• A A A
  • |
     

    Smrt Jusuf efendije Broza i druge priče

    | 10/05/2012

    Zvao me nekidan u tri i pet popodne Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne koji put u gluho doba noći iz kafane, a koji put u slijepo doba dana iz radnje.

    Elem, veli on meni, pozvao drug Tito na samrti muftiju da ga uvede u islam, pa da umre kao musliman.

    Jooj, prekinuh ga ja, taj ti je prastari. Hitler se pred smrt obratio na židovsku vjeru, Roosevelt na šintoističku, Saddam Hussein na katoličku, a Tuđman na samrti prešao na pravoslavlje. Ko veli, jedan manje. Vic ti je, rekoh, star hiljadu sedamsto godina, još otkako je ono Konstantin pred bitku kod Mulvijskog mosta prešao na kršćanstvo, ali se zajebao pa preživio, i vladao još dvadeset pet godina. Odavno to nije smiješno. Evo Benedikt dvjesto šezdeset peti papa.

    Kakav papa, kakvi Tuđman i Hitler?!, prekinuo sad Kožo mene. Nije vic: stvarno pozvao drug Tito na samrti muftiju da ga uvede u islam, pa da umre kao musliman! Jest, rekoh, tako je i ostao bez noge, poznata je ta stvar. Stigao u ljubljansku bolnicu na obrezivanje, a hećimu pobjegla ruka.

    Novine, međutim, na godišnjicu Titove smrti zaista objavile ekskluzivnu i samo dvije godine staru priču iz beogradskog Pressa, koji je objavio ekskluzivnu i samo deset godina staru priču Radio Beograda, do sad – dobro, do prije deset godina – nepoznatu ispovijest nekadašnjeg beogradskog muftije Hamdije Jusufspahića, kojemu je Titov šef kabineta Berislav Badurina odao kako je predsjednik u Ljubljani umro s Kur’anom uz bolesničku postelju, kao musliman.

    Efendija Jusufspahić se, istina, često susretao s rahmetli Jusufom Brozom – čak dvadeset i dva puta – savjetovao ga o arapskim pitanjima i svaki put, veli, pričao s njim o Bogu i islamu. A našeg se Najvećeg Sina posebno dojmilo što muftijino tumačenje svijeta odgovara historijskom materijalizmu, i što se islamskom obavezom zekata vodi računa o ekonomskoj bazi, koja po Marxu uvjetuje cjelokupnu društvenu nadogradnju. Pojma, međutim, muftija nije imao da se to drugu Titi toliko svidjelo da je, eto, odlučio umrijeti kao musliman.

    “Vidjećete kad bude sahranjen”, rekao je muftiji na kraju Badurina. “Biće samo ime i prezime, godina rođenja i godina smrti, jer tako se muslimani sahranjuju.”

    Svašta je, eto, drug Tito za života bio, a još više poslije smrti, rijetko bogat i uzbudljiv zagrobni život imao je jugoslavenski marša-l-ulema, više je klubova taj promijenio nego Slobodan Janjuš: bio je i češki grof i poljski Židov, i ruski prevarant i slobodni zidar, i agent KGB-a i agent CIA-e, i Churchillov vanbračni sin i vanbračni sin Franza Ferdinanda, svašta je Josip Broz bio, samo još nikad nije bio musliman. Sad je, eto, ostalo samo da neki beogradski povjesničar ekskluzivno otkrije kako je Broz zapravo bio Crnac, pravim imenom Joseph Brose, nadničar, ženskar i jazz-pijanista iz New Orleansa, što se bježeći od ljubomorne žene i njene mahnite majke, stare voodoo-vračare, prijavio u Prvi svjetski rat.

    Priča o Titovom preobraćenju na islam realno je, međutim, najbliža istini. Kao prvo, eno zaista u Beogradu u Kući cvijeća kamenog nišana, istina malo neobičnog i ne baš uspjelog, ali na njemu, baš kako reče drug Badurina i sve po muslimanskom običaju, “samo ime i prezime, godina rođenja i godina smrti”.

