Preporuke sa kojima je Fiskalni savet izašao u javnost nisu samo bolne već i neizbežne. Biće to bar treći talas fiskalnog „zatezanja” od 5. oktobra 2000, ali ovog puta, ako misli da dočeka kraj mandata, nova vlada će morati da ponudi i nešto zaista novo: da ubrza privredni rast kroz podizanje privrednog kapaciteta zemlje.

Dobra vest je – to je moguće. Srbija još ima rezerve. One se nalaze u prostoru za bolju organizaciju, pažljivije trošenje sredstava, kvalitetnije javne usluge, od obrazovanja do zdravstva, ali pre svega u prostoru za kvalitetnije usluge privredi.

Srbija, na primer, troši najmanje 3,5 odsto BDP-a na direktne i indirektne subvencije privredi (pored subvencija, tu su neplaćeni porezi i „povezivanja” radnog staža zaposlenih). Umesto da „pomaže”, dobar deo ovog novca direktno šteti privredi Srbije. Podržava se nelojalna konkurencija privatnom sektoru i toleriše generisanje lanaca nelikvidnosti kroz finansijsku nedisciplinu preduzeća u restrukturiranju. Dok se poreske obaveze odlažu, sredstva preduzeća koja godinama čekaju na privatizaciju, restrukturiranje ili likvidaciju, zarobljena su i obezvređuju se umesto da su brzim rešenjima stavljena u funkciju privrednog rasta. Nisam protiv subvencija. Naprotiv. Ali, moraju da se troše mnogo plodonosnije. Sa 3,5 odsto BDP-a, može se udvostručiti investiranje cele države Srbije (sa opštinama i fondovima, bez javnih preduzeća), ili se mogu isplatiti plate trećine svih zaposlenih u državi. Odlučimo šta i koliko, i onda uradimo tačno to.

Drugi primer: Srbija je donedavno imala i ministarstvo za „nacionalni investicioni plan”, a nema srednjoročnu strategiju, niti integrisani srednjoročni plan investicija od nacionalnog značaja u zemlji. U drugim zemljama takve strategije usvaja parlament i sprovode sukcesivne vlade. Mi čak ne stavljamo jednu investiciju u funkciju pre nego što krenemo sa angažovanjem napora i sredstava na drugoj, pa je zaduživanje često neproduktivno i onda kad se potroši na investicije.

Došlo je krajnje vreme da se suočimo sa našim najsloženijim problemom: Srpskom „burazerskom” državom.

Da bi „okrenuli novi list”, treba prvo da prihvatimo da je srpskoj privredi potrebna država, ali drugačija. Da prihvatimo potrebu da se postave jasni prioriteti, što znači i spremnost da se bar neki interesi žrtvuju, bar privremeno. I konačno, mora se izgraditi institucionalni i proceduralni mehanizam kroz koji bi se formulisale politike, „zbijali redovi” društva oko njih, a zatim one disciplinovano sprovodile. Srpska država usvaja mnoštvo strategija, ali osim mera za integraciju u EU, nema sistema praćenja njihove realizacije, niti načina da se one sprovode posle personalnih smena u institucijama.

Za slučaj da je neko pod drugačijim utiskom: osim Albanije i bivše Jugoslavije, dvadesetak država u tranziciji sa kojima sam došla u dodir ima takve mehanizme u manjoj ili većoj meri, ali svaka više od nas. Veliki je to zaokret i prevazilazi mandat jedne vlade. Nemam nikakvu iluziju da bi se to moglo desiti samoinicijativnom transformacijom i pročišćenjem političkog sistema Srbije.

Dubina krize i posledice koje može ostaviti na društvo i političke elite su toliki, da je postalo moguće zamisliti džentlmenski sporazum među članicama nove vlade, po kom bi uspostavile mehanizam uozbiljavanja države za samo nekoliko, ali bitnih i zajedničkih, prioriteta. Morao bi to biti mehanizam od zajedničkog poverenja koji bi posredovao među članicama vlade u izboru prioriteta i formulaciji politika (a znači i izbor onoga što se žrtvuje ili odlaže), koordinisao i pratio njihovo sprovođenje, i na kraju, kontrolisao njihov kvalitet.

Širina polja koje bi pokrivali ti prioriteti bila bi stvar apetita i percepcije zajedničkog interesa stranaka u vladi. Međutim, vrlo bi bilo bitno da se od samog početka stvari postave pravilno, striktno poštujući nekoliko principa.

Prvo, posle izbora prioriteta, formulaciju politika i programa ne mogu da vrše ni stručnjaci ni političari sami. Da bi one bile svrsishodne i delotvorne, nju moraju voditi političke strukture, ali uz istinski dijalog, i sa strukom, zainteresovanim stranama, pre svega sa privrednicima.

Drugo, možda najvažnije za istinsku promenu ponašanja, jeste da se od samog početka za svaki od programa uvede sistem praćenja njegovog sprovođenja i to merenjem rezultata jasno definisanim merilima. Treće, mehanizam bi morao imati centar koji bi obezbeđivao zajedničko delovanje nosioca resornih politika i pomagao u donošenju odluka na nivou vlade kada svi resorni interesi ne mogu da budu zadovoljeni. Ceo napor pada ako je sprovođenje rasparčano resorskim, stranačkim ili ličnim međama.

Pošto su prioriteti ekonomski, mehanizam bi se mogao staviti pod kapu Ministarstva finansija, ali bi mogao biti i drugde. Bitno bi bilo da se resor kome se dodeli mehanizam uredi tako da ga sve stranke u vladi smatraju zajedničkim. Na primer, predložila bih da se u rukovodstvo uključe ljudi „od poverenja” iz svake članice vlade, koje je, kao ozbiljne stručnjake, priznala svaka od ostalih članica. Ukoliko je to resor finansija, on bi morao biti proširen i na ekonomiju, jer bi se sad u njemu pored finansija sticala i koordinacija donošenja i nadzora nad sprovođenjem bar nekih ključnih politika, a one će se ticati ne samo ministarstva privrede ili regionalnog razvoja već moguće i energetike, poljoprivrede ili čak „neekonomskih” sektora, kao što su obrazovanje i pravosuđe.

 
Autorka je bivša direktorka UNDP za zemlje u tranziciji

Politika, 06.06.2012.

Peščanik.net, 07.06.2012.