Departizacija je bila jedno od glavnih obećanja stranaka na ovim izborima. Ona je podrazumevala da posle izbora javna preduzeća navodno više neće biti „partijski plen“, odnosno da će se direktori ovih preduzeća birati na konkursima itd. Neizbežna posledica ovog koncepta je i to da posle izbora koalicioni sporazumi ne mogu sadržavati „kvote“ i podelu javnih preduzeća strankama. Sada, kad je to postizborno vreme stiglo, departizacija doživljava sudbinu ostalih predizbornih obećanja na koja „treba zaboraviti“. Mi mislimo da to nije fer. Ako su stranke obećale departizaciju i ako su građani glasali za nju, ta stvar je određena: mi treba da podrazumevamo da je departizacija ono što se mora činiti.

Ali, izgleda da ovo nije opšte mišljenje. U listu Danas, u tekstu „Grabež za funkcije“, predsednik Transparentnosti Srbija Vladimir Goati ovako opisuje trenutne pregovore o vladi: „Pregovori političara oko formiranja vlade, osim raspodele ministarskih mesta, podrazumevaju i raspodelu izbornog plena u nizu javnih i državnih preduzeća, agencija i fondova, iz kojih se crpe sredstva za potrebe vladajućih partija i gde se uhlebljuju lojalni i korisni stranački ljudi, pre svega iz takozvanog drugog ešalona, dok lidere najviše zanimaju pozicije političke moći.“ Goati dodaje: „Dok sam ih slušao, maltene sam počeo da sumnjam u osnovnu definiciju partije, a to je osvajanje vlasti i deoba plena svojim sledbenicima. Međutim, kako se bliži trenutak odluke, ta „humanitarna“ priča se gubi. Videćemo na kraju da se vodila borba zubima i noktima za svako važno ministarsko mesto, javno preduzeće, upravni i nadzorni odbor, odnosno svuda gde se nešto dobija uz relativno malo rada.” Goati, dakle, ne kaže da je ovaj grabež skandal, koji je usledio posle priče o departizaciji, niti podseća da koalicioni sporazumi ne smeju da sadrže podelu plena. Sada je “raspodela plena”, definicija partije, od koje se ne može pobeći. Dakle, ništa od toga da se upravni odbori ukidaju, a nadzorni, ukoliko ne utiču na izbor direktora, gube svoj značaj pošto ubuduće nije moguće crpsti “sredstva za potrebe vladajućih partija”, što je bila poenta obećane departizacije. Ako predsednik Transparentnosti Srbija nema sa ovim problem, ko bi trebalo da ima?

Kad smo već tu, da se podsetimo kako je izgledala priča o departizaciji ispričana u davnoj aprilskoj predizbornoj kampanji. Za departizaciju su bile sve partije, jedino je SPS imao rezerve. List Blic, koji je inače obeležio ove izbore, imao je čak navodno nezavisnu inicijativu da sve partije potpišu dogovor o departizaciji. Odazvali su se: DS, SDPS, URS, LDP, SNS i JS, a čak je i potpredsednik SPS dao usmenu podršku. Stvar je svečano potpisana od strane istaknutih stranačkih lidera. Đilas i Dinkić su se borili za primat, pa je tako Đilas predložio zakon o departizaciji, koji je Dinkić već predložio nešto ranije. U Đilasovoj verziji čak će i u nadzornim odborima ostato samo “lica s visokom stručnom spremom, odnosno stručnjaci u jednoj ili više oblasti iz javnog preduzeća”. URS je čak predlagao da se pre izbora usvoji zakon o profesionalizaciji javnih preduzeća.

Danas o predizbornim obećanjima više niko ne priča, što je u nekom smislu izigravanje demokratije. Naime, u demokratiji ljudi ne glasaju samo za osobe, nego i za programe. Pošto je departizacija bila program skoro svih partija, danas je ona zakon za partije. Striktno gledano, ako partije žele da dele “partijski plen” trebalo bi da idu na nove izbore u kojima bi, za promenu, partizacija bila predizborni slogan.

Sada je gotovo, izbori su prošli i jedini program partija može biti departizacija. Ne bi bilo loše da sada, u vreme pregovaranja oko koalicionih sporazuma, neko na to podseti.

Filozofoja.info, 05.06.2012.

Peščanik.net, 06.06.2012.