Najsnažniji i istovremeno najstrašniji utisak koji je na mene ostavilo praćenje javnih diskusija o studentskim protestima koji su se ove jeseni dešavali na Filozofskom i Filološkom fakultetu u Beogradu, a zatim i – antropolozima svojstven – pokušaj da se posmatra sa povremenim učestvovanjem, jeste tendencija da se negira opštost problema na koje su studenti ukazivali, a samim time i negira njihovo pravo da se za rešenje problema zalažu na način na koji su se zalagali – okupacijom javnog prostora. U ovom tekstu, zato, osvrnuću se na odnos studentskog protesta i koncepta javne sfere, ili njegove interpretacije u Srbiji.

Reakcije kako državne tako i uprave univerziteta i fakulteta otkrile su ogromnu netoleranciju prema vidljivosti drugačijeg, prema iskazivanju mišljenja koje se razlikuje od dominantnog stava da su studenti tu da bi dobili diplomu, koja opet služi samo tome da bi se dobilo zaposlenje, koje opet služi samo tome da bi se zaradila plata, itd. Strategije uprave poput poziva studentkinjama i studentima da se izjasne „imenom i prezimenom“, skretanje pažnje da uprava čini „ustupke“ studentima, i da se o svemu može dogovoriti, nisu ništa drugo do načini da se ozbiljan i akutan javni (dakle, zajednički i deljeni) problem – dostupnost, kvalitet i svrha visokog obrazovanja – svede na probleme pojedinačnih studenata, „zavedenih“ od strane različitih levičarskih ili desničarskih organizacija (već u odnosu na orijentaciju onog koji govori), ili „šačice“ kojoj se osporava legitimnost (interesantno je da se niko nije zapitao da li moguće odsustvo legitimnosti nužno znači i odsustvo reprezentativnosti). U tom kontekstu, problemi su dopustivi kada su individualni (i individualizovani) – neko ne može da plati školarinu, neko je imao smrtni slučaj u porodici – ali nisu dopustivi kada pretenduju da informišu javnu diskusiju o procesu i posledicama transformacije visokog obrazovanja u Srbiji. Studenti mogu biti nezadovoljni privatno; ali, kada zauzimaju javni prostor – a univerzitet bi trebalo da bude javni prostor – oni čine „prekršaj“.

Ovo ukazuje na fundamentalan problem u koncepciji uloge univerziteta. On postaje mesto orijentisano isključivo na efikasnu produkciju kvalifikacija, koju kontrolišu, mere i njome upravljaju članovi vladajuće klase – dakle, nešto kao fabrika u kapitalizmu. Studentska prava ne uključuju čak ni štrajk. Takav univerzitet prestaje da bude javna ustanova – dakle, ona o kojoj bi trebalo da odlučuju svi građani i građanke – i postaje ekskluzivni zabran za studente, nastavnički i upravljački kadar, ali – pritom – bez jednakih mogućnosti za učešće u donošenju odluka. Tom prilikom se zaboravlja da univerzitet kao institucija treba i može da utiče na celu zajednicu, a ne samo na one koji su direktno uključeni u produkciju znanja. Načini na koji to može činiti protežu se od relativno apstraktnih (npr. podizanje opšteg kvaliteta života kroz stimulisanje ekonomskog razvoja) do vrlo specifičnih (npr. organizacija javnih debata i tribina otvorenih za građanstvo); međutim, oni podrazumevaju da univerzitet kao institucija (ili fakulteti kao institucije) prihvate da imaju odgovornost prema društvu koja prevazilazi udaranje pečata na diplome.

Deo problema može dolaziti iz semantike – u srpskom jeziku je analogija engleske distinkcije između public i private universities ta između državnih i privatnih univerziteta. U tom smislu, možda ne treba da čudi što se neki javni (državni) univerziteti u Srbiji ponašaju kao privatni u kojima je država, zapravo, u ulozi većinskog vlasnika. Za koncept javne (društvene) uloge i odgovornosti univerziteta prema društvu onda ne ostaje mnogo prostora.

Privatizacija problema je sastavni deo neoliberalne strategije gušenja otpora, koja podrazumeva skretanje pažnje javnosti sa uzroka problema na njihove manifestacije. U ovom kontekstu teško dolazi do solidarnosti. Studenti i studentkinje Zagrebačkog univerziteta, na primer, jasno su ovo naslutili i zato se tokom protesta u Hrvatskoj insistiralo na široj agendi, povezivanju studenata sa radnicima i poljoprivrednicima, kao i na javnom karakteru zborova i okupljanja. Javno ukazivanje na javne probleme neophodan je korak u uključivanju društva u diskusiju o visokom obrazovanju. Isto tako, ograničavanje javnog iskazivanja nezadovoljstva jedan je od najjednostavnijih načina da se problem potisne sa „dnevnog reda“. Slična strategija u Srbiji viđena je ranije jesenas, sa zabranom Parade ponosa „iz bezbednosnih razloga“. Pritisak da se „blokade“ fakulteta okončaju iz sličnih, „bezbednosnih“ ili „praktičnih“ (da bi se mogla održavati nastava) razloga, predstavlja, ako ništa drugo, negiranje prava studenata da skrenu pažnju javnosti na opšte probleme vezane za visoko obrazovanje danas.

Ovo je razlog zašto javni dijalog o obrazovanju u Srbiji ne sme i ne treba da stane, nezavisno od toga da li su studenti na predavanjima ili na protestima. De Golu se pripisuje izjava da je politika previše važna da bi je ostavili političarima; obrazovanje ne sme da bude tema samo za one koji su direktno uključeni u proces, bili učenici, studenti, roditelji, nastavnici, profesori ili administracija. Obrazovanje koje je javno dobro mora, i treba, da bude predmet javne debate, bilo na fakultetima, univerzitetima, ili ulicama, u medijima, kafanama, parkovima, i svim drugim javnim prostorima.

Peščanik.net, 14.11.2011.