zhang Huan
zhang Huan

Ovo je govor koji je dobitnica Nobelove nagrade, Herta Miler, održala avgusta ove godine na promociji nove knjige Liao Juvua u Berlinu. Knjiga je objavljena na nemačkom pod naslovom Für Ein Lied und Hundert Lieder, a englesko izdanje će nositi naziv Svedočenja:

„Kakva ogromna pozornica, sa planinskim motivom na paravanu iza – pozorište, pisanje i svakodnevni život, to je nerazdvojivo, ali zašto onda toliko boli,“ piše Liao Jivu u svojoj zatvorskoj knjizi. A pisanje naziva „konstantnom fiksacijom, kao zunzara koja je uvek na oprezu od otvorene šake“. „Zašto toliko boli“ i „čuvati se od otvorene šake“ – kako je to jezgrovit opis obeju stvari: obuzdavanja, kroz pisanje, zatvora toliko mučno usađenog u njegovoj glavi, i pretnje policijske države da će ga opet poslati u zatvor jer je pisao kako mu je bilo u zatvoru.

Okolnosti u kojima su objavljena Svedočenja podsećaju na one u doba objavljivanja Doktora Živaga pre pedesetak godina. Pasternak je insistirao da njegov roman u Italiji objavi Đanđakomo Feltrineli. Sve se odvijalo kao u detektivskoj priči: Feltrineli je smislio metod da se jedino može verovati posredniku koji Pasternaku pokaže polovinu novčanice čiju je drugu polovinu čuvao Feltrineli. A Pasternak je na cigaret-papiru poslao poruku da će jedina autentična pisma od njega biti pisana na francuskom. Uzrok ovolikoj tajnosti je bilo to što je Centralni komitet sovjetske komunističke partije činio sve da spreči objavljivanje knjige. Sovjetske delegacije naterale su italijansku komunističku partiju da im pomogne u zaustavljanju štampanja knjige. I sam Pasternak bio je primoran da potpisuje pisma u kojima izdavačima odriče prava na knjigu. A predsednik Sovjetskog udruženja književnika, Aleksej Surkov, lično je posetio Feltrinelija u Milanu i pokušao da zaustavi objavljivanje knjige falsifikovanom izjavom Pasternaka. Feltrineli ga je opisao kao „ušećerenu hijenu“. Pasternak se nije predavao. Želeo je da objavi knjigu, po svaku cenu.

Kineska komunistička partija takođe se svim silama trudila da zaustavi objavljivanje knjige Liao Jivua. Pritisak na autora bio je ogroman. Morao je da se zakune kineskim vlastima da više ne želi da se knjiga objavi u Nemačkoj. Ali S. Fischer Verlag je znao da mu je to najveća želja. Međutim, morali su da odlože objavljivanje – protivno autorovoj želji – da bi ga zaštitili od hapšenja. Čak i kada je Liao rekao da insistira na objavljivanju, i da će robijati ako bude morao. Srećom, do toga nije došlo.

U slučaju Liao Jivua, kineska intervencija bila je pravi fijasko. Ali u drugim slučajevima je uspevala. Na primer, u slučaju jedne nemačko-kineske izložbe, gde je trebalo da se prikaže dvanaest fotografija jednog čuvenog nemačkog fotografa. Nakon intervencije kineskih cenzora, ostale su samo dve fotografije. I kustosi i nemački umetnik su prihvatili cenzuru.

U Pasternakovo vreme, da bi se nešto zabranilo, bile su potrebne intrige, tajni policijski planovi i delagacije. Danas sve završavaju bivši rukovodioci velikih nemačkih korporacija. Oni viču na otvaranjima izložba kada neko spomene da je Tilmanu Špengleru odbijen zahtev za vizu. Zaslepljeni su bilansima stanja. Ali i kinesko laskanje zaslepljuje autore. Juli Zeh objašnjava da je nakon posete Kini potpuno razumela kako je za sprečavanje građanskog rata u toj zemlji neophodno pritezanje dizgina, gonjenje i hapšenje agitatora, cenzurisanje štampe i ograničavanje komunikacije preko interneta. I postavlja pitanje, ko bi se usudio da ustane i zahteva „uvođenje demokratije, smesta“.

Poput Pasternaka, Liao Jivu je morao da prođe sito i rešeto da bi objavio svoju knjigu: pretresi stana i redovne zaplene rukopisa, tvrdoglavi novi počeci pod konstantnim nadzorom. Zbog svog integriteta i moralne odgovornosti, Jivu nije odustajao dok knjigu nije završio.

