Foto: Rade Vilimonović
Foto: Rade Vilimonović

Više od dve decenije u Srbiji su zanemarene i, u suštini, odbačene sve vrednosti antifašizma koje su proglašene za anacionalne komunističke podvale poturene zavedenom srpskom narodu, iako je sam pojam antifašizam, ispražnjen od sadžaja i neretko sasvim pervertovan, ipak zadržan, kao neupitni izvor legitimiteta. Ukratko, antifašizmom je proglašeno ono što antifašizam nije, uz odbacivanje svega ili gotovo svega što antifašizam jeste. Te vrednosti izvornog antifašizma su internacionalizam, tolerancija prema raznim oblicima različitosti (iako ni u samom antifašizmu nisu sve razlike koje se sada smatraju legitimnim takvima oduvek smatrane), emancipacija od esencijalizovanja tih različitosti, i naročito, marginalizovanje nacionalnih, verskih, rodnih, seksualnih, političkih i drugih različitosti kao politički bitnih karakteristika i faktora moralnog, ili ma kog drugog vrednovanja čoveka. Antifašizam je i sada, dakle, u tradiciji onoga što istorijski jeste, progresivna ideja i moralni stav, pre nego ideologija, i podrazumeva konstantno širenje baze slobode i tolerancije. Sasvim zakonomerno, kao što je diskriminacija ključna reč fašizma, tako je antidiskriminacija ključna reč antifašizma.

Odbacivanje antifašističkih vrednosti u Srbiji ima nekoliko pojavnih formi: od potpunog ideološkog svrstavanja na stranu fašizma i percepcija sopstvene ideologije kao fašističke (što je retka iskrenost), preko raznih prelaznih formi koje uključuju pogrešnu i pogubnu ideju da je rasprava o fašizmu i antifašizmu prevaziđena i anahrona, do, u ponečemu najopasnijeg vida suštinskog odbacivanja antifašizma, a to je njegova nacionalizacija i upotreba pojma antifašizam u nacionalističke svrhe, što je očigledna i istorijska i logička nemogućnost. Pojam antifašizam, kojim se rado kite oni koji uviđaju njegov legitimacijski potencijal, sveden je uglavnom na puku ideju da je dovoljno misliti da su Hitler, Musolini i njihovi sledbenici loši momci, pa je antifašizam već sam po sebi tu. Uostalom, nisu li Hitler i Musolini bili protiv Srba i nisu li, otuda, svi Srbi, osim možda nekolicine, i sami antifašisti? U kontekstu u kome je nacija mera svih stvari, a nacionalizam ideološka forma koja to iskazuje, takav antifašizam lako prerasta u identifikaciju drugih naroda sa fašizmom, pa će se, zavisno od potrebe za fašističke proglasiti oni Drugi: Hrvati, Albanci, Nemci, Mađari, već prema potrebi: kao što su svi Srbi antifašisti, bili i ostali, tako su i svi ONI bili i ostali fašisti. Na isti način će kolaboracionistima biti proglašeni savremeni internacionalisti, u jeziku savremenog neofašizma – evrounijati, a za sledbenike nacizma proglašeni su i aktivisti LGBT pokreta.

Osnova za razgovor o savremenom fašizmu i antifašizmu svakako je istorijski kontekst. Namerno proizvedenu konfuziju, ideološki neophodnu, po pravilu unosi i cinično “pametovanje” oko toga da je jedno namački nacizam, a nešto sasvim drugo italijanski “fašizam”, iako ni najuporniji zagovornici te nominalne i u biti stvari mehaničke podele, podjednako i analitički i ideološki neupotrebljive, ne mogu objasniti koja je to suštinska razlika između nemačkog nacizma i italijanskog fašizma i, naročito, zbog čega je insistiranje na toj distinkciji toliko važno. A odgovor je jednostavan: suštinske razlike nema, a insistiranje na razlikama je potrebno radi unošenja konfuzije koja je neophodna kako bi se domaća kolaboracija iz perioda Drugog svetskog rata (u svim njenim formama) i sama odvojila od de facto delegitimizujućeg i kompromitujućeg pojma fašizam, kako bi se ideološko nasleđe kolaboracionista fašizma proglasilo za legitimno: nisu oni fašisti. A šta su?

Kolaboracija tokom Drugog svetskog rata, u veoma rasprostranjenoj interpretaciji, jednostavno je bila nužda, moralo se, spasavala se biološka supstanca srpskog naroda. Čak se sve više izbegava i pojam kolaboracija, a ako se i koristi, neretko se koristi “oštroumna” doskočica da su i partizani kolaborirali sa okupatorima, tj. da su i pregovori partizana sa jedne i okupatorskih snaga sa druge strane oko predaje zarobljenika, oko primirja ili oko priznanja partizana za ratujuću stranu zapravo bili kolaboracija, čime se ovaj pojam takođe obesmišljava. Sve to je u funkciji da se unese dodatna konfuzija, da se relativizuje smisao i zamagli suština: eto, ni antifašisti nisu baš bili toliko antifašisti, a ni fašisti nisu baš bili toliko fašisti. Sve je relativno, sve je podložno proizvoljnoj promeni.

