Pitanje:[1] U vašoj studiji O nasilju na nekoliko mesta se bavite revolucionarnim studentskim pokretom u zapadnim zemljama. Na kraju je, ipak, jedna stvar ostala nejasna: Da li studentski protestni pokret generalno smatrate istorijski pozitivnim procesom?

Arent: Ne znam šta podrazumevate pod “pozitivnim”. Pretpostavljam da pitate da li sam za to ili protiv toga. Pa dobro, ja pozdravljam neke od ciljeva pokreta, posebno u Americi gde sam sa njima bolje upoznata nego drugde; u odnosu na druge zauzimam neutralan stav a neke smatram opasnim glupostima – kao, na primer, politizaciju i “refunkcionalizaciju” (ono što Nemci zovu umfunktionieren) univerziteta, to jest, pervertiranje njihove funkcije, i druge slične stvari. Ali ne i pravo na participaciju. Unutar određenih granica ja ga u potpunosti odobravam. Međutim, sada ne bih želela da otvaram to pitanje.

Ako zanemarim nacionalne razlike, koje su naravno veoma velike, i uzmem u obzir samo to da je ovo globalni pokret – nešto što nikad ranije nije postojalo u tom obliku – i ako pogledam ono što (nezavisno od ciljeva, mišljenja, doktrina) zaista, u svim zemljama, izdvaja ovu generaciju od prethodnih, onda je prvo što mi upada u oči njihova rešenost da deluju, njihovo uživanje u akciji, uverenje da se stvari mogu promeniti sopstvenim naporima. Naravno, ovo je u različitim zemljama veoma različito izraženo u skladu sa njihovim raznolikim političkim situacijama, istorijskim tradicijama i veoma različitim političkim talentima. Međutim, o tome bih želela da govorim kasnije.

Hajde da se ukratko osvrnemo na početke ovog pokreta. On je izbio pedesetih u Sjedinjenim državama sasvim neočekivano, u vreme takozvane “tihe generacije”, apatične, povučene generacije. Neposredni uzrok je bio pokret za građanska prava na jugu, a prvi koji su se pridružili pokretu bili su studenti sa Harvarda koji su zatim privukli studente sa drugih slavnih univerziteta na istoku. Oni su otišli na jug, brilijantno organizovani, i ubrzo postigli sasvim izvanredan uspeh, bar dok se radilo prosto o promeni klime u javnom mnjenju (u tome su definitivno uspeli za prilično kratko vreme), a zatim su isto tako nastavili sa radom na promeni određenih zakona i propisa u južnim državama; ukratko, bili su uspešni sve dok se radilo o čisto pravnim i političkim stvarima. A onda su naleteli na ogromnu socijalnu bedu gradskih geta na severu – tu su pretrpeli neuspeh, tu ništa nisu mogli postići.

Tek kasnije, nakon što su zapravo već postigli ono što se moglo postići čisto političkim delovanjem, krenula je ta stvar sa univerzitetima. Počelo je na Berkliju sa pokretom za slobodu govora i nastavilo se sa antiratnim pokretom; i opet su rezultati bili sasvim izvanredni. Iz ovih početaka i posebno iz ovih uspeha proizašlo je sve što se od tada proširilo celim svetom.

U Americi je ovo novo uverenje, da možete promeniti stvari koje vam se ne sviđaju, posebno upadljivo u malim stvarima. Tipičan primer je jedna srazmerno bezazlena konfrontacija od pre nekoliko godina. Kad su studenti saznali da službenici zaposleni na njihovom univerzitetu ne primaju standardne plate stupili su u štrajk – i uspeli. U osnovi, to je bio akt solidarnosti sa “svojim” univerzitetom protiv politike administracije. Ili, da uzmemo drugi primer. Kad su studenti 1970. zahtevali da im se obezbedi slobodno vreme kako bi mogli učestvovati u izbornoj kampanji, jedan broj većih univerziteta im je izašao u susret. Ovi univerziteti su pružili priliku studentima da se bave politikom izvan univerziteta tako što su priznali činjenicu da su oni isto tako i građani. Smatram da su oba primera definitivno pozitivna. Ima, međutim, stvari koje smatram daleko manje pozitivnima, ali o njima ćemo kasnije.

Osnovno pitanje je: Šta se u stvari dogodilo? Kako ja to vidim, prvi put je nakon veoma dugog vremena izbio jedan spontani politički pokret koji ne samo da prosto ne vodi propagandu nego štaviše deluje isključivo iz moralnih pobuda. Zajedno sa ovim moralnim faktorom, sasvim retkim u onom što se uobičajeno smatra pukom borbom za vlast ili interese, u političku igru je ušlo još jedno, za naše vreme, novo iskustvo – pokazalo se da je delovanje zabavno. Ova generacija je otkrila ono što je osamnaesti vek nazivao “javnom srećom”, što znači da kada čovek uzme učešće u javnom životu, on otvara za sebe jednu dimenziju koja bi inače za njega ostala zatvorena i u tome se na neki način nalazi deo celokupne “sreće”.

U svim ovim stvarima ocenila bih studentski pokret kao veoma pozitivan. Njegov dalji razvoj je drugo pitanje. Koliko dugo će se dobro držati takozvani “pozitivni” faktori i da nisu možda već popustili, da ih nisu možda već progutali fanatizam, ideilogije i agresivnost koja se graniči sa kriminalom – niko ne zna. Dobre stvari u istoriji veoma kratko traju, ali kasnije imaju presudan uticaj na ono što se događa tokom dugih vremenskih perioda. Uzmite samo koliko je kratko trajao pravi klasični period u Grčkoj, a on nas u stvari i dan danas hrani.

Pitanje: Ernst Bloh je nedavno u jednom svom predavanju istakao da studentski pokret nije sveden na svoje poznate ciljeve, nego da sadrži principe izvedene iz starog prirodnog prava: “Ljudi koji se ne pokoravaju, koji ne podilaze ćudima svojih gospodara.” Danas Bloh kaže da su studenti prizvali u svest “ovaj drugi subverzivni element revolucije”, koji se mora razlikovati od pukog protesta zbog loše ekonomske situacije, i da su time načinili važan doprinos “istoriji revolucija i vrlo verovatno doprinos strukturi nadolazećih revolucija.” Kakvo je vaše mišljenje?

Arent: Na ono što Bloh naziva “prirodnim pravom” ja sam ukazala govoreći o moralnoj obojenosti pokreta. Međutim, dodala bih – a u ovoj tački se ja ne slažem sa Blohom – da se nešto slično događalo kod svih revolucionara. Ako pogledate istoriju revolucija videćete da nikad nisu sami potlačeni i degradirani oni koji utiru put, nego oni koji nisu ni potlačeni ni degradirani ali ne mogu podneti to što drugi jesu. Samo što ih je bilo stid da priznaju svoje moralne pobude – a taj stid je veoma star. Ne bih ovde želela da ulazim u istoriju revolucija, iako ona ima svoje veoma zanimljive aspekte. Međutim, moralni faktor je uvek bio prisutan, iako je danas jasnije izražen, jer se ljudi više ne stide da ga priznaju.

Što se tiče “nepokoravanja”, ono prirodno igra posebno važnu ulogu u zemljama poput Japana i Nemačke gde je pokornost rasla do tako zastrašujućih proporcija, dok to u Americi, gde ja ne mogu da se setim nijednog jedinog pokornog studenta, nema skoro nikakvog značaja. Već sam pomenula da ovaj internacionalni pokret prirodno poprima različite nacionalne kolorite, a oni su ponekad, prosto zato što su koloriti, najupadljivija stvar; vrlo je lako, pogotovo jednom autsajderu, da pobrka ono najupadljivije sa onim najvažnijim.

