Krajem osamnaestog veka, mala grupa kolonija uspela je da se otcepi od velike imperije. Država koja je time nastala verovatno bi ostala nešto poput Čilea na severoistoku – duguljasti obalni pojas između planina i okeana – da nije bilo imperijalnih rivalstava koja su omogućila brzi rast uticaja ove nove republike. Kada je jedna od rivalskih imperija upala u ozbiljne finansijske probleme, prodala je novoj republici teritoriju dovoljnu da ova udvostruči svoju veličinu, i sve to po vrlo povoljnoj ceni. Ova nova teritorija, bogata u svakom pogledu, novoj državi je između ostalog omogućila pristup ogromnom slivu plovnih reka. Istraživanjem ovog sistema stiglo se do obale još jednog okeana, kao i do područja prepunog vrednih ruda kao što je zlato. Još jedna velika teritorija, danas poznata kao Aljaska, gotovo uzgredno je prodata izaslaniku nove republike, zajedno sa ogromnim nalazištima prirodnog resursa, koji će kasnije dobiti ime „nafta“…

Doista, imajući sve ovo u vidu, moglo bi se s pravom tvrditi da je na strani Sjedinjenih Američkih Država bila neka vrsta sreće, ili sile, ili sudbine. Svakako je bilo onih, čak i među najsekularnijim očevima nacije, koji su verovali da je u pitanju nešto više od čiste real-politike. Tomasa Pejna je, na primer, ponela ideja novog Edenskog vrta i novog početka. Njegove reči kasnije je citirao Ronald Regan, kada je izjavio da veruje da je čovečanstvo pronašlo snagu potrebnu da se svet ponovo pokrene.

Naravno da se u svakom Edenskom vrtu mora nalaziti i zmija i prvobitni greh. Kada je u pitanju Amerika, Tomasu Pejnu je bilo sasvim jasno u čemu se on sastoji. Odvratni smrad robovlasništva koji se širio čitavom zemljom, baš kao i užasavajuća profitabilnost pamuka, uz laku dostupnost neplaćenoj radnoj snazi sa afričkog kontinenta, nagrizao je ideale nove republike od samog početka. Na kraju, račun za ovaj zločin istorijskih razmera došao je u formi rata, u kojem je proćerdan velike deo ovog nepošteno stečenog bogatstva. Sa druge strane, isti ovaj građanski rat doveo je i do trijumfa kapitalizma i ekspazionističke države – po svim karakteristikama osim po imenu, nova republika polako je postajala prava imperija na Filipinima, Kubi, Haitiju i u Portoriku.

Bilo je neizbežno da se na tom putu pojave političari poput Alberta Beveridža, koji je zastupao ideju „predodređene sudbine“ i prirodnog prava Amerikanaca na dominantnu ulogu u svetu. Neki ljudi smatraju da baš samopouzdanje koje nosi ova ideja – ili pre gubitak ovog samopouzdanja – treba da bude tema tekuće predsedničke kampanje. Kandidati mogu da očekuju da će neko iskočiti iz zasede i od njih zatraži da podrže ili ospore poseban položaj Amerike kao uzorne naseobine na uzvišenju, koja kao svetionik osvetljava put manje srećnim nacijama. Ili posmatrano nešto niže na društvenoj lestvici: u istraživanjima javnog mnjenja, građanima Amerike nedavno je postavljano pitanje da li se slažu sa izjavom da: „Mi Amerikanci nismo savršeni, ali je naša kultura superiornija od drugih“. Najnovija istraživanja pokazuju da se nešto manje od 50% Amerikanaca slaže sa ovom donekle mlakom izjavom, mada nije jasno da li više glasova privlači savršenstvo ili superiornost.

Smatram da pitanje koje leži u osnovi ovog fenomena treba odbaciti kao brzopleto ili glupo (možda i oba), posebno u meri u kojoj počinje da liči na izjavu o lojalnosti. Da li je Sjedinjene Američke Države „odabrao Bog, a istorija predodredila, da budu model za ceo svet“? Budala je svako ko tvrdi da ima odgovor na ovo pitanje – kao što je to u jednom trenutku bio slučaj sa Džordžom V. Bušom. Za početak, šta bi onom ko to tvrdi moglo da posluži kao izvor za ovakvu informaciju? I koliko dobar istoričar bi on trebalo da bude? Mali broj stanovnika rimske imperije mogao je da zamisli da će stanovnici hladnih i zaostalih Britanskih ostrva biti među graditeljima nekog od narednih globalnih sistema – ali tako je ispalo. A nema sumnje da su Britanci ili Englezi, posebno protestantski fundamentalisti, verovali da je Bog na njihovoj strani. Kad bolje razmislim, ne znam nijednu evropsku zemlju u kojoj ne postoji neka forma nacionalnog mita o ovoj temi. Problem je, kao što svi znamo, u tome što su svi ovi mitovi netačni.

Dugoročne ideje o „sudbini“ teško se uklapaju u kratkoročne sumorne stavove o gubitku američkog prestiža i moći. Čudno je, ali u isto vreme i tačno, da je u ovom trenutku baš američka desnica naizgled najskeptičnija kada je u pitanju moć Amerike. Ja lično ovo smatram neobičnim: Amerika je još jednom uspela da zauzme pravu stranu u jednom masovnom istorijskom zaokretu – Arapskom proleću – koji nije baš najbolje „pročitala“ u prvom trenutku. Pa ipak, najveći deo komentara koje su dali republikanski kandidati bili su jetki ili džangrizavi.

Sećam se da je Bernar Anri Levi, u početnoj fazi rata u Iraku, koji on nije podržavao, izjavio da je Amerika bila suštinski u pravu kada se borila protiv fašizma i nacizma, i kada se suprotstavila različitim oblicima komunizma i uspela da ih nadživi, dok je sve drugo bilo više-manje podložno raspravi ili, da upotrebim grublje reči, merde de taureau. Nešto slično može se primeniti i na današnju situaciju, kada se pogledaju nedavna događanja u Burmi i Vijetnamu, kao i u Libiji i Siriji. Čini se da su narodne mase u tim zemljama zadovoljne što postoji američka supersila, ako ni zbog čega drugog, onda kao kontrateža ciničnoj moći Moskve i Pekinga. Možda bi naša desnica brže shvatila i uvažila ovu činjenicu da se u Beloj kući nalazi neki drugi predsednik, a ne Barak Obama.

Drevni mudraci učili su nas da se plašimo gordosti, a Biblija nas uči da je ponos greh. Uvek me je čudilo zašto američki konzervativci nisu sumnjičaviji prema samoproklamovanoj istorijskoj izuzetnosti. Ali činjenica je da je i oni proklamuju, kao da pokušavaju da sami sebe ohrabre pred udarima koji najavljuju vrlo loše razdoblje koje dolazi .

 
Slate, 21.11.2011.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 27.11.2011.