Bahrein je, uz Siriju, postao simbol neuspeha Arapskog proleća da iznedri pravu demokratiju i slobodu u čitavom arapskom svetu. Britanski mediji prikazuju rigidnu, okrutnu i praktično feudalnu elitu, koja se tvrdoglavo opire neizbežnom talasu savremenih sloboda i političke pravde.

Međutim, u štampi i na televiziji retko se pominje da su ovaj sistem ugnjetavanja, kamen o koji se razbijaju snovi o demokratiji, stvorili upravo Britanci. Da su dobrim delom 20. veka britanski savetnici bahreinske kraljevske porodice, uz podršku britanske vojne sile, bili centralne ličnosti u kreiranju svirepog sistema, gde je svaki građanin koji se usudio da predloži ideju demokratije bivao hapšen, a često i mučen.

Isti ovi britanski savetnici zajedno su sa vladarima Bahreina sprovodili ciničnu tehniku „zavadi pa vladaj“ – okrećući šiite protiv sunita u vrlo uspešnom pokušaju da Bahrein ostane talac starog, trulog i korumpiranog sistema plemenskih i verskih sukoba. Krajnji cilj bio je zaustavljanje rađanja demokratije.

Građani Bahreina to znaju – kao i praktično svi ostali u arapskom svetu – jedini ljudi koji su, izgleda, ovo zaboravili jesu sami Britanci.

Zato sam želeo da ispričam priču o britanskoj umešanosti u državne i bezbednosne poslove Bahreina u protekih 90 godina. Naročito zato što kralj Bahreina dolazi na ručak sa britanskom kraljicom 18. maja.

Počelo je u leto 1925, kada je mladi činovnik Britanske kolonijalne službe po imenu Čarls Belgrejv pročitao „lični oglas“ u Timesu. Oglas je glasio ovako:

Mladi gospodin, starosti 22-28 godina, srednje stručne spreme i/ili fakultetskog obrazovanja, potreban za službu u jednoj istočnoj državi. Dobra plata i prilika za napredovanje za odgovarajućeg čoveka, koji mora biti fizički spreman; sa najvišim preporukama; poznavanje stranih jezika je prednost. Pošaljite biografiju na Box S.501, The Times, London E.C.4.

Belgrejv se javio na ovaj misteriozni oglas, i pozvan je na razgovor u jednom hotelu na Vest endu. Intervjuisao ga je jedan od šefova Indijske kancelarije – vladinog odeljenja zaduženog za taj deo britanske imperije.

Belgrejvu je ponuđen posao britanskog „savetnika“ novog vladara Bahreina, šeika Hamada bin Ise Al Kalifa. Njegova tačna zaduženja bila su pomalo maglovita (i ova maglovitost prožima čitavu priču). Na prvi pogled, Belgrejv je trebalo da bude potpuno nezavistan od britanske vlade – ali istovremeno je bilo jasno da ga tamo šalju zbog sve glasnijih zahteva za reformama i modernizacijom, koji su ugrožavali britanske interese.

Britanija je dominirala Bahreinom još od dvadesetih godina devetnaestog veka. Na vlasti je bila porodica Al Kalifa, ali zapravo je to bio protektorat, čije su poslove „vodili“ Britanci. Godine 1923, prethodni vladar je poludeo i počeo da teroriše svoj narod – pa su ga Britanci uklonili i postavili na tron njegovog sina. Belgrejv je dobro razumeo svoj zadatak – trebalo je da stvori centralizovaniji oblik kontrole u Bahreinu i da izađe na kraj sa nestabilnošću koja je stvorena terorističkom vladavinom prethodnog vladara.

Belgrejv je prihvatio posao. Na ovoj slici vidimo ga kako zadovoljno sedi u „kancelariji Savetništva“.

Belgrejv je ubrzo postao vrlo moćan – i do devetsto tridesetih praktično je upravljao vladom Bahreina. Sa svakom pobunom mogao je da se izbori zahvaljujući tome što je kontrolisao sudstvo. Bahrein nije imao nikakav pravni kodeks – što je Belgrejvu omogućilo da se ponaša kao sudija sa ogromnom vlašću. On je to opisao u svojoj autobiografiji:

„Video sam da u Bahreinu nema pisanog zakona, pa su presude morale da se zasnivaju samo na zdravom razumu. Bila je to gruba pravda, ali imala je tu prednost što je bila brza.