Ali Pasternaka se nećemo prisetiti samo zbog iste odiseje štampanja knjige, već i zbog sadržaja. Svedočenja nam otvaraju oči. Poput Jivuove prethodne knjige Mrtvi šetač, i ovde otkrivamo šta se nalazi ispod površine odnedavno bogate imperije gladne moći. Država koja organizuje svoje zatvore i logore po ugledu na gulage nije moderna država, već maoistička relikvija prerušena u ekonomsko čudo. A cena koju za to ljudi plaćaju jeste obespravljenost i represija. Ova činjenica je samo jedan deo priče. Drugi deo sadržan je u ogromnoj književnoj snazi ovog dela. U ćeliji, život se meri sekundama. Sadizam i sažaljenje se nepredvidljivo smenjuju. Jedna ista stvar može biti i monstruozna i žalosna. Svako ponašanje je ludački normalno, kao i sam zatvor. „Ljudi ubijeni u protvoru bili su deo svakodnevice kao i pirinač koji smo jeli,“ piše Liao.

On se ne podsmeva brutalnosti lopova i ubica, ali je „dedemonizuje“ precizno je definišući. Pod takvim okolnostima, brutalnost dobija nužni legitimitet. Jer, kaže Liao, razlog za dehumanizaciju zatvorenika jeste sama kineska država, njena „drevna tradicija vladavine zločina nad zločinom“. U književnoj umetnosti Liao Juvua, sarkazam njegovih rečenica prikazuje se kao druga strana patnje. Dokumentarni pasusi u knjizi protkani su poezijom. Ovakve mešavine ne utiču samo na vaš um, već i na stomak. Jivuov jezik je fizički, zato što je fizički trpeo. On je, poput svog autora, gutao obespravljenost i torturu, on zvekeće i šapuće, i najzad se oslobađa.

Njegove zatvorske drugove, osuđene na smrt, u ćeliji već zovu „mrtvi Čen“ ili „mrtvi mali“. Ovaj drugi ima samo 19 godina. Njegova majka je sa njim imala sekualne odnose i odala ga drugima. On ju je isekao na komade. Osuđen na smrt, u ćeliji govori: „I pacov nešto oseća kad napusti gnezdo, a kamoli čovek.“ Drugi osuđenik kaže: „Jedino što mogu da proćerdam jesam ja sam.“ Jer egzekucije se izvršavaju. I Liao piše molbe za pomilovanje za mnoge svoje drugove iz zatvora, i pre smrti, poslednja pisma najbližima, ili testamente. A kada nekoga izvedu iz ćelije na pogubljenje, u knjizi piše: „Otišao je na put.“ Tako benigno rečeno, da je to zastrašujuće. Ali onda pročitate da je noć pre pogubljenja zatvorski doktor u odvojenoj ćeliji osuđenom čoveku izvukao krv. I ona ostaje državi.

U zatvoru su papir i olovka bili dostupni samo dva sata mesečno, pa je za to vreme Liao morao da napiše desetak pisama. Što znači da nije mogao da pribeleži nijedan razgovor. Tako su dijalozi rekonstruisani po sećanju. U ovom procesu, verbalni dueli se usijavaju, prolaze kroz čitav emocionalni registar: bes, sadizam, zabrinutost, depresiju, očajanje i usamljenost.

Pesma „Masakr“, koju je Liao napisao četiri meseca pre junskog masakra, zapečatila mu je sudbinu. Ovaj lament smrti, ovaj vrtlog slika: „Majke proždiru svoju mrtvu decu! / Deca varaju roditelje! / Žene izdaju muževe! / Ljudi spaljuju svoj grad!“ A vojnici „glancaju čizme suknjom mrtve devojke“. I ponavlja se kao refren: „Pucaj! Pucaj! Pucaj! Smiri svoju žeđ za krvlju! Pucaj u glavu!“ Ova pesma smrti je napisana, ili urliknuta, u paničnom imperativu, zapovednom tonu nemoći. Ovaj obrnuti imperativ ima silinu, on želi da spreči vojsku koja ubija. A nakon krvoprolića, Liao rezignirano piše: „Masakr se odvija u tri sveta. U krilima ptica, u krljušti riba, u najfinijem prahu.“

U ovoj knjizi, beskrajno gnusna dela opisana su blistavim vrtlogom reči. I ništa ne izmiče autoru. Knjiga je istovremeno i trijumf pamćenja. Fenomenalno pamćenje može se materijalizovati samo kroz opažanje u trenutku iskustva. Iz izveštaja Oskara Pastiora iz radnog logora, znam da je ovo registrovanje događaja „na nultoj tački postojanja“, nesvesno, ali samim tim preciznije. Verovatno je i za Liaoa važilo isto – opažanje funkcioniše neumoljivo, ponekad svesno, ponekad podsvesno. Fotografski instinkt koji nezavisno funkcioniše, i od sebe i protiv sebe. Iskidani nervi proizvode poriv za zapažanjem. Odvratna blizina na koju su ljudi primorani u logorima i zatvorima postaje utoliko mučnija što se više na nju usredsređujete. Kompulsivno opažanje uvlači svaki detalj u domen ličnog, proždire poslednju mrvicu snage potrebne za opstanak.

