Zabrinjava odsustvo interesovanja međunarodnih organizacija za predstojeći popis stanovništva u Srbiji. Nekadašnjih milion dve stotine hiljada nacionalno deklarisanih Jugoslovena u Jugoslaviji istopilo se na osamdeset hiljada na poslednjem popisu stanovništva u Srbiji, i na manje od stotinu na popisu u Hrvatskoj. Zbog čega su se pojavile ovako drastične razlike?

Jedan od razloga je način postavljanja pitanja. Na poslednjem popisu stanovništva u Srbiji pitanje o nacionalnosti bilo je otvorenog, a u Hrvatskoj zatvorenog tipa. Ova druga vrsta pitanja prema svim iskustvima sociologije bitno sužava mogućnost dobijanja slike stvarnog stanja i po mnogo čemu u rezultatima prikupljanja podataka odslikava namere izvođača samog (popisnog) anketiranja.

Kada je 2009. obavljan Probni popis stanovništva u Srbiji, primenjen je zatvoreni oblik pitanja pri izjašnjavanju o nacionalnosti i maternjem jeziku. Razumljivo je da je u takvoj situaciji (bilo) teško reći „Ne, ja sam Jugosloven“, ili „Moj maternji jezik nije srpski, nego srpskohrvatski“ a još teže „Moj jezik je hrvatskosrpski“. Time su se najneposrednije kršila prava jugoslovenske nacionalne manjine i doveo se u pitanje njen opstanak.

Ponoviću: Ispitivanje nacionalne pripadnosti preko zatvorenih pitanja u datim okolnostima, nezavisno od namera, realno predstavlja pritisak na pripadnike nacionalnih manjina. U Srbiji se na poslednjem popisu stanovništva (2002) osamdeset hiljada građana i građanki izjasnilo kao Jugosloveni po nacionalnosti. U Hrvatskoj, gde su primenjivani zatvoreni odgovori, kao Jugosloveni se izjasnilo manje od sto lica.

Politički činilac (a prilikom popisivanja birača za prošlogodišnje izbore za Nacionalni savet vlaške nacionalne manjine videlo se da postoje i policijski pritisci) bitno određuje odgovore, odnosno popisne rezultate. Broj nacionalno deklarisanih Vlaha u istočnoj Srbiji na poslednjih nekoliko popisa varira od 1.500 do 102.000. Na popisu 1991. bilo ih je 20.000, a na popisu 2002. 40.000. Uticaj političkog činioca ovde je sasvim vidljiv.

Predsednik Rumunskog nacionalnog saveta Danijel Petrović, koji je predsedavao Koordinacijom vojvođanskih nacionalnih saveta, bio je potpuno u pravu kada je povodom Probnog popisa tvrdio da „zatvoreni odgovori“ omogućavaju „indirektni psihološki pritisak na građanstvo“. Tom prilikom je povodom primenjenog načina ispitivanja nacionalnosti i maternjeg jezika popisivanih protestovao i Nacionalni savet makedonske nacionalne manjine.

Kad su Jugosloveni u pitanju, ministar za ljudska i manjinska prava dr Svetozar Čiplić je na konferenciji za štampu 12. marta 2010. izjavio da Jugosloveni ne mogu imati status nacionalne manjine niti svoj savet, „jer im nedostaju jezik, pismo i književnost“. Ovakvim stavom ministar Čiplić grubo je prekršio manjinska prava pripadnica i pripadnika ove nacije. On je kao ministar u Vladi Srbije prekršio odredbe iz niza članova Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, odredbe iz niza članova Zakona o zabrani diskriminacije, člana 26 Zakona o ministarstvima, odredbe Deklaracije Ujedinjenih Nacija o pravima pripadnika nacionalnih ili etničkih, verskih i jezičkih manjina i Okvirne konvencije Saveta Evrope za zaštitu nacionalnih manjina, i izložio je etničke Jugoslovene podsmehu i nipodaštavanju, kakvom nijedna manjinska zajednica u Srbiji nije izložena.

Centar za razvoj civilnog društva (CRCD) je tom prilikom primetio da složena stručna tema jezika, pisma i književnosti etničkih Jugoslovena ne može biti predmet jedne polurečenice niti pitanje političke (ne)spremnosti da se jednom manjinskom identitetu osiguraju po zakonu pripadajuća mu prava. Jugosloveni svoj jezik nazivaju srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim, imaju dva pisma, latinicu i ćirilicu, i vrhunsku književnost stvaranu upravo na tom jeziku. Stvaraoci koji su se izjašnjavali kao nacionalno deklarisani Jugosloveni dobijali su najveća priznanja za svoj doprinos svetskoj kulturi, uključujući tu i Nobelovu nagradu.

