Pisac, rasni intelektualac i nadasve humanist koji je tijekom (post)kumunističke epohe izrastao u jednu od najpopularnijih figura svekolike (srednjo)europske duhovne, umjetničke i političke scene, zadnji čehoslovački i prvi češki predsjednik Vaclav Havel, umro je nakon duge i teške bolesti u svom skromnom, ali voljenom ljetnikovcu Hradeček. Češka je proglasila trodnevnu nacionalnu žalost (Slovačka jednodnevnu), a vlada u Pragu je najavila donošenje specijalnog zakona od samo jedne rečenice, u kojoj će Havel biti proglašen “zaslužnim za slobodu i demokraciju”. Aktualni češki premijer, Petr Nečas, nazvao je Havela najvećom ličnošću koju je ova zemlja imala u 19. i 20. stoljeću; mogli bismo u nedogled nizati iskaze divljenja brojnih svjetskih uglednika, ali jedno je izvjesno: svojim je životom i usudom potvrdio kako u našim životima ništa nije fantastičnije od same stvarnosti. Naime, Havel, koji se iskreno divio Kafkinoj književnosti (zabranjivanoj u vrijeme komunizma), i sam je na vlastitoj koži iskusio sve tragične parabole njegovih literarnih vizija. Sve, ili gotovo sve što se zbivalo na češkoj i uopće (srednjo)europskoj (post)komunističkoj sceni, bilo je djelo Vaclava Havela, a za to je platio nemjerljivo visoku cijenu; neprestano je bio proganjan, zatvaran i nadziran, zabranjivan kao autor i građanin, ali se usprkos svemu odlučno i beskompromisno tzv. nepolitičkom politikom i postojanim moralnim stavovima suprotstavljao komunističkoj tiraniji.
Poput starozavjetnih proroka odlučno je propovijedao „život u istini“ (programatski credo njegove političke filozofije), a protiv društvene nepravde, hipokrizije i građanskog licemjerja, uključujući i nepodnošljivu frazeologiju komunističkih ideoloških laži. U ozračju posvemašnjeg totalitarnog „pomračenja uma“, Havel je izrastao u središnju ličnost disidentskog pokreta otpora i tzv. podzemne kulture; građanska hrabrost i poštenje te čvrstina moralnih uvjerenja učinili su ga više nego dostojnim baštinikom jednog Jana Husa, Jana Amosa Komenskog i(li) Tomaša Masaryka koji su svojedobno, svaki na svoj način, upravo poput njega oblikovali novu kartu europske povijesti. A to je povlastica samo onih iznimnih, kakvih nakon Havelova odlaska više među nama zapravo i nema. Bez jasne vizije i moralnih uvjerenja poput Havelovih, nije čudo kako se danas naš svijet našao u krizi iz koje će se teško iskobeljati. U temelju svake, pa tako i ove planetarne ekonomske krize, krije se, smatrao je Havel, uvijek eminentno moralni problem, tj. izdaja moralnih načela.
Češka se s ljubavlju i dubokim naklonom oprostila od svog „pana presidenta“, jer ogromna većina građana zna kako je s njim u nepovrat otišlo i jedno herojsko razdoblje u kojem su se nakon godina komunističke diktature, pod njegovim vodstvom uspješno revitalizirale godinama potisnute autentične masarykovske demokratske institucije i civilizacijske vrijednosti. Premda su mu mnogi zamjerali javnu ispriku Nijemcima zbog poratnog progona iz Sudeta, „pomirljivost“ prema komunistima, zagovaranje američke intervencije u Iraku te bizarne pikanterije iz obiteljskog života, nikada mu nisu mogli osporiti osobno poštenje i dosljednost u poštivanju građanskih normi i demokratskih standarda.
Havel je svoju politiku definirao kao poziv na mirni građanski bunt, nakon što se pokazalo da su se sva druga legitimna „pristojna“ sredstva iscrpila u borbi za ljudska i građanska prava i društvene reforme. Upravo je riječ „pristojnost“ postala središnjim pojmom njegova intelektualnog habitusa, ali i praktičnog ponašanja. Politika je, dakle, bila samo sredstvo za moralnu obnovu i ponovnu uspostavu totalitarizmom razorenog društva, odnosno način revitalizacije građanskog kodeksa, humanosti i civilizacijskog pluralizma. Stoga ne čudi što je Havelov lijes neposredno uoči pokopa bio izložen javnosti u čuvenoj Vladislavskoj dvorani na Hradčanima (počast koja nikad nikome, čak niti Masaryku – osnivaču čehoslovačke države – nije bila iskazana), jer se i time na simboličan način željelo manifestirati duboku privrženost njegovu liku i odanost njegovim idejama i idealima.
