- Peščanik - https://pescanik.net -

Izbor

 
Šta će biti sa Evropskom unijom? Jedan put vodi ka potpunom raspadu evra, sa svim ekonomskim i političkim posledicama. Drugi ide do neviđenih transfera bogatstva unutar evropskih granica i, s druge strane, do odgovarajuće predaje suverenosti. Odvojenost ili naddržava: izgleda da su sada ovo jedine alternative.

Dve godine su Evropski lideri bežali od ovog izbora. Kažu da žele da evro ostane kakav jeste – osim, možda, za Grčku. Ali severnoevropski poverioci, pod vođstvom Nemačke, ne žele da plate onoliko koliko je neophodno za opstanak evra, a južnoevropski dužnici sve teže podnose da im stranci diktiraju kako će živeti.

Ovo je postao ispit za šezdesetogodišnji proces evropske integracije. Samo ukoliko Evropljani budu delili osećanje zajedničkog cilja, veliki dogovor za spasavanje jedinstvene valute moći će da se smatra legitimnim. Samo ukoliko bude legitiman, moći će da potraje. To je, pre svega, ispit za Nemačku. Kancelarka Angela Merkel i dalje smatra da je pretnja propašću evra neophodna za vraćanje zalutalih država na reformski put. Ali nemačko poigravanje krizom ugrožava poverenje u budućnost evra, što podiže cenu spasavanja i ubrzava upravo onaj kolaps koji Nemačka navodno želi da izbegne. Na kraju, evropsku sudbinu odrediće Berlin.

Prošlog leta, na ovim stranicama smo tvrdili da je za zaustavljanje propasti evrozone neophodna rekapitalizacija banaka, da Evropska cenralna banka (ECB) mora bezuslovno da podrži solventne države, i da se mora obuzdati tevtonska opsednutost štednjom. Nažalost, naredni evropski planovi su bili neuspešni i, iako je ECB pružila privremeno olakšanje obezbeđujući bankama jeftine, dugoročne kredite u decembru i februaru, kriza se pogoršala i produbila.

Poslednjih meseci zaključili smo da je za spas, bilo da Grčka ostane unutar evrozone ili ne, potrebno više. Ako misli da predupredi rizik potpunog raspada, evrozona će morati da se osloni na zajedničke resurse, kolektivno stajući iza svojih velikih banaka i izdajući evro-obveznice kako bi podelila teret svojih zaduženja. Osnove ovog plana opisali smo u jednom tekstu. Ovaj plan je besramno tehnokratski i ograničen, osmišljen tako da ne stvori naddržavu od koje strahuju kritičari (a i mi). Ali očito se radi o koraku ka federalizaciji – tj. ka nečemu što brine mnoge Evropljane. To jeste kockanje, ali vreme ističe.

Da li je evro zaista vredan spasavanja? Čak i najtvrđi zagovornici jedinstvene valute sada priznaju da je sistem osmišljen loše, a sproveden još gore. Grčku nikako nije trebalo pustiti unutra. Francuska i Nemačka su pronalazile rupe u propisima, uvedenim radi sprečavanja preteranog zaduživanja država. Veliki promoteri evro-ortodoksije nisu shvatili da su Irska i Španija, iako su se čvrsto držale fiskalnih pravila evra, bile ranjive na pucanje mehura nekretnina ili da su Portugalija i Italija bile ugrožene sporim rastom i padom konkurentnosti.

Raspad evra bi, tvrde mnogi, dozvolio pojedinačnim zemljama da povrate kontrolu nad monetarnom politikom. Jeftinija valuta doprinela bi povezivanju zarada sa radničkom produktivnošću, makar neko vreme. Zagovornici raspada zamišljaju mirno razilaženje. Svaka država bi izdala nalog da se svi domaći ugovori – depoziti i krediti, cene i plate – prebace na novu valutu. Kako bi sprečile masovno povlačenje uloga, banke bi se, naročito u slabim ekonomijama, zatvorile preko vikenda ili bi ograničile podizanje novca. Da bi zaustavile bežanje kapitala, države bi nametnule mere kontrole.

Sve je to lepo, međutim, ljudi koji veruju da bi državama bilo bolje bez evra zanemaruju veliku cenu dostizanja tog cilja. Čak i da se ovaj raspad nekim čudom sprovede bez greške, banke i preduzeća širom kontinenta srušile bi se jer se njihove domaće i strane hartije i dugovanja više ne bi poklapali. Usledila bi kaskada bankrota i tužbi. Deficitarne države bile bi primorane da brutalno režu potrošnju ili da štampaju novac.