CRCD je tada takođe sa zadovoljstvom konstatovao da 814 Egipćana, 584 Aškalija i 572 Grka u Srbiji uživaju priznanje države tj. da ih država uvažava kao nacionalne manjine. U međuvremenu je ministar u Vladi Srbije diskriminisao 80.000 Jugoslovena.

Pritisci su se nastavili i nastavljaju se. Zaštitnik građana Saša Janković je početkom novembra 2010. u Narodnoj skupštini podržao amandman poslaničke grupe manjina na Predlog Zakona o popisu stanovništva, kako bi se pripadnicima nacionalnih manjina omogućilo slobodnije i tačnije iskazivanje nacionalne pripadnosti.

Pritisci na neke nacionalnosti ili njihovo uslovljavanje su evidentni. Severnom Bačkom ovih dana kruže leci Hrvatskog nacionalnog vijeća u kojima se izjednačava nacionalna hrvatska sa verskom rimokatoličkom pripadnošću. Istovremeno, postoji sasvim poseban odnos organa bunjevačke nacionalne manjine sa agencijama Vlade Srbije, koji je, istina, bio mnogo vidljiviji u vreme dve Koštuničine vlade nego danas.

Ostaje i mogućnost sistematskog manipulisanja dobijenim rezultatima posle obavljenog popisa. Presedan postoji u neprestanom ponavljanju zvaničnika da je popis iz 2002. utvrdio da u Srbiji među odraslim građanima ima 95 procenata vernika. Državni službenici, uključujući tu i ministre, tendeciozno ignorišu da se na popisu ne utvrđuje vera u Boga (ili u bogove i druge natprirodne sile), nego veroispovest, odnosno vezanost za određenu kulturno-versku tradiciju. Jugoslovene od prethodnog popisa neprestano ograđuju u limite potomaka etnički mešovitih brakova, a mogu se očekivati i druge manipulacije koje bi sve predstavljale negiranje prava na izbor ili na promenu identiteta.

Državna politika je anti-jugoslovenska. Samo postojanje Jugoslovena otkriva besmislenost ratova iz devedesetih i otvara pitanje odgovornosti njihovih protagonista koji su i danas na vlasti. Sistematsko etniziranje politike, sediranje svetosavljem i konvulzivno upinjanje da se latinica istisne iz javne upotrebe predstavljaju napad na prava Jugoslovena i drugih nacionalnih manjina, koji je u funkciji prikrivanja vlastite odgovornosti za ratove i za kolaps države i društva. Vlast kroz pojedinačne istupe političara, školske programe i službenike, medijske nastupe i državnu politiku podstiče iracionalno i atavističko, umesto da se ponaša kao neutralni racionalni čuvar prava svih. Kao što je pisao Edvard Sapir: „Ne samo jezik ili neka terminologija već i puka spoljašnja forma u kojoj se jezik piše može postati važna kao simbol čuvstvene ili društvene odelitosti. Tako su hrvatski i srpski u suštini jedan jezik, ali se predočavaju u vrlo različnim spoljašnjim formama, budući da se prvi piše latinicom, a drugi ćirilskim pismenima istočne pravoslavne crkve. Ta spoljna razlika, združena s verskom, zacelo ima vrlo važnu funkciju da kod ljudi koji govore vrlo srodnim jezicima ili dijalektima, ali koji iz čuvstvenih razloga ne žele da se utope u neku veću celinu, spreči razvoj odviše jasne svesti o tome koliko su doista slični jedni drugima.“

Evropska Unija se ovome ne protivi. Evropa danas postoji manje kao zagovarana Evropa regija, više kao stvarna Evropa nacija. Jugosloveni bi bili nacija da imaju svoju državu, a Evropa nema sluha za nad-etničke identitete uže od okvira Evropske Unije. Ona prihvata Austrijance s njihovim nemačkim jezikom kao posebnu naciju, priznaje posebnost Moldavaca koji velikom većinom govore rumunski, poštuje kao naciju i Švajcarce s njihovom mnogojezičnošću. Ona, međutim, nije voljna da podrži zahteve pripadnika jugoslovenske nacije koja je, zajedno sa drugima, nekada imala svoju uglednu, relativno bogatu i svakako kulturnu državu.

Treba li se predati rezignaciji? Ako do toga dođe, nacija koja je bar povremeno privlačila Andrića, Krležu, Broza i Cankara da se izjasne kao njeni pripadnici ne zaslužuje ništa drugo do da nestane. Ne postoji mogućnost da Jugosloveni nestanu ako oni to ne žele. A pritisci kojima su izloženi mogu da zatome volju za izražavanjem identiteta, ali i da probude otpor asimilaciji. Pripadnici i pripadnice drugih nacionalnih manjina će u sudbini Jugoslovena, kakva ona već bude, videti vlastitu budućnost u Srbiji.

Peščanik.net, 09.09.2011.

JUGOSLAVIJA