- Peščanik - https://pescanik.net -

Kad jelenci izumiru

Je li, ‘leba ti, kako ti ono o’sekli glavu u oni ‘Boj na Kosovo’?
Žarko Laušević, Dan prođe, godina nikad

 
Žarko Laušević je glumio vojnika.

Srđan Aleksić je bio vojnik i glumac-amater.

Žarko Laušević je osuđen jer je ubio.

Srđan Aleksić je ubijen jer je branio.

(I Laušević je branio, ali nije to isto.)

Za Lauševića su za života znali svi, za Aleksića znaju svi nakon njegove smrti.

Srđan Aleksić ima ulice i sportske terene po bivšoj Jugoslaviji.

Žarko Laušević nikad na isti način neće moći da hoda tim ulicama.

1993. godine je umro Srđan Aleksić, iste je godine umro i Glumac Laušević.

(U ulici, prolazu zapravo, nazvanom po Aleksiću u Novom Sadu sam čitala dodatak o nekretninama u Vojvodini. Proljeće još nije bilo prešlo u ljeto i teško je bilo ne misliti o apsurdu posmrtne slave.)

Srđan Aleksić je reagovao impulzivno. Baš kao i Žarko Laušević. (Ali to nije isto.)

Možda je Srđan Aleksić u svojoj sobi imao Lauševićev poster. (Ciča zima, 1986.-a godina. Serija Sivi Dom je premašila sva očekivanja. Moj Šilja je bio omiljen. Upravo je uz najčitanije dnevne novine, kao poklon, išao moj poster.)

Možda je Aleksiću neka od djevojaka rekla da liči na Lauša i njemu je sigurno bilo drago.

Danas se na internetu mogu pronaći hibernirane fotografije Srđana Aleksića i Žarka Lauševića u uniformi Jugoslovenske Narodne Armije. Na tim su fotografijama otprilike istih godina, i obojica gledaju u stranu.

Ne žali se, ne talasaj, ne skreći pažnju na sebe, piše Laušević u svojoj autobiografiji. Gledaj u stranu.

Ovaj melanholični poluprofil je bio studijski fotografski manir druge polovine 20.vijeka. Naročito je bio zahvalan za fotografisanje pred služenje vojnog roka (i moj stari ima sličnu fotografiju iz vojske). Glava snimljena u ovom položaju nema odlučnost i formalnost anfasa.

Suzan Zontag piše da fotografije pokazuju i ranjivost onih koji idu u susret destrukciji i da ova spojnica između fotografije i smrti zasjenjuje sve ljude. Pri tome, „fotografije su pseudo-prisutnost i znamenje odsustva“.

Fotografija Srđana Aleksića je znamen odsustva. I to vječnog odsustva.

Fotografija Žarka Lauševića je pseudo-prisutnost.

Kad je umro Glumac, Laušević je imao oružje.

Nenaoružanog Aleksića su na smrt puškama premlatili vojnici Republike Srpske.

Aleksić je od prosječnog momka s glumačkim ambicijama postao amblem tolerancije i suživota. (Možda Anđelina Džoli snimi o tome film.)

Laušević je od glumačke zvijezde postao neko ko u ćeliji u Spužu pravi svijeće od margarina i piše o tome šta mu se dešava.

Pisao je i o tome kako je jednom kao dijete kod Biljarde vidio jelenka.

Tačno je, izgleda zlokobno sa svojim isturenim rogovima što su, u stvari, čeljusti, ali jelenak (Lucanus cervus) je u biti bezopasan. Može čak do pet godina da ostane u fazi larve. Recimo, neki je jelenak započeo hibernaciju 2007. Dok Sarkozi još nije bio predsjednik, dok je Džon Galiano još uvijek bio kul i dok su Pavaroti i Ljiljana Molnar Talajić bili živi (do septembra).

I taj se jelenak probudio tek ove godine. I vidio novi most na Savi i vidio je u novinama Andreja Nikolaidisa.

Kao amulet, jelenak se može dovesti u vezu sa skarabejem koji je uz žabu, jednoroga i pijetla dobročiniteljska životinja. U egipatskoj mitologiji predstavlja prelaz i doprinosi moralnoj i fizičkoj transformaciji.

Iako su u vrijeme renesanse insekti smatrani najnižom vrstom u prirodnom svijetu, to nije spriječilo Albrehta Direra da se posveti crtežima jelenka. Danas je njegova studija jelenka, nastala 1505., jedna od najuticajnijih studija iz oblasti prirodnog svijeta i razlog je vjerovatno taj što je Direrov jelenak nekako životniji nego li je to u prirodi.

Jelenak je sada vrsta koja izumire. (Zadnji put sam vidjela jelenka kod Ateljea 212 prije nekoliko godina. Bio je već bivši a pored njega vizitka dr. Milan Pavić, advokat.)

Jelenak se, piše Laušević, zove groblje u blizini spuškog zatvora.

I da, Laušević je u filmu Boj na Kosovu glumio Miloša Obilića.

Srđan Aleksić je dobio orden koji nosi ime ovog velikog srpskog junaka. Nažalost, posthumno.

Jelenak je nešto plemenito, završava Laušević, i lepo se zove… Idem da sanjam jelenka.

 
Peščanik.net, 17.02.2012.