    Kao drugo – iako uvjerljivo zvuči već i Jusufspahićevo svjedočenje kako je Josipa Broza islamu privukao historijski materijalizam u Muhamedovu s.a.v.s. učenju – vjerojatnije je, pitate li mene, da je kod Broza presudilo kad mu je muftija u bolničkoj sobi u Ljubljani pričao o džennetu. Za tipa kakav je bio drug Tito, sedamdeset džennetskih hurija koje ga čekaju na ahiretu bile su, što bi se reklo, ponuda koja se ne odbija.

    “Plus dvije od Ademovog potomstva”, dodao je efendija Jusufspahić. “Sedamdeset dvije?!”, trgnuo se u postelji drug Tito, odmah mu se, kažu, boja vratila u obraze. “Sedamdeset dvije?!”, skočio je, kažu, i Stane Dolanc, što je sve do tada nepovjerljivo slušao, čekajući samo Titov mig pa da hapsi beogradskog muftiju. “Sedamdeset dvije”, blagim glasom potvrdio je najzad ovaj. “Ne zajebavaj staroga revolucionara”, malo ga je kao i prijekorno pogledao bolesni predsjednik, ali muftija se samo nasmiješio. “I svaka od njih”, dodao je, “svaki put kad joj dođeš u odaje – nevina.”

    Vidio Josip Broz da se efendija ne zajebava, pa se okrenuo Stani Dolancu. “Haza ma ve’adenellahu ve resuluhu”, jedva čujno rekao mu je predsjednik. “Šta ti to znači, tovariš Stari?”, suznih očiju pitao ga je drug Dolanc. “Znači jedan manje”, u šali će drug Tito, namignuvši muftiji i sa smiješkom ispustivši svoju grešnu dušu.

    Nije beogradski muftija Hamdija Jusufspahić nikome pričao o tome, nije volio da se hvali, sve dok prije desetak godina nije to ispričao u ekskluzivnom intervjuu Radio Beogradu, pa ponovio u ekskluzivnom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, kojega je sedam godina kasnije ekskluzivno prenio beogradski Press, a dvije godine potom ekskluzivno prenijeli bosanski portali.

    Nije, uostalom, Josip Broz jedini kojega je efendija Jusufspahić obratio na islam. Saznat ćemo jednog dana i o čemu je beogradski muftija pričao sa Slobodanom Miloševićem kad ga je ovaj onomad, neposredno pred izručenje haškom sudu, kao savjetnika za arapska pitanja pozvao da ga pita što to točno znači kad mu viču “Slobo, Sadame!”.

    A saznat ćemo valjda i o čemu je novi beogradski muftija Muhamed Jusufspahić, staroga Hamdije sin, prošle godine razgovarao s Bakirom Izetbegovićem, staroga Alije sinom, samo dan uoči njegova susreta s turskim predsjednikom Abdullahom Gulom i srpskim predsjednikom Borisom Tadićem u Karađorđevu. Nitko o tom susretu ni riječi nije javio, pa se u Bosni strahuje da je efendija Jusufspahić mlađi, uvjerljiv poput oca, preobratio i Bakira Izetbegovića.

    Dojmilo se, naime, Bakira što muftijino tumačenje svijeta odgovara historijskom materijalizmu, i što se islamskom obavezom zekata vodi računa o ekonomskoj bazi, koja po Marxu uvjetuje cjelokupnu društvenu nadogradnju, ali pojma muftija nije imao da se to Izetbegoviću mlađem toliko svidjelo da je koji mjesec kasnije odlučio ući u koaliciju sa SDP-om.

    “Haza ma ve’adenellahu ve resuluhu”, rekao je, vele, Bakir Izetbegović, kad je najzad formirano Vijeće ministara. “Šta ti to znači?”, pitao ga je Sulejman Tihić. “Ovo je ono što su nam obećali Allah i Njegov Poslanik”, preveo mu Bakir. “Ma znam to”, naljutio se Tihić, “nego što su nam obećali?” “A, to. Ministra sigurnosti i ministra odbrane”, odgovorio mu je ovaj.

    “Znači jedan manje”, na to će Sulejman. “Jok ba”, umirio ga je Izetbegović, “isto kao i kod Špirića.”

     
    Oslobođenje, 10.05.2012.

    Peščanik.net, 10.05.2012.

     
    Ver peliculas online