Po pitanju “nadolazećih revolucija”, u koje Ernst Bloh veruje, a za koje ja ne znam da li će uopšte doći ili ako već dođu kakvu će strukturu imati, želela bih da kažem sledeće: Postoji danas, zaista, čitav niz fenomena za koje se u svetlu našeg iskustva (koje nije jako staro, već datira tek od francuske i američke revolucije; pre toga je bilo pobuna i coups d’état ali ne revolucija) odmah može reći da spadaju u preduslove revolucije – kao što su podrivenost i pretnja sloma državne mašinerije, gubitak poverenja naroda u vladu, neuspeh javnih službi i razne druge stvari.

Gubitak moći i autoriteta je jasno vidljiv kod svih velikih sila, čak i kad je praćen ogromnom akumulacijom sredstava nasilja u rukama vlada, ali gomilanje oružja ne može nadomestiti gubitak moći. Ipak, ova situacija ne mora voditi u revoluciju. Po nekim pokazateljima ona može završiti u kontrarevoluciji, u uspostavljanju diktatura, a po nekim drugim može završiti u potpunom antiklimaksu: ne mora voditi nigde. Niko živ danas ne zna ništa o nadolazećoj revoluciji: “princip nade” (Ernst Bloh) sasvim izvesno ne daje garancije takve vrste.

U ovom trenutku, nedostaje jedan od preduslova za nadolazeću revoluciju: grupa pravih revolucionara. Ono što bi studenti sa levice najviše želeli da budu – revolucionari, oni upravo to nisu. Nisu ni organizovani kao revolucionari, nemaju pojma šta je to vlast, i da vlast leži na ulici i da oni znaju da tu leži, oni su očito poslednji koji bi bili spremni da siđu dole i pokupe je. A to je tačno ono što revolucionari čine. Revolucionari ne prave revolucije! Revolucionari su oni koji znaju kad vlast leži na ulici i kad mogu da je pokupe. Oružani ustanak sam po sebi nikad ne vodi u revoluciju.

Pored toga, ono što može prokrčiti put ka revoluciji, u smislu pripremanja revolucionara, je realna analiza postojeće situacije, onakva kakve su se nekada pravile. Naravno, čak i onda su te analize bile uglavnom neadekvatne ali ostaje činjenica da su bile napravljene. U tom pogledu ja ne vidim apsolutno nikoga, ni ovde ni tamo, ko je u stanju da to učini. Teorijska sterilnost i analitička tupost su zapanjujuće i deprimirajuće upravo onoliko koliko je uživanje u akciji dobrodošlo. U Nemačkoj je pokret zapravo bespomoćan u praktičnim stvarima; on može izazvati nekakve nerede, ali osim uzvikivanja slogana ne može organizovati ništa. U Americi, gde je u određenim prilikama došlo stotine hiljada demonstranata u Vašington, pokret je u tom pogledu, u sposobnosti da deluje, najimpresivniji! Međutim, mentalna sterilnost je ista u obe zemlje; samo što u Nemačkoj, gde ljudi tako obožavaju neobavezna teorijska naklapanja, oni idu okolo i torbare zastarelim koncepcijama i kategorijama uglavnom iz devetnaestog veka ili vas njima tuku u glavu, što se takođe može dogoditi. Ništa od toga nema nikakve veze sa modernim uslovima. I ništa od toga  nema nikakve veze sa mišljenjem.

Stvari su, naravno, drugačije u Južnoj Americi i istočnoj Evropi, uglavnom zato što tamo ima puno više konkretnog praktičnog iskustva. Međutim, detaljan pregled ovoga bi nas odveo daleko od teme razgovora.

Želela bih da govorim o jednoj drugoj stvari u vezi sa Ernstom Blohom i “principom nade”. Ono što u ovom pokretu u zapadnoj Evropi i Americi izaziva najviše podozrenja je nekakav čudni očaj koji tu vlada, kao da učesnici već znaju da će biti razbijeni. I kao da su rekli sebi – bar ćemo sami izazvati svoj poraz; ne želimo da, pored svega ostalog, budemo još i naivni kao jaganjci. Postoji jedan element iskaljivanja besa kod ove dece koja bacaju bombe. Čitala sam da su francuski studenti u Nanteru, tokom poslednjih nemira – ne onih 1968. nego onih skorašnjih – pisali po zidovima “Ne gâchez pas votre pourriture” (“Ne kvarite svoju pokvarenost”). Da, tako je. Ovo uverenje da sve zaslužuje da bude uništeno, da svako zaslužuje da ode u pakao – ova vrsta očajanja se može detektovati svugde, iako je manje izražena u Americi gde je “princip nade” još uvek nepoznat, možda zato što ljudima ovde još uvek nije tako očajno potreban.

Pitanje: Da li smatrate da je studentski pokret u Sjedinjenim državama u suštini osujećen.

Arent: Nipošto. Uspesi koji su do sada postignuti su previše veliki. Uspeh po crnačkom pitanju je spektakularan, dok je uspeh po pitanju rata možda još veći. Studenti su u osnovi bili ti koji su uspeli da podele naciju i privuku većinu, ili u svakom slučaju veoma jaku visoko kvalifikovanu manjinu, na stranu protiv rata. Pokret se, međutim, može veoma brzo raspasti ukoliko uspe da uništi univerzitete – što ja smatram mogućim. U Americi je ova opasnost možda manja nego drugde, jer američki studenti su još uvek više okrenuti političkim pitanjima a manje internim univerzitetskim, tako da se jedan deo stanovništva oseća solidaran sa njima u suštinskim stvarima. Međutim, i u Americi je, takođe, moguće zamisliti uništenje univerziteta, jer čitav ovaj potres koincidira sa krizom nauka, krizom verovanja u nauku i progres, to jest koincidira sa internom a ne samo sa političkom krizom univerziteta.

Ako bi studenti uspeli da unište univerzitete, time bi uništili svoju vlastitu bazu delovanja – i to važi za sve pogođene zemlje, kako u Americi tako i u Evropi. A ne bi mogli naći neku drugu bazu prosto zato što se nigde drugde ne bi mogli okupljati. Uništenje univerziteta bi, dakle, dokrajčilo čitav pokret.

To, međutim, ne bi bio kraj ni obrazovnog sistema ni naučnih istraživanja. Oboje bi mogli biti organizovani sasvim drugačije; druge forme i institucije profesionalnog uvežbavanja i naučnog istraživanja su savršeno zamislive. Samo onda ne bi bilo studenata koledža. Hajde da se zapitamo šta je to u stvari studentska sloboda. Univerziteti su mladim ljudima omogućili da određeni broj godina stoje po strani od svih društvenih grupa i obaveza, da zaista budu slobodni. Ako bi studenti uništili univerzitete ništa slično više ne bi postojalo; konsekventno tome, ne bi više ni bilo pobune protiv društva. U nekim zemljama oni su ponekad bili na dobrom putu da poseku granu na kojoj sede. Ovo je dalje povezano sa onim iskaljivanjem besa. Tim načinom studentski protesti ne samo što neće uspeti da ostvare svoje zahteve nego bi, takođe, mogli biti uništeni.

Pitanje: Da li to važi i za studentski pokret u Evropi?

Arent: Da, to važi za većinu studentskih pokreta. Još jednom, ne toliko za one u Južnoj Americi i istočnoevropskim zemljama gde protestni pokret nije direktno zavistan od univerziteta i gde veliki deo stanovništva stoji iza njega.

Pitanje: U vašoj studiji O nasilju ima rečenica: “Treći svet nije realnost nego ideologija.” Ovo zvuči poput blasfemije. Jer, naravno, treći svet jeste realnost; štaviše to je realnost koju su stvorile same zapadne kolonijalne sile, a kasnije su na tome radile u saradnji sa Sjedinjenim državama. Tako da uopšte nije iznenađujuće da je ova realnost koju je proizveo kapitalizam, pod uticajem svetski rasprostranjene opšte indignacije mladih, rezultirala novom ideologijom. Međutim, karakteristično je da ovo, ja verujem, nije ideologija Nove levice, nego je prosto egzistencija trećeg sveta, realnost trećeg sveta, ono što je pre svega učinilo mogućim stvaranje ove ideologije.

