Ovo je prvi razgovor u ciklusu Druga Srbija koji organizuje Beogradski krug. Za svakog od nas to može nešto da znači, nešto više od prostog obećanja: svako od nas je sve usamljeniji, sve manje je opštenja, čak i same težnje za opštenjem, sve veće je totalitarističko nasilje: samoća, to je egzistencijska stvarnost totalitarizma.

Živimo pod nacionalističkim totalitarizmom, iz dana u dan sve krvoločnijim: eno Kupresa u krvi; eno Sarajeva u krvi i strahu. Jesmo li očekivali da će to da se dogodi? Pre tri godine, marta 1989, u tom istom Sarajevu, u razgovoru povodom dvadesetogodišnjice Filozofije palanke, rekao sam i to: Ali glave nam igraju, to da znate. Ovo nasilje je predvidljivo, jer nasilje je u samoj prirodi nacionalizma pošto je on, zahtevajući apsolutno jedinstvo, neprotivrečnost, osuđen na sukob sa stvarnošću koja je, naravno, protivurečna: osuđen je na nasilje.

Setite se, uostalom, s kakvom brutalnom netrpeljivošću je od nekih dočekana čak i sama vest o osnivanju Beogradskog kruga dok još taj isti krug nije ni počeo da radi. Važno je to što su u takvoj brutalnosti učestvovali pre svega oni koji se predstavljaju kao demokrate i koji bi, u to sam ubeden, zaista hteli to da budu. Čuo sam tom prilikom i da sam dugo čamio pod pepelom, ali da sam izbio naglo na površinu jer ste me izvikali za šefa. Uzmimo da je sve zaista tako: da li treba ove reči da shvatim kao reči dobrodošlice, kao izraz ljudske i drugarske radosti što sam izronio iz pepela, oslobodio se strahotne čame, što sam na neki način vaskrsnuo? Ili to treba da razumem, sasvim suprotno, kao izraz želje (pa makar i sasvim nesvesne) da ostanem pod pepelom, da ćutim, da na neki način budem mrtav? Da umrem ponovo?

Ima u tome refleksa nasilja, van svake sumnje. Ali, do guše smo u totalitarizmu, a totalitarizam je zaraza nasiljem, težnja ka totalnom nasilju, ka nasilju kao univerzalnoj metodi, prema drugima, ali i prema samom sebi. Totalitarizam je totalizacija nasilja. On nas osvaja, on nas izopačava, kao što izopačava, do čudovišnosti, sve čega se dotakne. Rekao bih čak da je on, upravo kao tražilac apsolutnog jedinstva (i upravo zbog toga osuđen na nasilje) – da je on vrhovni majstor čudovišnosti i nenadmašni tvorac čudovišta kao promašenih hibrida, izjalovljenog ukrštanja, onemogućene sinteze, svepobednog paradoksa, u trijumfu dvoglavosti na svim stranama. Eto tih čudovišta sa dve glave što ne prestaju da se ujedaju i proždiru: to je čudovište nacionalističkog demokrate (ili demokratskog nacionaliste); i to je čudovište klero-nacizma (hrišćanskog naciste) u običaju TV-kaluđera koji se pod televizijskim reflektorima igra dečijim lobanjama i nosi glogov kolac umesto krsta, ili se na televiziji moli bogu, ali ne da ga spase od njegovih sopstvenih grehova, nego da ga spase od predsednika republike; i to je čudovište komunističkog antikomuniste u stilu balkanskog makartizma pod rukovodstvom dojučerašnjih komunističkih prvaka.

To su ta izopačavanja na svakom koraku, te nakazne promašenosti, ti bezizgledni nesporazumi u režiji totalitarističkog nasilja: preplavljuju ovaj svet, obuzimaju ga sve više, toliko da već kao da postaju “normalni”. Čudovišnost, ovde gde se zacarilo nasilje, gde se pod nasiljem sve izvitoperava, ta Čudovišnost postaje sve normalnija tako da mi kao da živimo u paradoksu normalne čudovišnosti: suštinski izraz paradoksalnosti je Čudovišnost kao normalnost.

Ne samo, dakle, što svakodnevno živimo usred ove normalne čudovišnosti i ne samo što smo se svikli na čudovišta, što smo se orodili s njima, nego, evo i sami se preobražavamo u čudovišta; živeti pod nasiljem totalitarističkog nacionalizma znači, iz dana u dan, sve više pristajati na to nasilje, ali i prihvatiti ga kao svoje – prihvatiti neprihvatljhivo: prihvatiti čudovišno kao prirodno. Živimo u svetu (ako je to život) u kome čudovišno postaje prirodno, a prirodno čudovišno. Zbog toga nam čovečnost, kad se sretnemo s njom, izgleda kao nestvarna; ali zbog toga čudovište, tako sveprisutno, jedva da primećujemo. Živeti sa čudovištem, to znači ne primećivati ga, ne videti čudovište kao čudovište.

Totalitarizam čini ljude slepim za Čudovišnost, i to je ono najstrašnije: u totalitarizmu je strašno to što sve manje ima strašnog. Nepostojanje strašnog, nepojmljivost čudovišnog, nevidljivost čudovišta, ta fantomizacija čudovišta – da li je to znak da smo utonuli u Čudovišnost; ako ne vidim čudovište, nije li to zato što sam i sam postao čudovište? Osnovna težnja svakog totalitarizma, kao demijurga čudovišnosti, jeste ova težnja ka sopstvenoj nevidljivosti: težnja da nas potpuno osvoji, da postane naše ja”. Otuda većina ljudi totalitarizam uopšte ne oseća, ne doživljava, ne vidi kao totalitarizam: najčešće, sami smo totalitarizovani a da toga, naravno, nimalo nismo svesni. Ne postoji samosvest totalitarizma.

Svest i totalitarizam su nepomirljivi. Svest i Čudovišnost su nepomirljivi: rad Beogradskog kruga može da počne.

Preuzmite PDF knjige sa tekstovima svih izlaganja

Prva sesija Beogradskog kruga, 11.04.1991.

Peščanik.net, 29.10.2011.

DRUGA SRBIJA