Pa ipak, ovo kompulsivno opažanje je dar, jer štiti ljudskost tako što nas potajno čuva – i verovatno spasava. Jer oni koji opažaju jednim delom su napolju, iako su potpuno unutra. A tamo gde su zapuštenost i vegetacija dnevni red, opažanje postaje jedina moguća mentalna aktivnost. Percepcija je mučenje, a mučenje percepcije je radost. Mučenje i radost stoje rame uz rame u ovoj knjizi, i dobro se razumeju. Jer ih zajedno pokreće samoopažanje. Liaova zatvorska knjiga odigrava se unutar uma, kao solilokvij koji podseća na sve što se dešavalo u pamćenju. Ovo pamćenje je uvek povratak; doživljaji se proširuju jer postoje u apstraktnom obliku – ali unutar uma oni predstavljaju fantomski bol i potisnuti strah. Liao ove fantazije o strahu naziva „nežnošću narednog sveta“. One ostaju sa nama do kraja života, bilo da smo kod kuće ili u egzilu. One nikada ne odlaze, ali se vraćaju.

„Stari ćelavi prijatelj“, tako nobelovac Liu Sjaobo naziva Liaoa Jivua. Njih dvojica idu zajedno. Svaki na svoj način, otvorili su nam oči o današnjoj Kini. Ali Sjaobo sedi u zatvoru zbog svoje briljante Povelje 08, genijalnog spiska predloga reformi za demokratsku Kinu. To je njegov „zločin“. Samoljublje večite partije i njen strah od gubitka vlasti nemaju granice, a Sjaoboova nada da će doći do promene koštala ga je 11 godina zatvora. A izgleda da olovnim drugovima ne smeta to što režimska manija za samoočuvanjem nije samo potpuni gubitak obraza, već i prećutna objava poraza. Slepo i tvrdoglavo čuvaju svoju autokratiju. Ovaj cik-cak kurs brutalnosti, kojim sada progone umetnika Aija Vejveja, može sa objasniti jedino tim rečima. Falsifikuju stvari tamo gde mogu, kako bi izmislili neophodne „zločine“. Ali to je čisto ludilo – optužbe su protivrečne – despotizam je neizmeran. Kao što ni presudu Liu Sjaobou ne legitimizuje ni kineski zakon. I to je despotizam.

Presrećna sam što je Liao Jivu uspeo da dođe kod nas, ovde u ovu stranu zemlju, umesto da je dopao zatvora. To je za njega gorka sreća, mnogo veća nego što možemo da zamislimo. Takva gorka sreća, sama po sebi, mnogo je vrednija od čiste sreće – uvek je mnogo koštala, ali je još više spasavala. Gorka sreća ne može da vas nosi, nju morate vući za sobom. Ona upravlja vama, sa svom svojom „nežnošću narednog sveta“. Dom, to je tamo gde ste rođeni i gde živite. Ili gde ste rođeni, pa dugo živite, a onda odete i stalno se vraćate i stalno ponovo odlazite. Za progonjene koji su spaseni, dom je tamo gde ste rođeni, gde ste dugo živeli, odakle ste pobegli i više se nikad ne možete vratiti.

Kažete sebi: dođavola s tim. Ali to ne uspeva. Ovaj dom uvek će biti vaš najintimniji neprijatelj. Ostavili ste za sobom sve koje volite. A oni su i dalje ranjivi kao što ste vi bili. Ako danas nisu u zatvoru, uvek se moraju „čuvati otvorene šake“. Liao Jivu za sada neće moći da se vrati kući. Ali gorka sreća je pametna – ona spaja nostalgiju sa nenostalgijom. I ona je apsolutni gospodar kondicionala. Ona vam kaže da nikad ne biste želeli da budete ono što ste očekivali da ćete biti, da vam je dozvoljeno da ostanete. Ovaj kondicional više nije mogućnost, već zaključak. On proteruje svaku melanholiju, znajuću da će se ona vratiti bez odlaska. Ali gospodar kondicional se vraća. Govorimo o domu – mislim da je gorka sreća dom kondicionala. U egzilu, vi to osećate svakodnevno, sa besom ovog i „nežnošću narednog sveta“.

Dragi Jivu, budi siguran da će se tvojoj gorkoj sreći pridružiti čista sreća. Zapravo, ona je već tu danas.

Signandsight, 27.09.2011.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 06.10.2011.