Početkom ovog mjeseca Herman Cain, jedan od zastrašujućih kandidata iz galerije za republikansku nominaciju u utrci za predsjednika SAD, iskreno je napao pokret za okupaciju Wall Streeta. Ovako je rekao: “Nemam podatke s kojima bi ovo potkrijepio, no vjerujem da su te demonstracije planirane i orkestrirane da bi skrenule pažnju od izjalovljene politike Obamine vlade. Ne krivite Wall Street, ne krivite velike banke, ako nemate posao i niste bogati, sami ste krivi! Ako je ko uspio, ne krivite ga zato.” Političar tako dakako ne govori, no mnogo političara tako misli. Još gore, mnogo ljudi tako misli.
Nedugo zatim su političari predizborne Amerike počeli izražavati razumijevanje za demonstrante. Pokret je naime pridobivao naklonost javnosti. Čak Mitt Romney, još jedan republikanac koji bi htio postati predsjednik, inače takoreći savršeno utjelovljenje onoga protiv čega protestiraju na Wall Streetu i drugdje po državi i svijetu, dao je zabilježiti svoju suosjećajnost: “Gledam što se događa na Wall Streetu, i mislim, dečko, razumijem, kako se ti ljudi osjećaju… Ljudi u ovoj državi su uznemireni.” I Herman Cain je okrenuo ploču. A jer su političari počeli pjevati neuobičajene arije, morali su se oglasiti i bankari, oni iz velikih banaka, koji su u životu uspjeli. Tu i tamo je i neko od njih pokazao razumijevanje prema prosvjednicima i njihovom osjećaju, a njihova temeljna poruka javnosti je glasila: ne krivite nas, krivite političare! Stavili su do znanja da su pri svim temeljnim odlukama prisustvovali političari. I pogledajte koliko milionara sjedi u vladinim ministarstvima, dodao je jedan od njih. Političari na to nisu odgovorili. Bankari su ih upozorili da šute. I političari su zašutjeli. Kako se ono izmaklo senatoru Durbinu prije dvije godine? Iskreno govoreći, banke imaju parlament u svom vlasništvu, izjavio je.
Sada se čini da političari oklijevaju između dva rješenja problema: ili pustiti da pokret sam otpjeva svoje ili ga pak rastjerati. U prilog prvoj opciji govori vrijeme, nadolazeća zima, neposredno-demokratske blokade i razdori, koji se počinju nagovještavati u njujorškoj branši okupacijskog pokreta. Drugu mogućnost su ove sedmice ispitali u Kaliforniji, kad su se nad prosvjednike u Oaklandu ostrvili helikopterima i posebnim policijskim jedinicama, ojačanim iz drugih mjesta. Protest su nastojali bukvalno ugušiti – suzavcem i dimnim bombama.
Mnogi znakovi – i brojni poznavaoci koji te znakove čitaju i tumače – ukazuju da se taj protestni pokret još neće raspustiti. Prevelik je rezervoar nezadovoljstva i jeze, iz kojega se napaja. Odveć ljudi u odveć mjesta odviše je nezadovoljno i gnjevno da bi protesti preko noći isparili. Legitimnost, u koju se odijevala i na koju se oslanjala sadašnja konstelacija bogatstva i moći, počela se kruniti, gubiti. Vjera u sistem (da kažem indoktrinacija?), koja je bila u prvoj zemlji slobodnog svijeta tako živa, sveobuhvatna i toliko je sve prožimala, da bi svaki evropski totalitarac posljednjeg vijeka nešto slično samo mogao poželjeti, ta vjera u sistem gubi moć. Dok mjerodavna većina stanovništva živi relativno udobno, na razlike u bogatstvu, moći i ugledu (ako pod tom riječju razumijemo nadprosječnu dozu reflektora i medijske pozornosti) moguće je gledati kao na rezultat osobnih zasluga i božje volje i sa njima živjeti. Kada te razlike rastu, jer se sve manja manjina sve više bogati, dok istovremeno sve veća većina ostalih u sve više pogleda živi sve lošije, i kad se ta većina počinje razumijevati kao 99 % zapostavljenih, izigranih i razvlaštenih, tada te razlike postaju sve teže probavljive. Kad ujedno postane očito da nije riječ o fair play, da prekomjerno bogatstvo i utjecaj nisu rezultat imitacije vrijednih osobnih kvaliteta, nego neugodnih osobnih crta i sumnjivih praksi, među kojima su iskorištavanje veza, poznanstava i privilegija, spekuliranje, zavođenje, obmanjivanje i pljačkanje, izigravanje zakona, iznuđivanje i grabež među manje malignim, i kad postane očito da te i gore prakse nisu sankcionirane, da zakoni nisu za sve jednaki, da je onaj 1 % zakonski zaštićen ili nad zakonima, u ljudima počinje kipjeti. Dok takozvana elita nastoji “riješiti krizu”, da bi iz nje izišla još bogatija i snažnija, na drugoj strani se širi saznanje da tako naprijed više ne može ići.
Prosvjednik u Oaklandu je dan nakon policijskog napada na demonstracije nosio transparent s natpisom: “Kad bogati kradu siromašnim, to je poslovno ponašanje; kad se siromašni bune, to je nasilje.” Najozbiljnije nasilje je drugdje. O njemu se počinje govoriti i u takozvanim središnjim medijima. Financial Times, recimo, 13. oktobra objavljuje pismo čitaoca koji polemizira s mišljenjem nekog pravnika da bi privredni kriminal trebalo kažnjavati blaže od kriminalnih djela. Čitalac argumentira da agregatni učinak privrednog kriminala ubija. Nije riječ samo o samoubojstvima pojedinaca bačenih na cestu. Milijuni će Amerikanaca, napisao je, zbog stresa što ga izaziva sadašnja depresija umrijeti nekoliko godina prije nego inače. Skraćenju njihova života doprinijet će i nedostatak medicinske njege zbog rezanja proračuna. “Korupcija s Wall Streeta vjerojatno će ubiti više Amerikanaca nego Al Kaida,” zaključio je.
Daniel Defoe i Jonathan Swift, kritičari financijskih spekulanata u razdoblju kad je financijska trgovina bila još nova, njihovo su ponašanje označili kao građanski rat. Defoe je zapisao da ti financijski silnici, ta “paklena korporacija”, vode novu vrstu građanskog rata, što ga biju “oružjem koje je gore od mačeva i musketa. Bombe mogu spaliti naše gradove i trupe nas mogu preplaviti i opljačkati. No ti ljudi uništavaju čovjeka potiho, podlokavaju i osiromašuju nedokučivim lukavstvom, kao otrov koji djeluje iz udaljenosti; ljude mogu dovesti do toga da se unište, prevariti ih mogu za njihov novac nečuvenim iznalascima, poput kamata, popusta, transfera, izračuna, certifikata, dionica, projekata i samog vraga i svih brojeva i teških imena.” A što bi tek Defoe danas napisao! Onih 1 % je u ratu protiv ostalih.
Dnevnik.si, 29.10.2011.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 29.10.2011.