A to je optimistični scenario. Mnogo je verovatnije da bi raspad doveo do naglog pada deonica, „bekstva na kvalitet“, juriša na banke i kolapsa proizvodnje. Devalvacija valute u slabijim i apresijacija u jačim privredama opustošila bi proizvođače u bogatim zemljama. Kontrole kapitala su nelegalne u EU i raspad evra je izvan zakona, tako da bi se čitava Unija našla u pravnom vakuumu. To bi mogle da iskoriste neke bogate države, da zaštite proizvođače ukidanjem jedinstvenog tržišta; možda bi pokušale da zaustave ekonomske migrante ograničavajući slobodu kretanja. U praktičnom smislu, bez slobodnog protoka robe, ljudi i kapitala, malo bi šta ostalo od Evropske unije.

Naslednici Šumana i Monea mučili bi se da obnove Evropu od 27 zemalja, koja je i izazvala takvu pometnju – čak i ukoliko bi se pojavila grupa snažnih zemalja. Raspad bi bio pravi poklon za anti-EU i anti-globalizacijske populiste, poput Marin Le Pen u Francuskoj. Bilo bi mnogo krivaca: evrokrate, finansijeri, nepopustljivi Nemci, neodgovorni Mediteranci, stranci svih fela. Dok nacionalna politika bude postajala sve grublja, evropska saradnja će se urušiti. Zato ovaj časopis smatra da je svojevoljno napuštanje evra nepromišljeno. Spasavanje je bolje rešenje od raspada.

Ali ne bilo kakvo spasavanje. Preveliki deo rasprave o tome kako spasiti evro posvećen je isključivo planu za rast. To jeste korisno, jer rast pomaže da dug bude lakši a banke zdravije. Gđa Merkel bi trebalo da u vezi sa tim bude malo popustljivija. Ali bilo kakav realni stimulans bio bi suviše skroman da zaustavi krizu. ECB može i treba da snizi kamate i otpočne kvantitativno popuštanje, ali zvanični fondovi za investicije su ograničeni. Ambiciozniji načini za podsticanje rasta, poput zaokruživanja jedinstvenog evropskog tržišta usluga, nažalost se čak ni ne spominju.

Zato moramo da konstatujemo da države u evrozoni moraju da podele teret. Logika je jasna. Problem evrozone nije iznos duga, nego njegova fragmentirana struktura. Ucelo gledano, čitav javni dug u evrozoni je 87% BDP-a, za razliku od preko 100% u Americi. Isto tako, banke nisu prevelike za kontinent kao celinu, samo za pojedinačne države. Da bi preživela, Evropa mora postati još federalnija: glavno pitanje je – koliko.

Za ljude poput nemačkog ministra finansija, Volfganga Šojblea, jedinstvena valuta je oduvek bila stepenik na putu ka potpuno integrisanoj Evropi. U zamenu za to što plaćaju, oni žele da usaglase poreze i centralizuju političku vlast sa, recimo, izabranom Evropskom komisijom i novim ovlašćenjima za Evropski parlament. Birači će biti naterani da to nevoljno prihvate, upravo zato što je pomisao na propast evra toliko zastrašujuća. Vremenom će nove institucije steći legitimitet, jer će funkcionisati, i Evropljani će ponovo početi da se osećaju prosperitetnima.

Pa ipak, posmatrati krizu evra kao priliku da se EU federalizuje značilo bi pogrešno protumačiti apetit građana za integracijom. Ratna generacija, koja je Uniju doživljavala kao branik od sukoba, polako nestaje sa scene. Većini Evropljana evro, kao rezultat najambicioznijeg projekta Unije, izgleda mizerno. I nema nikakvih dokaza da su se birači srodili sa EU. Lisabonski sporazum i njegova preteča, neuspeli ustav EU, zajedno su odbačeni na tri od šest referenduma; deset država prekršilo je obećanje da će raspisati referendum za ustavnu reformu. Parlament je beznadežno udaljen od građana.

Drugačija verzija naddržave podrazumeva da prihvatimo činjenicu da će politika ostati tvrdoglavo nacionalna – i da povećamo ovlašćenja država da kontrolišu svoje susede. Ali i ovo nosi svoje probleme. Kako je pokazala kriza evra, države teško donose kolektivne odluke. Male zemlje evrozone strahuju da će velike imati preveliki uticaj. Ako Berlin plaća račune i diktira ostatku Evrope kako će se ponašati, time potpiruje destruktivnu nacionalističku ozlojeđenost prema Nemačkoj. Poput drugih verzija naddržave, i ova bi osnažila onaj tabor u Britaniji koji se zalaže za istupanje – što nije problem samo za Britance, već i za sve ekonomski liberalne Evropljane.