Osim ovog nacionalnog konteksta, posebno je problematičan i jedan širi okvir koji karakteriše sasvim neistorično i na svaki način štetno izjednačavanje fašizma i komunizma, odnosno fašističkih i socijalističkih režima. Koncept totalitarizma, analitički ne sasvim beskoristan, politički je zloupotrebljen, postajući jedan od najproblematičnijih pojmova u savremenoj teoriji. Naime, u istorijskoj perspektivi, podela na svet totalitarizma i svet liberalne demokratije i sama je zamaglila suštinu, proglašavajući za jedino moralno ispravnu i jedino legitimnu liberalno-demokratsku polovinu, u čemu, zapravo, ima ne malo od totalitarnog načina razmišljanja. Jer, jasno je da je efekat te uprošćene i redukovane predstave istorije, u konačnom ishodu, samo izostanak razumevanja unikatnosti zla fašizma, što otvara prostor za njegovo širenje.

Upravo u takvom međunarodnom kontekstu sprovodila se i sprovodi se takozvana demokratska tranzicija u Srbiji, koja je zasnovana na kriminalizaciji socijalizma i odbacivanju en bloc vrednosti koje su sa njim identifikovane. Antifašizam je jedna i svakako najvažnija među njima, budući da je on neophodan sadržaj demokratske svesti koja se navodno želi dosegnuti. Lišena antifašizma kao vrednosti, demokratska svest (ne samo kao politički, već kao najširi, filozofski koncept) obesmišljena je. Neuspeh demokratske tranzicije u Srbiji, realna opasnost koju za demokratiju predstavljaju sve radikalniji desničarski pokreti i partije u pojedinim evropskim zemljama, mera je važnosti isticanja antifašizma kao vrednosti, ali i mera pogubnosti ideološkog antikomunizma u kome savremeni fašizam nalazi svoje ideološko opravdanje. Ukratko, problem je u tome što su mnogi savremeni protivnici totalitarizma u mnogo većoj meri antikomunisti nego antifašisti. U histeričnom antikomunističkom transu kao da je ostvarena antiutopijska maksima iz Hakslijevog Vrlog novog sveta: “istorija, to je smuti pa prospi”. Međutim, uspon evropskog fašizma pre Drugog svetskog rata, ideološki odnos komunizma i fašizma, politika popuštanja fašizmu zapadne demokratije tridesetih godina prošlog veka i konačno Drugi svetski rat, suviše su značajno istorijsko iskustvo da bi se ono moglo i smelo redukovati i uprošćavati. Savremeni stav da stvarna istorija ne obavezuje previše, ali uz istovremenu svest da je istorijski legitimitet ipak važan, zakonomerno je otvorio vrata istorijskom revizionizmu, uz pomoć koga se kreira poželjna prošlost i ispravljaju navodne istorijske nepravde i tobožnje zablude. Ukratko, revizionizam je bio politički potreban u meri u kojoj je za istorijsku legitimizaciju bila potrebna drugačija istorija. Kada je reč o srpskom slučaju, počelo je u emigrantskoj publicistici i istoriografiji, prenelo se u Srbiju, gde upravo traje završna faza čiji su trenutno najmarkantniji aspekt aktuelne rehabilitacije. Njihova je težina sadržana u činjenici da se, bez obzira na nizak nivo pravne kulture u Srbiji, ipak rehabilitacijama obezbeđuje ne samo pravno utemeljenje revizionizma, njegovo stvarno i simboličko ozvaničenje, već se obezbeđuje i dodatni utisak o pravednosti tog čina, bar u onoj meri u kojoj se pretpostavlja da je pravo izraz istinske pravde.

Sve ovo, i mnogo više, žalosne su posledice odbacivanja vrednosti koje otelotvorava antifašizam, dok je glavna karakteristika savremene revizije prošlosti bezočni relativizam. Uz neophodnu napomenu da sam i sam daleko od pomisli da postoji samo jedan način i samo jedan mogući pogled na svet, ipak se mora priznati da je stvarna istorija često postavljala pojedince i zajednice pred izbor dva puta, od kojih je samo jedan bio ispravan. Opasnost od fašizma je upravo takva istorijska situacija. U užem istorijskom kontekstu, iskustvo Drugog svetskog rata na prostoru Jugoslavije je da nije bilo delotvornog antifašizma izvan NOV i POJ i Komunističke partije. Građanski antifašizam je bio marginalna pojava, bez efektivnog učinka. Međutim, kada se na stranu stave oni koji odbacuju borbeni antifašizam iz Drugog svetskog rata kao grešku, zabludu i nepotrebnu avanturu, savremeni moralni i saznajni relativizam sposoban je da retoričkim hokus-pokusima sve to preokrene i nacionalističko proglasi za građansko, antifašističko, progresivno, evropsko, ukoliko je to poželjna ideološka paradigma.

Antički sofisti bili su poznati po saznajnom i etičkom relativizmu. Načelo sofista bilo je: „čovek mera svih stvari, onih koje jesu da jesu i onih koje nisu da nisu“. Ova faza razvoja antičke misli imala je dve struje: jedna je bila intelektualno plodna i produbila je princip kritike autoriteta, a druga je bila jalova i poznata je po mehaničkom logičkom cepidlačenju koje stvarnost previše ne obavezuje. Savremeni nacionalistički antifašisti na tragu su ove struje saznajnog i etičkog relativizma. Ali u svom voluntarizmu, oni su otišli dalje od antičkih sofista i njihovih nastavljača kroz vekove: za njih je nacija mera svih stvari i to ne samo onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu, već i onih koje jesu da nisu i onih koje nisu da jesu. Jer tako im se može.

Helsinška povelja 165-166, jul-avgust 2012.

Peščanik.net, 04.09.2012.

JUGOSLAVIJA

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.