Da li zaista tom vašom zaprepašćujućom rečenicom dovodite u pitanje postojanje trećeg sveta kao takvog? Možda postoji nekakav nesporazum koji biste mogli razjasniti.

Arent: Nema ni najmanjeg nesporazuma. Ja zaista mislim da je treći svet tačno ono što sam rekla: jedna ideologija ili iluzija. Afrika, Azija, Južna Amerika – to su realnosti. Ako danas ove regione uporedite sa Evropom i Amerikom, onda možete reći, ali samo iz te perspektive, da su oni nerazvijeni i tako tvrditi da je to njihov krucijalni zajednički imenitelj. Međutim, vi previđate da im nebrojene stvari nisu zajedničke, a da ono što im je zajedničko postoji samo u kontrastu sa jednim drugim svetom; što znači da je ideja nerazvijenosti kao važnog faktora evropsko-američka predrasuda. Čitava stvar je prosto pitanje perspektive; ovde postoji logička greška. Pokušajte nekom prilikom da kažete nekom Kinezu da on pripada tačno istom svetu kao i neki Bantu urođenik i, verujte mi, doživečete iznanađenje svog života. Jedini koji imaju očigledan politički interes da govore o trećem svetu su, naravno, oni koji stoje na najnižem stepeniku – to jest crnci u Africi. To je u njihovom slučaju lako razumljivo; sve ostalo je prazna priča.

Nova levica je parolu treći svet pozajmila iz arsenala Stare levice. A nastala je iz distinkcije između kolonizatorskih i kolonizovanih zemalja koju su načinili imperijalisti. Jer za imperijaliste je Egipat, prirodno, bio nalik Indiji: oboje su spadali u kategoriju “podređenih rasa”. Nova levica je kopirala ovo imperijalističko nivelisanje svih razlika, samo je etiketa okrenuta naopako. Uvek ista stara priča: zavedenost svakom parolom, nesposobnost da se misli i uopšte nevoljnost da se fenomeni vide onakvima kakvi zaista jesu, ne primenjujući na njih kategorije, u uverenju da bi se tako mogli klasifikovati. Upravo se u tome sastoji ta teorijska bespomoćnost.

Novi slogan – Domoroci svih kolonija, ili svih bivših kolonija, ili svih nerazvijenih zemalja, ujedinite se! – luđi je čak i od onog starog koji oponaša – Radnici svih zemalja ujedinite se! – koji je, nakon svega, potpuno diskreditovan. Ja sasvim izvesno nisam mišljenja da se iz istorije može puno naučiti – jer nas istorija stalno suočava sa nečim novim – ali ima nekoliko malih stvari koje bi se možda iz nje mogle naučiti. Ono što me ipunjava tolikim sumnjama je to što ja nigde ne vidim ljude iz ove generacije koji priznaju realnosti kao takve i preuzimaju teret mišljenja o njima.

Pitanje: Marksistički filozofi i istoričari, i to ne samo oni koji su to u strogom smislu reči, danas smatraju da na ovom stupnju istorijskog razvoja čovečanstva postoje samo dve moguće alternative za budućnost: kapitalizam ili socijalizam. Postoji li, po vašem mišljenju, još neka alternativa?

Arent: Ja ne vidim takvu vrstu alternativa u istoriji, niti znam o čemu se tu radi. Hajde da ne pričamo o tako velikim stvarima kao što je “istorijski razvoj čovečanstva” – po svoj prilici doći će nešto što ne odgovara ni jednoj ni drugoj alternativi; nadajmo se da će to za nas biti iznenađenje.

Međutim, hajde da na trenutak bacimo pogled na vaše alternative istorijski: počelo je ipak sa kapitalizmom, jednim ekonomskim sistemom koji niko nije ni planirao ni predvideo. Ovaj sistem, kao što je opšte poznato, duguje svoje započinjanje monstruoznom procesu eksproprijacije koji se u istoriji nikad pre nije dogodio u toj formi – to jest, bez vojnog osvajanja. Eksproprijacija, inicijalna akumulacija kapitala, je bila zakon prema kome se kapitalizam uzdigao i prema kome je napredovao korak po korak. E sad, šta ljudi zamišljaju pod socijalizmom ja ne znam. Ali ako pogledate šta se stvarno događa u Rusiji, onda možete videti da proces eksproprijacije i dalje napreduje; možete primetiti da se nešto vrlo slično događa u modernim kapitalističkim zemljama, kao da je stari proces eksproprijacije ponovo oslobođen. Preveliki porezi, jedno de facto obezvređenje valute, inflacija spojena sa recesijom – šta su to drugo nego umerene forme eksproprijacije?

Jedino u zapadnim zemljama postoje političke i pravne prepreke koje stalno zadržavaju ovaj proces eksproprijacije sprečavajući ga da dostigne tačku na kojoj bi život bio potpuno nepodnošljiv. U Rusiji, naravno, ne postoji socijalizam nego državni socijalizam, što je isto ono što bi bio državni kapitalizam – to jest, totalna eksproprijacija. Totalna eksproprijacija se događa kad sva politička i pravna zaštita privatne svojine nestane. U Rusiji, na primer, određene grupe uživaju veoma visok standard života. Nevolja je samo u tome što sve ono čime god ovi ljudi mogu raspolagati – kola, vikendice, skup nameštaj, limuzine sa šoferima, i slično – oni ne poseduju; to im vlada može oduzeti svakog dana. Nema čoveka koji je toliko bogat da ne bi preko noći mogao postati prosjak – i to bez prava na zaposlenje – u slučaju da dođe u sukob sa vlastima. (Jedan pogled na tekuću sovjetsku književnost, u kojoj ljudi počinju da govore istinu, posvedočiće o užasnim posledicama rečitije nego sve ekonomske i političke teorije.)

Svo naše iskustvo, za razliku od teorija i ideologija, govori nam da se proces eksproprijacije koji je započeo usponom kapitalizma nije zaustavio na eksproprijaciji sredstava za proizvodnju. Samo pravne i političke institucije nezavisne od ekonomskih sila i njihovog automatizma mogu kontrolisati i ograničavati inherentno monstruozne potencijale ovog procesa. Čini se da takva politička kontrola najbolje funkcioniše u takozvanim “državama blagostanja”, bilo da one same sebe nazivaju “socijalističkim” ili “kapitalističkim”. Ono što štiti slobodu je podela između državne i ekonomske moći ili, rečeno marksističkim jezikom, činjenica da država i njen ustav nisu superstrukture.

Ono što nas štiti u takozvanim “kapitalističkim” zemljama zapada nije kapitalizam nego pravni sistem koji sprečava da se ostvare dnevni snovi velikog biznis menadžmenta o nezakonitom upadu u privatnu sferu zaposlenih. Nije tajna da sistem za izdavanje dozvola za rad u američkim državnim službama ne respektuje privatni život. Tekući apetiti izvesnih državnih agencija za prisluškivanjem privatnih domova mogu se takođe posmatrati i kao pokušaj države da sve građane tretira kao buduće državne nameštenike. A šta je drugo prisluškivanje nego forma eksproprijacije? Državne agencije se tako postavljaju kao suvlasnici apartmana i domova građana. U Rusiji nije potrebna sofisticirana tehnika u zidovima, tamo doušnici sede u svakoj dnevnoj sobi.

