- Peščanik - https://pescanik.net -

Da li je Evropa krava ili bik?

Foto: Reuters

Meni je sada već sasvim dosta! Mislim na izjavu američkog predsednika Obame, za kojega su tokom izborne kampanje 2009. godine normalni ljudi širom sveta navijali više nego kad biraju sopstvenog predsednika. Mislim na tvrdnju da će se Amerika izolovati od negativnih posledica krize evra. Ja naravno nisam paranoidan pa da se zanosim kako je Obami stalo do mog mišljenja, nego jednostavno ne volim kada svet, pa dakle i mene, neko pravi budalom. U zemlji koju Obama vodi video sam na delu i ozbiljno shvatio Amandman na 1. član Ustava o slobodi govora itd, saznao za deklaraciju Četiri slobode, naročito slobode od nemaštine i straha. Nisu me pokolebali ni oni „99%“ koji tvrde da pate od nemaštine, ni lični uvid u Južni Bronks, ni činjenica da je Amerika razvila najveću industriju horora, uz zanatski „reality“ u Gvantanamu i Južnom Čikagu; niti pucnjave po provincijskim školama, i aktuelna epidemija zombi kanibala (12 slučajeva u poslednje vreme)… Ništa od toga. Amerika ima tu moć da je možete visoko ceniti iako ne prećutkujete njene loše strane. Ja još uvek znam da je to u mnogo čemu najnaprednija zemlja u svetu, samo ima neke falinke. Velika zemlja pa su i falinke velike. Najveća je ta što želi da usreći svet – ono: „Što je dobro za Ameriku – dobro je i za ceo svet“. Kada su u pitanju republikanci, smatraju da se to najbolje prenosi metodom svetskog policajca, a kada su demokrati – metodom svetske dadilje. No i demokrati umeju da se naljute na neposlušne pa da tako peru ruke od svog modela usrećivanja. Kako god da se Amerika „izoluje“, ona zaboravlja da je globalizacija nezaustavljiva i da će joj isporučiti račun i za tu grešku.

Američka štampa, a pre svega Mardokov Wall Street Journal, likuje nad propadanjem „levičarske“ Evrope i njene nesposobnosti da neštedimice baci giga milijarde evra u spasavanje banaka i ekonomske ideologije kojom je Wall Street usrećio svet. Kako piše Pol Krugman uvek ga je mučilo to što niko ne priznaje da je pogrešio i kada je to potpuno vidljivo: „Imaš ljude koji su praktično čitavu svoju karijeru potrošili na tumaranje po ćorsokacima, prateći viziju ekonomije koja je pogrešna, i to dokazano pogrešna. Neće oni to da priznaju. Vrlo malo ljudi ima čvrstinu karaktera za tako nešto. Naravno, ne treba zaboraviti ni činjenicu da se iza njihovih stavova kriju ogromna moć i velike pare. Nema mnogo podsticaja da se čovek promeni, osim ako nisi čestit, a takvih nema toliko koliko bismo mi voleli“. Nije samo američki problem to što Obama nije uklonio ćorsokake, nego ih samo asfaltirao milijardama dolara, pa sad ni on ne želi da prizna svoje tumaranje već bi da ga prenese drugima kako bi se ponovo sve zabašurilo i ličilo na višu silu.

Evropa – pod tim podrazumevam EU – čak se ni ne zove Sjedinjene države… ona je Unija, nešto malo čvršće od Udruženja sportskih ribolovaca, a daleko od države, što SAD jesu. Poruka Bele kuće Evropi glasi: „Čak se i Džordž Buš ponašao bolje nego Evropska unija“. Reč je o tome da je nakon bankrota Lehman Brothers (2008), najvećeg u istoriji (600 milijardi dolara aktive), Džordž Buš intervenisao dokapitalizacijom banaka sposobnih da otkupe bankrotirane. Tako je J.P. Morgan Chase banka preko, za tu priliku formiranog, Pauelson fonda, iz Federalnih rezervi, dakle centralne banke, dobila 138 milijardi dolara (u dva navrata: 15. septembra 87 i već sutradan još 51 miljardu) te je postala vlasnik posrnule koleginice. Time je započeo proces u kojem su manje problematične banke kupovale one koje su sasvim neuspešne. Za našu temu karakteristična je transakcija u kojoj je Bank of America, iz Nove Karoline, progutala Merrill Lynch banku iz Njujorka. Budući da su obe iz SAD – finansijski kanibalizam je obavljen u okviru porodice. E sad, da vidimo šta znači kad se isto to savetuje Evropi. Ako sam dobro razumeo, to bi značilo da parama ECB (Evropske centralne banke) Nemačka postane vlasnik španskih banaka, Francuska grčkih, Britanija irskih… Začkoljica je u tome što se EU sastoji od nacionalnih država koje nisu orne da odvoje neki deo svojeg suvereniteta ni u banalnijim situacijama nego što je prepuštanje nacionalnih banaka i bogatstva strancima. Prosto je neverovatno da neko iz State Departmenta, ciklotrona američke pameti, nije objasnio besmislicu pre nego što je otišla u svet. Šta bi se tek dešavalo ako bi se u taj proces umešala Kina, koja poseduje 13 milijardi dolara španskih bankarskih dugova? Dakle na vrata bi zakucao neželjeni kupac, koji jedini zaista ima zdrav kapital? E, to nije poželjno.