Sedeo sam triput nedeljno sa jednim manjim šeikom, koji je bio gluv, glup i nespreman da donosi odluke. Kad god bih ga pitao za mišljenje, uvek mi je odgovarao ‘Mislim isto što i vi, ekselencijo; šta god kažete, slažem se.“

Mnogi stanovnici Bahreina ubrzo su postali ubeđeni da Belgrejv koristi svoju moć kako bi očuvao status kvo, i sprečio razvoj modernog, demokratskog političkog sistema. Pedesetih godina je ovo nezadovoljstvo Belgrejvom dramatično i nasilno izbilo na površinu – u narodnoj pobuni i zahtevima za demokratiju, neverovatno sličnim događajima koji se danas odvijaju u Bahreinu.

Počelo je 1953, kamenovanjem šiitske verske povorke, i kasnijim napadom sunitskih fanatika na jedno šiitsko naselje. Mnogi su bili ubeđeni da se radi o svesnoj provokaciji – kako bi se stvorio verski razdor. Ljudi su među napadačima prepoznali i članove vladajuće porodice, uključujući i šeikovog brata.

Ako je to bila provokacija – onda je uspela. Bahrein je naredne dve godine kipteo od sunitskog i šiitskog nasilja. Belgrejv je lično bio uz šiite, ali kao javno oličenje zakona u Bahreinu, bio je nemilosrdan. Njegove presude šiitskim nasilnicima bile su mnogo strože nego za sunite. Što je izazivalo još veće nemire.

Jedna grupa istaknutih dobrostojećih građana Bahreina osnovala je Višu izvršnu komisiju. U njoj su jednako bili zastupljeni i šiiti i suniti – i tražili su da Belgrejv ode. Tvrdili su da on podstiče versku mržnju i da šalje u zatvor nevine ljude kako bi omogućio opstanak bahreinskog režima pod plemenskom kontrolom. Zahtevali su demokratiju i pisani zakon.

Ovo je slika Komisije.

Situacija je dostigla tačku usijanja kada je 1956. britanski ministar spoljnih poslova, Selvin Lojd, došao u posetu Bahreinu. Izbili su masovni, nasilni protesti i stotine građana je pokušalo da poruči Lojdu da ukloni Belgrejva – jer je sprečavao razvoj Bahreina u modernu demokratsku državu.

Vesti o nemirima i demonstracijama stigle su i do Britanije – ekipa emisije Panorama otišla je u Bahrein da snimi reportažu. Ova reportaža – autora Vudro Vajata (koji će kasnije postati jedan od najbližih savetnika Ruperta Mardoka) – izuzetno je dobra.

Vajat intervjuiše Belgrejva, koji odlično opisuje demonstracije – „one su usmerene protiv Britanije, protiv šeika i protiv mene“. Ali Vajat razgovara i sa ljudima na ulici, od kojih skoro svi traže odlazak Belgrejva. Jedan od njih, stojeći na kamionu, odlično sumira situaciju: „Belgrejv nije samo savetnik – on je sudija, a i komandir policije. On je sve u Bahreinu, nije samo savetnik.“

Suočena sa ovom nestabilnošću, britanska vlada je krajem 1956. poslala vojsku u Bahrein i ugušila pobunu. Trojica vodećih članova komisije stavljeni su na brod britanske mornarice i poslati u zatvor na ostrvu Sveta Jelena, usred južnog Atlantika. Isto ono mesto na koje je 1815. proteran Napoleon. Jedan od njih bio je Abdul Aziz Al Šamlan, intervjuisan u Panoraminom filmu.

Ovo je slika njihovog zatvora, i mapa – ljubičasta tačka pokazuje gde je Sveta Jelena.

Ali Belgrejv više nije bio od koristi – pa su Britanci (i šeik Kalifa) iste godine šutnuli i njega. Vratio se u Britaniju i napisao samoljubivu autobiografiju, čija je osnovna poruka bila da Arapi još nisu „spremni“ za demokratiju.

Situacija u Bahreinu se smirila.

Do 1965, kada je izbila nova pobuna. Počela je na naftnim poljima, ali je ubrzo prerasla u generalni štrajk. Britanci su ponovo poslali vojsku – i mnoge vođe pobune ponovo su deportovane.

Ali to nije mnogo pomoglo britanskoj vladi – jer su i novine i televizija u Britaniji počeli da se pitaju kakva je to čudna feudalna zemlja koju mi podržavamo? I zašto to radimo?