Zato naš plan spasavanja teži ograničenoj podeli tereta i ograničenim ustupcima u suverenosti. Umesto da se gradi federalni sistem, ovim planom se krpe dve rupe u prvobitno zamišljenoj jedinstvenoj valuti. Prva je fiskalna: evrozoni je potreban regionalni sistem kontrole banaka, rekapitalizacije, osiguranja uloga i regulacije. Drugi je fiskalni: države evrozone moći će da kontrolišu – i smanje – svoje fiskalno opterećenje samo kroz ograničeno ujedinjenje duga. Ali u oba slučaja, odgovor nije u tome da se sve prebaci na evropski nivo.

Počnimo od banaka. Od nastanka evra, evropske integracije najdalje su odmakle na polju finansija. Banke se prostiru preko nacionalnih granica. Nemačke banke omogućile su španski skok gradnje, dok su njihove francuske kolege finansirale grčko zaduživanje.

Treba premestiti kontrolu i podršku banaka (barem onih velikih) sa nacionalnih regulatora na evropske. U najmanju ruku, mora postojati jedinstveni sistem osiguranja uloga i nadzora za čitavu evrozonu, sa kolektivnim resursima za rekapitalizaciju ugroženih institucija i regionalnim pravilima za zaista propale banke. Prvi korak bio bi korišćenje evropskih kriznih fondova za rekapitalizaciju slabih banaka, naročito u Španiji. Ali zajednički sistem osiguranja uloga mora se smesta uvesti.

To su krupne promene. Političari više ne bi mogli da primoravaju svoje banke da podržavaju nacionalne firme ili da kupuju njihove državne obveznice. Banke više neće biti španske ili nemačke, već sve više evropske. Nemojmo se zavaravati: ovo jeste integracija. Ali je ograničena na finansije, na deo privrede gde je monetarna unija već izbrisala nacionalne granice.

I fiskalna integracija može biti ograničena. Brisel ne mora preuzeti kontrolu nad porezima i potrošnjom, niti evro-obveznice moraju da pokrivaju sve državne dugove. Potrebno je samo da prezadužene zemlje imaju pristup novcu i da banke imaju „bezbednu“ klasu hartija koje ne zavise od sudbine jedne zemlje. Rešenje je u užoj evro-obveznici koja ujedinjuje ograničenu količinu duga na ograničeno vreme. Najbolja opcija od koje treba krenuti je ona koju je predložio nemački Savet ekonomskih stručnjaka, da se ujedine sadašnji dugovi svih članica evrozone iznad 60% njihovog BDP-a. Umesto da izdaju nove nacionalne državne obveznice, svi bi, od Nemačke (dug: 81% BDP-a) do Italije (120%) izdavali samo ove zajedničke obveznice, dok svoj nacionalni dug ne spuste ispod granice od 60%. Ovo novo tržište obveznica, vredno oko 2,3 biliona evra, bilo bi isplaćeno tokom narednih 25 godina. Svaka država bi odredila porez (kao što je dodatni PDV) da obezbedi novac.

Do sada je gđa Merkel odbijala svaki oblik ujedinjenja duga. Ali ovo nije korak ka potpunom fiskalnom federalizmu. Ove zajedničke obveznice ne bi zahtevale intruzivni federalni fiskalni nadzor. Ograničene u obimu i vremenu, one ne narušavaju nemačke ustavne okvire.

Čak je i ova ograničena verzija federalizma nezgodna. Zajedničko bankarsko regulatorno telo možda zahteva izmenu ugovora, što ne bi bilo lako izvesti kada deset zemalja EU, uključujući i Britaniju, nisu članice evrozone. Ugovor za uspostavljanje evropskog kriznog fonda takođe bi morao da se izmeni, kako bi omogućio neposredno obezbeđivanje novca bankama. Države bi morale da pronađu ubedljive načine da obavežu buduće vlade na plaćanje svog dela kamate na evro-obveznice. Dugovi Grčke toliko su veći od njene privrede da bi njoj bila potrebna dodatna pomoć, pre nego što uđe u bilo kakav plan ujedinjenja duga – iako je iznos o kome je reč mali po kontinentalnim merilima.

Ovo je opsežan plan, ali je izvodljiviji od ponovne izgradnje Brisela odozgo nadole, i jeftiniji je od raspada. Spasavanje evra je poželjno i izvodljivo. Ostaje jedno pitanje: da li će Nemci, Austrijanci i Holanđani biti dovoljno solidarni sa Italijanima, Špancima, Portugalcima i Ircima da to plate? Uvereni smo da bi to bilo u njihovom interesu. Došlo je vreme da se evropski lideri, a pogotovo gđa Merkel, zauzmu za to.

 
The Economist, 26.05.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 31.05.2012.