Tokom godina, nesvakidašnji životni put Čena Guangčenga bio je inspiracija, protest i, ponekad, mračna farsa. Sada, isključivo snagom lične volje, njegov život za Kinu i SAD predstavlja priliku.

Pre nekoliko dana, Čen se iskrao iz seoske kuće u ruralnoj provinciji Šandong, gde je sa svojom porodicom držan u kućnom pritvoru od 2005. Da su Čenovi tamničari obratili pažnju na njegovu prošlost, mogli su da pretpostave da se taj čovek neće pomiriti sa ograničenjem kretanja. Slep od rođenja, seljačkog porekla, jednom je u mladosti prešao put od 650 kilometara do Pekinga, da preda žalbu na rešenje o porezu. Kasnije je počeo da uči masažu i akupunkturu – što je jedno od malobrojnih zanimanja dostupnih slepima u Kini – ali je to žrtvovao da bi upisao prava, i kasnije postao jedan od prvih advokata koji su zastupali žene podvrgnute prisilnim abortusima i sterilisanju zbog „politike jednog deteta“. Na kraju, njegovi tamničari su mogli da se prisete da je u leto 2005, kada je poslednji put pobegao, izašao iz kuće posle devet uveče, jer mu je mrak pružao prednost. Ovaj put je ponovo pobegao po noći, i uz pomoć prijatelja dokopao se Pekinga. Sada se veruje da je pod zaštitom američkih diplomata. (Oni to nisu potvrdili.)

Čenov slučaj je godinama predstavljao nezgodnu mrlju na kineskom putu ka reformama; svaki korak koji je ta zemlja učinila ka većoj vladavini prava ili odgovornosti pravosuđa sputavala je činjenica da centralna vlast u Pekingu, otkad su Čenovi sporovi 2005. postideli njegovu lokalnu vladu, nije mogla ili nije htela da ga zaštiti od sistematskog zlostavljanja od strane lokalnih aparatčika. Njegov slučaj se 2006. pretvorio u svojevrsnu autoritarnu tragikomediju, kada je Čen, nekada slavljen u lokalnim novinama zbog svoje odlučnosti da postane advokat, osuđen na četiri godine i tri meseca zatvora za „uništavanje vlasništva“ i „okupljanje mase u cilju ometanja saobraćaja“ – iako je u to vreme bio u kućnom pritvoru. Ovaj slučaj više nije mogla da razume čak ni kineska nacionalistička štampa. U oktobru, Global Times je napisao da je „slučaj Čena Guangčena preuveličan do te mere da sada predstavlja ogledalo ljudskih prava u Kini, i izgleda da nam je potrebna iskusnija vlast koja ume da se reši ovog čira.“

Otkad je pušten iz zatvora, Čen je proveo devetnaest meseci u nezvaničnom kućnom pritvoru, bez pravne osnove; zabranjen mu je kontakt sa spoljnim svetom, i često je fizički napadan. Poput mnogih drugih, i ja sam pokušao da ga posetim. Bilo je to 2005. godine, i stigao sam do dvorišta kuće kada su me okružili policajci u civilu. Ugurali su me u taksi, poslali me nazad, i pratili autom do glavnog puta. Međutim, ove nedelje je Čenu pošlo za rukom ono što nije uspelo desetinama reportera, advokata i aktivista – i najmanje jednoj holivudskoj zvezdi: poslao je svoj glas u svet. „Preklinjem kinesku vladu da pruži bezbednost mojoj porodici u skladu sa principima vladavine prava“, rekao je na video snimku u svom apelu kineskom premijeru, snimljenom dok se krio u Pekingu, koji je sada svima dostupan. U poruci je kombinovao advokatski žargon – „kao oštećena stranka, ovde ih teretim za sledeća krivična dela“ – sa medicinskim i logističkim detaljima svojih muka, uključujući i povrede koje je zadobila njegova žena, Juan Veidžing, kada su je pretukli stražari: „leva jagodična kost“, „protruzija lumbalnog diska“. Ali najupečatljiviji pasus se ne odnosi na nasilje. On govori o rasporedu stražara postavljenih da ga drže izolovanog i ućutkanog, što je slika koja će u kineskoj istoriji ostati zabeležena kao oličenje režima prestrašenog od svog naroda.