U čitavom arapskom svetu, ljudi su bili opčinjeni novim idejama egipatskog predsednika Gamala Abdela Nasera, i želeli su da se oslobode starih korumpiranih šeika i kraljeva, koje je Zapad održavao na vlasti. BBC je 1966. ponovo poslao ekipu u Bahrein i snimio jednu epizodu Panorame koja je razotkrila licemerje britanske umešanosti u poslove te zemlje.

Emisija nikog nije štedela – reporter, po imenu Džon Morgan, na kraju govori u kameru:

„Ako je jedan od testova zdravlja neke zemlje to da li njen državljanin može javno reći šta misli, Bahrein bi se našao u društvu komunističkih i fašističkih zemalja – a mi smo u to duboko umešani, pokušavajući da zaštitimo svoju energetsku i spoljnu politiku.“

Suočena sa tim, britanska vlada je shvatila da je jedino rešenje da pronađe drugog „savetnika“. Zamisao je bila da on izgleda kao slobodni najamnik koga upošljava vladajuća porodica Kalifa. Ali zapravo će ga izabrati i instalirati britanski Forin ofis da upravlja unutrašnjom bezbednošću Bahreina. Biće zadužen da spreči nestabilnost koju bi politička promena svakako donela – kao i neizbežnu pretnju britanskim interesima.

Britanci su za taj zadatak izabrali pukovnika Iana Hendersona. On je tokom pedestih bio kolonijalni policajac u Keniji, i odigrao je važnu ulogu u gušenju Mau-Mau ustanka. Kenijci su bili ubeđeni da je Henderson tokom pobune naređivao i mučenja i ubistva – i čim su osvojili nezavisnost 1964, novi lideri su ga proterali.

Ovo je intervju sa Henderonom, snimljen na aerodromu Hitrou na dan njegovog povratka. Mislim da se stiče sasvim dobar utisak o karakteru ovog čoveka – naročito o njegovoj pomalo zastrašujućoj preciznosti. Govoreći o razlozima za njegovo proterivanje, on kaže:

„To što sam pre mnogo godina radio kao policajac tokom vanrednog stanja, danas se ne smatra naročito pohvalnim.“

Pa – u pravu je.

Nedavno je škotski novinar Nil Mekej pronašao tajne dokumente Forin ofisa koji otkrivaju da je jedan visoki britanski diplomata u Bahreinu 1966 – Entoni Parsons – pokušavao da ubedi šeika Kalifu da postavi Hendersona za šefa tadašnjeg Specijalnog odeljenja – kako bi on imao odrešene ruke da to odeljenje reorganizuje u efikasnu, savremenu kontraobaveštajnu „antiterorističku“ organizaciju.

Za početak, Henderson je rešio da se prikaže kao bezbednosni šef novog tipa. Oslobodio je sve zatvorenike iz pobune 1965, i najavio da će od sada u zemlji vladati pravi zakon, a ne proizvoljno zatvaranje. Uz to je ubedio Kalife da se pomire sa militantnim protestnim pokretima poput Nacionalnog oslobodilačkog fronta Bahreina i Narodnog revolucionarnog pokreta.

Sve je ovo bilo vrlo lepo, ali mnogi stanovnici Bahreina sada su bili ubeđeni da Henderson plete zamršenu mrežu špijuna i dvostrukih agenata unutar protestnog pokreta – pripremajući se za dan kad će se Britanija povući iz Bahreina i dati mu nezavisnost.

Taj dan je došao 1971, i običan narod Bahreina mogao je na trenutak da oseti kako se živi u modernom demokratskom političkom sistemu. Godine 1973, vladajući emir – Isa bin Salman al-Kalifa – usvojio je ustav države, i održani su prvi parlamentarni izbori.

Ali onda se desilo nešto vrlo zlokobno. Kroz godinu dana, Ian Henderson je predložio novi zakon koji je nazvao zakonom o državnoj bezbednosti. Zakon je propisivao da svaki građanin Bahreina može biti držan u zatvoru do tri godine bez optužnice ili suđenja, ukoliko se sumnja da predstavlja pretnju za državu. Zakon je bio poznatiji kao „predostrožni zakon“.

Usledila je oštra reakcija javnosti – jer to je značilo da svako može biti bačen u zatvor samo na osnovu umišljene sumnje pukovnika Hendersona i njegovih pomagača iz državne bezbednosti. Parlament je oborio zakon u junu 1975, i usledio je sukob sa režimom, kao i sa Hendersonom.

