Nikada neću razumeti priče nalik onoj Stevana Filipovića, koji se tokom studija početkom dvehiljaditih u Beogradu zabavlja tako što izigrava nacoša ne bi li isprepadao politički korektne „turbo-levičare“ sa svoje klase na FDU. Stevan misli da je to bila stvar nekakve egzotike fakultetskog mikrokosmosa, a ja mislim da je to stvar decenijske normalizacije zločina i fašizma s kojima je Stevan odrastao – i zato se mi nikada i nećemo razumeti.

Stevan misli da ga je iz ove glupe studentske igrarije prenulo ubistvo premijera, a ja mislim da je Stevan samo nesvesno reagovao na tada preovlađujući diskurs u društvu, koji je atentat smesta identifikovao kao zločin, a njegove počinioce kao politički, ideološki motivisane kriminalce. Zato je Stevan tada mogao lako da razume da nije u redu biti nacoš čak ni iz zezanja. Da nije odrastao u društvu u kom je normalno živeti u gradu u čijem su predgrađu u masovnim grobnicama pokopani leševi dece, trudnica, staraca – čija su tela, već poluraspadnuta, prebačena čak sa Kosova kako bi se prikrio zločin – Stevan bi već na studije došao sa jasnijom predstavom bar o tome šta nije smešno. Da je odrastao u društvu koje je u stanju da razazna događaje poput onih u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, da ih identifikuje, imenuje i opiše, ideološki objasni – Stevan bi verovatno bolje razumevao i koncept političke korektnosti i svoje porive da kruniše proces adolescentske individuacije izigravajući zakasnelog pankera koji se razlikuje od većine.

Da je makar odrastao u društvu koje je u stanju da artikuliše ideološki sukob posle rata, da isprovocira široki front sukoba sa onima koji su počinili zločine – u naše ime, našim novcem, kako god – i onima koji zločince skrivaju a njihovu krivicu relativizuju ismevanjem „političke korektnosti“, Stevan možda ne bi čekao da mu ubistvo premijera podstakne kritičku refleksiju.

Možda su za to nužni i neki drugi sredinski uslovi.

Kako bilo, čini se da je Stevan iz te epizode svog odrastanja izvukao pogrešnu pouku i nju je u mnogočemu moguće prepoznati i u ovoj poslednjoj, na temu izbora: ako smo i bili u sukobu, Stevan se u stvari iz zezanja samo pravio da u njemu učestvuje, a zapravo je iznad sukoba i uistinu mu se gade obe suprotstavljene strane. I najbolje bi bilo ukoliko bi dve strane sele i dogovorile se i tako dokinule mučni sukob.

Neobičan je svet u kom je Stevan odrastao. U njemu za istim stolom, bez mučnog sukoba, sede Čeda Jovanović, Vuk Drašković, Ivica Dačić i Boris Tadić, i dogovaraju se kako da i mi, građani, sednemo da se dogovorimo među sobom.

Za početak, iz tog dogovora isključiće leševe. Ko na dogovor ne pristane, sam se proglasio lešom. Svejedno je da li sam u Batajnici ili u e-Novinama.

  • I Saw Her Standing There

 
Peščanik.net, 17.05.2012.