Jedan tim stražara smešten je u samoj kući, a drugi napolju, sa sve četiri strane kuće. Malo dalje, blokiraju svaki put koji vodi do moje kuće, i razmešteni su duž čitavog puta do sela. Sedmoro ili osmoro ljudi zaduženo je da čuva mostove u susednim selima… na drumovima koji vode u moje selo, svakodnevno stražari do dvadeset osam stražara… Koliko sam shvatio, u mom progonu ukupno učestvuje otprilike stotinu službenika i policajaca.

Nakon bekstva, Čen je u svom apelu postavio nekoliko pitanja. Zamolio je premijera Vena Žibaoa da zaštiti njegovu porodicu i pozabavi se korupcijom koja je uzrok njegovih nevolja. Time je Čen pružio Venu poslednju šansu, u poslednjim mesecima njegovog napornog mandata, da ispuni obećanja o reformi sistema. Kako stvari stoje, Ven će biti upamćen kao dobronamerni, ali na kraju neefikasni zagovornik političke reforme. Ako bude mogao da zaštiti Čenovu porodicu i privede njegove mučitelje pravdi, Ven će iza sebe ostaviti neki rezultat. Kineska stabilnost i ekonomski rast – koji se često koriste kao argumenti protiv sistemske reforme – neće pretrpeti nikakvu štetu od kažnjavanja zločina prema Čenu Guangčenu.

Postavio je jedno pitanje i Sjedinjenim Američkim Državama. Šta je zajedničko slepom seoskom advokatu i povlašćenom šefu partijske policije Vangu Ludžunu – koji je u februaru pobegao u američki konzulat? Kada ih je njihov sistem izdao, obojica su, iako sasvim različitih političkih uverenja, zatražili zaštitu od Amerikanaca. Trebalo bi time da se ponosimo.

Pretpostavljam da Čen nije izabrao ovaj trenutak slučajno. Sledeće nedelje, Hilari Klinton, Timoti Gajtner i brojni drugi zvaničnici dolaze u Peking na godišnji Strateški i ekonomski dijalog. Čak će i američkim zvaničnicima koji saosećaju sa Čenom biti nelagodno. Kina im je potrebna za diplomatsku podršku i pritisak na Iran, Severnu Koreju, Siriju i druge zemlje – i sigurno ne žele da se raspravljaju oko nekog disidenta. Ali bez obzira na to, došlo je vreme da se zatraži pravda za Čena. Na pitanje da li SAD treba da mu pruže zaštitu, Suzan Šerk, bivša zvaničnica Stejt departmenta, izjavila je za Times: „Slepi advokat koga progone jer je razotkrio prisilne abortuse? Mislim da tu nema spora.“ Drugim rečima, nije sasvim jasno da li je Čen u ambasadi ili negde drugde, ali teško je poverovati da američka administracija ne može da nađe rešenje da mu se garantuje bezbednost. Siguran sam da će uspeti, ali kad već to rade, Amerikanci bi trebalo da jasno pokažu da im je jednako stalo do sudbine Čenove porodice: njegove žene; bratanca Čena Keguija; i aktivista poput He Peirong, koja mu je pomogla da pobegne.

Nije sasvim jasno kako će tačno američka delegacija postupiti, ali mnogi će pažljivo pratiti situaciju. Za sada je svoju strategiju otkrio jedino Čen. „Ako se bilo šta dogodi mojoj porodici“, rekao je na snimku, „ništa me neće zaustaviti da do kraja isteram ovo pitanje“.

 
Evan Osnos, The New Yorker, 28.04.2012.

 

Tenzije između Amerike i Kine

 
Čen je napustio ambasadu nakon šest dana – Amerikanci tvrde da je sam to zatražio – i odveden je u jednu pekinšku bolnicu. U četvrtak je telefonom zatražio od Kongresne komisije u Vašingtonu pomoć da napusti Kinu. Američke diplomate kažu da su dobili uverenje od Kineza da će četrdesetogodišnjem Čenu biti omogućeno da studira u Kini bez straha od progona.