Promjene za koje se kao disident i idejni vođa „Povelje 77“ zalagao, nastojao je kasnije dosljedno realizirati i s mjesta najviših državnih funkcija koje je obnašao. Nije dopuštao pragmatično banaliziranje vlastitih ideja, a masarykovski „ideali humaniteta“ (p)ostali su conditio sine qua non njegova svekolika djelovanja. Dok je za grijehe i propuste drugih uvijek pronalazio riječi opravdanja i isprike, prema sebi je bio kantovski, rigorozno zahtjevan, pa i onda kada je nedvojbeno radio u korist vlastite štete. Havel nikad nije krio skepsu prema procesima demokratizacije unutar ograničenog poimanja slobode u vrijeme tzv. real-socijalizma. U tome se pogledu bitno razlikovao od komunista-reformatora na čelu s Dubčekom, ali to ga nije priječilo da nakon Baršunaste revolucije 1989. godine, kao novoizabrani predsjednik države predloži bivšeg lidera Praškog proljeća za novog predsjednika čehoslovačkog parlamenta.
Nakon predsjedničke inauguracije u Pragu obratio se nepreglednoj masi građana u središtu grada (na Vaclavaku) riječima: „Izabrali ste me, hvala, ali pretpostavljam ne zato da vas lažem. Izabrali ste me da vam govorim istinu, ma kakva ona bila i to ću činiti. U tomu je ostao dosljedan, nikad nije iznevjerio volju građana (pa čak ni onda kada se s njom nije slagao, kao u slučaju modela privatizacije), ali niti vlastite principe.
Kada je sa svojim duhovnim mentorom i jednim od najvećih filozofa 20. stoljeća, Janom Patočkom, pisao „Povelju 77“, svijet je bio duboko blokovski podijeljen, a samo je ravnoteža straha stabilizirala dva nepomirljiva ideološka svjetonazora. Havel je pisanjem i političkom akcijom uspio razbiti tu iznuđenu diplomatsku ravnotežu; uspio se nametnuti kao respektabilan politički moderator i preokrenuti do tada velikim silama oblikovanu i zadanu sliku svijeta. „Povelja 77“ kao autentičan građanski „pokret odozdo“, bila je poseban oblik građanske samoobrane i pokret smirivanja napetosti između države i društva, koji su se zapravo, širom Srednje i Istočne Europe, zajedno našli u komunističkim okovima.
Bit socijalističkih zabluda, po Havelu, bila je u tomu „što je bio stvoren intelektualni program spasa svih članova društva, a da ih nitko nije pitao žele li uopće na taj način biti spašeni“. U komunizmu „cilj je posvetio sva sredstva“, dakle i sve vrste samovolje, nasilja i terora; istina, boljševički je sustav donekle olakšao život masama (jednakost u siromaštvu), ali „po cijenu njegova beznadežna razaranja“. Padom komunizma činilo se da će te anomalije biti prevladane, ali postkomunistička tranzicija samo je potvrdila ono čega se Havel pribojavao, podjednako na nacionalnom, kao i na globalnom planu. U jednoj od svojih najboljih knjiga „Ljetna razmišljanja“ (fascinantnoj sintezi disidentskih političkih ogleda i državničkih istupa) Havel je zapisao: „Naši se problemi ne mogu riješiti političkim prisilama ili gospodarskom rasprodajom materijalnih dobara. Smisao države Čeha i Slovaka jest da ona mora biti narodna i humana ili je jednostavno neće biti. Svaka od tih zajednica za sebe, u odnosu na Europu, nema dovoljno samopouzdanja, a sve to želi prikriti političkim nasiljem. Istinski povratak u Europu moguć je samo onda kada se više ne budemo plašili samih sebe, kada se oslobodimo straha i vlastite duhovne inferiornosti. Svoje mjesto pod suncem nećemo dosegnuti budemo li neprestano govorili da smo Česi ili Slovaci, bit ćemo u svijetu uvaženi tek kada na sebe upozorimo autentičnim sadržajem svoga bića.“
Havelu je bilo jasno da je svako društvo samo „ogledalo svojih političara“ te se kao veliki zagovornik euroatlanskih integracija stalno sukobljavao s češkim i slovačkim nacionalističkim elitama koje su tražile državotvorni raskid, misleći pritom samo na svoje sebične interese. Ali, kada je shvatio da nema političke volje za očuvanjem jedinstvene Čehoslovačke, prihvatio je tu činjenicu, iznova tražeći nove spone između Čeha i Slovaka na njihovu putu u Europu. Nedugo nakon raspada zajedničke države na dvije nove suverene države (1993. g.), oštro se suprotstavio Klausovom modelu reformi, nazivajući ga promocijom mafijaškog kapitalizma.