Amerika je stvar rešila tako što je pare za La Grande Bouffe[1] dala iz svoje centralne banke svojim bankama gutačima, ali ne i nekom sa strane. Drugim rečima ona je parama poreznika, dogojila svoj bankarski sistem koji je prethodno na kolena bacio ceo zapadni svet. Nije ponudila ništa što bi otvorilo prostora za normalnije svetsko cirkulisanje finansija, a uspeh njenog poduhvata je minoran: nezaposlenost uporno stoji na 8,2 procenta, među mladima 24,6 odsto; stanogradnja nikako da krene, Zillow Home Value Index u maju beleži dalji pad od 1,8 odsto; proizvodnja „strongly increased“ – 1,05 odsto.

Pogledajmo šta se „spočitava“ Evropi: nejedinstvo, nereagovanje finansijskom pomoći, slab evro, brdo dugova. To sa nejedinstvom je otkrivanje tople vode. Tačno je i žalosno, čak iako je Evropa danas jedinstvenija nego u vreme vekovnog neprijateljstva Francuske i Nemačke, Jalte sa interesnim sferama i kasnije blokovske podele. Ta tragedija Evrope postojaće sve dok se ne ižive nacionalne države i dok stanovnici starog kontinenta ne uoče interes da postanu prava zajednica. A to znači sve dok se međusobno podozreva, i to najčešće sa razlogom, da jedni previše muzu zajedničku kasu, a drugi izokola te pare vraćaju u svoje banke. Parazitska simbioza funkcioniše po principu da je lopov onaj koga uhvate.

Preko Trojke (UE, ECB i MMF) do kraja maja meseca upumpano je 3.500 milijardi evra u stabilizaciju bankarskog sistema! To je suma veća nego što iznose ukupno dugovi Italije, Španije, Grčke i Portugala, a te zemlje i dalje samo što ne svisnu. Gde su otišle pare predstoji da se tek sazna jednog dana kad to već ne bude imalo značaja. Grčka, Portugal i Irska su od Brisela primile ukupno 297 milijardi i sve što se postiglo je smanjenje plata, penzija, socijalnih prava i državnog aparata. Pare koje su primili otišle su na vraćanje dugova – dakle onima koji su ih i dali. Niko ne pominje da su glavne pare za saniranje bankarskog sistema otišle u Britaniju – 973 i Nemačku 417 milijardi evra. ECB je garantovala zaduženim zemljama za spas njihovih banaka fond od 1.000 milijardi evra po povlašćenoj kamati od 1 odsto. Činjenica je da su banke najčešće za te pare kupovale obveznice svojih prezaduženih država koje donose kamatu od 5 odsto i tako im je poklonjeno 4 odsto na primljeni novac. Istovremeno su one kao spasle svoju državu kupujući njene dugove. Produktivni deo je ostao kratkih rukava i onda se još čude zašto nema privrednog rasta. Malverzacije, i to ogromnih razmera, nastavljaju se i dalje, akteri su uglavnom isti, a građani i sitna preduzeća i dalje ostaju oni na koje se taj teret, i to sve veći, svaljuje. Istina, ponegde su i političari odleteli sa svojih mesta (Francuska, Španija, Grčka, Italija…) i to je jedina mini-pravda, ali gotovo nigde ništa nije falilo bankarima, finansijskim magnatima i mešetarima koji su sve zakuvali. Pre manje od mesec dana pukla je bruka sa prokockanih dve milijarde dolara u J.P. Morgan banci, menadžer Džim Dajmon podneo je ostavku i na tome se završio ceo slučaj. Prošle godine je dotični Dajmon, na osnovu „uspeha“, o kojem je sada reč u drugom svetlu, dobio 14 miliona dolara kompenzacije. Ovaj svet su oni skrojili za sebe.

Dovitljivi dizajneri naslovnih strana nadmeću se kako će sve pokazati raspadnut, razjeden, razbucan evro. Iza toga opet stoji nečija računica da se isplati uništiti jednu tekovinu monetarnog jedinstva trećine evropskog kontineta. Bezočno ubijanje vola zbog jednog bifteka. Prisetimo se da je partitet evra u odnosu na dolar postavljen na 1:1 (nasleđeno od ECU) i da je prvog dana trgovanja (5. januara) dostigao vrednost od 1,19 dolara za 1 evro. Padao je (najniže 0,87 dva meseca nakon uvođenja) i rastao (najviše 1,57 – 2008. godine), da bi se ovih dana kretao oko 1,24 dolara, što je još uvek za 24 odsto jače od dolara u čije ime se drže lekcije Evropi. Uzgred, Tomas Vulf je napisao roman: Look Homeward, Angel – prevedeno kod nas kao: „Pogledaj dom svoj anđele“ i to znatno pre nego što je Bora Čorba koristio isti naslov.