Republikanci sada optužuju Obaminu administraciju da je olako prihvatila takvo neodređeno obećanje. Mit Romni, najverovatnije Obamin protivkandidat na predstojećim predsedničkim izborima, nazvao je ovo „danom sramote“.

U petak se ipak pojavila mogućnost da se diplomatska kriza reši, a da i Vašington i Peking sačuvaju obraz. Ako Čen želi da studira u inostranstvu, rekao je portparol kineskog ministarstva spoljnih poslova u Pekingu, to može da uradi „kao i svaki drugi kineski državljanin.“

Međutim, prvo će morati da se vrati kući, gde ga čekaju njegovi mučitelji, jer kineski državljani podnose zahtev za izdavanje pasoša u svom mestu boravka.

Njujorški univerzitet mu je ponudio stipendiju. U nedelju je američki potpredsednik Džo Bajden rekao da su SAD spremne da „iz ovih stopa“ izdaju Čenu vizu, kako bi mogao da prihvati stipendiju. „Mislim da je njegova budućnost u Americi“, izjavio je Bajden za televiziju NBC.

Razgovor koji sledi, Spiegel je obavio telefonom u četvrtak, kada je Čen bio u bolnici. Veza se prekinula nekoliko puta tokom razgovora.

G. Čen, kako se osećate?

Ležim u krevetu i ne osećam se dobro. Bojim se i da bi se veza mogla prekinuti u svakom trenutku.

Da li vas dobro tretiraju?

Da, u redu je.

Kako vam je noga? Koja noga vam je povređena, i kako se to desilo?

Desna noga. Sad je u gipsu. Slomio sam je dok sam bežući preskakao zid. Skinuće mi gips za šest do osam nedelja.

Da li ste američku ambasadu napustili svojevoljno?

(uzdahuje posle duže pauze) Da, ambasadu sam napustio svojevoljno, ali istovremeno su mi pretili.

Da li su pretili vama ili vašoj porodici?

Ne, nisu pretili meni, nego mojoj porodici.

Kinesko rukovodstvo navodno je najavilo da će poslati vašu suprugu i dvoje dece u provinciju Šandong ako odbijete da napustite američku ambasadu. Da li je to istina?

Da.

A u Šandongu bi vašu porodicu dočekali upravo oni službenici i unajmljeni plaćenici koji su ih i ranije maltretirali.

Da.

Da li želite da napustite Kinu?

Da, želim da odem iz Kine što pre. Sa celom porodicom.

Razgovarali ste telefonom sa američkom državnom sekretarkom Hilari Klinton na putu do bolnice. Da li vam je ona dala neke garancije?

Rekla je samo da će mi kineska vlada garantovati sva građanska prava. Ali u Kini ne postoje garantovana građanska prava.

Kineska vlada je dugo stajala po strani i gledala kako vas lokalne vlasti smeštaju u kućni pritvor i maltretiraju. Da li verujete da će vam ova vlada ubuduće garantovati bezbednost?

Po mom mišljenju, nije pitanje da li ja verujem ili ne. Ja se držim činjenica. Otkad sam u bolnici, jedva da sam imao prilike da telefoniram ili da odgovorim na poziv. Prijatelji ne mogu da me posete. Ne mogu da saznam kako mi je majka. Mnogo je neizvesnosti. A zatim mi je supruga ispričala šta joj se kod kuće sve dešavalo.

Da li se bojite da će vam se lokalna vlast osvetiti?

Da, zabrinut sam, vrlo sam zabrinut.

Vi ste prvi istaknuti kineski zaštitnik ljudskih prava koji je pobegao iz zatočeništva i kome će sada – navodno – biti omogućeno da u Kini živi kao slobodan čovek. Da li ovo vidite kao nagoveštaj promena, i mogućih reformi?

Problem je u tome što ja nisam slobodan.

Da li je vama i vašoj ženi i deci dopušteno da izađete napolje?

Ne.