Kad bih prosuđivala ovaj razvitak sa marksističke tačke gledišta rekla bih: Možda je eksproprijacija zaista u samoj prirodi moderne proizvodnje, a socijalizam nije ništa drugo do, kao što je Marks verovao, neizbežan rezultat industrijskog društva onakvog kakvo je započelo sa kapitalizmom. Onda je pitanje šta mi možemo da učinimo kako bi uhvatili i zadržali pod kontrolom ovaj proces tako da ne degeneriše, pod jednim ili drugim imenom, u monstruoznosti u koje je upao na istoku. U određenim takozvanim “komunističkim” zemljama – na primer u Jugoslaviji, ali čak i u Istočnoj nemačkoj – ima pokušaja da se ekonomija oslobodi kontrole i da se decentralizuje; učinjeni su veoma značajni ustupci da bi se sprečile najstrašnije posledice procesa eksproprijacije koji se, na sreću, pokazao veoma nezadovoljavajućim za proizvodnju kad se jednom dostigne izvesna tačka centralizacije i porobljavanja radnika.

U osnovi, to je pitanje koliko se svojine i prava može dopustiti osobama čak i pod veoma nehumanim uslovima u kojima se odvija najveći deo moderne ekonomije. Ali niko mi ne može reći da postoji tako nešto kao što su “fabrike koje pripadaju radnicima”. Kolektivna svojina je, ako samo na trenutak razmislite o tome, protivrečnost u pojmovima. Svojina je ono što mi pripada; vlasništvo se po definiciji odnosi na ono što je moje vlastito. Sredstva za proizvodnju koja pripadaju drugima, naravno, ne pripadaju meni; ona možda mogu biti pod kontrolom neke vlasti, ali onda ne pripadaju nikome. Najgori mogući vlasnik bi bila država, osim ako bi njena ovlašćenja u ekonomskoj sferi bila strogo kontrolisana i ograničena istinski nezavisnim sudstvom. Naš problem danas nije kako eksproprisati eksproprijatore nego pre kako organizovati stvari tako da mase ponovo steknu svojinu koju im je oduzelo kapitalističko ili socijalističko industrijsko društvo. Zbog samog ovog razloga alternativa između kapitalizma i socijalizma je lažna – ne samo zato što oni ionako nigde ne postoje u čistom stanju nego zato što se ovde radi o blizancima koji nose različite šešire.

Na isto stanje stvari se može pogledati i iz druge perspektive – iz perspektive samih potlačenih – što rezultat ne čini nimalo boljim. U tom slučaju se mora reći da je kapitalizam uništio posede, korporacije, gilde, čitavu strukturu feudalnog društva. Uništio je sve kolektivne organizacije koje su štitile individuu i njenu svojinu, koje su joj garantovale izvesnu bezbednost iako, naravno, ne i potpunu sigurnost. Zatim su na njihovo mesto došle “klase”, u suštini samo dve: eksploatatori i eksploatisani. Radnička klasa je, prosto zato što je bila klasa i neka vrsta kolektiva, ipak pružala individuama određenu zaštitu, a kasnije se, kad je naučila da se organizuje, borila za svoja prava i obezbedila ih u značajnoj meri. Glavna distinkcija se danas ne odnosi na socijalističke i kapitalističke zemlje nego na one koje poštuju ova prava, kao što su na primer Švedska s jedne strane i Sjedinjene države s druge, i one koje ne poštuju ova prava, kao što su na primer Frankova Španija s jedne strane i Sovjetska Rusija s druge.

Šta je uradio socijalizam, ili komunizam, uzet u svom čistom stanju? On je uništio i ovu klasu, njene institucije, radničke partije, i njena prava – kolektivno pregovaranje, štrajkove, osiguranje za nezaposlene, socijalnu sigurnost. Umesto toga ovi režimi su ponudili iluziju da su fabrike vlasništvo radničke klase i surovu laž da nezaposlenost više ne postoji, laž koja se ne zasniva ni na čemu drugom do na sasvim stvarnom nepostojanju osiguranja za nezaposlene. U suštini socijalizam je prosto nastavio, i doveo do ekstrema, ono što je kapitalizam započeo. Kako bi on mogao biti lek?

Pitanje: Marksistički intelektualci često naglašavaju da je socijalizam, uprkos otuđenja, uvek sposoban da se regeneriše vlastitim snagama. Idealan primer ove regeneracije je čehoslovački demokratski socijalizam. Kako, u svetlu vojne dominacije Sovjetskog saveza i sovjetske hegemonije na drugim poljima, procenjujete šanse nove inicijative za demokratski socijalizam u duhu čehoslovačkog ili jugoslovenskog modela?

Arent: Ono što ste upravo rekli, u vašoj prvoj rečenici, zaista me je šokiralo. Nazvati Staljinovu vladavinu “otuđenjem”, to je za mene eufemizam kojim se pod tepih guraju ne samo činjenice nego isto tako i najstrašniji zločini od kojih se čoveku diže kosa na glavi. Kažem vam ovo prosto da vam skrenem pažnju na to koliko puno sam ovaj žargon izvrće činjenice: nazvati “otuđenjem” ništa manje nego zločin.

E sad, što se tiče ekonomskih sistema i “modela”, s vremenom će tu i tamo izaći nešto iz svih tih eksperimenata ako velike sile ostave male zemlje na miru. Šta će to biti mi, naravno, na jednom polju koje toliko zavisi od svakodnevne prakse, ne možemo znati. Šta god da bude, eksperimenata će pre svega biti po pitanju vlasništva. Na osnovu veoma oskudnih informacija koje mi stoje na raspolaganju rekla bih da se to već događa u Istočnoj Nemačkoj i Jugoslaviji, sa interesantnim rezultatima.

U Istočnoj Nemačkoj je jedan vid kooperativnog sistema, koji uopšte nije izveden iz socijalizma i koji je svoju vrednost dokazao u Danskoj i Izraelu, ugrađen u “socijalistički” ekonomski sistem – da bi ovaj mogao funkcionisati. U Jugoslaviji imamo “sistem samoupravljanja” u fabrikama, jednu novu verziju starih “radničkih saveta”, koji, uzgred, takođe nikad nisu postali deo ortodoksne socijalističke ili komunističke doktrine – uprkos Lenjinovog “sva vlast sovjetima“. (Saveti, jedini pravi izdanak samih revolucija, su za razliku od revolucionarnih partija i ideologija bili nemilosrdno uništeni upravo od strane komunističke partije i samog Lenjina.)

Nijedan od ovih eksperimenata ne redefiniše legitimnu svojinu na zadovoljavajući način, ali bi možda mogli krenuti u tom pravcu – istočnonemački kooperativni sistem kombinujući privatnu svojinu sa traženim zajedničkim vlasništvom nad sredstvima proizvodnje i distribucije, radnički saveti obezbeđujući sigurnost ostanka na radnom mestu umesto sigurnosti privatne svojine. U oba primera individualni radnici nisu više atomizovani nego pripadaju novom kolektivu, kooperaciji ili fabričkom savetu, kao vrsti kompenzacije za pripadnost klasi.

Vi ste takođe pitali o eksperimentima i reformama. Ovo nema nikakve veze sa ekonomskim sistemima – osim što ekonomski sistem ne bi trebalo da ljude liši slobode. To se događa tako što disidenti ili oponenti postaju “nezapošljivi” ili kada zavlada velika oskudica potrošnih dobara i život postane toliko neugodan da vlada lako može “kupiti” čitave slojeve stanovništva. Ljudi na istoku traže slobodu, građanska prava, pravne garancije. Uslove pod kojima mogu reći, napisati i objaviti što god žele. Sovjetski savez je umarširao u Čehoslovačku ne zbog novog “ekonomskog modela” nego zbog političkih reformi koje su ga pratile. U Istočnu Nemačku nije umarširao iako danas tamo, kao i u drugim satelitskim državama, ljudi bolje žive nego u Sovjetskom savezu, a možda će uskoro živeti isto kao i ljudi u Zapadnoj Nemačkoj, a jednog dana i bolje. A tada će razlika biti “samo” u tome da će u jednoj zemlji ljudi moći govoriti i, u određenim granicama, činiti što god žele dok u drugoj zemlji to neće moći. Verujte mi, to je ogromna razlika za svakoga.