Emir je prekinuo ovaj sukob na najjednostavniji način – ukinuo je one ustavne odredbe koje garantuju slobodu ljudi, i raspustio parlament.

U avgustu 1975, Henderson je prionuo na posao. Njegovi ljudi počeli su da pune zatvore u Bahreinu aktivistima – a među njima su bili i poslanici sada raspuštenog parlamenta. U narednih dvadeset pet godina, Henderson je upravljao svirepim represivnim sistemom, koji je držao porodicu Al Kalifa na vlasti i zaustavljao demokratske težnje.

Opozicioni aktivisti i borci za ljudska prava redovno su ga optuživali za sveopštu torturu, utamničenje i ubistva hiljada ljudi bez suđenja. Henderson je to poricao. Na ove optužbe Ian Henderson je redovno odgovarao kako nikad nije bio umešan u torturu, niti je ikad naredio svojim službenicima da muče zatvorenike.

Jedno od ključnih pitanja jeste da li je ova represija još uvek u britanskom interesu? S jedne strane, možete tvrditi da je ona omogućavala dotok nafte, da je Bahrein postao branik od komunizma, a od osamdesetih naovamo i branik od šiitske islamističke revolucije – kao i da je ugostio Petu flotu američke mornarice.

Ali s druge strane, moglo bi se reći i da su Britanci, ubacivanjem Iana Hendersona u bahreinski sistem vlasti i državne bezbednosti 1966, stvorili paklenu mašinu koja je samo nastavila da radi nakon njihovog odlaska 1971. Ova mašina je programirana da spreči bilo kakav politički protest koji bi mogao da destabilizuje zemlju – što je i radila. Al Kalifi su voleli mašinu jer ih je održavala na vlasti – a kao rezultat, stotine i hiljade građana Bahreina ostavljeno je da živi sa zlim duhom propasti britanske imperije.

Tipično za njih, Britanci su sedamdesetih godina ignorisali represiju i torturu koja se oko njih sprovodila. Ovo su neki inserti iz filmova koje je BBC snimao sedamdesetih o Bahreinu.

Prvi je insert iz filma o gradu Avali – gde su živeli svi britanski radnici u naftnoj industriji. To je neverovatno mesto, jer su Britanci usred pustinje napravili kopiju predgrađa u Sariju, i tu su živeli u blaženoj izolovanosti od ostatka zemlje.

Osim na kraju – kada jedan britanski par odjednom počinje da govori kako je sve čudno – oni kažu da je to kao kad „živite u svetu obloženim vatom. Mislim da je strašno živeti u ovom svetu bez odgovornosti. Ova zemlja krade čoveku život.“

A evo i nekih inserata iz jedne od najčudnijih emisija o umetnosti koju je BBC ikad prikazao. Film govori o kompozitoru (i sakupljaču arapske narodne muzike) po imenu Dejvid Fenšo, koji stvara svoje novo delo pod nazivom „Arapska fantazija“ na raznim lokacijama po Bahreinu.

To radi tako što lupa po cevima i mašinama na naftnim poljima, okuplja naftne tankere i zastavicama im pokazuje da trube sirenama, sve to ispresecano kadrovima njegovog sviranja sintisajzera u prog-rock stilu na raznim mestima u ovoj ostrvskoj državi.

Još je čudnije pojavljivanje Fenšoovog saradnika, koji je napravio sopstveni sintisajzer koji obrađuje i izobličava okolne zvuke. On se zove Adrian Vagner – i potomak je čuvenog kompozitora.

Fenšo sve to radi jer je odrastao u Bahreinu, dok je njegov ujak pedesetih godina bio komandir tamošnje britanske flote – vidimo ga kako nostalgično šeta oko praznih iseljeničkih bazena. Prilično je neprijatan tip – i izgleda da voli fank.

Zatim je 1979. engleska kraljica došla u posetu Bahreinu – naleteo sam na nemontirane snimke njene posete. Ovo su neki od njih. Preslušao sam sve slučajno snimljene razgovore između nje i princa Filipa sa vladajućim emirom – i nigde se ne pominje represija, zatvaranje ljudi bez suđenja, ili ubistva.

Ali zato je morala da pretrpi prilično čudan ples, koji navodno govori o napredovanju ženskih prava u Bahreinu. To je jedino što je morala da pretrpi – za razliku od mnogih stanovnika Bahreina.

