Zaboravio sam gdje je bila ta velika konferencija o klimatskim promjenama koja je završila prije nekoliko dana. Pogledat ću, sjećam se samo da je bila negdje u Južnoj Africi. No čini mi se zanimljivim da mi je ime mjesta tako brzo ispalo iz sjećanja.
Tješim se da to nisu samo godine ili opomena da trebam kafu ili čaj. Svako komu se činilo vrijedno namijeniti izvještajima s te konferencije trenutak pažnje, mogao je brzo saznati da nije vrijedna posebne pažnje i doći do zaključka da je bila neuspješna. Podjednako kao i ona prije dvije godine u Kopenhagenu. Prošlogodišnja, u Cancunu, isto tako nije preokrenula tok događaja. Ne znam, možda sam nepravedan prema ljudima koji su konferenciju pripremali sa dobrim namjerama i sa mnogo truda – takvi se susreću niže u hijerarhiji i u stručnim tijelima političke mašinerije koja producira takve događaje. No kad gledam krunisane glave (da ne kažem nešto drugo), glave kojima se svijet u njihovoj blizini klanja kao VIP, veoma značajnim osobama, dakle osobama koje se talože na takve događaje i sjede na njima dok čitava stvar ne izgubi dah, mislim da su te konferencije učinile klimi više štete negoli koristi. Svjetsku politiku (ili ono što se pokazuje kao odsutnost, pomanjkanje politike) nisu promijenile, a učesnici su avionskim prijevozima, klimatskim aparatima, zagrijavanjima i tome slično, ispustili u atmosferu dodatne količine toplih plinova.
Neposredno i posredno upleteni političari potrudit će se iz takvog potpunog neuspjeha istisnuti kakvu priču o uspjehu. Takve priče o uspjehu su ulazne karte za buduće slične konferencije. Njima oni koji ih pletu jamče nastavak poslova koji nisu pod udarom manije mjera štednje. Takve su priče dobrodošle i nama, gledaocima političkih predstava i potrošačima medijskog izvještavanja o njima. Oslobađaju nas potrebe za suočavanjem s problemima. Ako im možemo vjerovati, o problemu ne razmišljamo jer ga rješavaju drugi; ako smo ciničniji ili realističniji, vidimo da je sve skupa beznadno i ne možemo ništa učiniti. Tako sve po inerciji ide dalje. Učestvujemo u napretku, živimo u negaciji. Kad je riječ o klimatskim promjenama, svi smo liberali: Laissez faire, laissez passer.
Tu je zaista riječ o liberalizmu. No taj dominantni ili barem jako zastupljeni laissez faire, kad je riječ o uništavanju okoliša i atmosfere, nije nekakav spontani izraz ljudske sklonosti slobodi ili njegove prirodne autodestruktivnosti, nego je dostignuće političkog rada, sistematskog političkog intervencionizma. Središte tog političkog intervencionizma je u SAD, a njegovi su učinci globalni. Cilj je intervencionizma blokirati novo zakonodavstvo za zaštitu okoliša i klime te oslabiti ili razgraditi postojeće – lokalno, nacionalno i globalno. Postizanje tog cilja zahtjeva obrađivanje onih koji politički odlučuju i prepariranje javnosti. Na one koji politički odlučuju treba dobiti upliv, a u javnosti treba potkopati sklonost prema politici zaštite okoliša, posijati sumnje u argumente u prilog takvoj politici i stvoriti prema njoj mržnju. Sredstva su lobiranje, donacije izbornim kampanjama, ulaganje sredstava u diskreditiranje političkih protivnika, pobuda i pokreta, ustanovljavanje takozvanih think tanks, plaćanje politički motiviranog naučnog rada, često s donacijama akademskim institucijama, jamčenje medijske prisutnosti i tome slično.
Niko precizno ne zna koliko je novca uloženo u ta nastojanja. Ono što su istraživački novinari u posljednje vrijeme iskopali, recimo o političkoj djelatnosti braće Koch, vlasnicima džinovskog naftno-plinsko-kemijsko-industrijskog kompleksa, pokazalo je da je riječ o velikom novcu i veoma metodičkom radu. Taj je rad teško pratiti, jer je razgranat i seže od specifičnih naučnih rezultata preko lobiranja i mitingovanja do općih političkih ideja. Ideja oko koje se sve vrti jeste slobodno preduzetništvo. Sloboda je tu onaj napola mitski laissez faire: sloboda od bilo kakvog ograničenja preduzetničkog djelovanja ili interveniranja u njega. Takvom se intervencijom u preduzetničku slobodu smatraju, recimo, porezi. Još je gore miješanje državna regulativa: propisi i zakonska ograničenja. Zakonska zaštita okoliša i klime je tipično, mogli bismo reći paradigmatsko reguliranje i ograničavanje takozvane privatne inicijative, preduzetničkog duha i slobodnog tržišta u javnom interesu. Tu nije riječ o ”prirodi”, nije riječ o tome da li volimo ili ne volimo sjeverne medvjede ili alpsko cvijeće, riječ je o principima, o temeljnim principima našega zajedničkog života. S gledišta protivnika neobuzdanog uništavanja okoliša i klime, riječ je o slobodi: o slobodnoj igri ljudske pohlepe i oholosti. Oni razumiju da su propisi i zakoni o očuvanju okoliša i klime smrt slobodno-tržišnog fundamentalizma. Jer takvi propisi i zakoni, ako trebaju imati ikakav smisao, ne mogu biti ornamentalne prirode (jer smo naime već predaleko zaglibili). Oni bi (ako bismo već prihvaćene realizirali, a one što ih još trebamo donijeli) priveli kraju ekonomski i društveni razvojni model koji je dominirao posljednjih nekoliko stoljeća, posebno metastazu tog modela koja vlada danas.
Rješavanje krize, kako obično zovemo ludost koja nas ždere, očajan je pokušaj rješavanja upravo tog razvojnog modela. Ta je kriza zlatna prilika za protivnike okolišnog i klimatskog zakonodavstva. Takozvano rješavanje krize je, kako nam intenzivno peru mozak, toliko značajan, toliko neopoziv imperativ, da očuvanje okoliša i klime izvlači tanji kraj. To je luksuz što ga u ova teška vremena ne možemo priuštiti. No, to niko neće da iskaže tako jasno, a imamo dobre i prilično uvjerljive izgovore za potiskivanje okolišne i klimatske politike i zakonodavstva na sporedni kolovoz. Fetiš vladajućih spasioca jeste ekonomski rast. Ponovni ekonomski rast oko kojeg se trude nije ništa drugo nego želja da stvari opet idu po starom. “Rješavanje krize” jeste onemogućivanje postavljanja pitanja o preusmjeravanju onoga što nazivamo razvitak, o premodeliranju razvitka.
Dnevnik.si, 17.12.2011.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 17.12.2011.