Sovjetski savez ima interes da udari gde god su ovi ekonomski eksperimenti udruženi sa borbom za slobodu. Ovo je, bez sumnje, slučaj u Čehoslovačkoj. To nije slučaj u Istočnoj Nemačkoj; zato je Nemačka demokratska republika ostavljena na miru. Što više Nemačka demokratska republika, pod Ulbrihovom vladavinom, čini ekonomskih ustupaka to više postaje ideološki tiranska.

Sovjetski savez takođe mora udariti kad god oseti strah da bi neka od satelitskih zemalja mogla raskinuti sa Varšavskim paktom. Ne znam da li je ovaj, očito prisutni strah, bio opravdan u slučaju Čehoslovačke, ali smatram to mogućim. S druge strane, ne verujem da će Sovjetski savez vojno intervenisati u Jugoslaviji. Tu bi naišao na veoma značajano vojno suprotstavljanje, a on danas ne može sebi priuštiti takvu vrstu konfrontacije. Biti velika sila ne znači čvrsto sedeti u sedlu.

Pitanje: Da li solicijalizmu kao sadašnjoj dominantnoj koncepciji budućnosti dajete ikakve šanse za realizaciju?

Arent: Ovo prirodno ponovo povlači pitanje šta je zaista socijalizam. Čak je i Marks jedva znao kako bi ga konkretno trebalo predstaviti.

Pitanje: Ako mogu da vas prekinem – kao što sam rekao, ono na šta mislim je socijalizam u duhu čehoslovačkog ili jugoslovenskog modela.

Arent: Vi, dakle, mislite na ono što danas nazivaju “socijalistički humanizam”. Ovaj novi slogan ne znači ništa drugo do pokušaj da se ukinu nehumanosti koje je doneo socijalizam a da se ne uvodi ponovo takozvani “kapitalistički” sistem; mada je u Jugoslaviji jasna tendencija ka otvorenoj tržišnoj ekonomiji i to bi lako moglo biti interpretirano i na vaš način. A skoro je sigurno da će tako i biti interpretirano i to ne samo od strane Sovjetskog saveza nego i od strane svih istinskih vernika.

Generalno govoreći, rekla bih da dopuštam da postoje izvesne šanse u svim malim zemljama koje žele da eksperimentišu, bilo da one sebe nazivaju socijalističkim ili ne, ali sam jako skeptična u pogledu velikih sila. Tim masovnim društvima se više ne može upravljati, a kamoli vladati. Čehoslovački i jugoslovenski model, ako njih uzmete kao primere, prirodno, imaju neke šanse. Ja bih takođe dodala možda Rumuniju, možda Mađarsku gde revolucija nipošto nije završila katastrofalno kao što bi završila pod Staljinom – sa deportacijom 50 odsto stanovništva. U svim ovim zemljama se nešto dešava i biće veoma teško poništiti njihove reformske napore, njihove pokušaje da izbegnu najgore posledice diktature i reše svoje ekonomske probleme nezavisno i razumno.

Postoji još jedan faktor koji treba uzeti u obzir. Sovjetski savez i, u različitom stepenu, njegovi sateliti nisu nacionalne države, ali su sastavljeni od različitih nacionalnosti. U svakoj od tih zemalja diktatura je više ili manje u rukama dominantne nacionalnosti tako da opozicija protiv nje uvek rizikuje pretvaranje u nacionalno oslobodilački pokret. Ovo posebno važi za Sovjetski savez gde ruska diktatura uvek živi u strahu od kolapsa ruske imperije – a ne samo od promene vladavine.

Ova zabrinutost nema nikakve veze sa socijalizmom; to jeste i uvek je bio problem čiste politike sile. Ja ne mislim da bi Sovjetski savez nastavio da čini to što je učinio u Čehoslovačkoj da ga ne zabrinjava vlastita unutrašnja opozicija, ne samo opozicija intelektualaca nego i latentna opozicija njegovih vlastitih nacionalnosti. Ne treba zaboraviti da je tokom Praškog proleća vlada učinila značajne ustupke Slovacima, ustupke koje je povukla tek nedavno, očito pod ruskim uticajem. Moskva preti svakom pokušaju decentralizacije. Novi model za Ruse ne znači samo humaniji tretman ekonomskih ili intelektualnih problema nego takođe pretnju raspadom ruskoj imperiji.

Pitanje: Ja mislim da strah sovjetskih lidera, pogotovo od opozicije intelektualaca, igra posebnu ulogu. Nakon svega, opozicija se oseća na širem polju. Postoji čak i pokret za građanska prava mladih intelektualaca koji operiše svim legalnim i, nije potrebno ni reći, takođe i ilegalnim sredstvima, kao što su ilegalna štampa i tako dalje.

Arent: Da, svesna sam toga. Sovjetski lideri se, prirodno, toga jako plaše. Oni se jako plaše da se ovaj pokret iz intelektualnih krugova ne proširi na narod što bi moglo dovesti do toga da Ukrajinci ponovo zatraže svoju vlastitu državu, isto kao i Tatari sa kojima se u svakom pogledu loše postupa, i tako redom. Zato vlasti Sovjetskog saveza stoje na tlu koje je trusnije čak i od onog na kojem stoje vlasti u satelitskim zemljama. Ali, vidite, i Tito se u Jugoslaviji takođe boji nacionalizma, dok se takozvanog “kapitalizma” uopšte ne boji.

Pitanje: Kako ocenjujete činjenicu da reformski pokret na istoku – mislim ne samo na mnogo navođeni čehoslovački model nego takođe na razne publikacije sovjetskih intelektualaca koji zagovaraju demokratizaciju Sovjetskog saveza kao i na publikacije sličnih pokreta – nikad nije zagovarao nijednu, ma kako modifikovanu, formu kapitalizma kao alternativu sistemu koji kritikuju.

Arent: Pa dobro, mogla bih vam reći da su ti ljudi očito mog mišljenja da, kao što socijalizam nije lek za kapitalizam, kapitalizam ne može biti lek ili alternativa za socijalizam. Ali ne bih da stalno trubim jedno isto. Borba se nikad ne vodi samo oko ekonomskog sistema. Ekonomski sistem je uključen samo utoliko što diktatura sprečava ekonomiju da se razvija onako produktivno kako bi to činila bez pritiska diktature. Ostalo se tiče političkog pitanja: kakva se želi vrsta države, kakva vrsta ustava, kakva vrsta zakonodavstva, kakva vrsta zaštite za slobodu govorne i pisane reči; tiče se onog što naivna deca na zapadu nazivaju “buržoaske slobode”.

Takva stvar ne postoji; sloboda je sloboda, bilo da je garantuju zakoni “buržoaske” vlade ili “komunističke” države. Iz činjenice da komunistička vlast danas ne poštuje građanska prava i ne garantije slobodu govora i udruživanja ne sledi da su takva prava i slobode “buržoaske” stvari. “Buržoaske slobode” su često i sasvim pogrešno izjednačavane sa slobodom da se zgrne više novca nego što je zaista potrebno. Jer to je jedina sloboda koja se na istoku, gde se u stvari može postati ekstremno bogat, takođe poštuje. Jaz između bogatih i siromašnih je – da progovorimo jednom razumljivim jezikom a ne žargonom – u pogledu prihoda veći na istoku nego u većini drugih zemalja, veći čak nego u Sjedinjenim državama, ako izostavite nekoliko hiljada multimilionera.