Znate li kako su vaši rođaci, vaš bratanac i brat?

Ne, ne znam ništa o njihovoj situaciji.

Recite nam nešto o tome kako su vas tretirali dok ste bili u kućnom pritvoru?

Stražari su nas silom sprečavali da izlazimo, i svuda su nas pratili. Pripadnici lokalne državne bezbednosti su nam provalili u kuću i pretukli ženu i mene. Sve su izneli iz kuće, čak i termometre i baterijske lampe. To su bile beznačajne stvari, ali sve su uzeli. Sve knjige, sve slike sa zidova – opljačkali su nas. Nisu uzeli televizor, ali su kleštima presekli kabl, pa nismo mogli da ga koristimo. Trudili su se svim silama da nam zagorčaju život.

Zvuči kao da je vaše bekstvo bilo pravo čudo.

Da, bog mi je pomogao.

Kako ste uspeli da se neprimetno iskradete?

To je duga priča. Ispuzao sam iz kuće. Jedan stražar mi je pomogao.

Posle bekstva, pokupili su vas pomagači i odveli u Peking. Neki od njih su kasnije isleđivani ili uhapšeni.

Vrlo sam zabrinut za njih. Ovo očigledno pokazuje da su sve te priče o slobodi zapravo prazne priče.

Da li ste razgovarali sa Amerikancima o položaju ljudi koji su vam pomogli?

Da. Uveravali su me da će postaviti to pitanje u razgovoru sa kineskom stranom.

Šta znate o dogovoru o vašoj zaštiti koji su Amerikanci postigli sa kineskom vladom?

Oni kažu da mi je kineska strana garantovala građanska prava i da mi je dopušteno da napustim ambasadu bez posledica.

Ali prema uslovima ovog sporazuma, Amerikanci ne mogu da prate šta će se dešavati sa vašim pomagačima?

Ne, izgleda da ne mogu. Neki od njih još uvek preživljavaju torturu.

Da li vam je rečeno zašto ste protivpravno držani u pritvoru i mučeni poslednjih nekoliko godina?

Sada govore da su mi građanska prava bila uskraćena, i da je lokalna vlast kršila zakon. Barem su to predstavnici vlade rekli pomoćniku američke državne sekretarke, Kurtu Kambelu.

Da li ste dobili neke pismene garancije od Sjedinjenih Država ili vaše vlade?

Ne.

Uveravali su vas da će vam biti dozvoljeno da studirate na kineskom univerzitetu. Da li je to bila samo usmena garancija?

Da.

U kom su vam gradu ponudili da studirate?

Naveli su nekoliko mogućih univerziteta. Još nisam odlučio. Dozvolili su mi da biram između Tjandžina i… Ma ostavimo to! Besmisleno je.

Znači, više niste zainteresovani da studirate u Kini?

Tako je.

Kada ste telefonom razgovarali sa državnom sekretarkom Hilari Klinton, bili ste toliko uzbuđeni da ste navodno rekli: „Želim da vas poljubim“. Makar su tako preneli zapadni mediji, citirajući američke diplomate.

Verovatno nisu dobro čuli. Nisam rekao da hoću da poljubim sekretarku Klinton. Samo sam rekao, na engleskom, „I want to see you“, želim da vas vidim. I zaista to želim. Želim da je upoznam.

Da li se mislili da će gđa Klinton da vas poseti?

Već je bila u Pekingu kada sam bio u ambasadi. Ali nije došla da me vidi. To me je mnogo iznenadilo.

Da li se još uvek nadate da će se Amerikanci dodatno obavezati po pitanju vaše zaštite?

Naravno da se nadam.

Ali to se još uvek nije materijalizovalo?

Upravo su me zvali. Rekli su da će neko kasnije doći da me obiđe.

Koliko dugo morate ostati u bolnici?

Ne znam.

Da li mislite da će se vaša država ikada transformisati u državu zasnovanu na vladavini prava?

Da, mislim da hoće. Ali će za ostvarenje tog cilja morati da se založi mnogo, mnogo ljudi.

 
Wieland Wagner, Spiegel, 07.05.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 09.05.2012.