Sedamdesetih je Britanija imala još neke koristi od Bahreina. BBC je 1979. snimio prilično jeziv dokumentarac o tome kako je Bahrein postao glavni kupac novog supersoničnog mlaznjaka – konkorda. Istina je da u to vreme praktično nijedna druga država nije želela konkord zbog izuzetno glasnih prasaka koje je proizvodio – i porodica Al Kalifa je uskočila da spasi British Airways.

Ovo je insert iz tog dokumentarca, i menadžer British Airwaysa Tim Filips odlazi u posetu emiru u običnom medžlisu – gde ljudi idu da se obrate svom vladaru. Filips je izgleda ubeđen da je medžlis praktično bolji oblik demokratije od ovog našeg u Britaniji. Zatim sledi jedna vrlo uvrnuta scena gde on razgovara oči u oči sa emirom, i ta scena ukratko prikazuje odnos Britanije i ove čudne države.

Ian Henderson je postao oličenje zla u Bahreinu. Bio je omražen jer su ga doživljavali kao čoveka koji je svojeručno uspeo da uništi ustav i demokratiju u zemlji.

Kao odgovor na to, počeo je da se rađa novi pokret koji je ujedinio sekularnu levicu i islamiste oko jednog jednostavnog i dramatičnog zahteva – da se obnove ustav i parlament. Pokret se isprva sporo širio – ali je 1994. izrastao u Ustavni pokret – koji je rešio da se obračuna sa Hendersonom.

Bila je to do tada najveća pobuna u Bahreinu, sa širokom podrškom u narodu koja je nadilazila šiitsko-sunitsku podelu. Henderson i njegova bezbednosna služba reagovali su brutalno. Opozicija ih je optužila da koriste istu taktiku „zavadi pa vladaj“, poznatu iz pedesetih, svesno podstičući sektašku mržnju. Hendersonove snage su uz to optužene za do tada neviđeni nivo hapšenja i torture.

Kao i 1956, ključni zahtev Ustavnog pokreta bilo je uklanjanje britanskog „savetnika“, za koga su govorili da je glavni organizator terora koji potresa zemlju. Po rečima opozicije:

„Šef bezbednosne i specijalne službe, general Henderson, uz gomilu britanskih plaćenika koji kontrolišu bezbednosni aparat, snosi punu odgovornost za pogoršanje odnosa između naroda i režima i za ozbiljnu političku krizu – zbog svoje politike sektaške diskriminacije, zbog masovne kampanje hapšenja i ubistava, i zbog kovanja zavera koje imaju za cilj da udalje mase od pokreta.“

Britanci su konačno obratili pažnju. Evo jednog vrlo dobrog izveštaja koji je 1996. za BBC snimila sjajna reporterka Su Lojd Roberts. Ona je pomoću tajno načinjenih snimaka i intervjua sa maskiranim sagovornicima pokazala šta se stvarno dešava, i prikazala je strah koji represija izaziva kod stotina hiljada građana Bahreina.

Kao i pedesetih, publicitet je postao previše zamoran. Godine 1999, novi član porodice Al Kalifa preuzeo je vlast u Bahreinu – i odlučio da se reši usluga Iana Hendersona.

Henderson se vratio u Britaniju, gde su razni poslanici i organizacije za zaštitu ljudskih prava ubedili ministra unutrašnjih poslova da ispita da li se može pokrenuti postupak protiv Hendersona zbog sprovođenja torture. Ali vlada u Bahreinu odbila je da prosledi policiji bilo kakve dokaze. Zato je policija odustala.

Novi emir je ukinuo i Hendersonov omraženi zakon o državnoj bezbednosti – i najavio parlamentarne izbore. Isprva se činilo da se radi o ozbiljnom povratku u demokratiju iz 1973. Ali nije bilo tako. Do 2010. postalo je jasno da novi parlament nema praktično nikakvu vlast.

Zatim su usledili događaji u Tunisu početkom 2011, što je ponovo aktiviralo opoziciju u Bahreinu. Okupirali su Bisernu okretnicu u Manami – ali u noći 17. februara, demonstranti su osetili svu silu bahreinske bezbednosne službe.

Možda je Ian Henderson otišao – ali divljački sistem, u čijoj je izgradnji učestvovao, još uvek je na snazi u Zalivu.

bbc.co.uk, 11.05.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 16.05.2012.

NAŠ TERORIZAM