Preostaje još lekcija o prezaduženosti Evrope. Najjednostavniji je odgovor da ukupni dug članica Evropske unije iznosi 87 odsto njenog BDP (bruto domaćeg proizvoda), a da je Amerika premašila stopu od 100 odsto zaduženosti u odnosu na BDP! Ukratko, veći je dužnik. Opšte je mesto da se prezaduženost bogatih zemalja smatra manjim problemom, jer su one kao sposobnije da svoj dug vraćaju. Šta je tu tačno? Radi lakšeg poređenja koristiću podatke o EU i USA u dolarima iz 2011. godine i to sa sajta CIA. Dakle, EU ima ukupan BDP od 17.690 milijardi, a SAD 15.060 milijardi dolara; po stanovniku prosek BDP je u Evropi 34.000, a u Americi 48.100 dolara; kompozicija BDP je u Evropi: poljoprivreda 1,8 odsto, industrija 25 odsto i usluge 73,1 odsto, u Americi je poljoprivreda 1,2 odsto, industrija 22,1 odsto i usluge 76,7 odsto. U pitanju su dve zajednice vrlo bliskog stepena razvijenosti, pa prema tome i sposobnosti vraćanja dugova. Pa ipak, u Americi niko više ne govori o dugu i vrednosti dolara, a jasno je da nijedan od ta dva problema nije rešen. Na tapetu je Evropa, koja sama potpiruje katastrofične scenarije ne bi li u nastalom strahu uspela da progura veći stepen političke integracije uz koncentraciju vlasti u Briselu – bez toga ona gubi šanse da se efikasno suprotstavi šakalima koji su joj već oglodali bankarske sefove. Demokratija i jednaka prava ostaju za neka bolja vremena.

Potražimo li razlog za žestoku pridiku američkog predsednika Evropi naći ćemo ga najpre u preostalih pet meseci Obaminog prvog mandata i potrebi da se osvoji i drugi. Uobičajeno je da američki predsednik tokom prvog mandata taktizira kako bi osvojio i drugi, tokom kojega se očekuje da će odrešenih ruku uraditi nešto zbog čega će ostati upamćen. F.D. Ruzvelt je, međutim, u prvom mandatu uradio ono po čemu je ostao upamćen i što mu je omogućilo čak još dva mandata. Obama je pokazao da nije političar tog kova. Sem uvođenja obaveznog zdravstvenog osiguranja, koje republikanci prete da će poništiti kad dođu na vlast, on je malo šta uradio od onoga što je obećavao i zbog čega je ličio na nekoga ko može promeniti mehanizme aktuelnog vladanja ljudima. Nije uspeo, što ne umanjuje činjenicu da je lep, leporečiv, pametan predsednik bez autokratskih manira i svakako bolji nego oba Buša pre njega i verovatno Mita Romnija posle njega. No sudbina Borisa Tadića, da niko ne zasuzi za njim, preti i Obami. Da bi se, pak, domogao i drugog mandata on mora svojim biračima dokazati da republikanci nisu u pravu kada ga svrstavaju u evropejca i socijalistu pa zato drži Evropi lekcije. Ukoliko Evropa ne uspe uskoro da krene izvan bolesne atmosfere prepucavanja oko krize, Obami će njegovi glasači okrenuti leđa kao nesposobnjakoviću koji nije umeo da upotrebi autoritet predsednika najveće sile.

U poslednje vreme sve je veći broj ekonomista i političara koji podsećaju na sudbinu Jugoslavije i njen raspad praveći nimalo ljupku paralelu. Malo ko je obraćao pažnju na opomene u tom smeru koje je još pre par godina iznosio slovenački ekonomista Jože Mencinger. Zastrašivanje, a to sa Jugoslavijom je prilično efikasno, deo je taktike da se olabavi žestok i dosledan stav Nemačke da ne pristane na nove deobe novca pre nego što vlade na jugu Evrope ne preduzmu reforme i uvođenje reda, jer to jedino može garantovati da se kriza posle nekoliko meseci neće opet vratiti. Eventualni izlazak Grčke iz domena evra može samo pomoći ostalima da shvate šta ih čeka ako se nesmotreno igraju sa sudbinom. Juni mesec je toliko nakrcan međunarodnim skupovima na vrhu da je jasno kako se operacija Survival mora sprovesti do početka godišnjih odmora. Posle toga biće kasno, bar za američkog predsednika.

Peščanik.net, 07.06.2012.

———–    

  1.  Mislim na film „Veliko ždranje“ režisera Marka Fererija, u glavnim ulogama Mišel Pikoli, Marćelo Mastrojani, Ugo Tonjaci, o nezasitivom nagonu sve dok se ne umre od jedenja – a ne na dokumentarnu YouTube seriju, modni film Erika Lisa, francuski restoran u Sidneju ili reklame za Happy Hours.

The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)