Ali nije poenta ni u tome. Ponavljam: poenta je prosto i jedino u tome mogu li ja da kažem i štampam ono što želim ili ne mogu; špijunira li me moj sused ili ne špijunira. Sloboda uvek implicira slobodu neslaganja. Nijedan vladar pre Hitlera i Staljina nije osporio slobodu da se kaže da – Hitler isključujući Jevreje i Rome iz prava na saglasnost, a Staljin tako što je bio jedini diktator koji je poskidao glave svojih najentuzijastičkijih podržavalaca, možda zato što je shvatio da se oni koji kažu da uvek mogu predomisliti i reći ne. Nijedan tiranin pre njih nije otišao tako daleko – ali ni to ih nije sačuvalo.

Nijedan današnji sistem, čak ni Sovjetski savez, nije zaista totalitaran – iako moram priznati da nisam u poziciji da prosuđujem Kinu. Trenutno su isključeni samo disidenti i opozicionari, ali to nipošto ne znači da tamo ima bilo kakve slobode. A upravo su političke slobode i zagarantovana osnovna prava ono što traže opozicione snage – i tu su potpuno u pravu.

Pitanje: Šta mislite o izjavi Tomasa Mana da je “anti-boljševizam osnovna ludost našeg vremena”?

Arent: Naše vreme toliko obiluje glupostima da je jako teško nekoj od njih dodeliti prvo mesto. Ali, ozbiljno govoreći, antiboljševizam su, kao teoriju, kao izam, izmislili bivši komunisti. Pod njima ne mislim prosto na bilo koje bivše boljševike ili bivše komuniste nego pre na one koji su “verovali” pa se jednog dana lično razočarali u gospodina Staljina; to jest na ljude koji nisu bili pravi revolucionari ili politički aktivisti nego su, kako sami kažu, izgubili boga i krenuli u potragu za novim bogom i, takođe, za njegovom suprotnošću, za novim đavolom. Oni su prosto preokrenili šablon.

Međutim, pogrešno bi bilo reći da su se ovi ljudi mentalno promenili, da više ne traže veru nego da vide realnost, uzimaju je u obizir i pokušavaju da menjaju stvari. Bilo da antiboljševici objavljuju da je istok đavo ili boljševici tvrde da je Amerika đavo, što se tiče njihovih misaonih navika, to se svodi na isto. Mentalno, to je i dalje ista stvar. Oni vide samo crno i belo. U stvarnosti ne postoje takve stvari. Ako neko ne poznaje čitav spektar političkih boja epohe, ako ne može razlikovati osnovne uslove u različitim zemljama, različite faze razvoja, tradicije, vrste i kvalitet proizvodnje, tehnologiju, mentalitet i tako dalje, onda on prosto ne zna kako da se orijentiše, ne zna kako da se kreće u ovom polju. Ne može učiniti ništa drugo do razbiti svet na komade da bi najzad pred svojim očima imao jednu jedinu stvar: čisto crno.

Pitanje: Na kraju eseja O nasilju pišete da znamo “ili bi trebalo da znamo da je svako slabljenje moći otvoreni poziv na nasilje – ako ni zbog čega drugog ono zbog toga što oni koji poseduju moć a osećaju da im ona izmiče iz ruku, bilo da vladaju ili da se njima vlada, uvek teško odolevaju iskušenju da moć zamene nasiljem.” Kakvo značenje ima ova značajna rečenica s obzirom na tekuću političku situaciju u Sjedinjenim državama?

Arent: Već sam pomenula gubitak moći kod velikih sila. Šta to konkretno znači? U svim republikama sa predstavničkom vlašću moć počiva u narodu. To znači da narod ovlašćuje određene pojedince da ga predstavljaju, da deluju u njegovo ime. Kad govorimo o gubitku moći to znači da je narod povukao datu saglasnost sa onim što njegovi predstavnici, ovlašćeni izabrani službenici, čine.

Ovlašćeni se sasvim prirodno osećaju moćnima; čak i kad narod povuče osnovu te moći, osećaj moći ostaje. Takva je situacija u Americi – ne samo tu, naravno. To stanje stvari nema nikakve veze sa činjenicom da je narod podeljen nego se pre može objasniti gubitkom poverenja u takozvani “sistem”. Da bi održali sistem ovlašćeni počinju da deluju kao vladaoci i pribegavaju nasilju. Oni pristanak naroda zamenjuju silom; to je ključna tačka.

Kakvo je u tom pogledu sada stanje u Americi? To se može ilustrovati raznim primerima, ali ja bih pre svega želela da ga pogledamo u svetlu rata u Vijetnamu koji ne samo da je zaista podelio narod u Sjedinjenim državama nego je, što je još važnije, izazvao gubitak poverenja a time i gubitak moći. Da budem konkretna, on je proizveo “jaz poverenja”, što znači da se onima na vlasti više ne veruje, bez obzira na to da li se ljudi sa njima slažu ili ne. Znam da se u Evropi političarima nikad nije verovalo, da ljudi zaista misle da političar ex professo mora i treba da laže. Ali to nije bio slučaj u Americi.

Naravno, uvek je bilo državnih tajni koje je zbog specifičnih praktično političkih razloga bilo potrebno strogo čuvati. Često istina nije bila izgovarana, ali nije bila izgovarana ni direktna laž. E sad, kao što znate, rezolucija o tonkinškom zalivu, koja je predsedniku dala odrešene ruke u jednom neobjavljenom ratu, je progurana kroz kongres na osnovu dokazano netačnog prikaza okolnosti. Ta afera je Džonsona koštala predsedničkog mesta; bez toga bi se, takođe, žestina opozicije u senatu teško dala objasniti. Od tada se Vijetnamski rat, u širim krugovima, smatra nezakonitim – ne samo neobično nehumanim, ne samo nemoralnim, nego nezakonitim. U Americi to ima drugačiju težinu nego u Evropi.

Pitanje: A ipak u američkom radništvu postoji veoma snažna agitacija za angažovanje Sjedinjenih država u Vijetnamu. Kako to objašnjavate, u vezi sa onim što ste maločas rekli?

Arent: Prvi podsticaj za opoziciju ratu je došao sa univerziteta, posebno od studentskih tela, to jest, od onih istih grupa koje su bile angažovane u pokretu za građanska prava. Ova opozicija je od početka bila usmerena protiv takozvanog “sistema” čiji se najlojalniji podržavaoci danas nesporno mogu naći među radnicima, to jest, u grupama sa nižim prihodima. (Takozvani “kapitalisti” sa Vol strita demonstriraju protiv vlade a građevinski radnici za vladu.) Presudnu ulogu u ovome ne igra toliko pitanje rata koliko crnačko pitanje.

Pokazalo se da u istočnim i severnim delovima zemlje integracija crnaca u grupe sa višim prihodima ne predstavlja jako ozbiljan ili nesavladiv problem. Danas je to svugde zaista fait accompli. Ukoliko stanuju u stanovima sa relativno visokom cenom stanarina crnci se mogu integrisati ako pripadaju istom višem sloju kao i drugi stanari, beli ili žuti (pogotovo Kinezi, koji su kao susedi posebno omiljeni). Pošto je broj uspešnih crnih biznismena jako mali, ovo u stvari važi za akademske ili slobodne profesije – doktore, advokate, profesore, glumce, pisce, i tako dalje.

