U kakvoj je relaciji tekst kao poseban medij prema moralnim, političkim i svim ostalim ljudskim djelovanjima?
Tekst je logičko-gramatička ili medijska dekonstelacija stanovite datosti koju opisuje. U toj dekonstelaciji ili opisu ono što se opisuje radikalno je reducirano na pravila gramatike i logike i na taj način ekstrahirano iz konteksta nekog drugog medija ili forme datosti. Tekst je, ukoliko ga se očuva kao materijalno dobro, trajan i nepromjenljiv, poput Biblije. Djelovanja su pak unikatna, prolazna, ireverzibilna i neponovljiva. Bitka na Neretvi nepovratno je minula, a ono što o njoj čitamo u memoarima preživjelih nije se nikada dogodilo niti će se ponovo dogoditi.
Može li se, dakle, i smije li se sve što je zapisano prevoditi u djela ili, marksistički rečeno, teoriju ostvarivati u praksi? Uostalom, zar nije teorija u takve svrhe i konstruirana? Međutim, ne samo da se to iz moralnih razloga smije ili ne smije činiti, nego se to u principu ne može činiti. Kao što se stvarna ljubav ne može bez ostatka opisati, tako se ni opisani ljubavni slučaj ne može stvarno dogoditi.
Zastrašujuća je samorazumljivost da se odnos teorije i prakse može tehnički reducirati. Recimo, da se komunizam ili fašizam mogu ostvariti prema pisanom prednacrtu, kao što se most preko rijeke gradi prema preciznom tehničkom nacrtu. Ta je samorazumljivost rezultirala nezamislivim zločinima koji višestruko premašuju sve što je u bilo kojem tekstu zapisano.
Oni koji su počinili zločine odgovorni su za njih, a ne pisci tekstova. Oni koji se pozivaju na tekstove pri prosuđivanju konkretnih ljudskih zločina opravdavaju zločince, prebacujući krivicu na pisce tekstova. Kao da se zločini ne mogu dogoditi i bez tekstualnih uputstava. Naprotiv, tekst nije uputstvo za zločinačko djelovanje, nego je tekst, ako imamo u vidu pravnu tradiciju, uputstvo kako zapravo izbjeći zločin. U prirodnom stanju na ubojstvo se reagira ubojstvom, odmazdom: oko za oko, zub za zub. U civiliziranom stanju zločinima se sudi na temelju pisanog zakona, po pravilima drugog logičkog medija, dakle bez ljubavi i mržnje. Na tom se primjeru pravnog odnosa prema zločinima najbolje pokazuje asimetričnost teksta i djelovanja, teorije i prakse. Zločin i slovo zakona dva su asimetrična ili inkongruentna medija, zato presude nikad nisu pravedne, sasma harmonizirane sa zakonom. Jedni se žale na prestrogu, a drugi na preblagu kaznu. Pozadina tih žalbi upozorava da osvetu nije moguće bez ostatka supstituirati zakonitom pravdom. Ona vreba i nakon sudske presude, pa imamo česte revizije presuda i ponovna suđenja.
Naime, ni u jednom zakonu nije opisan konkretan zločin konkretnog pojedinca. U zakonu niko ne može pronaći opis svog jednokratnog i neponovljivog, sasma ličnog zločina i zato su, kafkijanski rečeno, vrata zakona za pojedinca načelno zatvorena. Lične pravde u apstraktnom zakonu uopće nema, pa ipak svi ljudi žele stupiti kroz vrata zakona tražeći ono čega u zakonu nema: pravdu samo za sebe. Procesi zato kao klinički slučajevi traju u nedogled, sve do same smrti. Ko je jednom došao pred vrata zakona, taj će čekati na svoju pravdu. Naposljetku svi umiremo van zakona, jer zakon za nas ništa nije predvidio. Zakonska pravda nije dohvatljiv poznati cilj, nego nezaključen i nezaključiv proces. Ko je jedanput imao posla sa zakonom, taj se zakona nikad neće riješiti. To je jedina zaslužena i neizbježna kazna. Michel Foucault je na osnovu toga zaključio da u savremenim sudskim procesima sve manje odlučuju suci i pravni eksperti, a sve više ljekari, psihijatri, sociolozi, javno mnijenje, politika i slično. Ti ”uljezi” u pravni proces konkretiziraju slučaj za koje je (apstraktno) slovo zakona – slijepo.
