Sahranjeni su posmrtni ostaci Slobodana Jovanovića (1869-1958), uz vojne i državne počasti po obrascu koji se godinama već ustalio.

Mir prahu tog čoveka ne valja remetiti – pijetet dugujemo svakom čoveku koji polazi na poslednji put. I bilo je pijeteta, ali i nečeg neukusnog u toj sahrani. Najneukusnija nije neistina, već neke poluistine koje su pokojnika pratile na put bez povratka. On to nije zaslužio. Zaslužio je punu istinu o svom životu i delu – i nje osim izuzetaka u novinama nije bilo. To se mrtvima u novije vreme sve češće događa. Činodejstvovale su vladike uz sasluženje brojnog sveštenstva, iako je pokojnik priznavao: „Pokušavam da očitam Oče naš, ali ga se ne sećam“. I stoga zapis ovaj neće biti ni istorijska analiza ni patetična reč. O Slobodanu Jovanoviću mnogo je pisano – ima dobrih knjiga – ali se mnogo i prećutkivalo. U novije vreme to se posebno čini, a na sahranama je postalo običaj. Niko mu ne može osporiti pravna znanja i snalaženje u čitanju građe i dokumenata ali – to je ovde važno – za duh istorijskih procesa nije imao mnogo smisla. „Ja sam naučnik“, priznavao je, „i čekam da se stvar završi“. Nije imao „dovoljno građanske kuraži“, zapisano je davno o njemu, „i bio je nedosledan u političkim opredeljenjima“. Knjige njegove svi pominju, ali knjige o njemu malo ko. Niko se ne seća Crne ruke iz 1977. V. Kazimirovića, a posebno obimnog dela S. Rajić o Jovanoviću iz 2011. Te dve knjige su verodostojne i iz njih se vidi da je Slobodan Jovanović mrzeo evropski orijentisane Obrenoviće i kada njihovih potomaka više nije bilo. Na sve je gledao zaista „više umivenim pogledom savremenika, a manje očima istoričara“. Sretao se sa okrunjenim glavama, ali se nikada nije sreo sa Čerčilom, arhitektom nove Evrope nakon sloma fašizma – prvi lord Admiraliteta je sa hrvatskim komunistom Titom obnavljao Jugoslaviju, a on nije imao smisla da taj proces shvati i ostao je usamljenik sa svojim knjigama, od kojih su neke potcenjene a neke precenjene.

Sada nam nad urnom naučnika prodaju legende koje se banalno ponavljaju na grobljima – i ne samo na grobljima.

Osudile su ga vlasti obnovljene Jugoslavije – kazna je bila stroga – ali su drugi slični predsednici na Zapadu prošli gore, a neki i najgore. Kaže se da su mu zabranjivana dela, ali to nije tačno: godinama posle rata, prekoputa poslastičarnice Medžed bio je antikvarijat u kome smo kupovali njegova dela, sva bez izuzetka, a i u bibliotekama su bila sva i niko nije dela S. Jovanovića zabranjivao. Jednostavno, bio je naučnik ali loš političar. Sve što se danas govori, se čini s namerom da se ne pomene ono što je najbolje u njegovom delu. Niko da se toga seti, a još manje da ko to preštampa – o ostalom se laže, a ovo se delo apsolutno prećutkuje. To je njegov ogled pod naslovom „O kulturnom obrascu“. To je najbolje što imamo na tu temu – odatle se hranila i intuicija jednog R. Konstatinovića. O tome se ćuti i ne samo na groblju, a S. Jovanović je tu upravo i o sebi najviše rekao: ne, mi Srbi nismo uspeli da stvorimo kulturni obrazac kakav imaju narodi na Zapadu i u Evropi – začeli su ga Dositej i S. Marković u humanističkom duhu, ali je ostao nedovršen. Njegoš nam „nije ostavio u amanet kulturni nego nacionalni obrazac“ mireći se sa pokoljem inovernih. Imali smo velike pisce i darovite pesnike, ali nismo imali nekog da kulturni obrazac uobliči – i danas ga nemamo. Glavni problem je po S. Jovanoviću „poluintelektualac“, koji je stekao neko obrazovanje, „ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa“. To nas prati i danas sa poluintelektualcima koji su ili seoski agronomi ili pesnici-pevači. Zatvoreni u sebe ostali smo sebi dovoljni i drugima i drugačijima tuđi. Sam S. Jovanović je iz svog političkog iskustva posvedočio da i sam tu nije uspeo. A ovaj njegov ogled je zaista remek-delo. Ali o tom se delu ćuti i ono se ne pominje – niko da se toga seti u poplavi patetičnih fraza i političkih laži koje se na sahranama uglavnom čuju. Sve drugo nije zaista novo – njegove knjige o vođima Francuske revolucije su informativne, ali o duhu velike revolucije koja je civilizacijski oblikovala modernu Evropu nije umeo da razmišlja – čak ni na visini jednog T. Karlajla. Da o nekom Mišleu ili F. Fireu i ne govorimo. Odlično je razmišljao o kulturnom obrascu, ali kao političar ostao je u konzervativnom miljeu tog obrasca koji i danas traje, ne kao kulturni obrazac već kao njegova parodija.

O tome govore dnevničke beleške Koste St. Pavlovića, koje su nedavno objavljene i u Beogradu, ali još „pročitane“ nisu – za sada S. Jovanovića prati patetična reč političke propagande za danas i ovde. On je i prilikom sahrane „kažnjen“ političkim obrascem koji nam je sudbina – čak i posthumno. U kuđenju smo neodmereni ali smo u pohvalnim slovima i nadgrobnim besedama još neodmereniji.

Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 12.12.2011.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)