosti“, ali taj proces nije nepovratan. Kako svetskim tokovima sve više upravljaju nezapadne sile, koje se čvrsto drže odbrane svog suvereniteta, ovaj trend će se verovatno preokrenuti. Ako ovo što se desilo Ratku Mladiću treba da postane međunarodni standard, a ne tek trenutni evropski izuzetak, Amerika mora da podrži institucije koje će to omogućiti. Amerika treba da proslavi Mladićevo hapšenje tako što će priznati Međunarodni krivični sud u Hagu.

Guardian, 01.06.2011.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 06.06.2011.

UHAPŠEN RATKO MLADIĆ