Pokušaj takve integracije u srednje i niže slojeve srednje klase, pogotovo među radnike koji u pogledu prihoda pripadaju višim slojevima niže srednje klase, vodi u katastrofu i to, zaista, ne samo zato što je niža srednja klasa posebno “reakcionarna” nego zato što oni koji joj pripadaju veruju, ne bez razloga, da se sve reforme u vezi sa crnačkim pitanjem sprovode na njihovu štetu. Ovo se najbolje može ilustrovati na primeru škola. U Americi su državne škole, uključujući i srednje škole, besplatne. Što su ove škole bolje deca bez sredstava imaju veće šanse da odu na univerzitet, to jest da poprave svoj socijalni položaj. U velikim gradovima su se ovi sistemi javnih škola, uz samo nekoliko izuzetaka, slomili pod pritiskom veoma brojnog skoro isključivo crnog lumpenproletarijata; ove institucije u kojima se deca drže dvanaest godina a da ne nauče da čitaju i pišu, teško da se mogu nazvati školama. Ako sad neki deo grada, kao rezultat politike integracije, postane crn ulice se odmah ofucaju, škole zanemare, deca podivljaju – ukratko, taj deo grada veoma brzo postaje slam. Najviše su, pored samih crnaca, pogođeni Italijani, Irci, Poljaci i pripadnici drugih etničkih grupa koji nisu siromašni, ali nisu ni dovoljno bogati da se prosto odsele ili pošalju decu u jako skupe privatne škole.

To je, međutim, sasvim moguće za više klase, iako često po cenu značajnih odricanja. Ljudi su savršeno u pravu kad kažu da će uskoro u Njujorku moći da žive samo veoma siromašni i veoma bogati. Skoro svi beli stanovnici koji su to mogli poslali su svoju decu ili u privatne škole, koje su često veoma dobre, ili u denominacijske većinom katoličke škole. Isto to mogu učiniti i crnci koji pripadaju višim slojevima. Radnička klasa i niža srednja klasa to ne mogu. Ono što ljude čini posebno ogorčenima je to što su liberali srednje klase progurali zakone čije posledice ne osećaju. Oni su zahtevali integraciju javnih škola, gašenje lokalnih crnih škola (crna deca, koja su u velikoj meri prosto zapuštena, transportovana su autobusima iz slamova u škole u delovima grada sa većinskim belim stanovništvom), prisilnu integraciju delova grada – dok su svoju vlastitu decu poslali u privatne škole i odselili se izvan grada, nešto što sebi mogu priuštiti samo oni sa određenim nivoom prihoda.

Ovome treba dodati još jedan faktor koji je prisutan i u drugim zemljama. Marks je mogao reći da proleteri nemaju domovinu; poznato je da proleteri nisu delili njegovo gledište. Niže društvene klase su posebno prijemčive za nacionalizam, šovinizam i imperijalističku politiku. U pokretu za građanska prava je kao rezultat pitanja rata izbio ozbiljan raskol na “crne” i “bele”: dolazeći iz dobro stojećih porodica srednje klase beli studenti su se odmah pridružili opoziciji, za razliku od crnaca čiji su lideri veoma sporo donosili odluku da se demonstrira protiv rata u Vijetnamu. Ovo je tačno čak i za Martina Lutera Kinga. Činjenica da vojska nižim društvenim klasama pruža određene šanse za obrazovanje i profesionalno usavršavanje prirodno je i ovde igrala određenu ulogu.

Pitanje: Vaš prigovor novoj levici u Zapadnoj Nemačkoj je, između ostalog, da se nikad “nije ozbiljno zainteresovala za priznanje granice Odra – Nisa, koja je, na kraju krajeva, jedan od krucijalnih problema nemačke spoljne politike i probni kamen nemačkog nacionalizma još od poraza Hitlerovog režima.” Sumnjam da se vaša teza može održati u ovako oštroj formi, jer je nemačka nova levica od bonske vlade već zahtevala priznanje ne samo granice Odra – Nisa nego isto tako i priznanje Nemačke demokratske republike. Međutim, nova levica je izolovana od širokih slojeva stanovništva i nema moć da takvim teoretskim zahtevima obezbedi praktično političku realnost. Ali čak i da je nova levica, tako ekstremno brojčano slaba, “ozbiljno” intervenisala za priznanje granice Odra – Nisa, da li bi time nemački nacionalizam pretrpeo presudan poraz?

Arent: Što se tiče praktično političkih posledica, političke promene u Persiji su očito još manje verovatne. Nevolja sa novom levicom je u tome što ona očigledno ni o čemu ne brine manje nego o eventualnim posledicama svojih protesta. Za razliku od persijskog šaha, granica Odra -Nisa spada u direktnu odgovornost svakog nemačkog građanina; organizovati proteste za njeno priznavanje i javno obznaniti stav o ovom problemu ima smisla bez obzira na praktično političke posledice. To što je nova levica “takođe” za priznanje nove granice sa Poljskom ne dokazuje ništa – mnogi dobri liberali su “takođe” za to. Poenta je u tome da to nikad nije bio centar njene propagande, što prosto znači da oni izvrdavaju sve realne stvari koje uključuju direktnu odgovornost. Ovo važi kako za njihove teorije tako i za njihove prakse.

Postoje dva moguća objašnjenja za ovo izbegavanje eminentno praktičnih problema. Već sam pomenula nemački nacionalizam za koji se, uprkos suprotne retorike, nova levica takođe može osumnjičiti. Druga mogućnost je da se ovaj pokret u svojoj nemačkoj verziji toliko prepustio visokoparnim teorijskim glupostima da ne vidi ono što mu stoji pred nosom. Ovo je izgleda bio slučaj u vreme zakona o vanrednom stanju – Notstandgesetze. Sećate se sa kolikim je zkašnjenjem studentski pokret shvatio da se u parlamentu dogodilo nešto prilično značajno, svakako značajnije od poseta orijentalnih vlastodržaca.

Kad američki studenti demonstriraju protiv rata u Vijetnamu oni demonstriraju protiv politike neposrednih interesa svoje zemlje i svojih vlastitih. Kad to čine nemački studenti to je otprilike isto kao ono oko persijskog šaha; nemaju ni najmanju mogućnost da budu lično odgovorni. Pasionirano zanimanje za međunarodne poslove u kojima nema ni rizika ni odgovornosti je često bilo kloaka u kojoj su se krili prizemni nacionalni interesi; u politici, idaealizam vrlo često nije ništa drugo do izgovor za nepriznavanje neugodnih činjenica. Idealizam može biti i oblik potpunog bega od stvarnosti što je ovde, po mom mišljenju, najverovatnijie slučaj. Nova levica prosto previđa problem, a to znači da previđa jedno jedino moralno pitanje koje je u posleratnoj Nemačkoj još uvek zaista otvoreno za raspravu i takođe jedan od retkih međunarodno političkih problema u kojima Nemačka, nakon završetka Drugog svetskog rata, može igrati značajnu ulogu. Propust nemačke vlade, pogotovo pod Adenauerom, da na vreme prizna granicu sa Poljskom velikim delom je doprineo konsolidaciji sovjetskog satelitskog sistema. Treba da je svakome savršeno jasno da je u satelitskim zemljama strah od Nemačke usporio, a delom i onemogućio, sve reformske pokrete u istočnoj Evropi. Činjenica da se čak ni levica, nova ili stara, ne usuđuje da dirne u ovu osetljivu tačku posleratne Nemačke može ovaj strah samo znatno ojačati.

Pitanje: Da se još jednom vratimo vašoj studiji O nasilju. U njoj ste (to jest, u njenoj nemačkoj verziji) napisali: “Dok god se nacionalna nezavisnost, naime sloboda od strane vladavine, bude poistovećivala sa državnim suverenitetom, naime polaganjem prava na nekontrolisanu i neograničenu vlast u spoljnoj politici – a nijedna revolucija do sada nije uspela da uzdrma ovaj državni koncept – čak ni teorijsko rešenje problema rata, od koga zavisi ne toliko kakvu ćemo budućnost imati koliko da li ćemo je uopšte imati, garantovana bezbednost na zemlji je isto toliko utopijska koliko i kvadratura kruga.” Kakvu drugu koncepciju države ste imali na umu?