Zato i u raspravama o fašističkim ili komunistički zločinima iz daljnje prošlosti ili zločinima iz nedavnog rata treba razlikovati zločinačka djelovanja od pratećih tekstualnih dekonstelacija i prepričavanja tog djelovanja. Drugim riječima: ono što je prisutno u tekstu, to se nikad nije dogodilo. Ali važi i obratno: samo ono što je zapisano u tekstu, to se dogodilo. Ono nezapisano izloženo je, upravo zbog svoje jednokratnosti i neponovljivosti, brzom zaboravu ili arbitrarnim tumačenjima varljivog sjećanja. Ono što je pak zapisano izdignuto je iz vremena i djeluje kao pouzdana istina. Rekonstrukcije onoga što se dogodilo na temelju paradoksalnog karaktera pisanog dokumenta i njegove interpretacije nepouzdan su put. Ne samo zato što autori i čitaoci tekstova ”ontološki lažu”, nego zato što su tekstovi per definitionem ”selektivno slijepi” za ono što se dogodilo. Tekst je historija, dakle pripovijest o onom što se događalo i što bi se imalo dogoditi u kontekstu logičke konsekventnosti, ali nipošto kao oblik datosti za praktički medij. Pripovijest je moguće interpretativno nadopunjavati novim tekstovima i drugim verzijama stanovite priče, ali ono što se pri tome ne smije činiti jeste identificirati pripovijesti s događajima o kojima pripovijest pripovijeda ili koji se prizivaju u praktičkom mediju. Kako primjereno u svojoj Prošloj budućnosti naglašava Reinhard Koselleck: ”U historiji se uvijek zbiva više ili manje od onoga što je sadržano u datostima. O ovom više ili manje prosuđuju ljudi htjeli to oni ili ne. Ali time se datosti još ni izdaleka ne mijenjaju, a kada se mijenjaju, onda je to tako sporo i dugoročno da se sustežu izravnom raspolaganju i svjesnom pravljenju (Machbarkeit)”. Ne smije se, drugim riječima, identificirati teorija i praksa, jer to s jedne strane vodi rezignaciji jer se teorija ne može ostvariti, a s druge zločinu jer se nasilno ostvaruje ono što se ostvariti ne da. Otuda i onaj famozni sklop melankolije i revolucije.
Na temelju te kauzalne redukcije, inherentne novovjekovnom supstancijalnom mišljenju, recimo, emancipacija čovjeka od srednjovjekovnih okvira bila je shvaćena kao ostvarenje slobode kao najvećeg dobra. Ta je realizacija slobode u Francuskoj revoluciji manifestirala svoju prirodu u formi jezivih zločina nad svima koji su bili protiv unaprijed poznate slobode kao najvećeg dobra. Uočivši razliku između francuske revolucionarne prakse i njemačke teorije, Heinrich Heine ju je u svojim pariškim predavanjima o njemačkom klasičnom idealizmu (Prilog povijesti religije i filozofije u Njemačkoj) popratio tezom: da su francuski revolucionari postupali onom konsekventnošću kojom je Kant mislio, glave bi padale kao snoplje.
Moralna i politička odgovornost proishodi iz moralnog i političkog djelovanja ili zakazivanja, a ne iz neprotivrječnih teorijskih ili pravilnih gramatičkih iskaza. A to se nerado prihvaća, budući da, kako kaže Niklas Luhmann, ”protivrječi utemeljenju mnogih metodoloških predstava o kauzalnom načinu promatranja, po kojem posljedice treba tumačiti iz uzroka koji se od njih razlikuju”. Zato Martin Heidegger umjesto o utemeljenju govori o otvorenosti za neraspoloživo (Unverfügbarkeit): logički silogizam da su svi ljudi smrtni nije uzrok Sokratove smrti. Uzrok Sokratove smrti su specifične okolnosti ondašnjeg atenskog društva koje nije funkcioniralo po pravilima gramatičko-logičkog uma kojim je prikazivano. Simboličke forme nisu zvijezde vodilje koje bi pokazivale put prema identitetu teorije i prakse, a još manje pokazivale put u prijeteći identitet moći (auctoritas) i vlasti (potestas). Naprotiv, taj zloćudni identitet političkog i moralnog djelovanja treba biti predmet destrukcije i trajno polazište za diferenciranje teorije i prakse, moći i vlasti, i u skladu s tim dobrog od lošeg poretka. Ubilačkom i samoubilačkom se pokazuje težnja za identitetom ideje dobrog života i stvarno dobrog života. Svako ne-totalno i ne-fundamentalno političko i moralno djelovanje motivirano je, tome nasuprot, traženjem otvorenog prostora u kojem je moguće diferencirati moć i vlast, dobar od lošeg života. Dapače, sama ta diferencija jeste već izlaz iz opasnosti nepolitičkog i nedemokratskog stanja ljudske zajednice u kojoj su moć i vlast, makar privremeno, u rukama vjernika jedne vjere/ideologije, jednog naroda/klase ili jednog vođe. U tim i takvim okolnostima nije moguće ni demokratski, ni politički, ni moralno djelovati, jer se već apriori zna što je dobro, pravedno i istinito. A oni koji se tome opiru bivaju etiketirani kao bezbožnici, lažljivci i moralne satane.
Peščanik.net, 14.06.2012.