Retko kada se događa da zemlja koja visoko leti biva spuštena na zemlju za samo jednu noć – a upravo se to nedavno dogodilo Nemačkoj. I u fudbalu i politici zemlja je postala otelotvorenje nedolične mešavine arogancije i poricanja. Smatrali su sebe merilom svih stvari u Evropi, i u Evropskom fudbalskom šampionatu i EU. U oba slučaja, obmanuli su sebe.

Iste večeri Nemačka je poražena od Italijana u polufinalu Evropskog fudbalskog prvenstva dok se nemačka kancelarka Angela Merkel suočila sa ograničenjima sopstvene moći na samitu lidera evrozone u Briselu. Od izbijanja krize u evrozoni pre dve godine nemački politički kurs je nekako postao izolovan, a Merkelova nije mogla da računa na savez Italije, Španije i Francuske.

Zaista nije imala izbora već da pristane na dalekosežne promene ka novom fiskalnom ugovoru EU koji će olakšati refinansiranje zemalja pogođenih krizom i njihovih banaka. Nemačka dogma „nema plaćanja bez kontrausluge i kontrole“ je skrajnuta sa stola, pa je pogodba koja je pala u ranim jutarnjim časovima bila upravo suprotno od onoga što je želela Merkelova.

Kada je reč o hvatanju u koštac sa finansijskom krizom u evrozoni, međutim, sporazum postignut u Briselu doneo je sve sem pomaka jer nije prevazišao logiku ograničenog kriznog menadžmenta. Nije ponudio strategiju za prevazilaženje krize na jugu Evrope što znači da pretnje evrozoni nisu uklonjene.

Politički, međutim, sporazum je doneo malu revoluciju, jer je izmenio ravnotežu moći unutar evrozone: Nemačka je jaka, ali ne i dovoljno jaka da pobegne i izoluje se od drugih velikih evropskih igrača. Odluke koje idu protiv Nemačke su moguće.

Očigledne su zluradosti vezane za nemački poraz, dok je vrlo potanko izražena solidarnost. Ostaje da se vidi koliki će biti opseg političke štete nemačke spasilačke politike za evrozonu, sa njenim merama štednje, masovnom nezaposlenošću i ekonomskom depresijom u južnoj Evropi.

Da je Merkelova želela postizanje sporazuma u Briselu, ishod bi obeležio početak fundamentalne revizije krizne politike evrozone, a time i izraz uspešnog državničkog poteza. Umesto toga, ovo je potpuni poraz Nemačke vezan za čvrsto negiranje da je sopstvenom politikom naglo smanjila svoj uticaj u EU. Štaviše, potpuno je očigledno da je uticaj Nemačke u Evropskoj centralnoj banci značajno smanjen; nemački ministar finansija neće postati šef Evrogrupe i sada imamo katastrofu u Briselu.

Nemački poraz je, međutim, naširoko proslavljen, te ima mnogo razloga za zabrinutost. Prvo, nije sve što Nemačka tvrdi pogrešno: hitna potreba za srednjeročnom fiskalnom konsolidacijom i strukturalnim reformama u cilju povećanja konkurentnosti kriznih zemalja neće nestati.

Drugo, politička paranoja se širi nemačkom desnicom: svi navodno samo žele nemački novac; cilj naših anglosaksonskih partnera jeste da nas oslabe; finansijska tržišta neće se smiriti dok Nemačka ne investira svo svoje bogatstvo i tako ugrozi svoj ekonomski uspeh. Opozicija je „izdala Nemačku strancima“ i „dobar produktivni kapital je u suprotnosti sa lošim spekulativnim kapitalom“.

Na stranicama nekih nemačkih listova, antikapitalizam se vraća u novoj formi, koja iziskuje ništa manje do odustajanja od Evrope i čak Zapada.

Naravno, iako nemačka desnica preti da postane mnogo više nacionalistička, istorija se neće ponoviti jer se današnja Nemačka promenila i ima svoje političko okruženje. Ipak, evroskeptična Nemačka u srcu Evrope mogla bi, imajući u vidu njen veliki ekonomski uticaj, ozbiljno ugroziti evropski proces integracija. Iako bi to ugrozilo sopstvene interese Nemačke, praktične političke akcije nisu uvek racionalne, naročito u vremenima ozbiljnih kriza.

Isto, uzgred budi rečeno, važi i za Francusku, osim što Francuzi za razliku od Nemaca teško prenose politički suverenitet dok se za nas Nemce sve vrti oko novca. Obe ove mentalno političke blokade prete evropskom projektu u podjednakoj meri.

Zaista, ako rezultat nedavnog samita znači da će Francuska i Nemačka ubuduće kovati savez jedna protiv druge, iako prikriven iza verbalnog izražavanja solidarnosti, mogli bismo isto tako zaboraviti na Evropu. Bez funkcionalne francusko-nemačke osovine, evropski projekat ne može uspeti.

Obe strane će morati da se izjasne žele li Evropu ili ne, to jest punu ekonomsku i političku integraciju. Ekonomski, oni moraju izabrati bilo zajedničku odgovornost i transfer unije ili monetarnu renacionalizaciju. Politički, izbor je da li da osnaže zajedničku vladu i parlament ili da se vrati puni suverenitet. Ono što znamo sigurno jeste da, baš kao što nijedna žena ne može biti malo trudna, postojeći hibrid nije održiv.

Novembra prošle godine Volker Kauder, lider većine u Bundestagu, hvalio se da „Evropa iznenada govori nemački“. Pogrešio je. Baš kao što Španija (ne Nemačka) ostaje velesila u evropskom fudbalu, tako i Evropa govori najbolje loš engleski jezik. Sa stanovišta očuvanja evropskog projekta sve je to zarad boljitka.

 
Autor je šef nemačke diplomatije i vicekancelar od 1998. do 2005. Bio je lider nemačke partije Zeleni gotovo 20 godina.

Danas, 06.07.2012.

Peščanik.net, 06.07.2012.