Arent: Ono što sam imala na umu nije toliko drugačiji koncept države koliko neophodnost da se ovaj postojeći zameni. Ono što nazivamo državom nije puno starije od petnaestog i šesnaestog veka a to isto važi i za koncept suvereniteta. Suverenitet, između ostalog, znači da se konflikti na međunarodnom planu u krajnjoj liniji rešavaju ratom; nema nekog drugog poslednjeg pribežišta. Međutim, danas je rat između velikih sila – potpuno nezavisno od svih pacifističkih obzira – postao nemoguć zahvaljujući monstruoznom razvoju sredstava nasilja. Postavlja se pitanje: šta se dogodilo sa ovim poslednjim pribežištem?

Rat je, da tako kažem, postao luksuz koji sebi mogu priuštiti samo male nacije i to samo dok nisu uvučene u sferu uticaja velikih sila i dok same ne poseduju nuklearno oružje. Velike sile se mešaju u ove ratove, s jedne strane zato što imaju obavezu da brane svoje klijente, a s druge zato što je to postalo deo strategije zastrašivanja na kojoj počiva mir u svetu.

Za suverene države nema poslednjeg pribežišta osim rata; sama ova činjenica, da rat više ne služi toj svrsi, dokazuje da moramo naći novi koncept države. Ovaj novi koncept države, naravno, neće biti rezultat osnivanja novog međunarodnog suda koji bi funkcionisao bolje od onog u Hagu ili nove Lige naroda pošto bi suverene, ili tobož suverene, vlade opet mogle igrati staru igru – naravno u verbalnoj ravni, koja je važnija nego što se obično misli.

Osnove za novi koncept države, kako ga ja vidim, mogu se naći u federalnom sistemu koji ima tu prednost da u njemu moć ne dolazi ni odozgo ni odozdo nego je raspoređena po horizontali tako da se u pogledu moći federalne jedinice mogu uzajamno ograničavati i kontrolisati. Jer prava teškoća u razmišljanju o ovim stvarima je da poslednje pribežište ne treba da bude nadnacionalno nego internacionalno. Nadnacionalni autoritet bi bio ili neefikasan ili bi bio monopolizovan od strane trenutno najjače nacije i tako vodio svetskoj vladavini koja bi lako mogla postati najstrašnija zamisliva tiranija pošto se od njenih globalnih policijskih snaga ne bi moglo pobeći – sve dok se konačno ne bi raspala.

Gde da nađemo modele koji bi nam mogli pomoći da, bar teorijski, konstruišemo jedan međunarodni autoritet kao najvišu kontrolnu instancu? Zvuči paradoksalno pošto se ono što je najviše ne može nalaziti između, ali bez obzira na to ovo je pravo pitanje. Kad sam rekla da nijedna revolucija, iako je svaka srušila neki oblik vladavine i zamenila ga drugim, nije uspela da uzdrma koncept države i njen suverenitet, imala sam na umu ono što sam delimično pokušala da elaboriram u svojoj knjizi O revoluciji. Počev od revolucija osamnaestog veka svaki veliki preokret je zapravo gradio rudimente jedne potpuno nove forme vladavine koja je izbijala na površinu nezavisno od svih prethodećih revolucionarnih teorija – direktno iz toka same revolucije, to jest iz iskustva delovanja i kao rezultat volje delatnika za učešćem u budućem odvijanju javnih poslova.

Ova nova forma vladavine je sistem saveta koji je, kao što znamo, propao svaki put i svugde, uništen direktno od strane birokratija nacionalnih država ili od strane partijskih mašinerija. Da li je ovaj sistem čista utopija – u svakom slučaju to bi bila narodna utopija a ne utopija teoretičara i ideologa – ne bih znala reći. Međutim, meni se čini da je to jedina alternativa koja se ikada pojavila u istoriji, i koja se stalno iznova pojavljuje. Spontano organizovanje sistema saveta dogodilo se u svim revolucijama, u francuskoj revoluciji, sa Džefersonom u američkoj revoluciji, u pariskoj komuni, u ruskoj revoluciji, nakon revolucija u Nemačkoj i Austriji po završetku Prvog svetskog rata i najzad u mađarskoj revoluciji. Pored toga, sistem saveta nikad nije nastao kao rezultat neke svesne revolucionarne tradicije ili teorije nego potpuno spontano, svaki put kao da pre toga ništa slično nije postojalo. Odatle izgleda da sistem saveta odgovara i proizilazi iz samog iskustva političkog delovanja.

Mislim da bi se tu morao potražiti jedan potpuno novi oblik organizovanja koji započinje odozdo, ide prema gore, i najzad dovodi do parlamenta. Ali sad ne možemo o tome govoriti. A to i nije neophodno pošto su poslednjih godina u Francuskoj i Nemačkoj objavljene važne studije o ovom predmetu tako da se svako ko je ozbiljno zainteresovan može sam informisati.

Da bih sprečila nesporazum, koji se danas lako može dogoditi, moram reći da komune hipika i otpadnika nemaju sa ovim nikakve veze. Naprotiv, oni se osnivanjem komuna u potpunosti odriču javnog života i politike uopšte: one su utočišta za ljude koji su pretrpeli politički brodolom i kao takve mogu se u potpunosti opravdati ličnim razlozima. Forma ovih zajednica je često veoma groteskna – kako u Nemačkoj tako i u Americi – ali ja ih razumem i nemam ništa protiv njih. Politički, one su besmislene. Saveti žele upravo suprotno čak i kad su veoma mali – kao saveti suseda, profesionalni saveti, saveti unutar fabrika, kućni saveti i slično. Postoje, zaista, saveti najrazličitijih vrsta, nipošto samo radnički saveti; radnički saveti su specijalan slučaj u ovom polju.

Saveti kažu: želimo da učestvujemo, želimo da raspravljamo, želimo da se naš glas čuje u javnosti, i želimo da imamo mogućnost da odredimo politički kurs naše zemlje. Pošto je zemlja previše velika da bi se na jednom mestu svi mogli okupiti i odrediti našu sudbinu, potreban nam je izvestan broj javnih prostora u njoj. Glasačka kabina je nesumnjivo premala, tu ima mesta samo za jednu osobu. Partije su potpuno nepodesne; tu nismo, većina od nas, ništa drugo do manipulisano biračko telo. Međutim, kad bi samo nas desetak seli za jedan sto, kad bi svako izrazio svoje mišljenje i saslušao mišljenje drugih, onda bi se kroz razmenu mišljenja moglo dogoditi racionalno formiranje mnjenja. Tu bi, takođe, postalo jasno ko je od nas najpodesniji da naš pogled prezentuje pred sledećim, višim, savetom gde bi se naše gledište pod uticajem drugih gledišta razjasnilo, revidiralo ili pokazalo pogrešnim.

To nipošto ne znači da bi svaki stanovnik trebalo da bude član nekog saveta. Niti to svako želi niti svakog zanimaju javni poslovi. Moguće je da bi se putem ovog samoodabirajućeg procesa okupila prava politička elita zemlje. Svako koga ne zanimaju javni poslovi morao bi biti zadovoljan što se o njima odlučuje bez njega. Međutim, svakoj osobi bi morala biti pružena prilika.

U ovom pravcu ja vidim mogućnost formiranja novog koncepta države. Država-saveta ove vrste, kojoj je princip suvereniteta potpuno stran, izvrsno bi odgovarala federacijama najrazličitije vrste, posebno zbog toga što se tu moć konstituiše horizontalno a ne vertikalno. Međutim, ako biste me sad upitali koji su izgledi da ovo bude realizovano morala bih vam reći: veoma mali, ako ih uopšte ima. A ipak, možda, na kraju krajeva – nakon sledeće revolucije.

 
Thoughts of Politics and Revolution iz knjige Crises of the Republic, p. 199 – 233, Harcourt Brace and Company, 1972.

Preveo Branislav Dujmić

Peščanik.net, 25.10.2011.

———–    

  1. Ovaj tekst je napisan na osnovu intervjua koji je sa gospođom Arent u leto 1970. vodio nemački pisac Adelbert Reif. Preveo na engleski Denver Lindley.