I na međunarodnom planu Havel nikad nije kalkulirao, pa je podržao Hrvatsku na putu osamostaljenja i osudio Miloševićevu agresiju, ali kada je Tuđmanov režim vojno intervenirao u BiH, češki ga je predsjednik javno prozvao, jasno se stavivši na stranu žrtve. Havel je Tuđmana doživljavao kao pomalo karikaturalnog, nacionalboljševizmom zaraženog generala, ali je shvaćao da je stvarni generator sukoba na prostorima bivše Jugoslavije ipak bio Milošević. Stoga je, zgrožen ratnim zločinima srpske soldateske u Bosni i na Kosovu, podržao ideju bombardiranja Srbije, držeći to manjim zlom i načinom efikasnog privođenja krvavog rata na Balkanu svome kraju. Dosljedno je podržavao borbu Dalaj Lame za neovisnost Tibeta, pružao je konkretnu pomoć kubanskim i burmanskim disidentima; zapravo, teško je i nabrojati sve akcije u kojima je nastojao pomoći masama prezrenih, odbačenih i potlačenih širom svijeta. Iako su ga velike sile (Kina, SAD i Rusija) često p(r)ozivale na suzdržanost, opominjale na oprez i diplomatsko ponašanje, Havel nije posustajao, niti odustajao od svojih zamisli i akcija. Jednostavno, smatrao je elementarnom pristojnošću biti na strani slabijih. Svojom je intelektualnom dužnošću držao boriti se za ispravljanje povijesnih nepravdi i ublažavanje nesporazuma, a iznad svega za promociju moralnih vrijednosti u politiku.
Samoga je sebe Havel doživljavao piscem i neostvarenim filmašem; za Čehe i Slovake bio je iskreno uvažavan predsjednik države, za međunarodnu zajednicu borac za ljudska prava i vođe Baršunaste revolucije, za svjetsku intelektualnu zajednicu zagovornik ujedinjene Europe, a za prijatelje „melankolični Vašek“ koji se nikad ničim nije želio isticati niti razlikovati od drugih. Ali, u stvarnosti je po svemu bio poseban i izniman, čovjek čiju ćemo punu veličinu i značaj, čini se, tek vremenom moći posvema sagledati i razumjeti. On ima i imat će sjajnih tumača (Martin Putna) i brilijantnih interpretatora (Jacques Rupnik), ali nažalost ne i pravih nastavljača. Bez ogleda na minuli (post)komunistički povijesni i duhovni kontekst ostao je jedan, jedinstven i neponovljiv, jer je neprestano upozoravao kako totalitarizma nije nestao s političke scene, samo je poprimio novo, suptilnije lice. Nema drugog načina, smatrao je Havel, već se zlu jedino možemo suprotstaviti zagovaranjem i dosljednim pridržavanjem temeljnih moralnih načela i etičkih vrlina.
Moj stari učitelj češkog jezika i kulture, ugledni profesor Dušan Karpatsky (prava institucija hrvatske i uopće južnoslavenskih kultura u Pragu), ustvrdio je kako je svijet siromašniji za jednog izuzetnog čovjeka, ali da se kao Vašekov stari prijatelj neće naći u koloni s desetcima tisuća sugrađana i pokloniti se njegovim sjenima. Za njega osobno Havel živi i živjet će vječno, jer istina i hrabrost izgovorene riječi i poštenje dobra djela nikad ne umiru.
Novi list, štampano izdanje, 22.12.2011.
Peščanik.net, 26.12.2011.
