Predajući se osećanju potpune nemoći i određene doze apsurdnosti, u četvrtak popodne odlučio sam da pozajmim iPad, i po prvi put u svom životu pošaljem poruku putem ove sprave. Ona je bila upućena jednom od cenjene gospode u Francuskoj koji su najviše insistirali da strane sile uklone Moamera Gadafija sa pozicije sa koje se, kao neka grozna žaba, nadvijao nad živote libijskog naroda više od četrdeset godina. Molim vas, napisao sam mu, posredujte kod vaših prijatelja u Prelaznom nacionalnom savetu, i u svim drugim revolucionarnim sudovima, bez obzira na način na koji su formirani, da se zaustavi ubistvo Gadafijeve porodice, i osigura da oni koji su već optuženi za zločine protiv čovečnosti budu nesmetano poslati na optuženičku klupu Haškog tribunala.

Dovoljno prosto? Nedavno je Međunarodni krivični sud u Hagu objavio da je spreman da se pozabavi slučajem Libije. Međutim, sada je Moamer Gadafi mrtav, a izgleda da je ista sudbina snašla i jednog od njegovih sinova, Mutasima, a da ni reči nije bilo o leganosti ili ispravnosti ovog postupka. Nijedan libijski glasnogovornik nije napravio čak ni aluziju na sud pri davanju izjava o ružnom načinu na koji je diktator skončao. Predsednik Amerike govorio je kao da mogućnost sudskog postupka nikad niko nije ni spominjao. U tome ga je podržala državna sekretarka, koja se, iako se upravo bila vratila iz posete Libiji, ograničila na par usputnih opaski, od kojih se iz jedne moglo zaključiti da bi ubistvo Gadafija pomoglo tranziciji u Libiji. Britanski premijer Dejvid Kameron, koji je našao vremena da pomene međunarodne žrtve Gadafijevog dugogodišnjeg terora, takođe je propustio da pomene mogućnost suđenja.

Između ostalog, ovaj prećutni dogovor ubedio me je da snagama koje su stezale obruč oko Gadafija u njegovom rodnom gradu Sirtu nisu date bilo kakve opšte instrukcije. Nije bilo instrukcija u smislu: ubijte ga ako baš budete morali, ali pokušajte da ga uhapsite i (zajedno sa drugim imenovanim pripadnicima porodice ili trećim licima) prebacite u Holandiju. U svakom slučaju, čak i ako je ovakvo naređenje bilo dato, vrlo je verovatno da se na njemu nije insistiralo.

Na samom kraju jednog odvratnog i bestidnog režima, koji je posebno pokazao da će radije uništiti društvo i državu nego predati vlast, prirodno je da se ljudi nadaju nečemu nalik egzorcizmu. Videti leš monstruma i biti siguran da on ne može da se vrati pruža zadovoljenje. Takođe je ohrabrujuće znati da više ne postoji figura mrskog vođe oko koje bi se potencijalno mogle okupljati „vampirske“ pobunjeničke snage, koje bi još neko vreme produžile jad i zverstva. Međutim, u trenutku kada je ubijen Gadafi je već bio ranjen i izbačen iz stroja, na čelu grupice prestrašenih otpadnika. On nije bio u stanju da pruži bilo kakav dalji otpor. A svi pozitivni rezultati koje sam naveo mogli su biti postignuti tako što bi on prvo bio odveden u bolnicu, nakon toga u zatvor, a odatle na aerodrom. U stvari, neko vreme provedeno na optuženičkoj klupi verovatno bi u velikoj meri pojačalo pozitivni uticaj suđenja, jer bi iluzije u glavama sirotih izgubljenih duša, koje još uvek veruju ovom čoveku, teško preživele čak i nekoliko sati Gadafijevog besmislenog lupetanja u sudnici.

I tako počinje nova Libija, ali počinje jednim bednim linčovanjem. Novinari su glasno i sa priličnom toplinom govorili o tome kako su pobunjenici pokazali priličnu uzdržanost prema pro-Gadafijevim pristalicama i njihovoj imovini. Zbog toga je još žalosnije što taj princip nije poštovan i kada je glavni zlikovac u pitanju. U trenutku dok ovo pišem, za Seif-el-Islama Gadafija, jednog od Moamerovih sinova, tvrdi se da je još uvek na slobodi. Bila bi velika sramota ako je i on tek tako ubijen, ili ako Prelazni nacionalni savet i međunarodna zajednica barem ne upozore svoje borce da je Seifa potrebno uhapsiti u skladu sa zakonom.

Ovim ne želim da pokažem bilo kakvu vrstu neprikladne simpatije za Seifa, ili za bilo koju drugu osobu sa poternice. Ali posebno on predstavlja izvor ogromne količine potencijalno važnih informacija – o prirodi mrtvog režima, pa čak možda i o lokaciji strateškog materijala, a da ne pominjem ogromne nelegalno sakrivene sume novca koje su legitimno vlasništvo libijskog naroda. Učestvovanje u ovakvom uništavanju dokaza, bio bi zločin velikih razmera. A što se tiče koristi od Gadafija starijeg na polju (još uvek nedovoljno razvijenog) istraživanja fenomena megalomanije, rekao bih da bi ona bila neprocenjiva. Pa ipak, nemerljivi broj njegovih žrtava moraće da se zadovolji sa onoliko satisfakcije koliko je to moguće iz prizora nekoherentnog i krvlju umrljanog Gadafija, koga grubo i panično razvlače pobunjenici, da bi skončao od metka koji apsolutno ni na koji način nije doprineo sigurnosti u zemlji.

Zatekao sam se u Rumuniji na dan kada su Nikolae i Elena Čaušesku na brzinu streljani, i bio sam u Mosulu dan pre nego što su Udaj i Kusai Husein bili opkoljeni u kući iz koje nisu imali šanse za bekstvo, nakon čega je na njih otvorena vatra iz raznog oružja. I u jednom i u drugom slučaju olakšanje u opštoj populaciji bilo je takoreći opipljivo. Nema sumnje da dokaz o eliminaciji starih simbola mučenja i straha pruža osećaj oslobađanja, barem na kratko vreme. Međutim, rekao bih da se ovaj efekat velikom brzinom smanjuje, što je postalo jasno u Iraku, kada je brutalnim sledbenicima Muktada al-Sadra dat zadatak da pogube Sadama Huseina. Tragovi raskola koji je nastao nakon ove loše izvedene i mučne epizode još uvek su vidljivi. Mene bi veoma začudilo ako se već u četvrtak slična osećanja nisu probudila kod mnogih Libijaca. Sada je prekasno da se ovo ispravi. Međutim, biće šteta ako se ubijanje članova Gadafijeve porodice bude nastavilo, i uvreda ako izručenje Hagu i dalje bude ignorisano.

Slate, 21.10.2011.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 24.10.2011.